Hramova ima raznih. Početkom 20. stoljeća za Vasilija Kandinskog to je bio MAST, odašiljač radijske frekvencije koji širi misterij umjetnosti kroz komunikaciju. To je on i danas, a gubitak te mogućnosti potresno smo osjetili 1991., kada nam je u ratu odašiljač razoren.
Tada, rane jeseni 1991., dobili smo tri podstanarska sata na frekvenciji Drugog programa Hrvatskoga radija i emitirali uživo od 22.00 – 01.00. Bile smo tri kolegice: Mirjana Šimundža, Alenka Bobinsky i ja. Dežurale smo u šihtama na sva tri programa: Prvom, Drugom i Sljemenu, a ja sam još vodila i Treći, noću, jer su spikeri bili u Jurišićevoj ulici, a mi smo emitirali iz Šubićeve ulice. Taj je tempo skoro bio koban za mene, jer sam nakon tri mjeseca danonoćnih dežurstava jedva preboljela sepsu i oporavljala se dugo.
Godinu dana kasnije, u jesen 1992., jednoga kišnog poslijepodneva, nazvao me Ratko i pitao: “Ako ja krenem u dobavu love, možeš li ti smisliti način kako da osiguramo emitiranje, barem po danu?” Odgovorila sam da, svakako, ali da mi treba svaki čovjek u gradu i, naravno, financijska sredstva. Tri puta zasjedao je Radnički savjet INE, kojoj je tada na čelu bio Nikica Valentić, i naposljetku su nam odobrili 370 tisuća ondašnjih njemačkih maraka za nabavu odašiljača, tj. opreme za samostalnu frekvenciju. Božić, zima, nova godina 1993., i na Sveta tri kralja, 6.siječnja, u negrijanoj redakciji u Dežmanovoj, sjedili smo u kaputima i skicirali prvi nacrt dnevnog programa. Danijel Dragojević, Ante Matijašević, Branka Balkovac, Ratko je vodio sastanak, crtali smo malo u imaginaciji, malo na papiru. Došle su nove kolegice: Ljiljana Filipović, Biljana Romić, Gordana Crnković te kolege Dražen Karaman, Kiril Miladinov i Boris B. Hrovat. Nekako se postupno činilo da nas ima i da će nas biti. Zacrtali smo datum: 1. ožujka 1993., za pokretanje cjelodnevnog programa. Nas tri muzičarke držale smo „kolegije“ u pizzeriji „Četvrti lovac“ u Dežmanovoj i brzo smo, letećim konsenzusom, rješavale sve teškoće. Koja bi se nečemu usprotivila, morala je priložiti bolje rješenje.
Direktor Vladimir Bakarić odobrio nam je 6.000 njemačkih maraka za nabavu glazbe s ploča. Dinko Bažadona i ja smo lutali hladnim noćnim Zagrebom, tražeći cedeove po skladištima dućana da krenemo s novim materijalom i da iz nečega mogu napraviti špice za sve emisije, njih, ako se dobro sjećam 47. I dakako, glavni signal Programa. Dizajn, dizajn programa, bilo mi je stalno na pameti, to je najvažnije. Nije tada bilo digitalije, ali je svijet već bio napučen zujanjima i signalima svih vrsta, pa je signal identifikacije programa morao imati puno parametara da zaživi kao takav. Kad je moj prijedlog čuo pokusni slušač Kiril Miladinov i ozareno rekao: „Kozmičko rođenje“, znala sam da sam ga našla – naš novi signal. Od tada do danas signal Trećeg programa uvodni su taktovi s treće skladbe na CD-u „Filigree & Shadow“ grupe „This Mortal Coil“. Opteretili smo i vanjske suradnike, Ivu Lovrec, Davora Schopfa, Branku Poliću nismo dali da uživa u mirovini, vratili na rad Juditu Körbler koja je, također, netom postala umirovljenica, ali nam je trebalo njeno veliko iskustvo, rutiniranost i, nadasve,taktičnost u međuljudskim odnosima pa ju je zapala dužnost dežurnog urednika u R-5, da nadzire emisije uživo, jer u nedostatku posebnog pulta i termina u režijama, oko pola programa moralo je ići uživo. Netko je na vratima dotične R-5 napisao „Kapelica duha“, aludirajući na slogan tadašnjega generalnog direktora Antuna Vrdoljaka da je HRT „Katedrala duha“. U toj se „kapelici“ trebao 1. ožujka, od 8 sati ujutro, početi odvijati novi Treći program Hrvatskoga radija. I jest, znakovito, s Vivaldijeva Četiri godišnje doba. Ali kako?
