ŠAH MEĐU ZVIJEZDAMA

ĐURĐA OTRŽAN:

ŠAH MEĐU ZVIJEZDAMA

DNEVNICI
ČETIRI NAJTIŠA
FIDIJA SE SPREMA ZA OLIMPIJADU
PRAVI ČAS
MRTAV PJESNIK MRTVOJ PJESNIKINJI
MLADA PARTIZANKA IDE U KREVET

Tri su čovjeka ravnodušna spram politike: kipar, svirač flaute i muškarac u zagrljaju žene; ili, mogli bismo tu staromodnu trijadu preimenovati ovako: radnik, plemić i svetac.
William Butler Yeats, 1938.
… i glupača.
(1987.)

FIDIJA SE SPREMA ZA OLIMPIJADU

Danas smo završili Venerine ruke. Kako majstor proizvodi život, to je divota jedna gledati. Kad vidim kako masira žilicu na lijevom dlanu da dobije oblik vene, samo čekam da je dovrši, odmakne prste i da krv poteče njenom rukom. Još se uvijek divim, a to majstora ljuti, jer kaže da to znači kako ja još uvijek nisam sposoban ocijeniti da li ću to isto i ja moći jednog dana ili ne. Ali ja se ne divim njemu, ja se divim djelu, a to mislim nije isto. Još sam mlad, tješi me i znam da od mene očekuje novu tehniku, zato me i uzeo. Kaže da još nije imao učenika iz moga kraja i da to moje drugačije porijeklo mora znatno utjecati na moj pristup njegovoj tehnici. Ali ja nemam nikakve tehnike, ne vidim bolje tehnike od one koju majstor primjenjuje.
–

Sinoć me na Karnevalu odostraga uštipnula jedna mlada ruka, a poslije sam je čuo kako se smije: gdje si tako lijepo naučio plesati… Vidio sam je u gomili, ako je to bila ona, s obrvama snažno izvijenim ispod kovrča na čelu, kao u Peroksova Hermesa.Bilo mi je žao što je nisam osmotrio izbliza; vrijedilo bi pogledati nije li taj luk ispao tako istaknut samo zbog toga što je svjetlost padala s boka. Šteta, umakla mi je vragolanka, a ipak me snažno uštipnula i to dva puta. Godilo mi je, iako je bila mlada, možda isuviše mlada da joj uzvratim.

–

Danas smo išli vidjeti Praksitelova Dorothea. Divno djelo. Majstor je bio ljut. Kaže da nisam ništa razumio. Praksitel je dostojanstven i ljubazan čovjek i njegov sin, također Praksitel, veoma mi se svidio.
Šutio je cijelo vrijeme i nije gledao ni oca ni nas, već je samo, koliko sam mogao primijetiti, ispod oka tu i tamo, s nekom namrgođenošću koja bi se lako dala preobraziti u smijeh ako bi ga netko na to nagnao, pogledavao Dorotheove sandale. I ja sam, naime, bio zamijetio da postav desnog stopala ide ukoso više od pravila, a da to nimalo ne smeta okomici hitona, već svejednako pada kao da je po pravilima.

–

Danas smo lijevali u dvorištu. Bilo je vruće i majstor je tražio da mu pjevam iz Knjige pojedine stihove što mi nije bilo teško jer sam oduvijek volio pjevati. Zabranio mi je da mu
pomažem, jer, rekao je, jedini način da me sačuva od tako zamornog posla je taj, da me njemu ne nauči, a da ću ja u svoje vrijeme, ako ono ikada dođe, ionako taj posao prepuštati naučnicima i radnicima iz predgrađa. Ja sam ga poslušao i polagano čitao, dodavao mu grožđe i vino kad bi se umorio, poneki put ga polijevao bunarskom vodom jer morsku nije trpio, ali sam svejedno, krišom promatrajući, dovoljno naučio da bih postupak mogao i sam ponoviti, ako bi to ikada bilo potrebno. Majstor može sutra umrijeti, a da moje vrijeme još nije došlo i kako bih onda mogao nastaviti naukovanje za sve što me čeka.

–

Danas je bila u posjeti nevjesta majstorovog sina. Lijepa je. Ostali su htjeli da je naslikamo, ali sam se usprotivio. Mislim da bi tako nešto majstora jako razljutilo. Zove se Pausina.

–

Danas je opet bila Pausina.

–

Ima već tri dana kako ne radimo ništa. Padaju kiše i sve smo radove zaustavili.Majstor kaže da ako ovako nastavi još sedam dana, sigurno nećemo stići na vrijeme prijaviti djela i osigurati prijevoz do grada da ih pokažemo. A ako ne budemo među prvima, to bi mogla biti sramota za školu.

–

Moja je Artemida s haljinom dobila prvo mjesto i mojoj sreći nije bilo kraja, ali ju je pomućivao pogled na majstora koji je, prepoznavši Pausinin obraz kad sam joj obojao oči, bio vrlo ljut i zabrinut. Ja i Pausina smo se naprotiv rastali, doduše tužno, ali ipak na kraju zadovoljni; njoj se sviđala moja Artemida, a meni je bilo drago da se napokon udala, jer što bih joj ja mogao pružiti osim ljubavi za kamen; ni kuće, ni kućišta , ni krasnih haljina. Žao mi je što više neće dolaziti. Možda ćemo i dalje ostati ljubavnici ako prilike budu dozvoljavale. Bilo bi mi drago. Nevjerojatno se brzo pokreće i volim je naglo zaustavljati kad to nimalo ne očekuje. Tada dobija gotovo božanski izraz u očima, a to mi pomaže kad radim, da na to mislim. To je vjerujem majstor mislio kad nam je rekao da su bogovi najprije ljudi pa onda sve ostalo i da to uvijek imamo na umu kad pristupamo poslu.

–

Danas sam bio na sudu što sam i očekivao, ali sam se obranio.

–

Na trgu sam razgovarao s Praksitelom. On misli da bismo trebali zajedno raditi. Pitao sam ga zašto, a on je odgovorio da nas dvojica mislimo isto. To je možda istina da nas dvojica mislimo isto, ali su nam tehnike različite i tu nema pomirenja. Kopirat ću njegova Thermodora da mu dokažem da sam bio u pravu.Molio sam majstora da ga više ne pušta u dvorište jer ne želim da tamo stoji i gleda me dok radim. Majstor misli da ja pretjerujem, ali mu je svejedno bilo drago što je dobio makar kakav posao onako kljast. Otkako mu je svinja odgrizla nogu i ne radi ništa drugo, nego oslonjen na štaku, drijema ispod duda pred vratima dvorišta i dovikuje svakakve psovke pridošlicama. Izgubio je snagu i to ga najviše ljuti; ne može više ni pridržati klin da mu ne ispadne iz ruke kad hoće nešto novajlijama pokazati.

–

Pausina je dobila sina i majstor i ja smo joj napravili malog Dionisa s bogom, na dar. Pausina je dar razbila; nisam se naljutio. Pokušala ga je ustvari razbiti, ali nije joj uspjelo. Uspjela je samo otkinuti bogu ruku kojom drži grozd i njime mami malog Dionisa. Već se sada vidi da dijete neće sličiti na majku.
Mali je posve slobodan i po cijeli dan leži ili se igra na jastuku pored majstora koji ga pazi. Pausina dolazi po njega i ne govori ništa. Uzme dijete pred noć i ode. Ljuti me kad se dijete rasplače, a majstor vikne na njega: Što me zoveš…nisam ti ja otac. Nije mu otac, ali mu je djed, a ionako nema što drugo raditi. Spremam se na veliki razgovor s majstorom.Već sam to nekoliko puta htio započeti, ali mi misli nisu bile jasno raspoređene u glavi što zapravo hoću od njega. Mislim da sada znam. Zatražit ću od njega neke odgovore, prisilit ću ga da mi odgovori na moja pitanja; imam na to pravo, već sam tri puta bio prvi, ali po zadnjem takmičenju vidim da ne mogu dalje naprijed, da mi treba njegova pomoć. Ljubomorni jarac, ni jednu mi tajnu nije prenio, iako zna da bih je ja jedini mogao čuvati. Dobro ću ga napiti u sumrak nakon što Pausina odnese dijete i dobit ću od njega to što mi treba, siguran sam.

–

Otkad je majstor umro, ne dobivam nikakvih vijesti od Praksitela. Imam dovoljno novaca da potplatim uhode, ali što bi mi ti bijednici znali prenijeti od onoga što mene zanima. Danas je Pausina stala pred mene, tamo na sredini dvorišta, pogledala najprije u Sunce, pa u mom pravcu, i rekla: Odlazim, i neću se više vratiti. Tada mi je postalo jasno da ću za ovo natjecanje raditi Athenu Parthenos. Zahvalan sam Pausini. Tako sam je dugo tražio. I neće imati nikakav oslonac, ne vjerujem Praxitelovim izmišljotinama; stajat će ravna, uspravna i sama, kao što i priliči Zeusovoj kćeri. Počet ću s radom čim svane da ne izgubim ni trenutka uludo, jer će to biti veliki posao. I učenike ću dobro hraniti da me uzmognu pratiti. A kad završim posao i dobijem nagradu, preselit ću se na sjeverne obronke grada gdje je hladnije i otmjenije; jer kakvog će još smisla imati biti ovdje, gdje svaka travka u svitanje, podne i sumrak, šuška kao da dvorištem prolaze majstor, Pausina ili dijete.

PRAVI ČAS

508.-9.

¸¸Satovi su najneuvjerljiviji. Kad god ih pogledaš pokazuju drugačije…A u broj se ne uvlači laž. Treba u brojeve gledati…”autos epha.
Heteria se postavila u red. Učitelj je… (nedostaje fragment papirusa).
Heteria je promijenila raspored. Musikos sprijeda, postavili smo se u drugi lanac. I krenuli put vrta. Mirta je mirisala gorko kao i duša mrtvoga. Bila je noć. Kao i uvijek kad smo pokapali ili učili.On je hodao prvi. Za njim svi ostali, u svetim, pravilnim razmacima, kako propisuje vrlina 9 i 4. Cijelim smo putem molili. Vjetar je nastojao da nam puše u lice.
¸¸Bio je poseban car, nije bio običan car…” autos epha. ¸¸On je sam sebe vodio…”
Promislili smo u sebi svaku riječ i pristupili ukopu. Bila je noć. Kao i uvijek kad se pokapalo ili kad smo učili.
Gledali smo u Učitelja.
¸¸Kako će mrtav živjeti?”
¸¸Kao mrtav…”
Molio je dugo i tiho. Kao da se boji. Sveti je strah od vlasti…autos epha… ne treba je željeti nikada.
Bili smo najmlađi. Trebalo je još dugo učiti. Teško nam je išlo postaviti kvadrat ujutro. Onima iz starijeg reda je bilo lakše. Oni su živjeli bez cara, strepili pred Učiteljem. Njima je bilo lakše.Mi smo izgubili svoga cara.Poslije smo, svaki za sebe, oplakivali njegovu smrt uz tihi šum morskih valova, kako već i pristoji onima koji su ostali bez svog smrtnog oslonca; tiho, da nas ne ukori onaj koji hoda uspravljen, sam.
Govorili smo među sobom: ¸¸To je ili rasplitanje atoma ili nekakvo razlijetanje neprolaznih i neuništivih atoma.” Samo su razumna bića stvorena radi sebe samih. Govorili smo jedni drugima:¸¸Ostatak svog života moraš proživjeti u suglasnosti s prirodom kao da si već umro ili kao da si samo do ovoga trenutka živio. Jer, što bi bilo prikladnije od toga?” Nije nas uznemiravao onaj koji hoda uspravljen sam, znao je što je milost i kako brzo prolazi radost bola. Bio je izvor svega dobra.
¸¸Ono što je umrlo nije otišlo van svijeta”….autos epha.
Što radi u Kozmosu? Koliko traje?

