Elisabeth Schwarzkopf/George Szell
EMI Classics 7243 5 66908 2 0
Great Recordings of the Century, doista. Ne po nečemu osobitom ili raritetno specifičnom, već po vrhunskoj kvaliteti glazbe i izvođača. Dakle, po svemu. Richard Strauss je imao puno poznanika među kojima i George Szella, a kako je oduvijek volio soprane, naročito lirske, rado i često je pisao za visoki registar, namijenjujući im široki dijapazon uloga. Surađivao je sa velikim brojem diva prve polovice 20.stoljeća, i prava je šteta da ovu divu, koja je zablistala sredinom 5o-tih, nije dočekao čuti živ.
Elisabeth Schwarzkopf kao da je čekala da maestro napiše sve svoje pjesme i da ih onda pobjedonosno počne izvoditi, ali njen je pristup Straussu tražio dug i polagan proces. Premda ga je pjevala već zarana, ove su snimke s kraja 60-tih. Najprije u Berlinu u Grunewaldkirche sa simfonijskim orkestrom radio-Berlina 1965, a potom u Kingsway Hallu u Londonu, 1968 sa Londonskim simfonijskim orkestrom. Obje snimke i izvedbe je ostvarila sa georgom Szellom što je zapravo bilo kao da je radila sa Straussovim alter egom. Strauss je pjesme počeo pisati 1918, a Elisabeth se bila rodila 1915, tako da slobodno možemo reći da je odrastala usporedu sa lirskim Straussovim opusom. Četiri posljednje pjesme često se čuju i snimaju, njihova pozlaćena ljepota jesenskog ugođaja, smirenih i toplih boja, kratkotrajnih uzbuđenja i vrlo teških taktova za pjevača, leže možda više nekim drugim pjevačicama sa rasponom od dramatičnog do lirskog. Međutim, Elisabeth Schwarzkopf ima jednu osobinu koja je izdvaja iz serijskog pjevanja ma kako optimalno ono bilo. Još od “Dječakovog čarobnog roga” i Mahlerovih zahtjeva za glas, soprani kasnog romantizma kao da trebaju dvije oprečne kvalitete da bi mogli ovu glazbu donijeti u njenom izvornom estetskom smislu: mladenački naivnu visinu i toplu, zaštitničku dubinu u nekoj vrsti zrelog hrvanja sa opozicijama. A Elisabeth je to stekla, ako i nije imala na početku karijere. Svijetao lirski vokal sačuvala je tijekom čitave karijere, ali je s vremenom razradile srednje i dublje registre možda ne tako u dramskom tonu, ali svakako u sasvim plauzibilnom narativnom izričaju. Ekspresivnost koju su tražile orkestralne pjesme stekla je pjevanjem oratorijske glazbe i našavši se sama sa filharmonijom i Szellom koji je zračio ugođajem međuratnih melankolija i naizgled sanjarskom plovidbom kroz osjećajne pregibe duše, ostvarila je glazbeni doživljaj ravan “Zimskom putovanju” Dietricha Fischera-Diskaua sa Alfredom Brendelom. S tom razlikom što je ovdje riječ o orkestralnim simfonijskim slikama za glas i orkestar, gdje je cjelina postignuta daleko većom paletom izražajnih sredstava nego kod Schuberta. Ali, fin d’ siecle je i tražio dublju i širu izražajnost osjećajnog registra.
Snimke je producirao pjevačicin suprug Walter Legge, a opremljene su izuzetnim svjedočanstvom pratitelja karijere slavnog slavuja, Johna B. Steana. Vrhunska ploča.