Op.18,Nos.1,4,6,No.3 Op.95, Qintet,Op.29
Sony Classical MH2K 62870 Masterworks Heritage
ALBAN BERG Quartett-Beethoven
String Quartets Op.18, Nos.5&6
EMI CDC 547129
MOZART-BEETHOVEN
Quintets for piano and wind
Murray Perahia, ECHO
Sony Classical SMK 42099
“ Nosim svoje zamisli u sebi vrlo dugo …prije no što ih zapišem…jednom kad sam zahvatio u temu, neću je zavoraviti čak ni godinama kasnije. Mijenjam mnoge stvari, neke odbacujem i pokušavam ponovo i ponovo sve dok nisam u potpunosti zadovoljan; tada, u mojoj glavi , skladba se budi, raste, vidim i čujem njen izgled pred sobom iz svih očišta….i tek onda ostaje posao zapisivanja…Puštam da moje ideje odzvanjaju i bijesne, tutnje sve dok naposlijetku ne stoje preda mnom u obliku nota.”
Više nego na simfonije, ove se Beethovenove riječi mogu primijeniti na gudačke kvartete. Izglađen slog gudačkog kvarteta dugo je tražio i čekao na svoje izvršitelje, posvećenike. Među prvima je to bio BUDAPEST QUARTET koji je svoj slavni život započeo značajne, 1917.godine, sastavljen od glazbenika koji su, što je za svirku u komornom ansamblu od presudnog značaja, svi odreda proveli niz godina svirajući u opernom orkestru u Budimpešti pa im otuda i ime.
U svom prvom sastavu, članovi su bili tri Mađara: Emil Hauser, Alfred Indig i István Ipóly, te nizozemski violočelist Harry Son.Njega je ubrzo zamijenio još jedan Mađar Imré Pogányi koji je sa kvartetom ostvario prve snimke, ali ga i napustio zbog mjesta voditelja drugih violina u njujorškoj filharmoniji. Tako je u kvartet ušao prvi Rus, Josef Roisman, a Sona je zamijenio Mischa Schneider 1931, prije prve američke turneje. Kada je, godinu dana kasnije i Hauser napustio ansambl radi vlastite turneje sa čembalom, drugu violinu je zasvirao Alexander Schneider, Mišin mlađi brat. Kada je u kvartet stupio Boris Kroyt, 1936, završila je etnička metamorfoza kvarteta iz mađarskog u ruski.
Kvartet je 1938, emigrirao u Ameriku gdje je oko četvrt stoljeća djelovao kao rezidencijalni ansambl Kongresne knjižnice u Washingtonu. Postali su Broj 1, super-zvijezde, za čije se koncerte tražila karta više, i kad nije bila jeftina.Njihove prve snimke za His Master’s Voice pridonijele su popularnosti koju je potom preuzela “Columbia” i objavila Beethovenove kvartete na 78 r.p.m.
Ovaj Sonyjev remake je obuhvatio pet kvarteta s mono snimaka iz 1940, zajedno sa Kvintetom u C-duru, op.29. U toj izvedbi, gostuje i Miltn Katims, viola.
Već i po fotografijama iz tog vremena, vidljivo je nešto nepogrešivo: ujednačenost u međusobnim ljudskim i prijateljskim odnosima , što je svakako vrlo važno za pristup svirci.
Obrada vizuelnog identiteta ovih dviju kompaktnih ploča, savršena je. Na omotnici je naznačen Mirko Ilić Corp. Dakle: Sony-Budapest quartet-Beethoven-Ilić Corp. Tako je možda trebao početi ovaj prikaz da se radi o brzopoteznoj preporuci.
Za kvartete op.18 uobičajeno se tvrdi kako je taj ciklus Beethovenov uspio pokušaj da se izvuče iz sjene zrelijih Haydna i Mozarta. Međutim, ako pogledamo gornji navod samog skladatelja, tome neće biti tako samo stoga što su nastajali otprilike zajedno, premda ne onim redom, kako ih se navodi u brojevima opusa. Pravi redoslijed nastanka bi bio, prema Basilu Lamu, ovaj: 4,1,3,5,2,6. Iz toga slijedi da su Budapest kvartet izabrali dva početna i posljednji kvartet iz opusa 18. Radi se naime o tome, da je na početku prvog gudačkog kvarteta Ludwiga van Beethovena, nepogrešivo razvidno da je to njegov kvartet, a nikako Haydnov ili Mozartov. Stil za tu formu, Beethoven je doista dugo oblikovao.
