Nevelik, poput školskog sata, ovaj nosač zvuka u manje od 45 minuta, predstavlja i poučava o jednom pradavnom stilu zvan Kletzmer, u nas rijedak, a sada dostupan svima, u presjeku od pučkog, salonskog do umjetničkog izraza u djelima Kurta Weilla.
Proistekao i čuvan u hebrejskoj i kasnije, tradiciji i svakodnevnom životu židovskih obitelji, Kletzmer plijeni svojom vedrinom, razdraganošću, bogatstvom melodija , bilo sviranih, bilo pjevanih i gdje god se održavala židovska tradicija, tu se svirao i kletzmer, ako ništa durgo onda barem na svadbama i veselim obiteljskim skupovima.
Tako je Croatia records zabilježila pod nazivom Židovska glazbena ostavština u zvuku i riječi, svirku Tria Solenza u sastavu: Davorka Horvat, sopran, Bruno Philipp, klarinet, te Ivan Batoš, klavir. Reduciran i ovdje filtriran, često puna hipertrofiran židovski orkestar, na dva instrumenta i jedan glas, dakle na komorni trio, sam sebe brani vlastitom kvalitetnom poviješću, i ništa ne gubi na supstanci zvuka i ritmike. Naročito ritmike. Kletzmer je prilagodljiv stil, gdje god da se nalazio, prožimao se elementima folklora lokaliteta na kojem se razvijao, ali i inostrano, darivao mjesni folklor muzikalitetom jedne vječne vrste.
Tp je odmah vidljivo iz prve skladbe Emila Cossetta u Popevki i čardašu iz Međimurja. Cossetto, naročito osjetljiv za svaki folklorni izraz, ovdje u briljatnom stilu prezentira spoj koji smo spominjali, folklor jednog lokaliteta utopljen u nemjerljivi bazen židovske glazbene tradicije. Odmah moramo spomenuti da je već iz prve skladbe vidljiv stilski pristup Tria Solenza, a to je sublimacija dinamike. Teoretski, klarinet uz klavir, mogu obećavati slab intenzitet, ali tako postavljen stil kletzmer melodike otkriva da je njegova snaga i čarolija u melodici i ritmici, tko god da je prihvati izvoditi. Abe Schwartz, tradicionalni napjev, Mike Burstyn, Abraham Goldfaden, Miriam Takeda, Jean-Francois Michel, Davor Borić i Kurt Weill, autori su skladbi izvedenih i snimljenih za ovaj nosač zvuka i samo pokazuju da je odabir moguć sa svake strane svijeta i uvijek podjednako izazovan, privlačan i poticajan.
Lijep glas Davorke Horvat, dubokom toplinom sugerira porive i strasti prošlih vremena koja su glazbom i pjesmom htjeli zaustaviti i zabilježiti neke od najljepših trenutaka ljudskog bivanja na zemlji i zadržati ih u ostavštini svijeta od zaborava i nestanka.Kletzmer može nositi i drugo ime- radost življenja kao takva.
Dubravka Horvat na ovom nosaču zvuka, interpretirajući songove Kurta Weilla otkriva jedan aspekt svoje performanse koji još nije došao do izražaja na tako jasan način: Vrlo dobra u Sprach-Gesangu, ali i snažna u izražaju kroz muzikalnost, što je manjkalo donekle velikim interpretkinjama brechtijanske scene, jer su u prvom redu bile glumice, ma kako inteligentne umjetnice, a onda tek pjevačice. Dubravka Horvat ugrađuje ekspresiju u ton, u operni iskaz koji spušta do govorne razine, ali je ne prelazi, već ostaje unutar pjevačke linije, i to oplemenjuje i song i estetski doživljaj.Ivan Batoš se za klavirom skladno uklapa u ovakav koncept i pravi je odmor za uho slušati tako reduciran, a opet brio-zan ritmički poticaj.
Bruno Philipp je već više godina naš najnagrađivaniji i najmuzikalniji klarinetist, a ovdje se izražava njegova sposobnost izvedbe u za nas novom svjetlu. Bez jarkih boja i ispraznih efekata, upravo njegovim zalaganjem nastaje kletzmer na sublimirajući način, i otvara novu umjetničku vrijednost stilu na koji se ponekad gledalo s visoka s europskih akademskih visina. Uz to, on to donosi na tako autentičan način da ga se ne može povezati ni sa jednim drugim stilom (jazzom, npr.) u kojem bi klarinet bio istaknuti solistički instrument. Ovdje je njegova posvećenost toliko duboka i točna, a opet jednostavno moderna, da postaje gotovo arhaična i s patinom stoljeća na lukovima cantilena. Onako kako Armenci sviraju duduk, a Bugari kaval, tako Bruno Philipp svira klarinet alla kletzmer.
Vrlo vrijedan dokument jedne autentične glazbene scene i vrijedni dosezi Tria Solenza (Horvat/Philipp/Batoš).
