Huk na vjetru
(ili vjetrobranu)
Pisanje se više ne razaznaje, morat ćemo opet govoriti.
Moja najdivnija grana povijesti.
Ne da bismo raštimane ljude doveli, poveli,
sa ruba gladi ih premjestili
na balkone glava zasjeli
pomirili, tutanj sa stravom,
uzdisaj sa slavom, težini se pomolili;
već božansko sanjanje izronili
a hoće li to biti huk na vjetru
ili dah na vjetrobranu, možda ćemo
tek usput opaziti.
Ako se već moramo kretati
Ako se već moraju kretati,
onda ljudi radije silaze.
Tako hrabro osjete tupost stupanja na nižu stubu.
I onda se raskokodaču, poberu lovu i samozadovoljno
stoje nepomični kimajući svima oko sebe na istoj stubi.
Osjećaju se sigurnima da ih neće nitko moći pomaknuti
iz njihova postignuća.
Stuba pred nama traži da izgubimo tlo pod nogama.
Da imamo prijatelja koji će nas pogurati bude li trebalo.
Da svladamo strah od poskliznuća vjerom u sebe nepoznatog.
Stuba pred nama zuri u nas veličinom, visinom, tvrdoćom,
neumoljivošću.
A mi u nju prazninom bez nagrade, bez svjedoka, bez
aplauza i čekajući zaborav na nju i na prazninu.
Ali, kako se već moramo kretati, i ako ne želimo
okrenuti leđa stubi pred nama, kad dodijemo sami sebi,
premišljanjem i gubljenjem vremena, pođemo i ako se zaljuljamo,
hop, ispravimo se kao da ništa nije bilo.
I što se dogodilo na stubi naviše?
Pa, prešli smo je.
Na obali
Prelazimo u mekoću, slatkoću, lakoću
uvlačimo se u valiće, krila ptica, zavoje lahora,
gibamo se s njima iznutra i
pobjegnemo prestrašivši se osjećaja da smo se izgubili
u svemu što nas ne priznaje.
Latice oleandrova cvijeta vraćaju nam oblik.
Mačka pozorno zamijauče tarući se o deblo palme
da je pogledamo, sasvim pri zemlji
i vratimo si samosvijest.
S tugom svraćamo pogled na daske jedrenjaka,
koji se u potpunosti uklapa u viši, vodeni svijet.
Na pramcu, čovjek, sa tom stalnom borbom u sebi.
O ribama u dnu prizora bolje da ne govorim,
zato su ih i ostavili nevidljive, kako bismo barem kako tako
podnijeli susret sa snovima koji su im stvorili vijek.
Tumaranje s vremeplovom
Ne čekam na sutra
iznutra nema sutra
iznutra smo bilo kad.
Napominjem to radi vremeplova
koji želim da ostavite na jastuku
Bog samo zna gdje su ga ostavili
pjesnici i ne pada im na pamet
da ga traže.
Tumaramo s vremeplovom
i tek kad ga odložimo
pogađamo bit i polako
shvaćamo kako dalje.
Na izmaku dana
Na izmaku dana, priprema se novi dan.
On nosi sa sobom učinjeno, a još više neučinjeno.
Učinjeno prstićima istare u zemaljsku prašinu
neučinjeno probere i postavi pred nas
kao da je to sve što je našao. A mi
povjerujemo.
A na izmaku dana, života
muči nas ono što nam nije pokazao.
I pitamo se, tko o kome brine?
Mi o danima, ili oni o nama?
Na izmaku dana, omekšani nerazumijevanjem samih sebe,
sretno ga puštamo da se iznova pripremi, kao novi.
Doista pročitano
Na temelju svega pročitanog
pojavljuje se božanski dah.
Ne zvuči. Oslobađa zavisti. Zavisnosti. Ovisnosti. Patuljaste
nestrpljivosti. Neumjerenosti. Bezbrižnosti. Nametljivosti. Nas samih.
Procjenjuje nesagledivo, blago njemu.
Pruža nam niti slobode
da njima prožmemo
novi dan.
Zanemareno, preskočeno
Na utorima pored zareza
čekaju neiskazana bremena
ona potisnuta, ona žrtvovana.
Odlete li oslobođena
kad se vrate
napadnu nas
trojstvom svoga logosa
i njime ispravljamo
pogrešnoga sebe.
Memento Đurđa Miklaužić
Stalno su te skretali s puta
Pješaci, biciklisti, rodonačelnici.
Množili skretanja, i obzirna kakva jesi,
s potpunom spoznajom koja ti je iskrivila lice,
iskrenula prednji kotač bicikla i stala.
Da ga ne pogaziš. Trupac iz naplavine prolaznika.
Gle, ljiljani rastu ravno. Ugibajući se.
Melodija s njihovih žica neprestano teče, gibajući se.
Ne skreću.
Vidjet ćeš, kad se u jedan oblik sliješ.
Ispitivačice sa svježom licencom.
Traži, napni uho, brže čuješ no ini,
obasjali te zvuci ljiljana sa poljana bijelih,
izgladili preoštre kutove skretanja,
podarili te smirajem
na izvoru opravdanog razloga pjeva.
Imaš svjedoka koji te poštuje.
Pjevaj, i nećeš skrenuti, jer u pjevu
nema stajanja, ni skretanja,
samo uzimanja daha.
Blagoslovlje ti je dom.
U sjeni boravka, napamet kročim
i prilazim domu
bez otezanja.
Šumi stvarnost.
U prozi bi rekla:
Hvala ti za povjerenje.
Otpratit ću te komad puta.
Napokon šutnja
Napokon šutnja
Izbliza, bez pomagala
bez potonuća, naša moć
kao noć o kojoj ne znamo ništa
iz koje će provreti put u naše
dnevne brige, natopiti ih budućim,
idućim, sljedećim ovlastima glasa
zbogom zaspalim riječima