Beethoven, Weber, Mozart, Schubert
DECCA Original Masters 475 6080/ 6 CD
“Naučio nas je razumjeti, samo promatrajući ga, da umjetnost ne dopušta slabosti. Pridonio je da u ovim zemljama počinjemo sumnjati u časoviti bljesak i improvizaciju. Plemenitom je gestom ostavio sabrana djela kulture i civilizacije kojoj je pripadao.”
Jorge D’Urbano, upravitelj “Teatro Colon” u Buenos Airesu, srpanj 1958
Svi mi, kojima je glazba područje zanimanja, na razne načine, kao što pokazuje izvadak iz Memoriama otprije pola stoljeća,dugujemo Kleiberovima, Erichu i Carlosu.
Erich (Beč, 1890-Zürich,1956), najmlađi od velike petorice: Waltera, Toscaninija, Klemperera i Furtwänglera, osim što je obilježio jednu cijelu epohu, bio je i najdrskiji i najmoderniji među njima. Na njegovu se repertoaru moglo naći svega i svačega, premda je okosnica ipak predstavljala srednje-europsko nasljeđe. Moderna je glazba u njemu imala
velikog zagovornika. Gledao je za dirigentskim pultom Nikitscha, Mahlera i Straussa, a zapalo ga je da praizvodi Berga. Praizvedba suite “Lulu” dovela ga je u sukob sa nacistima te je 1934, napustio namještenje u Berlinskoj operi i sam Berlin i Njemačku. Prihvatila ga je Argentina i stoga tako visoka ocjena u Memoriamu iz Buenos Airesa. Ovaj veliki Bečanin rijetko je i nerado dirigirao u Beču, jer je, kako je rekao” otuda došao”.
Godinu dana pred neočekivanu smrt, Kleiber je napisao predgovor za “Decca book of the opera” koji je iskren iskaz njegovog odnosa prema tada još novoj tehnologiji bilježenja svirke na pločama.S jedne strane nije volio glazbu u “konzervi”, ali je priznavao izuzetnu pomoć u širenju glazbene kulture koju gramofonska industrija obećava.
“ Počeo sam snimati 1924 i tada je snimljena opera već bila činjenica. O tim se izvedbama puno govori, ali sam siguran da će povjesničari označiti godinu 1950-tu kao razdoblje u kojem se značajna glazbena publika stvorila čak i u mjestima u kojima je visoka izvedbena kvaliteta nemoguća. Svaki bi naraštaj trebao sačuvati takve izvedbe. Moje će vlastite snimke nastaviti ovaj krug, stvarajući novi naraštaj slušatelja, što će pomoći da glazba dalje živi.”
Njegov rani stil dirigiranja bio je živ i agilan postajući s vremenom odraz velikog autoriteta, i discipline koja mu je bila nužna da obuzda preduboki doživljaj klasičarskog (!) repertoara.
Tu je i tajna njegovog uspjeha sa Mozartom i Beethovenom, kojega je svojim izvedbama utemeljio kao radikala, osobito Eroicom, Petom i Sedmom, ovdje zastupljenima u najboljem ruhu, Eroica čak dvaput, iz 1950-te i 1953-će, sa Kraljevskim orkestrom Concertgebouwa i Bečkim filharmoničarima, “Pastoralna” također dvaput, sa Concertgebouwom i Londonskom filharmonijom, te , naravno, Deveta simfonija. Svojim je postavljanjem kriterija za klasičare postavio objektivna mjerila za drugu polovicu stoljeća, postavio tempa, intenzitete, fraziranje, dinamiku i karakter. Za sada je ovo najbolje od Kleibera što postoji, međutim, Kleiber je često dirigirao i na koncertima koji su bili radijski izravno prenošeni i to za mnoge radio stanice, tako da veliki korpus njegovih izvedbi tek čeka da bude objavljen na pločama. To će retogradno popraviti njegovo nezadovoljstvo fonografom koji mehanički nastoji utrpati jednu, jedinu, slučajnu izvedbu pod idealnu, dok je međutim, Kleiber bio mišljenja da se umjetnika treba poznavati u svom rasponu njegovih mogućnosti, dok fonograf otkriva tek jednu časovitu inspiraciju. A uz to manjka i odnos žive interakcije između svirača i slušatelja.No, cijenio je mogućnost učenja putem ploča kao i njihovu dokumentarnu vrijednost, ali koncert je po njemu bio apsolutno nezamjenjiv.