Uz prvi kvartet je vezana i anegdota po kojoj je Beethoven svoj kvartet nakon što ga je predao, pune dvije godine prerađivao, i tražio da se tiska zadnja verzija. Taj je kvartet i najdojmljiviji iz cijelog opusa, a polagani stavak mu je priča o Romeu i Juliji na Beethovenov način. Četvrti je kvartet opet nepogrešivo vezan za skladateljev stil, a taj je tonalitet c-mola, i u mnogome je simfoničan u tonskom slogu.Jedino što bi se moglo uočiti kao istovjetni moment kod Beethovena , Haydna i Mozarta glede gudačkih kvarteta, ciklus je od šest skladbi, tri plus tri, čega se kasnije Beethoven nije više pridržavao. Ostalo je nepatvoreno djelo genija. Kvartet u B-duru, broj 6, po svom nježno proćućenom zadnjem stavku, dobio je naziv La Malinconia, i ako nije označio samo ovaj ciklus, svakako je, napisan 1800, označio i cijelu epohu.
Upravo mi se ta tendencija čini nit koju je slijedila estetika Budapest kvarteta. Njihova je svirka na tragu velikog majstorstva klasike, savršeno proporcionalna i veliki razlog za uživanje u dobroj glazbi, sa tek jednom osjećajnom primjesom, melankolijom. U tome je kvartet ALBAN BERG dijete novog doba. Vrli novi svijet, koji je izoštrio uho i kriterije. Za njih je svaki takt važan, ne u notnom smislu jer i za Budapest kvartet je svaka crtica bila svetinja, već sadržajno, dramatski. Svaka nota je dio priče, za koju se još ne zna kakva bi mogla biti. Ta tajanstvena avantura, čini slušanje izvedbe Alban kvarteta, opusa 18, broja 5 i 6, intrigantnom. Dva puta po četiri debela stavka koji računaju na klasičarsku solidnost, ali i na različito doživljavanje iste stvari.
Usporedba samo dviju melankoličnih stavaka, kod Berga će vas učiniti svjesnim tragike gluhoće ili kakve god druge teške teme, dok Budapest svira iz srca, toplo, usrdno, pouzdano, ne sluti da se u notama kriju drugačije boje i ritmovi. Stvar je u angažmanu. Da je ALBAN BERG svirao prije pola stoljeća, bili bi vjerojatno držani čudacima i ekzibicionistima, baš kako su Beethovenovi suvremenici čuli Beethovenove skladbe, jer ih zapravo još nisu čuli.
Ali da nije bilo savršenstva Budapest kvarteta ne bi ih se ni moglo potom drugačije čuti. Ove su snimke sada već gotovo četvrt stoljeća stare, ali nam pružaju još uvijek dovoljno angažmana da ih se sluša kao nove i zanimljive. Budapest kvartet će zadovoljiti svaki ukus, uvijek i na svakom mjestu, što je divno, ali to nije sve od Beethovena.
Od svih njihovih snimaka na ovoj Sonyjevoj kompilaciji, tehnički dotjeranoj, najbolje zvuči Kvintet, jer je glatka, zajednička svirka primjerena tom obliku i najbolje podiže salonsku formu na razinu umjetničke.
No, kada se radi o kvintetu sa klavirom, pijanist mora biti od onih koji su proživjeli sve nevolje sa Beethovenovim sonatama i koncertima, da bi okušao jednostavnost ne kao solist već u grupi, a da to ne bude Mozart. Ali, ako već nije Mozart, svakako je austrijski lamento, odjek rogova iz alpskih dolina, nešto što se više doimalo Beethovena nego li Mozarta.
Murray Perahia i članovi English Chamber Orchestra, našli su se na njima razumljivom poslu: razdvojiti a i spojiti ta dva stila: Beč i Salzburg i to liberalno: gdje očekujemo Alpe, čujemo bečku uličnu glazbu i obratno. Beethovenova je melankolija prepuna pučkih napjeva, neposredna i bez ulagivanja. Mozartova pak izravna, bolno izravna jer je se zapravo nikako ne može interpretirati kad je se liši njene scenerije i žive pozornice zbivanja. Izvrsni engleski puhači sviraju gotovo nadnaravno osjećajno za engleski orkestralni trening, što je u stvari Perahijina zasluga, koji tempirano, pijanistički nameće dinamiku i tempa. Upravo na tragu dinamike, Perahia čini onu malu ali osjetljivu razliku između iste forme koja je nastala iz Amaduesova pera i one koju je zamislio Beethoven, u svojoj unutarnjoj refleksivnoj radionici.
Ovaj je Sonyjev album prototip svake prvorazredne europske visoke kulture.