Domadieeh
153

autos epha= on je rekao, njegove riječi. Konačni argument u raspri Pitagorejaca.ON je rekao, tj. Pitagora, kasnije se prenijelo na autoritet Učitelja.

MRTAV PJESNIK MRTVOJ PJESNIKINJI

Kako da ovo nazovem…
Mrtav pjesnik mrtvoj pjesnikinji?
Da, tako.
Draga i predobra prijateljice
Vaša me pjesma u povodu moje smrti veoma rastužila, ali i ganula. Ne biste smjeli biti toliko sentimentalni spram nas samih ili bolje reći, spram sebe same. Pjesme su tu da budu pjevane, a ne da se u njima viče. Znam, znam, to je vaša zadnja pjesma i imali ste pravo na svaki mogući krik, ali krik ima preveliku jeku i mogli bi vas čuti i oni kojima ona, tj. pjesma nije namijenjena, ili bi se moglo pomisliti da iza vas nema nikoga što znate i sami da nije točno, drugim riječima, pjesnik uvijek mora voditi računa o odjeku pjesme i o količini praznine koja iz nje ishodi ili je pretpostavlja. No, do sada već sigurno sve znate o praznini i nije nam se potrebno više time baviti. Dakle, praznina. Osjetili ste je i vi, zar ne? Potpuno je prazna, bestidnica, a mi smo je zamišljali kao riječ, kao riječ praznina, a to je nešto sasvim drugo od onog što smo doživjeli, vi i ja, i vaša pjesma. Ja, ili ono što sam bio, ne vidim više kako sam postao to što jesam, ali to vidim vrlo dobro kroz vašu pjesmu. Zato mi ona tako puno znači. I vaša cjelokupna lirika također. Vi ste bili moje najbolje uho, a i ja vaše, jedino, ako je suditi po ovoj vašoj zadnjoj lamentaciji nakon koje ste prešli u prozu. Moram li reći, proza je time samo dobila. jer što može pjesnik dobiti od proze osim muzikalnosti rečenice, a ona nam, ako ćemo pravo, uvijek samo smeta da dođemo do prave biti pjesme. Ali zato proza može puno naučiti od poezije.
Ne sumnjam da ste je oplemenili, ako ništa drugo, onda pjesničkom nespretnošću koja uvijek na tako divan način ruši sigurno more pospane proze. Jeste li to ikada primijetili da proza uvijek spava ako je neki pjesnik svojom galamom i lupnjavom ne razdrma i probudi iz spokoja.
Draga prijateljice, ono što ću vam sada reći, neće ostati među nama, jer među nama ionako nije bilo ničega što bi ostalo i to je ono najviše što pjesnik može pjesniku dati, ali da će ostati živjeti ili, oh, lakome li riječi, ploviti, čak putovati s nama, to da; vi ste bili moj suparnik, ali na sasvim drugom polju od onoga na koje mislite; u svojoj ljubavi za život, jer vam je tako bio potreban da biste časno vršili svoj poziv. Meni on nije bio potreban, kao ni Vi, kao ni itko od mojih prijatelja i vi ste to znali i cijenili, što znači, sve u svemu, razumjeli, a to opet govori da ste ustvari čitavo vrijeme htjeli i sami biti to, a da niste mogli ili znali kako. To je sudbina žene, draga prijateljice, jer da nije bilo mene, vi ni ne biste ni znali da to postoji i da je moguće tako živjeti. Ja sam vam bio potreban da shvatite kako ste nepotpuni i kako ta nepotpunost zahtijeva adecvatio, a da je to vaša najveća kvaliteta, o tome govori vaš veličanstveno jedinstven opus. Ja se nisam mogao s vama takmičiti u ljubavi, vi se niste mogli sa mnom takmičiti u hladnoći. Praznina nas je oboje progutala.

vaš odani taj i taj Suprotna Zemlja tad i tad

Eto. Takvo bi joj pismo trebalo napisati, ali kako, kad sam ja umro zimi 1926., a ona se ubila ljeti 1942., pa zbog toga ništa od mene više ne može stići k njoj niti od nje k meni, jer pjesnici i samoubojice doduše dijele istu sudbinu da za njih nitko ne mari sve do njihove smrti, ali su im putovi potom različiti: jedni će u ponor, drugi u bezdan svjetlosti. Jedni slijepi za oblike, drugi gluhi na odzive. Zato se mi nećemo nikada susresti jer njen leš je tu preda mnom u toj pjesmi, a u njoj ionako samo ja umirem, ili sam tada već bio umro, to se sada više dobro ne sjećam, a i bolje da se ne sjećam kad vidim što je sjećanje njoj napravilo, mojoj jedinoj pravoj prijateljici i najodanijem, pravom slušatelju. Ubilo ju je.
Ali se sjećam jedne njene pjesme dok je još bila sasvim mlad pjesnik na početku. Poslala mi ju je i ja sam joj poručio: Dođite, porazgovarat ćemo. Imate dara i dobro govorite ono što govorite. Došla je i mi smo zajedno prošli kroz pjesmu nekoliko puta. Pratila me pomno i tada ju je po ne znam koji put opet srčano započela, a onda je, pogledavši me, naglo promijenila ton i ja sam znao da je to ona, prava pjesnikinja i da sam ja, pravi pjesnik svoje epohe, kako su me zvali u to doba, uspio u radu s njom.
Pjesma se zvala ¸¸Semi-Veronica” i išla je ovako:
U spremištu držim jednu zaleđenu sliku. Slika ima autora. To nisam ja.
Kad slika progovori, govori mojim glasom. Slika nema milosti.
Slika je poganin. Ona zna put. Mi ne.
Kako se zaledila? Plakali su, a bilo je hladno. Tako se zaledila.
Nisam je natjerala na to. Bila je otpočetka takva.
Hrani se spleenom. Tražim joj spleen na planu grada.
Zaleđena slika nema imena. Samo triptih.
Mirno plače i spava.
Takva je oduvijek bila. Od početka kad je još nisam imala.
Dali su mi je posve slučajno. Iako sam to očekivala.
Kad god pomislim na nju, sama tamo, kako pada, u praznom spremištu, osjetim nemoć.
Skok.
Mogla bi se rasprsnuti ako skoči kroz prozor, onakva zaleđena.
Tražim joj spleen na planu grada. Sve ga je manje. Ona to ne zna.
Umrijet će od gladi, a neće ni znati.
Slika je moja pratilja. To je muška slika. Slikar je bio muški autor.
Nema ga više.Otišao je. Skočio kroz prozor. Tako su rekli.
Slika je moja. Tako mora biti. Na njoj nema više ništa. Samo led.
Led je dobar za slike. Najbolje čuva toplinu. I izdajstva.
Da bih je sačuvala moram je izvaditi iz spremišta. I otopiti.
Tako će zauvijek postati moja. I neće više imati briga. Kao ni ja.
Da je opišem:
U pozadini je jedna djevojka, nepomična. U prednjem planu je lice muškarca, mirno.
Drugi dio: U pozadini je jedna djevojka, nepomična. U prednjem planu je lice muškarca, zgrčeno.
Treći dio: U pozadini je jedna djevojka, nepomična. U prednjem planu je lice muškarca, pougljenjeno. Zove se Triptih.
Pjesma je potom objavljena u jednom naprednom znanstvenom časopisu koji je posve neprimjereno svrsi imao na prednjoj strani otisnutu Veroneseovu ¸¸Dijalektiku”, ali to su bila vremena u kojima je svaka nastranost i neprimjerenost nailazila na odobravanje. Zato je ona, moja draga prijateljica, odlučila sačuvati uho za sklad ma kako koban bio i ja sam joj se od srca divio i uvijek ću joj se diviti, jer je, za razliku od mene, išla mimo Boga, posve mirno i pribrano.

Nemam naviku pisanja. Umorio sam se.

MLADA PARTIZANKA IDE U KREVET

Michigan-Ohio,20 Oktobar-
15 Novembar 1989

Michael je potpuno u pravu. Trebala bih prestati pisati pornografiju.Trebala bih potpuno prestati s tim. Jednog dana će se doznati a onda više nikada neću moći u ¸¸Partisan”.Dobro je imati brata koji stvari vidi realno i ne stidi se toga da ima glupu sestru. Mislio je na Maurinne. Rekao mi je: Melany, mi imamo jednu glupu sestru, ti moraš biti svjesna toga. Ja mislim da sam ja svjesna toga. Da li on i njoj kaže isto kad su sami tamo u Oregonu na sijenu pod otvorenim nebom i gledaju u Monnine bijele zečeve: Monica, mi imamo jednu glupu sestru, ti moraš biti toga svjesna!- Da, Michael, ja sam toga svjesna, mi imamo glupu sestru, Melaniju.
Michaelu je znači teško jer ima dvije glupe sestre. Da li to znači da je teže biti muškarac. On ni ne zna kako može biti ponekad vraški teško sastaviti novu ¸¸prolaznu i zavodljivo sočnu” kako kaže Wilsham, moj urednik, pornografsku priču. Ha, Michael! Možeš li ti zamisliti kako takvo pisanje u trenu može postati Laookonska bitka u kojoj ne znaš gdje je tko i gdje mu je tijelo, tko drži čiji ud, sin brata, otac zmiju ili zmije same sebe…ali glavno da Wilsham sve to testira ispod ploče stola kad mu ja donesem kopiju i tobože odem na telefon, jer mi to tako igramo.
Ali, da, zapravo je Michael u pravu. Trebala bih stvarno s tim prestati. Potpuno. Ali kako, kad sam se ja navikla stvari tako gledati. Kao pornografsku priču. Morat ću se najprije naviknuti da sve oko sebe počnem gledati drugačije pa da tek onda prestanem s tim. A Michael, kako se to radi? Kako svijet izgleda kad si stiješnjen između dvije glupe sestre? ¸¸Prvo i prvo, tako, da postaneš pametan..” Ah, Michael, on je tako realan.

