Zbor “Glinka”, dirigent Vladislav Černušenko
CDKM 1006
Premda je tradicija znakovnog bilježenja glazbe ostavila relativno malo traga u zapadnoj glazbenoj praksi koja je uz to obilovala brojnim drugim oblicima a njena evolutivna gibanja tekla u svim smjerovima, “znamenjsko” pjevanje je na samom početku 17 stoljeća, 1604. ostavilo izuzetan dokument svog procvata u ruskoj pravoslavnoj glazbenoj praksi. “Muka” redovnika Kristofora čiji je rukopis trajan temelj kasnijoj pasionskoj tradiciji, uvrstio je sve do tada urasle forme u glazbenu praksu: antifone, tropare, čitanja, himne i završni Trisagion.
Solisti u ovoj liturgiji su mezzo-sopranistica Galina Dolbonos i bas Vladimir Starodukcev. Biblijski tekst prilagođen pravoslavnom obredu u potpunosti je djelo redovnika Kristofora koji je njime objavio svoju osobnost i talent.
Korak naprijed od “znamenjskog” pjevanja predstavljaju tri stara crkvena napjeva u maniri četveroglasja koje nije strogo podijeljeno po visini glasova kao u zboru Zapada, već se pjeva u prikladnom rasponu kako odgovara kojem glasu, većinom ostajući u okviru oktave. Polifona je tekstura naslijeđena iz narodnih pjesama Novgoroda, ali i iz instrumentalne glazbe koja se ne koristi u pravoslavnom bogoslužju.
Grupno, narodno ili sporadično individualno stvaralaštvo, steklo je pravo autorstva u 17 stoljeću kada se javljaju prvi skladatelji. Tako se u drugoj polovici 17.stoljeća javlja Vasilij Titov komponirajući duhovni dvanaesteroglasni koncert, dakako, a cappella u čast vojničke pobjede Petra Velikog na Poltavi, i to na biblijski na stih: “Ti si utjeha svim ojađenima”. Ovaj bi oblik komparativno odgovarao sonati da camera ranog baroka.
Mozartovi suvremenici Vedel, Bortnjanski i Berezovski, svi odreda Ukrajinci, školovali su se u Italiji donoseći sredinom i u drugoj polovici 18.stoljeća u Rusiju stil bel canta i polifoniju. Skladali su najviše duhovnih koncerata bogatih i dramatičnih teksturom, koja podsjeća na tradiciju concerta grossa, sa kontrastnim tempima i solističkim nastupima različitih glasova. Tipično je zapadne provenijencije kantata Te Deum za dva zbora Bortnjanskog (1770-1825) u tri simfonijska stavka koja više nego slijede Haydnov i Beethovenog vokalni slog. Time je njihova izvedbena korisnost proširena i na koncertne podije.
No, oni ipak ostaju neka vrsta hibridnog oblika koji ne dostiže ljepotu i sublimnost tradicionalnog pjevanja, što je svakako izuzetan zadatak; natjecati se sa arhetipskim talentom ruskog naroda uspjelo je i to samo u nekim skladbama tek Čajkovskom i Rahmanjinovu.
Snimke su ostvarene 1986 i 1987 tik pred pad berlinskoga zida, kada je popuštala ateistička stega te se otvorili novi putovi “glasnosti”. Treba napomenuti da dirigentsko iskustvo Vladislava Černušenka zadovoljava i aspekt tradicionalnog crkvenog pjevanja ruske pravoslavne crkve, ali i nama daleko bliži tretman zbora u zapadnoj liturgijskoj glazbi.
Ploča na naslovnici ima pretisak slike još jednog slavnog Ukrajinca, Kazimira Maljeviča: njegovo “Kristovo ruho”.