Povodom 200 godišnjice rođenja
(1810.-1856.)
Vrijeme je prihvatilo Schumanna. Ali u svakom paradigmatskom praobražaju unutar stanovite epohe-drukčije.
Kada je umro, na veliko olakšanje njegovih najbližih, ispratili su ga kao glazbenog kritičara.
A kada se rodio, donio je sa sobom dar velikog umjetnika i skladatelja. Stradavši od, u ono doba, neizlječive i kobne bolesti, sifilisa, kao i Nietzsche, život mu je dao u zadatak tešku brobu za izražavanjem i iživljavanjem vlastitog genija unatoč velikom neprijatelju u sebi koji je neumitno uništavao fizički organizam.
Za razliku od Chopina „pjesnika klavira“ili Liszta-virtuoza, Schumannova je trajna karakteristika raspršenost recepcije. Nije imao etikete, odnosno, te su etikete, jer bilo ih je više , mijenjale mjesta sa svakim novim stilom u glazbi.Ako je u modi bio klavirski koncert, Schumannov koncert u a-molu bi prekrili Chopinov i Lisztov. Ako je u pitanju bila simfonija, Schumanna se nije vidjelo od teške Brahmsove sjene. Ako je tema bila popijevka, odmah je morao prepustiti mjesto Schubertu. Itd. Niz pehove ili neobjektivnost. Što je propušteno u tim predodžbama?
Najprije to da je Robert zarana skladao i njegov mu je otac pružio potrebnu poduku da njeguje glazbeni talent, ali ga je moćno i sveobuhvatno pripremao i za književnu karijeru. Nitko od romantičara nije bio spreman postati pjesnik kao što je to bio Schumann. I postao je. Zatim je tu njegova virtuoznost koja je eruptirala nakon koncerta na kojem je slušao Paganinija.Bilo je to nakon očeve smrti i violinski virtuoz je zauzeo mjesto uzora, otponca novih potencijala u Robertu i novog određenja njegovog poetskog bića. Bacio je na posao i prerevno, jer tu se umiješala ovozemaljska sudbina. Naporedo s Paganinijem, upoznao je čudo od djevojčice, buduću suprugu Klaru i stvari su se počele komplicirati za mladoga skladatelja-pjesnika-virtuoza. Onemogućio je vlastitim rukama karijeru pijanista krivim vježbama za zglobove, i Klara je postala njegova proteza. Htio je biti viruoz i to je postao, ali preko posrednika. Koliko će ga to stajati u životu, a i Klaru, pa i Brahmsa, znamo iz obilja biografija i povijesnih tračeva. Ako je Schumann ostao poznat po prepoznavanju dvojice genija: Chopina i Brahmsa, njega je prepoznao pravi virtuoz epohe-Franz Liszt. A stranice klavirske glazbe to bjelodano potvrđuju. Da je izvodio sam svoja klavirska djela umjesto Klare na turnejama po Europi i Rusiji, gdje bi mu bio kraj. Umjesto da njega guraju u sjenu čas ovoga ili onoga protagonista romantičarskog razdoblja, veliki dio njih bi bio zasjenjen Schumannovim kapacitetom. Pa i to prepoznavanje genijalnosti Frederica Chopina i Johannesa Brahmsa, govori o tipičnoj sposobnosti genija da odmah zapazi kod drugih ono što njemu samome nedostaje. U ovom slučaju to je bila cantilena kod Chopina, a u Brahmsovom slučaju ravntože i solidnost forme. Forme je Schumann mijenjao kao košulje, tipično za pjesnika, ali je kormilario tim morem uspješnije i zanimljivije no itko prije njega. Njemu je oblik bio rezultat funkcije. Bio je arhitekst sa stilom i bez tlocrta.