– Moram postati striptizeta.
– Zašto ne, imaš dobro tijelo. – rekao je Michael.
– Ali ja ne želim brijati noge… – povikala sam, a konobarica me pogledala.
– Naviknut ćeš se. – rekao je Michael. Konobarica je imala hlače tako da nisam mogla ništa otkriti o tome da li je ona za ili protiv depiliranja.
– A osim toga.. – nastavio je Michael i rukavom obrisao kakao s pulovera – ..oni to vole: čiste,sjajne, glatke noge koje se vrte pred njima, kao u pekari. Ja to znam, ja to isto volim.
Nisam imala kud. Shvatila sam da ću morati kupiti depilator.
– A zašto hoćeš biti striptizeta, ustvari…? – pitao je Michael ustiju punih peciva premazanih jajetom.
– Kako ne razumiješ.. zbog priče.. da potpuno uđem u lik..!
– Koliko ti plaćaju za tu priču, za to da potpuno uđeš u lik? – pitao je.
– Sedamdeset pet dolara.. – rekla sam.
– Onda uđi u lik jeftinije. – odgovorio je.
– Misliš , bez brijanja? – pitala sam.
– Ne, nego bez skidanja, mila. – Michael je čistio usta jezikom, otresao mrvice s brade i spremio se da plati. Mrmljajući je rekao: – Kad ovo ispričam Monici, neće vjerovati.
Ispljunula sam pizzu. Eto zašto ja Michaelu ne mogu vjerovati. On sve ispriča Monici ili Maurinne, onoj glupači sa zečevima u Oregonu. Da su bile za što ne bi sada sjedile tamo, sušile sijeno i brojale zvijezde hraneći one glupe, glupe, bijele zečeve.
Rekla sam:
– Ali, Michael, mi stvarno imamo jednu glupu sestru, je li to tebi jasno?
– Sigurno, dušo.. – rekao je Michael i ubacio novčić konobarici u prorez na bluzi, a on je zazvonio u sudaru sa malim, teškim križem koji je visio na dugom, tankom lancu i grijao se u njenim bujnim grudima. Wilsham je to uvijek volio kod mene, govorio je da ga ništa toliko ne uzbuđuje koliko smisao za detalje u dobroj, masnoj priči.
– Ali, Michael, ja sam pisac…
– Tako je, mila , ti si pisac.
– ….ja sam pisac Michael i ne mogu brijati noge kad se kome svidi.
– Sigurno, dušo, nemoj brijati noge, pisci ne treba da briju noge, je li to ono što si htjela reći?
– Ne, nego, ne znam… – vani je bilo toliko hladno da sam bila zaboravila što sam htjela reći.
Michael me zagrlio i rekao:
– Melany, draga, ne uzrujavaj se, sve će biti u redu, pisci ne treba da briju noge, ako već ne mogu pustiti bradu, je li tako, tako je, potpuno se slažem s tobom..- poljubio me u oba obraza i nestao u gomili onim košarkaškim hodom koji sam primijetila da opet dobivaju oni dečki iz južnih dijelova grada, uglavnom crni. To me zabrinulo. Michael ne bi trebao tako hodati, to mu odaje godine, a on inače sasvim mladoliko izgleda kad se pri hodu ne izvlači toliko na prste.
Mislim da više neću pisati dnevnik. Poslije ne mogu zaspati, a za pisca je važno da puno spava, jer bez snova ne dolazi lova, kako kaže Wilsham. A za ovo mi se ni ne plaća, pa ako prestanem s tim, možda ću početi i sve ostalo drugačije gledati pa ću onda možda prestati s pornografskim pričama. Morat ću pitati Michaela što o tome misli, da li pisac treba da vodi dnevnik, ali, ako to kaže onim glupačama u Oregonu, bolje da mu ništa ne kažem. Pitat ću Wilshama, on zna što piscu treba, tolike ih je već otpustio.

METIER

Pisanje je kao klesanje. Uzmeš dlijeto-inteligenciju i udariš čekićem po materijalu. Onda komad otpadne ako je udarac dobar ili materijal podoban. Ako je materijal pretvrd, dugo boli inteligencija. Onda mu priđeš s druge strane budući da sve ima i drugu stranu, a tvrda mora imati mekanu. Tako inteligencija postaje sve čvršća, a materijal sve mekši. Naravno, inteligencija mora imati oči da bi vidjela na koje da se mjesto postavi, jer disperzija ovisi o kutu pod kojim je udareno. To sve znači da strast kojom lupamo po dlijetu mora biti jako strpljiva da ne ostane bez alata, tj. inteligencije. Budući da klesanje uvijek proizvodi samo ruku koja ga je stvorila, morate promijeniti medij ako hoćete, recimo, oblikovati nogu, tj. zaplesati. Noga se je pretvorila u ruku, da li biste tako okarakterizirali balet?.

KAO APOTEKARICA

Kao apotekarica
važem riječi,
kao da važem, život i smrt
Vaga je od zlata,
ali nije moja.

Posudili su mi je
jer sam obećala
da ću je brzo
vratiti.

Ali nikako da izmjerim
koliko mi je potrebno
na lijevoj, a koliko na desnoj
strani pjesme
da se vaga umiri.

Kao apotekarica
smrdim na kamfor
i važem.

Možda i namjerno
otežem
jer ako je umirim,
doći će po nju
a onda više neću moći
pisati pjesme
bez vage i kamfora.

Kao apotekarica
postajem pomalo
kratkovidna.

Kao apotekarica
dajem bombone
kad nemam sitnoga.

WOMEN ARE WICKED,
WHEN YOU ARE WANTED.

Dobro je počelo. Kao s Marsa. Kao kad sam sebi kažeš: neću više u tu jebenu zemlju, a ako ikad i kročim, to će biti samo zato da joj kažem: jebi se!

– Gledaj, Bob, – počeo sam, a da ni sam nisam znao što ću mu reći, našto me on, jasno, prekine, jer je i sam skužio da mi je mozak napola iscurio i nije mi ni do čega.
– Ne, ne, čekaj, sad ti to meni još sve jedanput lijepo ispričaj, OK? Svojim riječima, razumiješ? Svojim, rođenim.
– Nemam ti ja više što pričati, lova ti je tu i priča sama.
– Točno, Dave, ali nije sva lova, je li tako? Je li se razumijemo?
Da mi je bilo bure baruta, dig’o bi u zrak i njega, i lovu i most i sebe glupoga koji sam se dao navući na sklizavicu, iako mi je ono mutno mjesto u duši otkucavalo da nešto neće biti kako treba.
– Jesam li ja kriv što tvoja jebena zemlja ima takve zakone?
Jel’ me mogao ubiti? Mogao je. I tu mi uvijek mozak stane, postaje mi nezanimljivo i idem dalje.
– Ja tebi uopće ne zamjeram, Bob, što ti meni nisi rekao za sklizavicu na izlazima, i što sam se ja morao jebati s tim tvojim, mislim, državnim službenicima, ali to, Bob, košta, a koliko košta to bi ti trebao najbolje znati, jel’ trebaš priznanicu, ili što?
A onda mi je zvrcnulo. Tko zna što je on premetao po svojoj debeloj glavi i cerekao se, ali mene je odjednom zanimalo samo jedno.
– Koji je danas dan i koliko je sati?
Cerek mu se zaledio i ja sam produžio.
– Vidiš, ne znaš, vidiš kako nisi priseban, s kim ja radim, a jel’ znaš koja je ovo zemlja i koliko se plaća za izvoz oružja bez papira i, uostalom, Bob, budući da se više nećemo vidjeti, jer žene u ovoj tvojoj zemlji nisu pristojne prema strancima, kad prolazi prvi vlak ovim jebenim mostom?
Krenuo je korak naprijed.
– Dave, ja sam.. – htio je reći, ¸¸ jako strpljiv gad ili tako nešto”, a ja sam mu lagano uperio kažiprst prema trbušini koja je napela kaput kao kornjača s oklopom sprijeda:
– Ti si, zajebo, eto što si, i ja ću se sad s ovom lovom otputiti natrag kući,a ti pucaj, ako hoćeš, jer ja sam te onim dripcima ipak prijavio kao izvoznika, pa ako sad s ovom lovom tu informaciju ne operem, nećeš ni ti više pišati pod ovim mistom, je li tako?
Uopće me nije zanimalo što će. Uzeo sam lovu i popeo se na prugu, i krenuo prema
Saveznoj Državi u kojoj ću spiskati lovu na cure koje će skupa sa mnom pjevati:

¸¸ Born inA youessay,whoo…wow!”

Arizona-Minnesota,
Whole lotta…………

NAIVNI

Naivni vjeruju, ljubavnici znaju,
na rastanku se ništa ne događa.

I ne okreću se više za bilo čim.

TROUVER

Povratak iz Svete Zemlje je bio dug i mukotrpan
brodovi ususret koje ne smiješ sresti
voda oko tebe, a bijes, ljutina u tebi,
kako razmijeniti svetost za barel pitke vode?

ČUVAR SANDALA

Ljudi odlažu sandale kad silaze u svijet. Ne bi ih trebali odlagati, ali to čine. Samo zaborave da su to bile zlatne sandale kad ostanu bez njih, pa mi kažu npr. ¸¸ čuvaj mi moje konje” ili ¸¸ čuvaj mi moju glazbu dok se ne vratim”.Neki ne kažu ništa, ali misle da je to bilo drvo ili osjećaju nekakvu ljubav, toliko zaborave na ono svoje što su imali na nogama. Oni se uvijek po povratku sjete da su to bile sandale, ali dok su dolje na Zemlji, svašta govore, i to jedni drugima, jer mene tamo nema. ¸¸ Čuvaj mi moje konje”, – onda ovaj ode s njegovim autom. ¸¸ Čuvaj mi moju glazbu dok se ne vratim”,- onda ovaj ne zna koju glazbu i kako se glazba može čuvati. Svi se nečeg sjećaju da su zaboravili i traže od drugog čovjeka da ih podsjeti, ponavljajući, kad god im se ukaže prilika, maglovitu scenu silaska.
Ima i onih koji produže u sandalama u svijet. Sandale su nježne i lako stradaju, a kako ih često izgube, nemaju u čemu doći natrag pa moram po njih kad zapomažu. Tih bosih pridošlica mi je strašno žao, jer moraju jako dugo raditi da bi se napravile nove sandale za sljedeći silazak. Neki se nikad ne vrate. Mnogi se nikad ne vrate. Prodaju sandale čim stignu na zemlju i baš ih briga. Takve najviše žalim jer za njih nemam novi par.
Oni koji se vrate u sandalama koje su sami napravili dok su još bili na zemlji po uzoru na stare koje su donijeli sa sobom, te najviše volim, jer mi skraćuju vijek.
Njih više ne moram čuvati, oni dolaze i odlaze, uvijek brinući sami o svojim sandalama. Nikad ih nigdje ne ostavljaju, uvijek ih nose sa sobom i prave si nove kad se stare zdođu.
Zbog njih i radim ovaj posao, u nadi da će svi ovi vlasnici nebrojenog mora sandala koje su ostavili kod mene, doći jednom po njih i odnijeti ih zauvijek sa sobom, da ne izgube put kojim trebaju u životu ići, a ja ću biti slobodan.

