Dyens,Vidović, Walton, Domeniconi, Brouwer, Takemitsu
Aquarius records CD 59 04
Glazboljupci kojima je stalo do pravih vrijednosti, ovdje će doći na svoje. Da je ova ploča objavljena prošle godine dobila bi sve “Porine”, ovako, morat će se boriti sa još nekoliko vrsnih suparnika. Tim bolje.
“Decameron negro”album je koji predstavlja Viktora Vidovića kao svjetskog virtuoza, zrelog repertoara, izuzetnog ukusa prožetog suvremenošću i nadasve čovjeka koji je sav predan svom instrumentu, klasičnoj gitari. Šesnaest skladbi i podužem trajanju od preko sat vremena, na način pravog koncerta, predlaže izbor skladbi od klasičnih do slobodnih oblika uglavnom suvremenih autora: Rolanda Dyensa, Williama Waltona (kojeg je uspješno udomaćio Petrinjak), Vidovićevog učitelja Lea Brouwera, Toru Takemitsua i Carla Domeniconija koji u svojoj skladbi odaje počast umijeću i vrsti svirke kakvu je na svijet donio Jimmy Hendrix.
Vidović je mogao sastaviti tako izbrušen raspored albuma, jer ono što moguće široj publici nije poznato, umjetnik je pokazao na svom promotivnom koncertu, 16. veljače 2005. u maloj dvorani “Vatroslava Lisinskoga”. Tamo su se mogle, osim skladbi s ploče, čuti bravure i perfekcionizam u paradnim skladbama “Recuerdos da la Alhambra”, “Asturias”, španjolske serenade, ali i šaljive improvizacije na filmske teme iz “Čarobnjaka iz Oza” i “Pink Panthera”. Tko do tada nije vjerovao hvalospjevima Vidovićevoj svirci, s tog je koncerta mogao otići uvjeren i umiren, da nema stila ni izvedbenih teškoća koje Vidović nije davno savladao i krenuo svojim putem.
Rana karijera Viktora Vidovića, neprekinuti rast njegovih mogućnosti i potpora kritike i glazbeničkog svijeta pokazatelji su da u Viktoru Vidoviću možda leži jedan veliki skladatelj za gitaru pred kojim je tek onaj pravi stvaralački razvoj u autora ali istovremeno i interpreta koji će podariti gitarističkoj literaturi nova, zanimljiva djela.Skladba “Val”, stvorena pod Vidovićevim prstima, uspješno se nosi sa engmatičnim Takemitsuom i burnim, uvijek svježim i inventivnim Brouwerom.
Viktor Vidović već sada svira, a tek je u tridesetima, onako kako to nismo čuli od Yepesa u smislu savršene dinamičke razrade koja služi tematskoj napetosti čiji je rezultat, mnogima nedostižna, jednostavnost . Ponekad se čini da Vidović sebe uopće ne čuje izvana i ne kontrolira vanjski rezultat koliko je u dosluhu sa svojim instrumentom koji vjerno reproducira sviračevu unutarnju predodžbu u nijansi i boji. Njegova je unutarnja uravnoteženost i osjećaj za kolorit majstorski odmjerena i ovakoj putanji njegove karijere ne preostaje drugo nego doći bliže svojoj zvijezdi i- skladati.
Album nosi naslov po trostavačnoj skladbi Lea Brouwera El Decameron negro, a Viktor Vidović svira na instrumentu bogatih mogućnosti koji je sagradio Marinko Žeravica a zove se “Sempiterna”.
Vidović je snimao u kolovozu prošle godine u crkvi Imena Marijina u Kamanju, a snimateljski rad i produkcija na najvišoj su razini, tako da ovoj ploči želimo mjesto na polici svake birane diskoteke. I što više publike na koncertima.