Peter Jablonski/DSO Berlin/Vladimir Ashkenazy
DECCA Trio CDs 473 971-2 DTR3
Na tri ploče, najbolje od simfonijske misije Skrjabina: 3 simfonije, Poema Prometej op.60., Koncert za klavir i orkestar, op.20, Réverié op.24, i Poema ekstaze, op.54.Solist je pijanist Peter Jablonski, a pjevaju Brigitte Balleys, mezzo-sopran i Sergei Larin, tenor uz zbor Berlinskog radija pod ravnanjem Gerda Müllera-Lorenza. Čitavom paradom, vrlo traženom na tržištu trenutačno, ravna Vladimir Ashkenazy, pomoću začuđujuće nadahnutog Njemačkog simfonijskog orkestra iz Berlina. Deccin trio je briljantno zamišljen, čak i pod uvjetom da su snimke neujednačene kvalitete, ostvarene u različitim okolnostima. Nije nov, ali od kada se pojavio njegov dio, tj Treća simfonija, već 10-tak godina ubire sjajne kritike i dobro se prodaje. Neodoljiva je, čini se, ponuda, u paketu, zapečaćenim ruskim jamcem Ashkenazyijem. Ashekanzy je snimao Skrjabina u Dahlemskoj crkvi u Berlinu, samo njemu poznatoj akustički, ali čini se da je imao dobrih razloga za to. Nigdje naime, nema onog vrištavog metala u forte odjeljcima koji se inače nikako ne da izbjeći u koncertnim dvoranama. I tako su se obistinile tužne slutnje skladateljeve: “Najgore što mogu zamisliti, jest da ostanem poznat kao autor nekolicine simfonija i koncerata”. Tekstualno, ta su djela izuzetno vješta i originalna te posjeduju vladanje wagnerijanskom harmonijom, ali kako to treba izvesti da se iz toga rodi nešto mnogo pitomije i gušće, to je valjda dio poruke Vladimira Ashkenazyja. On zna partituru smekšati do hollywoodske filmske glazbe, ali tako da ostane dostojanstvena. Skladbe nisu poredane na pločama ni prema čemu drugome osim po minutaži, tako da se tijek Skrjabinovog simfonijskog razvoja mora spajati napreskokce. Pri čemu bi Prometej bio zaključna skladba, a ne Poema vatre. Ovako, preslušavanje koje nudi poredak Trija, omogućava uvid u čitavu paletu emotivnog angažmana kojeg ima napretek u Skrjabinovim simfonijskim djelima: heroizam, melankolija, gnjev,strah, tajnovitost, svjetlo, let, egzaltacija i slično. Da je drukčije mogao bi se pratiti put oslobođenja, najprije od harmonijskih spona, do potpuno individualnog harmonijskog sloga temeljenog na smanjenim i povećanim kvartama, do jedinstvenog poimanja i primjene vremenskog elementa u glazbi, čak micanja taktnih oznaka i postizanja fluidnosti na nov i nečuven način. Skrjabin se nikada nije ponavljao niti gledao unatrag. Peter Jablonski solist je u Koncertu za klavir i nadasve se trudi biti na razini skladbe koja je pisana briljantno i senzualno, za Skrjabinovu ogromnu ruku. Glazbe koju opisuje Boris Schletser kao “Neprestano kretanje, trajno napredovanje, neprekinuti prijelaz, let, aspiracija.” Kao i prva simfonija, Koncert je Skrjabinov originalni simfonijski glas bez još doživljenih utjecaja i odaje veliku ličnost koja će do zadnjeg daha vladati sobom i svojim umjetničkim izričajem. Tu je Skrjabin malo iznad glazbe, jer je više umjetnik, no glazbenik, i kada razmišlja glazbeno traži duhovnu osnovu kako jezika tako i oblika. Nije ga lako proniknuti, ali je jedini autentični, veliki nastavljač simfonijske i koncertne tradicije. Kada je iznenada umro 1915., (u dobi od 43 godine), Rahmanjinov je za dugo nakon toga izvodio na svojim recitalima isključivo Skrjabina kao da je htio zapečatiti u memoriju suvremenika značaj autora kojeg su izgubili, a kojeg je Rahmanjinov možda najviše od svih shvaćao. Ashkenazyev je prilog značajan kao pokušaj točnog smještanja opusa Aleksandra Skrjabina u anale svjetske simfonijske tradicije, a to prije svega znači shvatiti Skrjabina kao umjetnika koji je težio ucjelovljenju umjetnosti kroz glazbu. Kao novovjekog kozmičkog homo universalisa.