DATI; – KOME?, i – ŠTO?

Najstrašnije u Križnome putu je to što se nema gdje odmoriti. Simeona prisile da nosi križ poput liječnika koji je plaćen za to da pomaže.Veronika isto uzme svoje od njega. On je prisiljen da hoda, Simeon je prisiljen da nosi križ neko vrijeme, Veronika je također došla poslom, liječiti cara slikom Gospodinovom. Ne govorim o njemu koji je slobodno krenuo, jer je izabrao očevu volju, a ne svoju, i padao, a da mu nitko nije pomogao, nego o ljudima oko njega, koji ili nisu nikada naporno radili da bi naučili kako se valja i odmarati, ili su otvrdli i za sebe i za druge kad mu nitko nije ponudio sebe, svoju snagu, riječ zagovora ili rame. Tako je trebalo biti, onda. Filadelfia, – nacrt za odvažne.
On je znao očevu volju, mi za nju tek molimo.

VJEČNO ZALJUBLJEN

Zelena trava ispod nas.
Molismo bogove da nas ne rastave, boga šuma i vile u zraku. Da pričaju priče o nama. O tihoj svilenoj noći posutoj blistavim krijesnicama, o danima punim sunca i prvim kišnim kapima na usnama. O treptaju srca i šapatu duša, o dlanu u vodi izvora.
Dugo mišljahu kako da nas ne rastave, boga šuma i vilu iz zraka. I pretvoriše nas u lišće i cvijeće, u vode izvorske i puteljke, u magle i zrak, u stabla i grmlje, u divlje ruže, mirisne, u najljepšu šumu na svijetu, koju i danas svi zaljubljeni traže. A ona svake godine iznova raste u priči bogova o meni o vili.
Zelena trava iznad nas.

ČETVRTI ŽIVOT

¸¸ Bio sam na Istoku. U ratu. I ubili su me. Strijeljali. Gađali su me u srce, nevinoga, dakako,.. a kako je bila noć, a on je bio u srcu…. Metak je prošao mimo srca, ali pucali su u srce, i tako je poginuo.”

U tisućama noći koje su protekle od tada, priča se je, eto, svela na svega dva retka.
Ali, anđelima je bilo i to dosta. Slušali bi moju priču, čuvajući me u noći, dok su njihovi ljudi spavali, gibali se u uzduhu, mijenjali boje i znao sam: pate. Takvo što se nije dogodilo otkad oni pamte. Pomalo su dolazili sve dalji anđeli, čak sa Arktika, iz Australije. Poznao sam ih po mirisu. Svaki bi donio svoj nečuveno blagi, opojni miris i odisali su svojim maglicama, kako koji, neki slično, kažem samo slično, jer toga nema, to ne postoji među ljudima, kako odišu anđeli čuvari; svaki sa svojim dahovima iz kojih struji mlijeko, bazga, oblak, što li… Volio sam njihov miris nakon što sam uvidio da mi to ne smeta da se sjetim svoga…. i pričao bih im o mirisu mog pokojnika, a oni su se gledali, sramežljivi kakvi jesu, uzdrhtalo pratili moja sjećanja i ponekad zanjihali struje među sobom: trudili su se pogoditi ono što smo već godinama pokušavali otkad se to dogodilo: otkud dolazi moj anđeo čuvar? U tome je ležala najveća nevolja. Da su to znali, stvorili bi mi novoga, ali nisu znali, a ni ja. Zapravo je čudo i bilo u tome da sam za njega znao. Iako, tek kad sam ga izgubio.
Najviše sam volio jednoga, strašnoga, sa plavim krilima. Taj bi mi najbliže došao i upijao svaku moju riječ, uzdah, neizgovorene osjećaje. On me i pronašao, zapravo.
Bilo je to tako da sam ležao nakon bolnice, pospan, omamljen i u polusnu malo pipao ožiljak na srcu, malo se pokušavao sjetiti što se to meni dogodilo, da se sad ovako čudno osjećam, niti mrtav, niti živ, bez snage da popravim učinjeno, a s dubokim uvidom u sve što prije nisam znao. Na primjer, da sam ostao živ jer me on zaštitio nevinoga, postavio se ispred mene i stradao umjesto mene.
I moj se život prelomio na dvoje. Od onog mutnog, laganog bivanja u djetinjstvu, do strijeljanja u odraslim godinama, jedan dio, i sada ovaj: život bez života. Najprije sam plakao, svatko bi. Bio sam ne samo sam, nego doista bez ikog svog, a činjenica da je poginuo zbog mene samo je povećavala tugu. Htio sam umrijeti za njega, ali taj me zanos žrtvovanja još više bolio zbog svoje neizvedivosti. Anđelima je to bilo razumljivo, ono što meni nije: da se moj čuvar podstavio pred smrt da me zaštiti, jer oni, naravno, znaju naš put i naš vijek pa mu je bila i dužnost da se žrtvuje. To se rijetko događa, kazali su, ali se zna dogoditi. Njima je moja bol za nastradalim anđelom bila neviđena. Znao sam, svaki pati u sebi i zamišlja svog čovjeka: kako bi to bilo kad bi njihovi ljudi znali za njih, i ne samo znali, već ih i voljeli, barem malo, o, oni bi se sigurno svaki žrtvovali za svoga čovjeka. A bez te
ljubavi, osjećali su se tužni, sami i napušteni, tek utjeha jedan drugome, pa je stoga
razumljivo da su se okupljali i obilazili me svake noći, jer, naime,… Ja nisam mogao, niti znao nikamo ići. Sa gubitkom anđela, moj se putokaz izgubio, bio sam živi mrtvac. Ali sam svijetlio i oni su to vidjeli.
Bilo je to tako da je ovaj sa plavim krilima letio na nekakav sastanak i sa njim neki drugi anđeo a onda, kako oni sve osjete što je u vezi s ljudima, taknuo ih je moj daleki pogled, i plavi se naglo zaokrenuo u zraku, zaustavio sebe i druga, pa su tako najprije malo lebdjeli u zraku, a onda se blago spustili do moga uzglavlja, udišući svjetlo koje je iz mene noću izlazilo.
Kako sam ih doživio? Teško je reći. Vidio sam ih već i prije. To je ustvari bio prvi dokaz da sam svoga izgubio, kad sam, oporavljajući se poslije operacije, ležao u predvečerje, na balkonu svoje kuće i osjetio nešto milo, tiho i djelujuće u svim dijelovima moga bića, nešto što me, mislio sam u tom trenutku, tek vraća u doba sreće, kad sam bio zaštićen svojim anđelom čuvarom. No, međutim, miris, miris koji je prirodno pripadao tom potpunom osjetu nečije prisutnosti, a nije bio onaj miris za kojeg sam nekoć mislio da je moj, a ustvari je pripadao mom izgubljenom anđelu, taj me miris pribere i ja se saberem do boli. Rana me je stezala, nastojao sam odrediti kakvoj finoj supstanci može pripadati takav odisaj. Kad su mi na pamet pale zvijezde koje su u to povečerje već bile vidljive na nebu, bol me svali u ponor mraka i ja zaplačem, možda prvi i zadnji put tako gorko, kao nikada u životu. Prepoznao sam vrstu; a time i spoznao da to nije moj anđeo čuvar, ali mora biti neki drugi. Kako se nisam kretao u prvo vrijeme po gradu, imao sam dovoljno vremena da razmišljam i opipavam u mislima onaj miris te se naviknem na to da sam, gubitkom svog anđela čuvara, stekao mogućnost da vidim ili osjetim sve ostale.
Vidio sam ih puno kasnije, kad je rana već bila zarasla, a ožiljak jedva vidljiv, mada je iznutra znalo jako zapeći, ako sam toga dana bio tugaljiv, a i koža bi još uvijek stezala, ako sam plakao jer… živio sam s anđelima dan i noć, a svoga nisam imao. Danju sam, idući s polsa, obilazio mjesta na kojim sam rado boravio u mladosti, nadajući se, ni sam ne znam čemu. Njega tamo nije bilo. Samo ljudi, i uvijek neki ljudi koji vuku i natežu svoje anđele čuvare tamo kamo oni ne žele, pa se bore dok anđeo ne uzmakne pred silovitošću, a čovjek nastrada. Po izrazu lica svakoga od njih sam već mogao naslutiti kako će koji završiti; anđeo obješen preko ramena, značio je sigurnu smrt, a takvi su najviše isticali vlastitu samodovoljnost. Bilo je to beznađe kako nisam ni slutio da postoji.
Štoviše, činilo mi se da nikada neću moći premjeriti dubinu i širinu tog beznađa, utopljen u uspomenama koje su me razdirale. Imao sam osjećaj da sam pokucao na vrata života, a on me strovalio niz stepenice na drugu stranu.
Tako su anđeli, plavi i onaj drugi, prvi zapazili čovjeka bez anđela čuvara, čovjeka koji ih vidi.
Probudio sam se usred noći i ne otvarajući oči, zamišljao da sam onaj otprije i da
ležim na strunjači negdje na frontu, a da je pored mene, još uvijek, on, živi anđeo i da me osjećaj sigurnosti čvrsto veže za njega i da ga nikada neću pustiti da ode ili da mu se štogod neugodno desi i u tim umirujućim zamišljajima, osjetim miris mladog tulipana, ako takvo
nešto uopće postoji, i otvorim oči. Na krevetu, sa moje lijeve strane, sjedio je lijepi, veliki, bijeli anđao i gledao me, opipavajući svojim neutronskim pogledom ožiljak na mom srcu, a maglice su oko njegove glave treperile.
Razočaranje me zalijepi za postelju i samo prošapćem:
– Ali, ti si pravi anđeo?…
Anđeo povuče pogled iz mog srca, i reče blago:
– Nemoj plakati. Inače ne možemo razgovarati.
Pružio sam ruke u njegovo tijelo i gurnuo ih duboko u njega, zahihotao se, jer njih to škaklja; bio je živ. Ne moj, ali bio je živ.
– Kako se to dogodilo? – upitao je.
– Što? – upitao sam ja njega.
– To da si bez anđela čuvara?
– Kako znaš?
– Vidiš me, ne?
– Da.
– Samo polumrtvi vide anđela čuvara. Polumrtav si. Nemaš čuvara. Gdje je?
– Ubili su ga.
– Kako to?
– Strijeljali su me. Pucali su na nas, to jest na mene, ali je on izišao pred metak, pa su njega pogodili umjesto mene. Ja sam samo ranjen. Vidiš ovaj ožiljak.
I tako svake noći.
– Ranili su me, to jest ubili, ali su pogodili njega, a….
Pitali su me kako sam to vidio.
Rekao sam:
– Padao sam u veliko, plavo more, a jedna se je bijela jedrilica odvezivala i odlazila od mene, otplovila je na obzor i nestala, tako sam vidio kad sam padao od metka. Puno je bijelih jedrilica bilo vezano uz obalu mora u kojem sam potonuo, ali je samo jedna od njih se otpustila i otplovila bešumno. Daleko. – rekao sam.