Govorna redakcija uspjela je održati količinu i karakter dotadašnjih emisija jer smo nastojali nastaviti tamo gdje su nas prekinuli. I proširiti područja djelovanja. No glazba se rastegnula i do pet puta više nego do tada. Urednici su naprosto dobili podjednak broj sati koji su onda osmišljavali, ako se ne varam, između 12 i 16 sati tjedno, svaki. Shema je bila ergonometrijska, prilagođena čovjeku. Nastojali smo se približiti čovjekovu, tj. slušateljevu bio-ritmu. Ujutro, kad je volja najizraženija i čovjek najspremniji da daje, mi smo ga pratili čistom glazbom različitih razdoblja, koja bi motorički podupirala njegove aktivnosti i pratila u prostoru njegove zamisli i potrebu da djeluje u svijetu. Preko podne sam uvela transverzalu „Pro musica“ koja je bila zajednička emisija javnog radija WGBH iz Bostona, Massachusetts, radija koji se spremno odazvao na moju molbu za razmjenom glazbe. Osim „Pro musice“, koju smo pod istim naslovom dijelili tada i dijelimo danas, uveli smo još i „Art Of The States“, emisiju ispunjenu skladbama koje su dolazile s onu stranu Atlantika. Tu je emisiju vodila Iva Lovrec i dovela vrijednog suradnika Vladimira Seböka koji je s nama i danas, poput Marije Barbieri, Jagode Martinčević, Davora Schopfa i Davora Hrvoja, koji je uveo jazz na Treći program.
Poslijepodne je pripalo velikim djelima dužeg trajanja, velikim izvođačima i dirigentima, a večer, kada je mišljenje najaktivnije, pripala je emisijama specifičnih žanrova i izravnim prijenosima. Tom je karikom, izravnih prijenosa, Treći program dobio još jednu okosnicu svog emitiranja, a to je razmjena s Europom i svijetom te suradnja s EBU-om. Pojačali smo praćenje hrvatske nacionalne scene i tako je, uz praćenje svih tema iz znanosti i umjetnosti, idejni projekt bio gotov.
Glavna emisija, tj. glavni termin u koji se isplatilo investirati, bilo je vrijeme između radijskog i televizijskog dnevnika, dakle između 15,30 i 19,00 sati. Tada smo zapravo mogli dobiti najviše slušatelja što se pokazalo točnim zaključkom. U kafiću u Šubićevoj smo Davorin Kempf i ja mozgali i mozgali, i onda smislili transverzalu „Život glazbe“ namijenjenu, prvih godina, ljudima koji rade s glazbom ali nisu glazbeni urednici. Tih prvih sedam mušketira i mušketirica bili su: Davorin Kempf (ponedjeljkom), Erika Krpan (utorkom) Marija Barbieri (srijedom), Marcel Bačić, (četvrtkom), Seadeta Midžić (petkom) Jagoda Martinčević (subotom) i Mladen Raukar (nedjeljom). Kada bi se ciklusi završili, na njihova mjesta dolazili su drugi autori: Nedjeljko Fabrio, Aleksandar Bravar, Ljerka Očić, i tako je ta transverzala mijenjala voditelje i sadržaje, ali je ostala do danas.
Sva je „stara“ ekipa radila punom parom: Franjo Bilić, Eva Sedak, Branko Polić, Marija Barbieri, Alenka i ja, jer je Mirjana u međuvremenu otišla u inozemstvo, a došli su novi suradnici, Tatjana Čunko iz Glazbenog programa, Iva Lovrec preuzela je uredničku normu, Davor Schopf, Davor Hrvoj – svi smo, uz današnje urednike, radili na jednom jedinom poslu: kako iz jednog eksperimentalnog, nekima hermetičnog programa od samo nekoliko sati na dan, izgraditi temelje za non-stop program koji će poštovati nasljeđe prethodnih godina i nastaviti stvarati tradiciju kulturnog kanala na europski način te tako privući i okupiti čvrstu strukturu zahtjevno profiliranih slušatelja.
Povukli smo i dvojicu autora sa Radija 101: Damira Tiljka i Dinka Bažadonu, stvorili smo raspon svih žanrova u pažljivom razmjeru da je na prvome mjestu klasična glazba, stara i nova, i najnovija ili ona koja se upravo sada izvodi, kod nas ili u svijetu, a kada smo 1999. uveli Euroclassic Notturno i preuzeli EBU-ove izravne prijenose koncerata i opera subotom, Program je dobio onu davno zamišljenu fizionomiju, zacrtanu u studenoj sobi na prvom katu Dežmanove 6. I omogućio da se, razmjenom, stotine sati hrvatske glazbe odašilje u svijet.
Nikada nisam prestala vjerovati u taj program jer je i mene izgradio u vrijeme kada sam još studirala. Sve što smo birali za taj program, i onda i sada, birali smo najbolje za sebe i za svakoga tko je otvoren samorazvoju. Zahvalna sam svakom suradniku od njih stotinjak koji su srcem i dušom poklanjali javnosti svoju umjetnost kao doprinos Kandinskijevom misteriju komunikacije.
Đurđa Otržan