EARLY QUARTETS, OP.18
DECCA 470 848-2 DH2
Kao što lijepo piše u okviru cjelovite opreme ovih dvaju ploča, to je drugi dio cjelokupnog kvartetnog opusa Ludwiga van Beethovena kojeg je Takács kvartet snimio za Deccu, svog diskografa od 1988. Nakon niza uspješnih i nenadmašnih izvedbi Haydna, Mozarta, Schuberta, Brahmsa, Dvořaka, Borodina, Smetane i Chaussona, ovaj četverac nije prestao skupljati nagrade, Grammyje i odličja. Edward Dusinberre, Károly Schranz, Roger Tapping i András Fejér, dobitnici su viteškog križa reda za zasluge Republike Mađarske. Za Beethovenove opuse 59 i 74, primjerice u istoj su godini dobili tri glavne diskografske nagrade.
Ovakav uvod i služi tomu da odmah znamo s kakvom se interpretacijom srećemo. Po svim smjernicama u njihovoj karijeri, jasno je da je prije ili kasnije vrhunac ovakvog uspona morao poraditi na Beethovenovim kvartetima, a uvod preko klasičarskih majstora, napose Schuberta, te ruskih skladbi, jamči prorađenu estetiku u svakom smislu. Edward Dusinberre u noti kojom započinje knjižica ploče, tako suvereno vlada materijom, a opet s toliko ljubavi i svježine govori o izvedbenim uzbuđenjima koja Beethovenova glazba priređuje svojim izvođačima, da očekujemo kad stavimo ploču u gramofon, da čujemo nešto osobito. I to se zbiva.
Rani kvarteti, kako ih se uobičajilo zvati, nisu nimalo rani za samog skladatelja, a još manje u nekom objektivnom biografskom smislu, oznaka nečeg nezrelog. Zovu se rani u odnosu na kasne. Beethoven je bio zreli majstor kad se poduhvatio serije od šest kvarteta, prema običaju stila i epohe, a da nije bilo kasnih, ostao bi svejedno među vrhuncima komorne glazbe uopće. Stoga, bez i trunke podcjenjivanja njihove veličine i značaja, Opus 18, premda numeriran ne baš točno kronološki, otkriva jednu drugu kronologiju: emancipaciju Beethovena od klasičara, a istodobno i vezu s njima u razvoju motivičke metode, tako revolucionarno i takodramatično podarene svijetu u Mozartovim simfonijama.
Moram priznati da je “Malinconia” (B-dur,broj 6, 1800) u njihovoj izvedbi otkrila nešto do sada nepročitano u notama, a to su izravne i tople, nedekorativne varijacije na duet Figara i Suzane iz Mozartovog Figarovog pira. Pada mi na um, Ivo Pogorelić, koji je oduševljenje poljske publike u Varšavi, zaradio upravo izvlačenjem na površinu čujnosti, ritmove mazurke i poloneze, tamo gdje ih do tada nitko nije uočio. No, Beethoven to ne radi da bi se zabavio, već prije da ukaže na isti izvor melodijske inspiracije koji, eto, i njemu, šapće, posvema u istom tonalitetu. Radost je to kod Beethovena što se može zajedno poigrati sa pravim genijem i pritom ne mučiti izvođače.
Pravo je čudo da su Beethovenovi mecene, prinčevi i veleposlanici, neki i sami svirači, uspijevali zadržati entuzijazam pri vlastitim izvedbama majstorovih stavaka, jer neki od njih nisu za amatere, čak ni vrlo nadarene. Prije će biti da su doista u toj glazbi proživljavali nešto značajno, neku katarzu koja ih je izdizala iznad, početkom 19.stoljeća, već izlizane predvidljivosti klasicizma.
To se sve kod Takács kvarteta osjeća, prepoznaje i čuje. Pjevni prvi, plesni drugi, ritmovi čardaša, nisu samo suhoparne ocjene čitanja partiture, već su izvor života prvog drugog i trećeg kvarteta, to su ocjene koje opet zaživljuju putem njihove interpretacije. Mnogi gudački kvarteti doduše dobivaju laskave ocjene za te kvalitete pjevnosti, razigranosti, čistoće motivičkog iskaza i tome slično, ali malo njih može otići tako daleko kao Takács kvartet. Svi superlativi koji se inače podaju zajedničkoj svirci se kod njih podrazumijevaju već u startu, a potom dolazi doživljaj Beethovena koji je suvremen, ali i trajan, u smislu da su proniknuli u one osobine skladbi i dali ih u izvedbi, koje drugi ansambli nisu u mogućnosti dati. U prvom redu se to odnosi na misterioznost, tajnovitost nekih stavaka, modulacija i naročito, na neku untarnju, sublimiranu dramatičnost ljudske intime, koju nijedan drugi glazbeni ustroj ne daje u tako jasnoj konverzaciji među dionicama.
Društveni aspekt života gudačkog kvarteta kao oblika u vrijeme kada su pisani, na žalost, previše preteže u procjeni ovih skladbi, s nepravom, jer sva su djela odraz društvenih okolnosti, kako je dugo i ustrajno tumačio Adorno, pa je svejedno (za sam kvartet) je li Schubert imao klavir (a nije), ili su Beethovenu sve svirali odmah i pred velikim “obćinstvom”. Ako se time želi izvući na površinu melodioznost, ljepotu ukratko, menuetta, scherza i adagia u kvartetima, kao neku tobožnju Beethovenu crtu dopadljivosti, meta je dvaput promašena. Niti se Beethoven ikada nastojao ikome svidjeti, niti je invencija tu kad je se pozove. Prije je to dar svježine talenta koji se okušava u novim izazovima. Za Betehovena je to bio odnos makro (orkestar)-mikro(gudački kvartet).
Snimke izvedbi Opusa 18 , Takács kvarteta su stoga savršene u relativnom smislu, i ako se posjeduje njih, trebalo bi poslušati i kasne kvartete u izvedbi Albana Berga, ali o tome u prikazu njihovih ploča.