Anđeli su mirovali i polako klimali glavama ili ih gurali pod krila. Bilo im je teško gledati u mojoj priči smrt jednog od svojih, a ni meni nije bilo lakše.
– Plavo more je bilo? – pitali bi kao da su detalji naročito važni.
– Plavo…kao oči. – potvrdio bih, a oni su klimali kao da su to i očekivali.
Poslije su željeli doznati i sve o uniformi koju sam nosio do dana smaknuća, i uzdisali nad svakim znakom poniženja kojeg sam tamo pretrpio; bili su tako suosjećajni da sam mogao po tisućiti put prepričavati ono poznato, oni bi to slušali s prvorazrednom pažnjom. Po njima
sam učio kakav je morao biti moj anđeo čuvar, ali niti za jednoga nisam mogao reći: evo, ovaj me podsjeća. Svaki je bio sličan i različit, na neki svoj način.

Kad bih uzviknuo:
– Zašto ja nisam umro umjesto njega?! – oni bi me dirali svojim maglicama, govoreći užasnuti, sa smilovanjem:
– Nemoj tako, čovjek je najvažniji… – i jedan drugome odobravali.
U nastupima samooptuživanja, ječao sam da sam ga namjerno odveo na Istok da ga tamo ubijem, da ga se riješim, ali bih onda, videći neke od anđela, koje su njihovi ljudi zlostavljali ili čak i tukli, a većina ih je trpjela, kako plaču, prestao s tim optužbama, i anđeli bi šutjeli i samo bi neki od njih upitao: – Ali, to nije tako bilo, zar ne? Odmahivao bih glavom da nije. Nisam ni sam znao govorim li istinu ili laž.

Bili su smiješni ponekad, pogotovo na neki svoj blagdan. Sjatili bi se posvuda okolo, milioni njih i poput djece slušali priču o hrabrom anđelu čuvaru koji se žrtvovao za čovjeka, i to ih je ispunjalo nekom strašću za koju nisam mogao reći da li je dobra ili ne. Oni su kao ojačani, vraćali se natrag svojim ljudima, a ja bih ostajao sam, jutro bi nadiralo, a s njim i zvuci dnevnoga života koji me nije dirao kao ni njega anđeoske brige.
Počeo sam da živim u toj priči, jer ničeg drugog nisam ni imao.
– Imaš pravo na arkanđela! – reče jedan stariji anđeo s Istoka, nakon par godina.
– Čovjek koji bez svoje krivnje ostane bez anđela čuvara, ima pravo na arkanđela!
Taj je mirisao kao čičak sa Neptuna, tako sam to sebi predstavio.
Anđeoske su gomile zabrujale. Eto, našlo se rješenje za mene. Već tolike duge noći me obilaze i brinu se za mene ne znajući kako da mi pomognu, a nije da ih moja ljubav nije krijepila,o, jest, itekako, ali njihova je priroda takva da ne mogu ništa za sebe učiniti, ako prije toga ne pomognu čovjeku.
Sada su sretno brujali; kaos raznobojnih maglica i suptilnih supstanci se poput galaktičkog oblaka dizao ponad zaspale Zemlje, prizor je bio veličanstven, ali ja sam se prepao:
– Neću arkanđela! Hoću svog anđela čuvara.
Najprije su bili zaprepašteni, a onda se uznemirili i svi su vikali u jedan glas:
– Moraš uzeti arkanđela, moraš…
Moja je sudbina bila strašna, zato su se uznemirili i zabrinuli, jer ako ne iskoristim tu mogućnost koju je donio anđeo s Istoka, bit će onako kako je bilo: ostat ću niti mrtav niti živ, sa strašnim duševnim bolima, a kad dođe vrijeme da umrem, nikoga neće biti da me povede put nove zore: bit ću izgubljen za Svemir.
– Neću arkanđela! Hoću svog anđela čuvara, on je umro zbog mene.
– Ali njega nema, ne možeš ostati ovakav… – brbljali su.
– Hoću. Hoću ostati ovakav. Hoću da me nema, kad njega nema.

Opet ih je zaboljela moja vjernost tom jednom jedinom, njima nepoznatom, anđelu čuvaru i klimali su glavama, a onda jedan aktivni anđeo koji me je hranio, sa žutim krilima, mirno reče:
– Jesi li takav bio i prema svom anđelu kao sada prema…
i tu anđeo zastane i u glasu mu osjetim neku jeku od strahopoštovanja kad izgovori:
…….arkanđelu?
Shvatim da je njima arkanđeo i nešto više od onoga što je meni bio anđeo čuvar i pokajem se.
– Ali ja se bojim arkanđela, moj anđeo….
Anđeli se razgalamiše i jedva razaberem da su užasnuti time da bi se netko mogao bojati arkanžela. Svaki je anđeo hvalio svog arkanđela, već prema kvadrantu neba kome je pripadao i jedan bi se s drugim slagali: oni iz Afrike su vikali da je Uriel najbolji arkanđeo, sibirski su anđeli tvrdili da nitko nema takvo srce kao Nathaniel… i ja sam se potpuno izgubio.
Zagrlio sam anđela s plavim krilima:
– Pomozi, ja ne razumijem.
– Arkanđeli brinu za nas, zašto bi se bojao?
– Ka… kako oni izgledaju?
Anđeo me pomazi plavim perom i reče, shvativši:
– Nećeš ga moći vidjeti. Nisi mrtav. Samo mrtvi vide arkanđele.
Kao polumrtav vidiš anđele, ali samo potpuno mrtav čovjek može vidjeti arkanđela.
– Neću ga vidjeti?
– Kao što nisi vidio ni svog anđela čuvara…- reče jedan drugi anđeo i sad su zašutjeli jer im se učinilo da razmišljam.
– Arkanđeo će biti nesretan sa mnom, jer ću ja stalno tugovati za svojim anđelom. – rekoh naposlijetku.
– Neće. – rekoše oni. – Arkanđeo će znati što treba napraviti, samo moraš razgovarati s njim.
– A ja ću moći razgovarati s njim? – upitao sam.
– Ne. – rekoše oni. – Mi ćemo ti prenositi što on kaže. Samo reci kojega hoćeš?

Ja nisam znao ništa o anđelima za svoga života, a još manje o arkanđelima. Tek sam kao laik, tu i tamo, znao vidjeti Mihaela, u borbi sa zvijeri, pa rekoh:
– Mihaela.
Anđeli nisu ništa otpovrgli i nije mi bilo jasno zašto sada šute.
– Ja bih , onda, Mihaela… – ponovio sam nesigurno.
Jedan anđeo umorno reče:
– Arkanđeo kojeg si ti izvolio zaželjeti je vojnik. Traži civilnoga.
Ali ja sam se nekako od te rasprave s njima razbudio i lucidno se zainatih:
– Pa i ja sam bio vojnik. Osim toga, mog su anđela ubili. Ubijanje nije civilni posao.

Anđeli su se uozbiljili i šaptali među sobom, šetali po nebu i zemlji, jedan drugome.Nije bilo jasno što smjeraju. Razabrao sam riječ:
“…. zapovjednik….” Razilazili su se, ostajao sam sam, ali neka mi je nada grijala dušu,… možda, možda je moj anđeo tamo negdje…
Prošle su godine. Bilo mi je četrdeset. Petnaest godina da ovako živim. Znam svaki trenutak svog života s anđelom, kad me je vodio, kad sam ga odbacivao i radio po svom, sve sam već iskajao i sebi oprostio, a želja, ta neutaživa želja za njim kao za zrakom kojeg bi rado udahnuo, zauzela je sve prostore moga duha. Više ništa drugo nije ni postojalo.
Oduvijek sam živio sam. Bio sam mlad kad su me ubili, to jest, ubili njega u meni, a mene ostavili da patim za njim. Nije mi nedostajalo ljubavi dok je bio sa mnom, nisam znao da me nitko ne voli. Bio sam zaštićen. A nisam znao za tu ljubav. Nikada me nitko nije poželio, kao ja njega, sada, nakon što me njegova velika ljubav, zajedno s njim napustila, ili mi se objavila, kako hoćete. To sam sada, osjećajući tu strašnu čežnju za njim, shvatio. Tako za mnom nitko nije tužio. A shvatio sam i anđele. Bili smo jednako nevoljeni. Ja kao čovjek, oni kao čuvari.
Zato sam razumio njihov zahtjev koji je došao preko arkanđela i zato sam bio tako iznenađen kad sam potpuno nenajavljeno i iznenada osjetio takvu milinu da mi je svake boli nestalo, a duša mi se kao pero digla uvis, ljuljao sam se u nekoj mekoj, suhoj, toploj i iskričavoj izmaglici, nešto me je voljelo, mislio sam.
Tihi glas je prišapnuo:
– Doašo je arkanđeo… – i čuo sam brujanje gomile anđela. Mirisi svih vrsta dašaka su se slijevali u jedan, opojan tijek koji mi je napajao tijelo; ovako je u raju, bio sam osvjedočen.

Anđeli su hihotali kao djevojke. Vidjeli su što se sa mnom zbiva i kako su bili zadovoljni što su mi uspjeli dokazati da je arkanđeo nešto najdivnije na svijetu. Smijali su se mojoj ekstazi, ali su bili sretni. Nisam se usudio pitati koji je arkanđeo došao.

Popustila je napetost slasti i pred mene stupi jedan uredan, mora da je nebeski, pomislio sam, potpuno “nov” (tako sam ga zapazio) anđeo, mlad i ozbiljan.

