Menuhin,Richter,Rostropovič,Berlinska filharmonija, Herbert von Karajan
EMI CLASSICS 0777 7 64744 2 7
Legendarna izvedba iz 1970. godine i to u svakom pogledu. Doživjela česta naknadna ponovna izdanja i još će ih doživjeti. Sretan spoj u vremenu, prostoru i karijerama. Početak sedamdesetih je upravo bio pravi čas da se u stereo tehnici snime ponajbolja ostvarenja klasične glazbe, a sva trojica umjetnika su bila u tom razdoblju svjetska imena bez premca.
Karajan je naravno priča za sebe, a ovdje je na djelu njegov genijalni smisao za “casting”, kada odabere soliste koji ne samo da odgovaraju njemu i da odgovaraju djelu, već iz njih kao da zna izvući nešto do tada pritajeno, ili zaobiđeno. Samo treba poslušati početak solističkog dijela u prvom Allegru, sa cantilenom ala Rostropovič i Menuhinom koji kao da svira sa oblaka i s njih ne silazi. Richter pak u ulozi srednjeg tenorskog parta, udaljen je na neki sebi nesvojstven način, da se, znajući njegovog Beethovena iz drugih izvedbi, moramo zapitati u čemu je trik.
Trostruki koncert je Beethovenova skladba koja ga je, kao i Deveta simfonija, u nekom smislu nadrasla i zaživjela svojim životom. Napraviti to u koncertantnom repertoaru znači da mu je toj skladbi uspjeli spojiti veličanstvenost svoje monumentalne orkestralne geste i toplinu komornog sloga. A dakako da su tu i teme, neponovljive, nezaboravne i ne podložne oponašanju. Iako u pozadini, Karajan je Karajan i to u svakom akcentu.
Što se tiče trojice veličanstvenih, ne zna se tko bolje svira, svaki za sebe tkâ i osvjetljava dionicu i razinu njemu povjerenu. Ne znam je li Menuhin igdje ostvario takvu nadahnutu interpretaciju kao u Largu , a za dijalog sa Rostropovičem u Rondu gotovo da je dao povijesnu primjer zadjeničkog savršenstva.
Nešto je bilo u zraku, te 1970.godine , a EMI je to registrirao na svoju i našu veliku radost. Sretnici su mogli vidjeti i televizijsku snimku ovog koncerta, i svakako i ta snimka spada u prvih deset prošlog stoljeća. Čini mi se da je te, 1970. godine, situacija bila zrela za nešto posebno što su sva trojica, ili četvorica ako pribrojimo sivu eminenciju Herberta von Karajana, do srži osjetili i to pokušali, poput “Tri tenora” sa Mehtom, puno kasnije, prenijeti “milijunima”. Nisu slušali ni sebe, niti jedan drugoga, niti orkestar, već djelo i Beethovena; slušali su onu podsvjesnu poruku koja je gromko odjeknula u Odi radosti, poruku ujedinjenja u glazbi.