Propušteno je zapaziti značajnu činjenicu da su njegovi kolege Schumanna trebali i učili od njega. Liszt, Brahms, a nadasve Čajkovski. Ta tko bi povjerovao da je veliki Čajkovski svirao Schumanna i učio iz njegovih opernih, simfonijskih i komornih partitura?. A ipak je tome tako bilo. Propušteno je uočiti posebnu patologiju njegove bolesti i razdijeliti je od Nietzscheove sudbine, jer iako se radilo o istoj dijagnozi, tijek života i duel sa bolešću, imao je drugačiji tijek za Schumanna, a drugačiji za Nietzschea. I tu je napravljen veliki previd. Schumann kao glazbeni pisac, kritičar, arbiter elegantiarum glazbenog ukusa prve polovice 19.stoljeća, nije bio borac protiv svog vremena onako samodestruktivno kao Nietzsche koji se ustvari borio protiv samoga sebe i svega što je uopće donio sa sobom na svijet.
Schumanna je kao kritičar izlagao ljudima svoj estetski manifest. Tu ja naglasak na „svoj“. U zahtjevima za idealnim liedom, ulogom komorne glazbe kao posrednikom između kućnog muziciranja za zabavu i konbcertnog podija i svemu što je držao dobrim ukusom, manifestno je izlagao vlastiti rad i pridržavao ga se. To je kao da je u svakom broju svog glazbenog magazina napisao: sad ću napraviti to i to, ali onako kako ću vam sada izložiti. Njegov kritičarski rad je bila panorama njegovih ideala. Tragičan previd. Bio je zreliji od svih svojih kritičara glede Schuberta kojeg je cijenio ali ga je smatrao ponešto ograničenim na polju popijevke. I tu je, dakako, u pravu. Jer Schumannovi su ciklusi pjesama doista životniji i širi, sa razgranatijim temama, i vjerni stilu velikih pjesnika. Zapravo najvećih pjesnika. Heinea, Goethea, Eichendorffa, Rückerta, Andersena, Burnsa i Byrona. A Schubertu je pomogao najviše od svojih suvremenika pobrinuvši se da simfonijske partiture siromašnog „mlinara“ budu objelodanjene i izvedene. Schumannov je genij bio velikodušan jer je bio genij.
Schumann nije skladao u napadima bolesti. „Melankolije“ kako je on to zvao, „razdraženosti živaca“. On je živio u rastućoj dijafoniji s bolešću. Samo kad je izvojevao zalogaj zdravlja za sebe, tada je skladao, ali se tijekom napadaja bolesti nastojao njoj odhrvati sustavnim vježbama kontrapunkta. Ako se može sažeti njegova teška borba u životu jednom mišlju, to je onda dijafonija na koju ga je osudilo tijelo, i polifonija koju je tražilo njegovo jastvo kroz sve talente kojima je suvereno i svježe raspolagao.Polifonija identiteta i vokacija, polifonija tematske razrade u sonatnim stavcima, višeglasje simfonijskog tkiva i višeglasje glazbenih oblika. Zato što je teško uočiti kontinuitet njegovog opusa naspram rastrganog vitaliteta koji je zadao velike muke njegovim bližnjima, taj se napor u glazbenim krugovima rijetko činio i stoga što je izgledao nezahvalan.
Međutim, Schumanna je vrijeme prihvatilo. Od njegovih ranih skladbi do danas. Glazba Roberta Schumanna živjela je poput gejzira pojavljujući se tu i tamo sa ovim ili onim akcentima, ali nikada nije stavljena ad acta i tijekom deseteljeća čistila se od natruha nebrige. Sami su glazbenici njegovali Schumannov opus, oni su prepoznavali genija u Sonati za violinu, skidali epitet „previše leipziški“ sa njegovih klavirskih kvarteta i kvinteta, kako ih je s averzijim odbio Liszt. Ili posvetili svoj rad Schumannovom opusu, poput Belle Davidovich Karnevalu op.9.Nisu loši kritičari Schumanna bili njemu neprijateljski, bili su naprosto površni i lakomisleni. Sudili se prema stereotipima, a nisu bili dorasli skupiti sve elemente potrebne za prosudbu nečeg novog. Posustajali bi ako ne na prvom, onda na drugom, trećem koraku. Bez Schumanna, romantizam ne bi imao legitimitet stilske epohe. Glazbenici bi bili tek poputbina književnom pokretu.A bez Schumanna bi Čajkovskom nešto bitno bilo uskraćeno, bez Schumanna ne bi bilo Wolfa, bez Schumanna Mahler ne bi uletio o mozaičnost simfonije s takvom lakoćom.
