Croatia records CD 6012954
Ovo reizdanje iz 1982. ondašnjeg „Jugotona“ a današnjeg „Croatia-Recordsa“, u godini kada su dvoje dubrovačkih pijanista dobili plaketu grada Dubrovnika za svoje zasluge u podizanju ugleda „groda“, prikladno nosi naziv „U počast Dubrovniku“ jer su na njemu skladbe dubrovačkih skladatelja, a u njih se ubraja i član klavirskog dua Ferdo Grazio. Brat i sestra Marija i Ferdo, djeca su s prijelaza 19.-u 20.stoljeće, i bili su ,kako i priliči već stoljećima članovima patricijskih obitelji Dubrovnika, visoko obrazovani, upućeni u europska glazbena zbivanja i nadasve- rodoljubi i estetski privrženici ljepotama i značenju svoga grada, njegove prošlosti i njegovog živog modernog života. Njegujući glazbenu kulturu najprije u vlastitoj sredini, Marija i Ferdo Grazio su nebrojeno puta muzicirali pred domaćom i inozemnom publikom, nastojeći sroditi slušateljstvo sa prirodom i značajem glazbenog karaktera Dubrovnika. Stoga su na svom repertoaru imali i umjetničku glazbu Dubrovnika, a Ferdo je rado skladao na folklorne i građanske teme grada, primjerice kontradance i linđo.
Stoga je ovo reizdanje, dvadesetak godina nakon LP-ija i deseak godina nakon njihove smrti, čast tradicije koju je ovo dvoje pijanista ostavilo nama da je njegujemo i da s toplim, i iskrenim sentimentom, primimo u ruke ploču, poput neke davno poslane razglednice sa lijepoga Jadrana, nama u unutrašnjost, na kopno, i koja uvijek stiže ako je se sjetimo.
Ukusno oblikovana, ova modernizirana ploča s popratnim, iscrpnim i znalačkim tekstom skladatelja i pisca Dubravka Detonija, djeluje poput otvorenog prozora palače Sponza, gdje u predvečerje možemo kroz venecijanske bifore, zamijetiti dvoje predanih glazbenika, kako oživljavaju zvuke nastale u gradu i oko njega.
Ped nama s izvijaju fantazije, ronda i teme Ivana Mane Jarnovića, Antuna Sorkočevića, Đorđa Murattija, Nikše Njirića i naravno, ne manje dubrovčanina među nabrojanima, Ferde Grazia.
Ovakav redoslijed govori ponajprije o povijesnom kontinuitetu od 18.stoljeća do danas i karakteru tog kontinuiteta. Premda drugačijih životnih odrednica i sudbina, ovi su skladatelji ponajviše voljeli sklad i ljupkost, uklopljenost u tradiciju i – cantilenu. Običaj četveručnog muziciranja je tipičan za građanske i aristokratske salone, druželjubiv, komunikativan i nadasve zabavna vrsta otmjenog kraćenja vremena. A tanka i nevidljiva granica između trivijalnog i umjetničkog za svakoga je drukčija, no jednostavna, bezbrižna ljupkost koja krasi minijature dubrovačkog podrijetla, svojina je Mediterana, suncem okupane jadranske obale i jakodušnog načina života, koji vjeruje svom snagom u jednostavnu ljepotu. Izobrazivši publiku i sebe za vlastiti vid umjetničkog djelovanja, klavirski duo Marija i Ferdo Grazio, i dalje poklanjaju društvu esenciju umjetničke glazbe u Dourovniku, koja ne priča toliko o moru, suncu i oleandrima, već o umjetnosti zvuka koju je oblikovao Dubrovnik i njegovi ljudi.
A to je živo bilo grada i dokaz kako je i u dvadesetom stoljeću pa i kasnije, iz Dubrovnika uvijek stizala neka nova topa mediteranska struja koja, ne tražeći ništa, uvijek puno davala.