Židek,Soukupova,Berman,Haken,Desaull
Czech Philharmonic Chorus and Orchestra,Karel Ančerl
Supraphon 11 1947-2 211
Nijedna kultura kao naša nije tako rigidno odijelila glazbu prošlosti od glazbe sadašnjosti, dapače, podijelivši je na dobru, ozbiljnu i vrijednu a ta je iz prošlosti i na neozbiljnu, tj. zabavnu i trivijalnu, a to je sadašnja. I nijedan se skladatelj tome nije opirao više od Stravinskog koji je tu podjelu smatrao kobnom za ujetnost i u svojoj poetici oštro osuđivao “laudatore temporis acti”, hvalitelje prošlih vremena na uštrb sadašnjice. I današnja suvremena glazba ima pravo kada se žali na nedovoljno pažnje, premalo publike, premalo izvedaba, dapače, sama vrsta Suvremena glazba je postala nešto potpuno odbojno.Kako se to dogodilo? Još je Mozart pisao sadašnju, su-vremenu glazbu, Beethoven, Čajkovski…Zašto ne volimo sadašnju glazbu, nego sve što slušamo je glazba iz prošlosti?Govori li to o sklerozi epohe ili civilizacije? Stravinski nije imao nejasnoća u vezi s oprekom prolazno-neprolazno. Susrevši u Parizu, u hotelu Berkeley, kasnih pedesetih godina, privlačnu,inteligentnu i dotjeranu po zadnjoj modi, Francoise Sagan, ustao je da se predstavi književnici riječima: “Enchante.Oui, j’aime Brahms.”(Drago mi je. Da, ja volim Brahmsa).I ne samo Brahmsa. Stravinski je volio glazbu i sve u njoj pa je stoga začuđujući broj previda onih koji vole prošlost a drže Stravinskog revolucionarom da u njegovu opusu ne primijete gotovo čitavu povijest glazbe, od Apolona, predvodnika muza, Pergolesija i Commedie dell’Arte i uopće, ne proglase ga najvećim konzervativistom 20 stoljeća. A baš, to,konzervativizam, Stravinski je vrlo cijenio jer je smatrao da je akademski talent nešto što se dobiva na dar, ali se ne nasljeđuje niti se može imitirati.Međutim, sadržaj njegovih kategorija je ono što zbunjuje površne tumače. Pod akademskim talentom je primjerice podrazumijevao nečiju kritičarsku sposobnost ne da napiše slovčanu recenziju njegova baleta, već da skladbom, dakle, glazbenim sredstvima persiflira njegov balet, kako bi on, autor, to mogao najbolje doživjeti. Znati učiniti tako nešto, bilo je akademski talentirano u njegovim očima, dakako, na osnovi egalitarnosti u postupku. I civilizirano. Nepodnošljiv mu je bio neumjereni individualizam alla Wagner, jer je “in ultima causa” sve bilo svodljivo na popis imena, takoreći relefonski imenik.I mogli bismo ići tragom njegove solidne konzervativne svijesti sve dok se ne bismo našli u zatvorenom krugu, a izlaza u neki primordijalni nihilizam baš nikako ne bi mogli naći. Orgijastička zvukovnost (!) Posvećenja proljeća je tako zbunila njegove suvremenike da mi i danas plaćamo tobožnju revolucionarnost starog majstora.A Stravinski je bio sve samo ne to. U prvom redu, zaljubljenik u ritam koji daje život.Svaka njegova skladba je skoro sam ritam, a melodička struktura ili niz iskoka u Posvećenju je također ritam. Hladna glava koja misli, statički se upinje usredotočiti i konstruirati, ne, to nije bio Rus Igor, to je pripadalo, po njegovom mišljenju glazbi prošlosti koja je mrtva, prašnjava i ne donosi ništa novo. A što je to novo? Novi ritam, dakako. A taj je ritam obeznanio Pariz 1913, ali je to ipak bio samo ritam. Ostalo je mukotrpni i inteligibilni