– Pitamo te, imaš li čuvara? – zvonko prozbori kao da čita. Prevoditelj, pomislih. Pogledah anđele. Od mog kreveta pa sve do obzora, sve je bilo puno anđela i svi su klečali.Možda kleče i oni kojima ovo nije njihov arkanđeo, ali zašto onda kleče svi? To je neki vrhovni, pomislih, no nisam se uplašio. Sve je neka veća sloboda ulazila u mene.

– Imao sam.- rekoh u mislima, ne mogavši glasa ispustiti, ali anđeo je čuo.
– Pitamo te, želiš li svog anđela čuvara? – odjeknu anđeo.

Zaboli me rana na srcu, ali to je bio kao da me htjela zaboljeti, više po sjećanju, pa je netko, tko zna, da će se to dogoditi, da će me rana u duši zaboljeti, podmetnuo ruku na to mjesto unaprijed, da ne boli. Boljela je slika rane, osjet rane, a preko toga je bila neka sreća, neka zaštita.
To je arkanđeo. – pomislio sam. – Zato je arkanđeo jer može više.
Uplašio sam se što ne odgovaram na anđelovo pitanje.
– Rekao si: arkanđeo. Zato je arkanđeo jer može više! – glasno objavi “novi” anđeo.
Opet se uplaših. Začuh glas anđela plavih krila:
– Ne boj se! Svi smo jedno, mi te čujemo. Samo misli i osjećaj, Arkanđeo vidi iz toga.
Bol me stegne u grlu.
– Anđela si izgubio… – tumačio je “novi”.

Kad god bi anđeo progovorio, mog bi osjećaja, ma kakav god da je bio, nestalo na trenutak, kao kad oblak zastre sunce pa ne peče više i pomislio sam:
arkanđeo jede moje misli.

– To što osjećaš za njega, njegova je hrana.- reče anđeo. – To što misliš, hrani anđele čuvare.

Dok je anđeo govorio i trajele riječi, bio sam čist i prazan. Mogao sam pratiti njegove riječi s takvom bistrinom kao nikada prije dok sam bio živ. – Pa ja sam mrtav.- zadovoljno sam pomislio.
– Ne sasvim. – reče anđeo. – Tek toliko da Me čuješ.
Želiš li Mene za čuvara?

Čekao sam. Nisam mogao ništa. Iz mene je protiv moje volje i znanja isplovila želja.
– Želim opet svog anđela čuvara, onoga koji se zbog mene dao ubiti…

– Anđeo čuvar ne umire, samo se raspline.- sad je glas nebesnika bio topliji, blaži i nekako zreliji. Pomislio sam: To arkanđeo govori… I sve sam se više predavao, ali sam u isto vrijeme i sve jasnije vidio svoje tijelo koj se proželo svjetlošću i svjetlucalo je u strujama koje su tekle u krivudavim krugovima kao kod nekih većih anđela. Postajem kao i oni.- pomislio sam.
– Po ljubavi da. – reče nebesnik.

Najednom moja duša zatreperi kao more koje se diže i spušta i osjetih, to je moja ljubav koja se diže i spušta. Sad vidim kako ljubav izgleda. Sve je makla u stranu i samo ona postoji, ovdje, visko, nad svima, da je svi vide. Diše i diasnjem govori, a svi je anđeli gledaju.

– Hoćeš li im dati svoju ljubav da od nje sačine novog anđela čuvara? Za to su potrebni svi anđeli, da se ponovo stvori jedan novi anđeo čuvar, a njima treba tvoja snaga, njima treba tvoje ljubavi. Od tvoje ljubavi, napravit će opet anđela čuvara, ali ti si čovjek i oni ne znaju koji je to anđeo bio. Ako pojedu tvoje misli, dobit će snagu i znat će ga pronaći. Hoćeš li im dati svoju snagu da ti opet vrate anđela? Hoćeš li im dati svoje misli? Ovakvu ljubav još nisu vidjeli. Žele napraviti nešto za tebe.- Arkanđeov je anđeo sasvim tiho govorio i kad je stao, kao da je glazbe nestalo.

Šutio sam i čekao da shvatim što govori. Kao da je neki umor u mene bio ušao. Anđeli su bili nečujni. I oni iz životinjskog carstva, i oni biljaka i ptica, mirijade anđela je nečujno disalo sa mnom.

– Kad će to biti.- pomislio sam.
– Za jedan Zvjezdani dan.- reče anđeo.
– Što je to?- upitao sam.
– To je sedamdeset i dvije godine od sada.- pojasni anđeo.

Zajauknuo sam bez glasa.
– Ja ne mogu toliko živjeti.- ali je opet neka prozirna ruka prošla mojim grudima i bol stišala.

– Živjet ćeš kao anđeo koji je ostao bez čovjeka; kao labud. – reče anđeo nebesnik.
– Labud.- nejasno sam ponovio.
– Kad ostanemo bez čovjeka, živimo kao labudovi.- reče jedan anđeo od onih koji su me poznavali od prvoga dana. – I mi ostajemo sami pokatkad.- doda.
– A zvjezdani dan…ću dočekati?
Kao labud?- mucao sam.
– Spojit ćeš se sa svojim anđelom čuvarom nakon zvjezdanog dana i onda će te on voditi kao čovjeka, kao i prije, kao nekad. – reče plavi.
– Možemo ti ponuditi samo anđeosko mjesto da tamo dočekaš dan.- osjetih opet arkanđelov ton u pjesmi anđela.
– Jedan od njih se žrtvovao za tebe, hoćeš li se ti žrtvovati za njih?

– Da.- rekoh punim glasom.

I tako su me anđeli pretvorili u labuda.
Čovjek kakav jesam, pitao sam hoće li me to boljeti. Anđeo žutih krila je nevoljko odmahnuo kosom i upitao me:
– Zar bismo ti mi nanijeli ma i kakvu bol? Zar je potrebno da umremo kako biste nam povjerovali?

U trenutku pretvaranja, znao sam: “On je oživio, a ja sam umro na zemlji.”

Sada živim kao labud. Plovim vodama i ponekad pričam svojoj labudici; imam najljepšu labudicu na obali. Iz Thueringije je i ima prekrasan pogled. Zatrepće očima na svaku moju pripovijest i muklo šapne: “Ti si poseban”, pa zaroni ispod mene. Ja doplovim nad nju, obavim svoju bračnu dužnost i kad ona izroni i ostavi me samog, spustim glavu na prsa, ne toliko od nelagode, jer anđeli su plahovitiji od ljudi u tim stvarima, to sam u ovom životu naučio, koliko od želje da se podsjetim na sebe, i opipam ožiljak ispod perja. Prije no što su me pretvorili, molio sam anđele da mi ostave sjećanje i oni su to učinili.
Znam što čekam. Čekam zvjezdani dan da prođe, da se opet nađem sa svojim anđelom čuvarom i produžim život kao čovjek, ali to ne izgleda uvijek tako blizu.
Ne znam računati godine. Kao labud više ne mogu vidjeti anđele čuvare. Samo ljude, brijeg i ostale labudove. Zato mislim da je davno bilo kad se sve to dogodilo, a možda i nije. Možda labudovi polaganije misle pa im sve sporije ide. Generacije mladih labudova sam već vidio odlaziti iz mojih voda, i svojih, koje sam imao sa labudicom iz Thueringije, i drugih, nepoznatih labudova. I ja bih rado ponekad pošao s njima, instinkt me vuče, ali ja sam čovjek u nadi, govorim sebi, to nije tvoj put. Ti moraš biti na mjestu gdje je anđeo poginuo, jer će se na tom mjestu i pojaviti kad za to dođe vrijeme. Kad ga anđeli ponovo stvore.
Ponekad je neizdrživo. Želim vidjeti sebe kakav sam bio. Želim osjetiti i nešto drugo osim ljubavi za anđela čuvara, ali i na to su anđeli mislili. Znali su da će mi biti teško. Zato su mi ostavili ružu koju vidim samo ja i koja cvjeta svakoga dana samo za mene, a ako ne budem mogao ili želio više čekati, rekli su, samo kljunom otrgni kličak ruže, i mi ćemo doći po tebe. Često prođem pored ruže i samo je pomirišem, iako krenem s drugom namjerom.
I tako, između nade u ponovni život s anđelom čuvarom i moje mirisne, crvene ruže (jer tako je mirisao moj anđeo), plovim svakoga dana, a noću, noću opipavam svoj ožiljak ispod perja, jer i njega su mi ostavili, neizbrisiv je, rekli su, i sanjam svoje labuđe snove o ljudima.
Kad moja labudica umre, doći će druga. Već sam vidio jednu, od vrste koja ima po dva reda unutrašnjih krila; takvu ću si izabrati. Čekati dalje, u nadi da me na kraju puta čeka On. Moj anđeo čuvar. Sve sam dao.Možda mi ga vrate. Možda znaju kako mi je: sa ružom, nadom i ožiljkom ispod perja na prsima, na putu dugom sedamdeset i dvije godine, sa nedobivenim dogovorom na pitanje: da li je moja ljubav bila dovoljna da se njome oživi moj anđeo čuvar kome ni ime nisam znao. Hoće li ga anđeli uspjeti pronaći u zalogajima moje ljubavi, a mene vratiti među ljude?
Lijepo je sjećanje na čovjeka. Čovjek ima duge ruke, može njima obuhvatiti svijet. Zagrliti prijatelja, pomilovati dijete. Ubrati ružu. I živjeti dalje.

