Može je se nanjušiti. Gotovo da ima miris. Jer je se može nanjušiti. Ni blizu ni predaleko, tu negdje, približno okolo. Kako nastaje? Što je stvara? Ili održava? Štošta. I nema ih više, samo je jedna dosada. Ono nepromjenjivo u tome “približno onaokolo nas”. Netko bi to nazvao stanjem stvari, ali to nije samo statika, nego i odvijanje zbivanja koje, u biti, predobro poznamo. Kad je nečeg nezanimljivog previše, to je uspostavlja, hrani., Ono, kad ste izvan igre. Poput kamenja koje ionako nema miris koji bi se mogao nanjušiti. Ne da je se otjerati. Ni prizvati.
Trebalo bi reći “vidljivost” dosade, jer kad se pojavi, pojavi se kao gotovo vidljiva atmosfera, ali kako je objektivno nevidljiva, prvo se javi osjetilima nosa, unutarnjeg uha, jedino sluh nema ništa s tim, osim što se, možda zatvori na neko vrijeme. Opip ima. Čim u takvom okruženju nešto opipate, dosada, kao da vas gurne s leđa i podsjeti na sebe. Opip je jača. Slušati, pipati, ili je čak u sebi gledati kako lebdi kao nevidljiva aura oko svega, to je patnja ničega. Ničega što se opredmetilo i nakupilo u prostoru u kojem se nešto nije dogodilo što bi je rastjeralo. Da se razumijemo, s dosadom vam nije dosadno. Borba s dosadom već viđenoga, predvidljivoga, ponovnog, to je posao, napor. Puno posla.
Da li se to zna? Zna se. Ljudi su uvijek ispred događaja. Moraju znati. Nanjušiti dosadu. Kako se iz nečeg, tisućiti put sličnog nečeg, izroniti val koji nećete moći opisati, osim da je sve ono što bi se moglo nazvati “obično”, ostajalo ispod te navale prenatrpanosti nepotrebnih, uostalom, neželjenih pojava. U tome je stvar. Dosada je neželjena I stoga neugodna kad se pojavi, jer je, iako neželjena, ipak tu. A mi nemamo nikakvog osobnog interesa za ono zbog čega se pojavila. Da vas obogati suvišnim i neželjenim. Ali se zato možemo njome baviti. Ljudi griješe što se njome ne bave. Bar dok ne nestane. Nego silom žele iz okolnosti istisnuti nešto, kao iz prazne tube paste za zube, nešto što bi im pobudilo osobni interes. Zanimanje. Kako bi nešto imali. Osjetimo dosadu oko sebe poput pojasa koji ispunjava cijeli prostor, jer ne nudi ništa osim sebe, ništa što bi nas zanimalo. I znamo to unaprijed pa sami svoju okolinu napunimo, prozračimo tim sadašnjim i ujedno budućim vremenom u kojem nećemo ništa dobiti, ništa zapaziti, što nije ni novo ni staro, ali se odnosi na nas. Želimo da se nešto odnosi na nas. Na pozitivan način.
Ako ste pisac, i zrak koji udahnete na nekom vrućem tavanu može vam biti zanimljiv. U nama je stvar. Kako pronaći pridjev da se takav udah, takav zrak opiše. Osobni izbor riječi. I zato je dosada najintimnija stvar. Nekome će glad u svijetu, ili žeđ u Africi, pobuditi zanimanje, nekome zrak u potkrovlju, drugome neće. A to su uzroci dosade: jeste li nečim zaokupljeni ili niste. Radi se o ispražnjenom prostoru. Prostoru bez značajnog sadržaja. Prostor se isprazni i ostaje samo vrijeme. Odbrojavanje od sada do sada. Otkucaji sadašnjosti.
Život nije scenarij. Ne podnosi uloge. Samo ljude, bili oni rod ili prijatelji. Ljudi koji poput filera za popunjavanje bora, popunjavaju život i popunjavaju pukotine. Ispunjavaju i zaglađuju bore života. Je li to ljudskost općenito ili samo u ovom vremenu i za ovakve ljude kakvi jesmo? Teško mi je zamisliti da bi suvremena dosada postojala u nekoj od bivših epoha. U njima je bilo smisla, poput jabuke čiji je smisao u samom njenom obliku, ali joj mi dajemo svrhu.Tako je u tim epohama bilo smisla, a u našoj je smisao da ga tražimo. Kad ga nema, njušimo dosadu.
Koja je svrha nečega osim da se to napravi. Nikakva. Ali mi moramo graditi jedni druge, a ne samo rušiti. Odnosno, mogućnost rušenja odnosa i nas samih, što stalno činimo, ne bi ni postojala da nema drugog pola, građenja. I tu se zakazuje. Eto manjka i postor odmah popuni višak tog manjka, dosada. Bit će isto u smislu da neće doći ususret nešto točno, nešto živo što se želi javiti kao da kaže, tu sam za tebe, da me upoznaš, vidiš, zamijetiš, dobiješ odgovor na pitanja u sebi.
Nemate problema s onim što volite. Tek kad ljubavi nema počinju problem. Počinje povezivanje mržnjom ili ravnodušnošću. A to nam najmanje govori o nama. I dosadno je. I burno. Da, dosada može biti itekako burna i naporna. Taj višak manjka je teško snositi, a još teže iščitati. Poput restoranskog menua čija sva slova razumijemo, ali nam ne potiče apetit.