zanat.Novo u tom zanatu, po njegovim riječima donose avatari prošlosti, dakle, ponovna utjelovljenja prošle glazbene egzistencije.I u tom smislu nema ograničenja, može to biti i sam Apolon ili Sofokle.”Duh diše gdje hoće”, volio je podsjećati na apostola Ivana.Odbacivši zakon glave, Stravinski je kretanju tijela posvetio gotovo sve što je napisao. I zato će vjerojatno biti jedan od malo njih koji će ostati za povijest iz 20 stoljeća.Simfoniju psalama je mogao napisati bilo tko, ali nije, jer nitko nije bio tako slobodan da pristupi orkestru i bogu posve djetinjasto i slobodno, iskreno.Njega su zanimale ideje u djelu, a ne djelo. Neke pisce vuče lik, a ne oblik djela, neke skladatelje tema, a Stravinski je uvijek prvo radio na mišljenju(zato mu nije davao važnosti u glazbi)stvarajući zaključke koje je sintetizirao u ideju. Potom mu je bio dovoljan pianino.Udarati po tipkama kao što se tijelo plesača uvijek nakon kretnje dotakne matične podloge. Tako je i Edip ustvari ideja. Ideja statike. To je trebalo izraziti. Kako to da sve stoji. Jer to je i pitanje kralja Edipa Tiresiji: tko je kriv da sve stoji, da je bolest u Tebi? I Stravinski je dinamički naumio ostvariti osjećaj statike i to kroz ritam.Je li nešto neo-klasicistički, ili je neo-neo, nešto drugo, irelevantno je za djelo, jer stil se doima konzervativno upravo zbog ideje statike.Taj je odnos moguć,obratan nije. Statika ne može iskazati dinamiku, tek napetost ili beskonačnost (Borges). Jasno da je i tekst morao podleći istom tretmanu, pa je Cocteauova naracija prevedena u latinski, jedan priznato nepomičan jezik. To sve izgleda nije tako doživio Karel Ančerl i njegovi solisti.Ili je mislio da tu ima još nekog “neiščitanog sloja”, tek, umjesto olovne komprimacije na 5o minuta jedne grčke prazor-tragedije, kao da netko uzdalud pokušava izvesti Faustovo prokletstvo, potpuno izgubljen u svemiru nejednakih nota.Užasan dojam, jer sve je korektno, ali je jednostavno položaj ideje, odnosno doživljaja krivi otprilike kao da netko veselu buffoneriju čita mrtvozorničkim patosom.No, ta je zabluda vrlo česta još u glazbenome svijetu. Malo njih priznaje da se glazbu Igora Stravinskog itekako može doživjeti. Predrasuda da je doživljaj ravan mlakom sentimentu prepreka je doživljaju ritma koji je najjači i sveobuhvatan doživljaj za svakog čovjeka. Ali, s ritmom izgleda ne stoje svi baš najbolje kao pokretačem događaja.A to je legitimacija suvremenosti i sadašnjosti njegove glazbe. Ono što ima ritma naprosto je živo. Edipa se rijetko izvodi, jer je i težak, osobito uloga Jokaste i muškog zbora, pa onda još i glumac koji čita tekst u nepravilnim intervalima itd, ali, valja biti strpljiv.Tek su ustvari Pulcinella, Svadba,Posvećenje i Dumbarton Oaks skladbe koje su do sada široj glazbenoj publici “sjele”, dijelom stoga jer su često izvođene a dijelom stoga što se na njima više radilo, pa su ideje-pokretači bolje postavljene.Svejedno, Edip je i ovakav nikakav prekrasan, jer je Stravinski patos postizao upravo autentičnim Pitagorejskim postupkom, melodijom kao padajućom frazom, dakle, kao cadenzom, a tada prirodno u opadanju melodija zamire, nema je. E, a kakve je avatarske teme čuo Stravinski za Edipa, to treba poslušati, pa makar i na Supraphonu.