ŽENA IZ PRIČE S VREMENOM

NAJBOLJA LJUBAV

Pogleda Vrijeme u svijet i vidje ogledalo od tisuće komadića razbijeno i nesastavljeno, a u svakom se komadiću nešto drugo odigravalo, i ovi iz jednog komadića nisu mogli do onih u drugom.Svaki je bio zarobljen unutar oštrih i nepravilnih bridova svog kusog komadića.
– Pa što je ovo! – puhnu Vrijeme poput zmaja. – Uvijek nešto novo smisle da me naljute. Tko će to sastaviti. Mihaele, drži ovdje.
I Mihael spusti vršak koplja na označeno mjesto, da sastavi dva takva komadića, a Vrijeme je gledalo.
– Ništa. – nezadovoljno reče Vrijeme. – Ništa se ne događa.
Mihael je mirno držao sastavljene krhotine i šutke se slagao s njom.
– I dalje ne mogu jedni k drugima, ostaju zatvoreni gdje su i bili.
– Možda se boje bridova. – reče Mihael, otpusti komadiće, a oni se opet rastave kako su i bili.
– Slušaj,… jel’ ti znaš što se događa? – okrene se Vrijeme Mihaelu, a Mihael je oslonjen na koplje i sam o nečemu razmišljao, zagledan ni preblizu ni predaleko od sebe.
– Pa ovo nema smisla, ljudi! – grakne Vrijeme i izgubi jako puno tijela te je Mihael upozori:
– Mekše, tiše, gubiš se, a ni to nema smisla.
Mrko je šutjelo Vrijeme i izdaleka pogledavalo na tisuću komadića svijeta koji nisu mogli jedan do drugoga.
– Lijepo od tebe što si došla. – pozdravi Vrijeme Zoru. – Pogledaj ovo…
Zora se zagleda u košmar krhotina sa milionima sitnih zbivanja i ostane bez riječi.
– Pitaj Oganj. – konačno progovori.
– Treba ih rastopiti. – reče Oganj.
– Koga? – lane Mihael, ali Oganj se već bio zalijepio za Zoru i odletio zajedno s njom.
– Možda Oganj ima pravo. – nagađalo je Vrijeme.
– Oganj ima uvijek pravo, – nije dao Mihael da se posumnja u njegov alat, – ali nije rekao što treba rastopiti. Najlakše je tako. – negodovao je arkanđeo.
– Vidi, – reče Vrijeme misliocu u arkanđelu, – ti ne možeš krenuti, dok ja ne krenem, a onda ćeš već znati, zato, daj, meni pomozi da vidim što ću s tim.
– Moraš ići kao vjetar, izdaleka i neodlučno, bar za početak.
– Njež.. no? – našali se Vrijeme, a Mihael slegne ramenima.
– Ovako. – dometne Vrijeme i stane, naglo se nečeg sjetivši: – A da ih sve izmiješam?
– O što onda? – s dosadom ubaci arkanđeo siguran u odgovor.
– Ništa. – prazno uzdahne Vrijeme.
– Samo si ih izmiješala, i ništa drugo.
– Joj!.. – ljuto je otpuhivalo Vrijeme. – Zar se ovo nikog drugog ne tiče, zašto nema nikoga? Kad ću na put, već sam nestrpljiva.
– Drž’ ovo! – pusti Mihael da podignuto koplje samo padne u ruku Vremena i poleti.
Obletavao je tako komadiće i kad se vratio, bio je zadihan.
– Može se.. gledaj.. samo treba pronaći koji je prvi otpao, pa ih poslagati, a onda.. otopiti.
– Misliš?
– Ne mislim, nego sam vidio.
– A kako da ja pronađem prvog? – muklo je sebi sricalo Vrijeme.
– To ne znam. Ti si Vrijeme. – posjedne sebe Mihael na branik svemira i uspravi koplje ispred sebe.
– Hoćeš me čekati? – obrati mu se molećivo Vrijeme.
Aureola se oko arkanđelove glave usijavala i Vrijeme okrene glavu da ne gleda arkanđelov gnjev. Ništa ga nije tako ljutilo kao sumnja u njegovu ispravnost.
– Nisam ništa loše mislila. – reče Vrijeme okrenuvši mu leđa,a u sebi pomisli ¸¸ Ovaj stvarno misli ozbiljno”.
– ‘ Ajde sada.
– A gdje mi je stepenica? – inatilo se Vrijeme.
Postavi Mihael stepenicu pred noge Vremena, poljube si ruke Branitelj i Nalogodavac, obećavši svaku pomoć onima koji naiđu i Vrijeme krene kao prvi put.
Kad prolije Mihael pehar svjetla po svoj zemlji nebeskoj, otvore se vrata svijeta i on poleti ispred svog Vremena.
– Gledaj sada… – reče Mihael pustinjskome vjetru i podignu strašnu oluju da se i monasi razbježaše.
– Tko si ti?… – reče monah, zadihan, zaustavljen tijelom Njenog Veličanstva.
– Ja sam Vrijeme. – reče Vrijeme, – zabili su mi nož u leđa, molim te, hoćeš li mi ga izvaditi?
Monah se uhvati za vrat i padne mrtav, ne od straha, već od istine da se Vrijeme vratilo po njega da ispravi ono što prije nije znao.
– Uh, kako je počelo. – reče Vrijeme i prekorači tijelo mrtvog monaha.
U daljini je sjedio starac gledajući prizor, znajući da će ga i ovog puta Vrijeme mimoići i time se najviše dičio.
– Reci nešto. – munu ga u rebra učenik, prestravljen slikom.
– Gledaj kamo ide i što radi, ali ne staj na put Vremenu. – reče starac. – Što bih ja njoj imao reći kraj tolikih brbljavaca.
Učenik se, posramljen, zacrveni i propenta: – Ne znam. – A u sebi stvarno nije znao.
– Drago mi je da te vidim. – obrati se starac Vremenu i dobije još jedan krug na dar. – Pođimo..- obrati se učeniku, . posao nas još uvijek čeka.
– Pođimo.. – ponovo za njim učenik.
– Kakvo vrijeme. – mrmljalo je Vrijeme dok ju je pijesak štipao za oči. – Ništa ne vidiš! – Hvatajući skute koji su letjeli na sve strane, ljutila se dalje: – A i taj vjetar. Sve mora biti po njegovom.
Čovjeka sa Tisućugodišnjim cvijetom nije bilo. ¸¸ Možda me poslušao”, – pomisli Vrijeme, . i pronašao sebi druga. Baš bi me veselilo da znam što je bilo sa cvijetom, da li se je udvostručio. Tko bi meni pričao priče da njega nema. Sigurno je tu, negdje u blizini, ali je ova oluja sve zastrla.”
Ugleda Vrijeme svoju sliku u zraku.
– Evo ga, na! Samo mi je još to trebalo. Sad ćemo mi to preokrenuti.
I Vrijeme legne na bok tako da sve krene naopako što nije nikada činila ako nije bila primorana i odmah njene slike nestade, a vjetar se uskovitla kao nikad prije. Ljudi su letjeli, priče se odvijale od kraja prema početku: – Ne volim kad stvaraju lažne slike o meni, umjesto da mi pomognu…- odzvanjalo je Vrijeme, a rana na leđima je boljela.
¸¸ Kad sve zaborave, vratit ću se na mjesto kako je i bilo.”
Zrak je titrao od smijeha lažnih slika Vremena, a Vrijeme se gušilo od bijesa i sve se čvršće ukopavalo ukoso u pijesak dok i zadnji čovjek nije izgubio osjećaj za ono što se događa, a tada se je sve neprirodno smirilo i zavladala tišina koja nije nikome pripadala.
– Zašto moj jad mora biti veći od tvoje snage, Mihaele.. – postavljalo je Vrijeme ponekad pitanja svom Branitelju iz čiste dosade.
– Da sam žena bilo bi mi dosadno. – upetlja se Vrijeme samoj sebi. – Ali ja sam Vrijeme i ne može mi biti dosadno. Stoga, na posao.
Na dinama se igrao Princ. Poveseli se ugledavši društvo i radosno joj pristupi:
– Kakav divan dan!
– Je li?
– Ispričaj mi svoj život. – reče Princ.
– Vidi ti njega.. Što ti meni ne bi ispričao svoj?
– Nema ga.
– Baš kao ni mog.
– A tko si ti?
– Ja sam Vrijeme. Zabili su mi nož u leđa, molim te, hoćeš li mi ga izvaditi?
– To ne bih mogao.
– A zašto?
– Zato što ga ne vidim. Mogao nih ti napraviti dijete, eto, to bih mogao..
– Nee…. ti ne znaš kamo strast vodi.
Princ je zviždukao.
– Smeta te?
– Što?
– Zviždukanje?
– Ne… ali zašto hoćeš kroz mene.. na taj način? – upita Vrijeme.
– A na koji? – zanimao se Princ.
– Beskorisnog li stvora. – uzdahne Every.
Polako ustavši, oluja ponovo započe i sve bude kako je trebalo biti. Dugo je Every prelazila pustinju. Princa više nije bilo, ni Bilježnika, ni čovjeka sa Tisućugodišnjim cvijetom. Samo pustoš i ljudi koji su prali svoje automobile.
– Jedva čekam da sretnem Smrt. Ovih sa automobilima je sve više.
I Smrt pogleda u sebe i vidje Vrijeme kako se brine. Blagost joj osvijetli lice: ¸¸ Ludice, nikad se nećeš promijeniti.”
I stavi Smrt Vječnost na usta i šapne Vremenu na uho, od čega se Every strese kao od grmljavine.
– Otac te pozdravlja!
Uslijedi grohot Smrti, a Every je pomirljivo gunđala: – Dobro, dobro, ima za to vremena. Nisam tako mislila. ¸¸ Beštija, sve zna.”- potiho za sebe, doda Vrijeme. Vrijeme je išlo sve brže i brže. Nije zastajkivalo ni kod staraca. Činili su se odebljali od tustih uspomena kojima su se hranili, a onda opet i ne; suhi i iscrpljeni bili su njihovi obrazi, kostur neposlušan. Gledali su u nju kao u jedinog poznatog vršnjaka.
¸¸Opisati ih, značilo bi se zadržavati.”- pomisli Vrijeme. ¸¸Uostalom, da to oni čine kako treba, ne bih sada bila ovdje. Da vidimo da li misle.”
– Kako se zovete? – priđe jednom od njih i prije no što je starac preveo sebi zapovijed u svijest, Vrijeme ponovi:
– Ne kako su vas zvali, nego kako vi sebe zovete? – upitno naglasi Vrijeme i stade čekati, a ostali starci na klupama parka, iz navike pokrenu vratove prema njima ne bi li sudjelovali u događaju razgovora makar i kao promatrači.
– Ah, to.. – nježno se nasmije starac i izbaci kašalj iz dubine pluća te se pomalo smiri. Vrijeme je čekalo. Starci su opet besciljno zaklimatali glavama u raznim smjerovima. Nije se, naime, ništa događalo.
– Hrast… – sa sretnim smiješkom odgovori starac, radoznao što će djevojka na to.