Bio je i zanimljiv psiholog što pokazuje njegova uputa orkestru kölnskog radija:
“Ne živcirajte se na koncertu, zato postoje probe. Mirno sjedite i muzicirajte; ja vas neću ometati.”
No, upornost u točnom broju pokusa kasnije ga je koštala neugodne reputacije skupog i kapricioznog čovjeka. Pomalo je ironično da je Kleiberova “love-hate” dvojba glede snimanja upravo omogućila njegovu reputaciju i svjetsku slavu, jer je unatoč animozitetu prema “konzervama” rado i puno snimao te time koristio i sebi i glazbi, budući je tada funkcija obrazovanja iz povijesti glazbe bila jako na cijeni. Većinom se polagalo pozornosti upravo širini reprtoara kako bi što više slušatelja dobilo priliku da čuje djela koja najvjerojatnije nikada ne bi čuli u svom mjestu ili pak vrlo rijetko. Ploča im je omogućavala vrhunsku izvedbu nepoznate glazbe. A pritom je upravo Kleiber nudio najveći dijapazon stilskog i žanrovskog repertoara.Premda je ujednačenost u tretiranju Beethovenovog simfonijskog sloga nevjerojatno cjelovito sprovedena, i u potpunoj je opreci sa jasnoćon recimo, snimke “Kavalira s ružom” Richarda Straussa koja je već poslovična u smislu da sva senimentalna mjesta izvodi bez ikakve sentimentalnosti.
Još jedna nelagodnost koju je Kleiber trpio svih tih godina u Beču je i ta da su snimanja obavljana na kraju koncertne sezone kada svi idu na ljetovanje. Iako je imao gotovo 30 godina iskustva sa snimanjima, istina je da nikada u potpunosti nije bio zadovoljan s njima, što se danas može činiti čudno s obzirom na kakvu svježinu i spontanitet nailazimo u njegovim, sada već pola stoljeća starim, snimkama. Poslovična je i njegova marljivost u detaljima, ali i tu je možda Kleiber bio previše Bečanin da bi se dao izigrati, jer kažu da u Beču postoje dva željezna pravila za sklapanje ugovora sa talentiranim gostom-dirigentom. Prvo je “Samo mu ne daj posla!”, a drugo”Ako se već zaposli, onda neka radi i više nego što treba”. Kleiber se nikada nije doveo u drugu situaciju, jer je uvijek radio, po mišljenju mnogih i više nego što treba.To ga je opet odvelo van domovine i to u Italiju gdje je odmah postigao isti visoki standard i popularnost putem Verdijevih opera u kojima je po sudu Talijana pokazao “kazališnu mudrost”. Zadnjih godina života iskočila je u prvi plan još jedna njegova dvostrukost; s jedne je strane bio najzahtjevniji dirigent na svijetu glede visine honorara, a s druge je pak strane često svirao besplatno. Uz neke druge polaritete ličnosti koje je pokazivao, očito se radi o vrlo cjelovito integriranoj osobnosti koja može, poput klatna, ići nesmetano od jedne do druge krajnosti, ostajući pritom uvijek samosvojna.
Nije stoga čudno da glazbenici njegove generacije jednoglasno tvrde kako je u vremenu poslije Kleibera u njih ušao osjećaj da je glazba izgubila briljantnost i kvalitetu. U hotelskoj sobi u Zürichu na dan 200 godišnjice Mozartova rođenja, Kleiber je bio jedan od vrlo rijetkih, ako ne i jedini dirigent na svijetu, koji nije podigao štapić te večeri. Umjesto toga, ostao je u hotelskoj sobi s namjerom da nešto napiše na tu temu i postoji papir na kome je napisao “200 godina poslije Mozartova rođenja”, ali sudbina je zaključila da je svojim dotadašnjim životom Erich Kleiber dovoljno pridonio toj temi i nije mu dopustila da nastavi. Ostao je mit Kleiber koji je nastavio Carlos.