Soundpiece slike Boruta Vogelnika (Irwin, Ljubljana)
LEVO DESNO ZGORAJ SPODAJ (1990)
Rim, Galeria Bonomo, 2002.
Đurđa Otržan(Zagreb): UNA FAVOLA VIVA / Živa priča
(Priču priča ženski glas, a muški glas govori boldani tekst Kraljevića)
Bio jednom jedan kralj i imao tri kćeri. Tri carice, tri ljepotice, tri vladarice, tri ljubimice, tri najneobičnije kćeri. I kralj stalno kukao i govorio proscima:
– Nebo mi podarilo tri nevidljive kćeri, tj. dvije, jer najmlađu krasoticu vidim, ali je ne čujem. Srednju, mudricu, čujem, ali je ne vidim. A o trećoj, najstarijoj, ne znam ništa. Kako onda da ih udam? Pokažeš li mi kako izgleda moja najstarija kćer, dat ću ti što god zaželiš.
Mnogi kraljevići okušali sreću, ali bi ostajali zarobljeni svijetom slika u carstvu prošlosti najmlađe kćerke, ili spoznajom budućnosti u carstvu srednje kraljevne.
Odluči sreću okušati i siromašni, ali hrabri kraljević.
I uđe u carstvo najmlađe kraljevne u kojem se sve što se moglo zamisliti, dalo i vidjeti. Ali nije znao što je to što gleda. Da li je gledao prošlost koju je prepoznavao u nekim odbljescima, ili neku tuđu, njemu nepoznatu stvarnost? Ili je vidio sve je što je ikada sanjao i osjećao? Silna ga je radost bila obuzela. Ćutio se bogat, prebogat. Kad je ugledao ljepoticu o kakvoj je mogao samo maštati dok je bio među ljudima, shvatio je da gleda kraljevnu Imogenu, međutim, kad joj je htio izraziti svoje divljenje, kao da je zaboravio govoriti. Niti jedan glas iz grla mu nije izlazio. A ona je isto šutjela, umilno ga gledala i smiješila se. Kad mu se učinilo da se tako gledaju cijelu vječnost, kraljević se trgne iz polusna u koji je bio zapao i sjeti se da nije po nju došao te se zaputi preko mora, rijeka i jezera na kraj njenog vodenoga carstva. Uzduh prepun kapljica vode prelamao je svjetlost u beskonačnim nizovima boja koje su se prelijevale jedna u drugu i zaslijepljivale mladoga junaka.Vizije su nestajale kao što su i nastajale, slika usamljene gomile se pretvarala u izgubljene narode, sve se povezivalo i rastrzavalo pred njim na njemu besmislen način i potpuno iscrpljen i zasićen slikama carstva imaginacije, stiže na granicu moga carstva i tu ga zatekoh potpuno beznadnog. Duboko uzdahne i zavapi:
– Kakva je to glazba? Gdje sam?!
– U carstvu inspiracije.- rekoh.- Glazba koju čuješ, kretanje je lahora koji me nosi.
– Tko to govori? Tko si ti?
– Prosperina, srednja kraljeva kćer, vladarica carstva dolina, šuma, livada i proplanaka.
– Gdje si? Ne vidim te.
– Posvuda. Čak i u tebi, jer me čuješ u sebi.
– Kako ti izgledaš?
– Kao odgovor. Štoviše, ja jesam odgovor. Ili, objava, ako ti je tako draže.
– Zašto te ne mogu vidjeti?
– Oblik glasu daje Imogena. Vidio si me. Imogenin svijet je moj odraz.
– Zašto je ovdje tako stravično tiho i obuzima me tuga i bol.
– Zbog ravnoteže. I da se može pojaviti zvuk koji je početak svakog glasa i stvaranja. Što će ljudi reći i govoriti, to će i raditi, a to će se potom kod Imogene moći i vidjeti. Kako će svijet zvučati, tako će i izgledati. Ja znam što si vidio, ali ti je Imogena pokazala kako to izgleda. Kod Imogene je sve veselo i pokretno jer carstvo prošlosti se iskazuje u bezbrojnim oblicima, a kod mene je muk, da bi bolje slušao što dolazi. Ja upućujem na budućnost. Jedino Anthea zna zašto je tomu tako jer jedino Anthea vlada cjelinom i istinom.
– Tamo moram!
– Onda kreni brema brežuljcima. U visinama je carstvo intuicije. Tamo ćeš naći Antheu.
– Ako znaš buduće, reci, hoću li je naći? Vidjeti?
– Čim zakoračiš u njeno carstvo, sve ćeš doživjeti osjetom. Tek, ne zaboravi se vratiti. Kralj te čeka.
– A gdje su izgubljeni prosci?
– Lutaju jer ne znaju gdje su.
– Zašto im ne kažeš?
– Nisu postavili pitanje. Ti si postavio pitanje. Tebi sam se javila.
Kada se kraljević ponovo pojavio na ulazu u moje carstvo, prošaptao je uzbuđeno:
– Prosperina, jesi li tu?
– Jesam, kraljeviću. Jesi li je vidio? Znaš li kako izgleda?
– Oh, puno više od toga. Moram je imati. Ja se moram tamo vratiti. Jedino tamo, s njom sam ono sve što jesam. I više od toga. Sve što uopće mogu zamisliti da bih mogao biti. Ti možda imaš svu dobrotu, a Imogena ljepotu, ali tamo, kod Antheje, jedino ispravno, najispravnije postojim. Nju želim zadobiti.
Kod tebe sve znam, ali ništa ne osjećam. Kod tvoje mlađe sestre sve vidim, ali ne znam što je to kakvima se stvari prikazuju. A kod nje, tamo, sam Ja u svemu, i sve je u meni i znam zašto je sve tako kako je. Premda mi ponekad nedostaješ da mi kažeš što je to čemu tamo nalazim smisao za sebe i sve oko sebe.
Ali, kako ću ja kralju prenijeti sve to?
– Ne treba ništa silom, kraljeviću. Tražio je sliku. Daj mu sliku. Slika je dovoljna. Slika je moć. Ona liječi.
I prešao je natrag u Imogenino carstvo da tamo, sredstvima svijeta predočavanja, ostvari svoj zadatak i zadobije ruku najstarije kraljevne.
Htio je naslikati ljubav. I počeo. Nakon bezbroj naslikanih slika, uz moju pomoć to radi još i danas.