Berliner Philharmoniker HERBERT VON KARAJAN
DG 453 097-2 / 2 CD
Ova bi recenzija puno bolje zvučala na njemačkom, jer ujednačenost, napetost, izraz i tome slično, ima ponešto drugačije značenje za Slavene no što su Germani od tih pojmova sagradili.Svakako, Karajan u svojoj petoj snimci Brahmsovih simfonija koristi beethovenov orkestar i ne može pogriješiti. Ovo je ouvre koji zaslužuje najpočasnije mjesto u svakoj diskoteci, ali s tim istim zvukom orkestra ne bismo baš bili zadovoljni u izvedbi Slavenskih plesova, na primjer.Ono što je Karajan naslijedio od Furtwanglaera to je i zadržao: gotovo savršenu ujednačenost i ravnotežu puhača, te nezaustavljivi brio gudača; samo u njegovim izvedbama berlinčani postižu crescendo ne mijenjajući ni timbar i boju, upravo neobjašnjivo, ali je to , između ostaloga ono što je ovu filharmoniju učinilo prvim orkestrom 20.stoljeća.On je uzor za Brahmsa, čak ukoliko neki diskofil drži neku drugu izvedbu idealnom.On je uzor za mnogo toga, ali jednostavno početak, primjerice četvrte ili prve vas odmah smješta u koordinate simfonijskog njemačkog svijeta 19 stoljeća, temeljito da ne kažem grundlaeglich. Zašto je zapravo moguće da netko drži idealnom neku drugu izvedbu? Samo zbog jedne male nijanse karakteristične za Karajanov pristup Brahmsu: odnos prve i druge teme.Karajan je uvijek iznova svirao Johannesove zrele simfonije, bio je njima nadahnut i za razliku od ostaloga repertoara, sam je inzistirao ponekad da izvede Brahmsove simfonije, a od njih ga je najviše intrigirala prva.Ponekad je prvu izvodio kao zadnju. Dakle, nešto je osobno u njemu govorilo da nije dovršio sliku djela. No, to nije prigovor. Brahmsa svi izvode s tom mukom: kako uspostaviti relaciju prve “objektivne” i druge “subjektivne” teme.Karajan barem priznaje da nije našao sasvim odgovarajući odgovor, ili se ne usudi zaroniti u subjektivizam druge kao neki drugi dirigenti koji pak gube solidnu osnovicu za objektivitet prve.Pa ću zaroniti ja i priznati da se ubrajam u onaj ostatak svijeta u izreci West and The Rest koji nikada ne posegne za Karajanom, ali isto tako nikada neću slušati Brahmsove simfonije, a da to nije Karajan, pa može i ovaj iz 1977-78. Jer jedino je tu ne samo snažan, nego i hrabar, a takav je bio i Brahms.Za “Njemački requiem” već preporučam Sawalischa.