Mi se trudimo, oh, mi se tako trudimo
Oko auta, obezglavljenog blatobrana
Evolucije i pohabanih…
mi se trudimo, ah, kako se trudimo
biti to što jesmo, i dalje, i još dva tri dana,
i ono što nismo, još nismo, nego možda
za dva do tri dana
napadaji na bivše, da budemo, ono, što,
to što već jesmo, a zapravo još nismo,
i u tome se tijesno guramo, vrpoljimo.
Sve je to već jedan poznati trud,
oko nečega što je bilo, ili već je
i mašemo tim upitnikom, praveći
si mjesto, da odahnemo, predahnemo,
ponovno se upitamo, jesmo li već to
što je bilo ili nije pa bi trebalo
Gospode Bože, pa mi se stalno trudimo.
Ovako ili onako. Oko sebe samih. Oko mostova, i
vreće krumpira. Vlastitoga mira dok netko bira.
Početi ili otpočinuti, glavno je da se bira.
Kad zazviždi kraj, tko li aplaudira?