Trebalo bi zaboraviti na Klaru. Zašto ne zaboraviti Klaru? Za povijest glazbe ona je tek vrsna pijanistica kakvih je bilo na desetke i sve ih je više bilo kako je odmicalo romantičarsko stoljeće. Kad bismo je uspjeli zaboraviti i odmaknuti je od Schumannova opusa, nestalo bi lažnog slavoluka oko Schumannove glazbe na kojem je uvijek pisalo neko tuđe ime. Zašto ne zaboraviti malog pjesnika Mullera kojeg je Schubert ,bez kriterija za stih, genijalno ozvučio? Kad bismo zaboravili na Mullera, vidjeli bismo veličinu skladatelja koji je rafiniranim glazbenim slogom rekreirao Byronovu ili Goetheovu poemu. Zašto ne zaboraviti protezu za istezanje prsta? „Simfonijske varijacije“ nemaju ništa s tom vanjskom protezom. Schumannove su ruke davale mogućnost uglazbljenja virtuoznog, paradnog, ali vrlo sadržajnog koncertnog djela. Da li više cijenimo varijacije Rahmanjinova jer su mu prsti bili neoštećeni. Pa oba su djela u istom rangu.
Schumanna je vrijeme prihvatilo i ustrajno se bori za njegov dignitet, a vrijeme ima vremena. Skučeni sudovi ove ili one epohe nisu njegov sudac, tek informant.
Većina Schumannovih suvremenika je ostvarivala cjelinu u posebnom: klaviru, violini, dirigiranju, operi, simfoniji itd. Goethe je vrhunac jedne duge znanstveno-kulturne epohe oa da Vincija do njega, u kojoj se cjelina ostvarivala kroz Jedno, težila je tome. Schumann je, kao Goetheov nasljednik, u sebi nosio cjelinu Jednog, ali je nužno fizikalno to Jedno se žrtvovalo Mnoštvu. Nije više bilo vidljivo Jedno kao cjelina u slučaju Schumanna, na način na koji se vidjelo, (još uvijek) to Jedno kod Wagnera gdje se radilo tek o jednoj posebnoj stvari-operi.Ali i Wagnera je vukla težnja za cjelinom Jednog, za sveobuhvatnim umjetničkim djelom Schumann nije mogao u posebnom asimilirati i fokusirati sve svoje snage cjeline i postati recimo komorni glazbenik robujući tradiciji Bečke škole u komornom slogu, re-interpretirajući dosege Haydna i Mozarta ili Beethovena u gudačkim kvartetima.Ne, jer nije bio jednoznačan nego je nosio snagu , geteovsku snagu da bude u svom opusu jedna velika cjelina, ali je režim epohe donio disocijaciju cjeline na posebnosti, i ma kako se iskazao u svim posebnostima za kojima je posegnuo, svima koji su to pratili izvana, ostala je velika cjelina nevidljiva. I još je tome tako.
Eusebius, Florestan, Manfred? Sve je bio on, ali preskroman da dozvoli nekoj strasti, recimo samoljubivosti, da patetikom stavi u prvi plan samo jednu facetu svoje bujne osobnosti. Zato nije bio Berlioz, koji je svojim ljubavnim jadima probio uši publici. I nije bio Brahms koji je to isto napravio hineći uljudnosti i samozatajnost. I nije bio Wagner koji je mitologijom sakrio sav svoj poetski dilantatizam. A nije bio ni reformator, jer nije bio pretenciozan. Nosio je u sebi mogućnost da se uspne do geteanskih vrhova Ljepote, i ne znamo je li sreća što nije poput Hegelove ostavštine ostao tek olupina u krajoliku, ili ga je vrijeme žrtvovalo da bude most prema dekadenciji koja nastupa nakon vrhunca zrelosti jedne kulture. Čini se da je ipak ovo drugo jer mu je bilo dano da aktivno stvara tek trećinu Goetheovog života.