– To je dobro. – reče Vrijeme starčevim glasom. – E, da.. to je.. dobro.
Starac ponovo spusti glavu, a Vrijeme odluta.
– Sve je manje hrastova. – tiho za sebe zaključi Vrijeme, a starac je već drijemao.
– Moram polakše ići, ovako ću se izgubiti – opomenu se Vrijeme i doda: – Nije vrijeme za šalu.
– Odmorit ću se. – sjedne Vrijeme na raskrižje.
Nož se u leđima pokrenu : ¸¸ Ovoga poznajem. Taj me tražio.”, a Vrijeme uzdahnu od boli i pogleda uvis. Pred njom se zaustavio čovjek.
– Sam si? – upita Vrijeme preko volje.
– Htio bih ti pokazati ljude. – reče čovjek ili ne reče uopće ništa.
– Ti meni? Da ti znaš koliko je ljudi tamo odakle ja dolazim.
– Puno?
– Iiiih…
– Više nego tu?
– Tisuću, tisuću puta više.
– Nego na cijeloj Zemlji?
– Neizmjerno više. Meni je tu sve pusto.
– Ali, ti si jedina… – s snishodljivim udivljenjem ulagivao se Poznanik Noža.
– Ne, ja sam samo jedno od Vremena koje vam dolazi, i to dobro, anđeosko.. to jest, – sjeti se Mihaela i njegovog plamena, – ustvari nešto više od tog.
– Ima i drugih Vremena?
– Da, ima ih i drukčijih, oooh, i još kako drukčijih.
– Pričaj mi o njima.
– To nije pristojno.
– Što nije pristojno?
– U društvu jedne, zanimati se za druge žene.
– Ali, ti si…
– Da, znam,- reče s nestrpljivom dosadom Every,- ne znaš što da misliš… koje te Vrijeme zanima?
– Ono koje će doći iza tebe.
– Iza mene…- htjede Vrijeme nadometnuti rečenicu pa se predomisli i reče: – nema mene,… i to je sve.
– Ali kako to može biti?
– Što, kako može biti?
– To da iza Vremena nema više Vremena, pa kakvo je to onda doba?
– Ono kad ljudi kažu ¸¸Nemam vremena”.
– Šališ se?
– Ne.
Poznanik Noža je ozbiljno gledao u Every i šutio.
– Ovisit će o ovom Nožu ovdje.- reče Every pokazujući na svoja leđa. – Vidiš, tu je nekada stajao list, pa križ, pa sad Nož, a ne bi trebalo tako biti. Ovo je zadnji put. Ako mi ga nitko ne izvadi dok budem putovala…- Every odluči ići do kraja: – doći će Smrt, ali, – tužno izreče Every,- bez djeteta. Ti poznaješ ovaj Nož. On neće izaći sam od sebe. Smrt nije ono što ti misliš.
Poznanik Noža je šutio, a da se nije moglo razlučiti zašto: da li stoga što je shvatio ili što nije. Ostario je tako razmišljajući, a onda reče:
– Da bih ti ga izvadio, moram ti prići s leđa, zar ne?
– Tako je!- dobaci Every, zadovoljna rezultatom čovjekovog napora da se žrtvuje. – Puno si
napravio. Ne možeš više ići dalje. Moraš ostati ovdje i čekati da ti Smrt donese dijete u kojem ćeš ponovo pokušati. Dat ću ti da gledaš moja leđa dok je budeš čekao tako da se odmah sjetiš što ti je činiti kad te probude. Čist si. Zbogom.
– Zbogom,…- prošapta starac, nekadašnji Poznanik Noža, gledajući u leđa Vremenu koje se udaljavalo.
¸¸Život ima tako puno zamki, a ovaj ih sve poznaje. Zaslužio je barem pozdrav.”- i Vrijeme se okrene da mu mahne. Starac je puzao za njom po pijesku, zatirući koščatim prstima, sporo i tvrdo, tragove krvi koje je Vrijeme ostavilo za sobom, hodajući naprijed dok se krv slijevala iz rane na leđima. ¸¸Odlučio je pošto poto da me slijedi.”- pomisli Vrijeme. ¸¸Ne želi dangubiti.Sjediti i čekati Smrt. Prezreo je dostojanstvo.Svaka ti čast, starče.”- poveseli se Vrijeme u nadi da će se naći još takvih kao što je bio Poznavalac Noža, koji će znati otići dalje i osloboditi je nevolje u leđima.
Sjeti se Žene koja se uplašila kad joj je prošli put došla. ¸¸Nisam je ni dirnula. Sigurno izgleda isto. A i ja. Stoga bi se morale prepoznati. Jadnica, sad će se još više preplašiti. Žene su tako lakoumne.”- neodobravajući mozgalo je Vrijeme.
Približi se Ženi riječima:
– Hajde, moramo to brzo obaviti. Budući da mi ne možeš pomoći, ne želim se zadržavati ni trena duže no što je potrebno.
Žena je bila umorna i plakala je:
– Otkad si se pojavila, nisam ni oka sklopila. Samo mislim na tebe i plačem.
Vrijeme se smiri i zagleda u žensku dušu.
– Umorna si. Umornija no što misliš. Idi, zaboravi na mene. Ostavit ću te zadugo.Radiš ono što bih ja trebala i to izgleda suviše marljivo.
– Tako te se bojim.- plakala je Žena.
– Znam. To je normalno.- reče Vrijeme. – Nije normalno da to tako dugo traje. Već si se trebala privići.
Žena je jecajući samo odmahivala glavom.
– U čemu je stvar?- upita Vrijeme.
– Nitko to ne vidi, osim tebe.- otpovrgne Žena.
– Što?
– Da se bojim.
– Da li bi se manje bojala ako odem…?
– Ne bih.
– ……..ako me ne bi mogla vidjeti?
– Ne. Onda bih se još više bojala, ako te ne bih mogla vidjeti.
– Eto vidiš. A ja sam tu. Možeš se sa mnom nagoditi.
– O čemu?
– No, dakle, hoćeš li ući u mene?
– Hoću,- šmrcalo je žensko.
– Pa hajde onda. Smjesti se kako ti drago, ja te ionako više neću vidjeti.
– Nećeš?
Vrijeme je zabrinuto promatralo nešto u daljini iznad ženine glave što joj je privuklo pažnju, a žena je skrušeno čekala da joj se Vrijeme obrati, nadajući se nekom tračku spasa.
– Kako ti je ime?
– Irena.
– ‘Ajde Irena, ulazi. Ja sam Every.
Uđe Žena i pronađe Vrijeme. Smiri se.
– Uh, tako lako nisam mislila da će ići.
Sjeti se Vrijeme prvoga komadića i uhvati se za glavu: ¸¸Joj, moja glava. Kako boli. Što sam to napravila? Pa gdje je prvi?”
Zasopće se Every od užasa što nije išlo kako treba i proširi se do Neba. ¸¸Sad ćemo vidjeti. Valjda ću ga sad naći.”
Otkad je Žena ušla u Vrijeme nešto se neobično počelo događati. Vrijeme više nije išlo gonjeno vjetrom, već nekako naopako, unatrag. Žena se koprcala u Vremenu. Vrijeme se obrecnu na nju:
– Ispustit ću te, ne igraj se!
Žena je odgovarala, sretna:
– Moram se igrati. Tako je dobro biti slobodan.
Vrijeme se nasmije i upita:
– Jel’ ti možda znaš gdje je prvi komadić?
– Znam.- reče Žena. -Evo ga držim u ruci.
– A kako to? Zar to nisi znala prije?
– Ne, pa prije nisam bila u Vremenu.
– Dobro.- reče Vrijeme.- Daj mi ga sad.
– Ne dam.- reče Žena.
– Ne?- začudi se Every.
– Ne. -obijesno ponovi Žena.
– I-re-naa….- opasno započe Vrijeme.
– Ne dam. Nađi drugi.
– Aha. To je dobro. Nađi drugi. Ne mogu. Moram ih spojiti. Treba mi prvi.
Mihael se približavao u niskom letu i Žena od straha ispusti prvi komadić, arkanđeo ga pokupi i njime udari o drugi komadić. Slomi se slika drugog komadića i tako Mihael porazbija sve ostale udarajući o njih prvim.
– Hm…- mrmljalo je Vrijeme.- Lukavo.
– Jesi prazna?- upita Mihael Every.
– Jesam.- odgovori Vrijeme. Žena je davno već bila umrla.
– Dobro. Sad idi da ti izvade Nož, pa ćemo ih poslije u tebi rastaliti.
Mihaela već nestade, a Every sjede i zatuli:
– Kako on sve nešarmantno rješava. Nigdje ljepote, nigdje oblika, sve same funkcije. Riječ bi mu trebalo objesiti o rep da tandrče kad god uzleti, mistik jedan. ¸¸Da mi izvade Nož”… pa što drugo radim do li..- Vrijeme naćuli uši i vidje sjenu Smrti.
– Ah! Dobro mi došla.
– I tebi pozdrav.- šapne Smrt.
– Što si prehlađena?- upita Every.
– Ne.- odgovori Smrt. – To je od brige. Ima puno mrtvih među mrtvima.
– S automobilima?
– Vidjela si ih?- radoznalo će Smrt.
– Kako ne bih. Od početka se pitam kad ću te vidjeti. Sve ih je više, a nikako da ti ih prijavim. Grad sam obilježila.
– No, onda ću ga lako naći. A što je bilo?
– Nisu me pustili unutra.- objasni Vrijeme.
– Uh. Da ti vidiš što oni od sebe naprave od straha da ne dođem. Tako se udese da se prvo moram dobro pomučiti da ih smirim, a tek onda doći. Toliko vremena izgubim, zato te i ne nađem onda kad se nadaš.
– A reci… onaj balon?
– Ma, to tek eksperimentiram.
– Kakvo to dijete imaš na lijevom ramenu?
Dijete se vrpoljilo i gledalo u Every.
– To je za Bilježnika.- reče Smrt. – Ostala si mu dužna pa mu idem pomoći.
– Ma kako je slatko! Jel’ imaš jedno za mene?
– Mihael te čeka već cijelu vječnost.
– To znam. Nego jedno ovakvo, malo, slatko…
– Vizija je to Every!- ljutila se Smrt. – Idi, dok još ima krvi u tebi.
Mimoiđu se crna i bijela, noć zamijeni dan, i Vrijeme se nađe samo.
Na pijesku je ležao čovjek.
– Tko ti dade tako lijepo tijelo?- milo upita Vrijeme.
– Spreman na sve, ne očekujem ništa.- odgovori mladić.
– Ti si dobar! Ti ćeš meni pomoći!- s ushićenjem mu se Vrijeme nagne u lice.
– A tko si ti?- upita mladić.
– Govorim kao dijete, izgledam kao žena, sličim na tebe, a opet ne znam gdje mi je kraj; tko sam ja?
– Ne znam.- iskreno će mladić.
– Ja sam Vrijeme. – reče Every. – Zabili su mi nož u leđa. Molim te, hoćeš li mi ga izvaditi? Mlad si i jak, tebe ne bi boljelo.
– Tko ti je zabio nož u leđa?
– Prostor.
– Zašto?
– Iz ljubavi. On sve radi iz ljubavi.Ne može zamisliti život bez mene.
– Zašto te ranio ako te voli?
– Ne zna on što ja tražim. Ne zna da me ranio.On traži samo ono što on hoće.Njemu je toplo i dobro, tu, među mojim kostima. Ja sam ta koja plaćam. Izvadi mi ga, molim te.
– Zašto si ga sama ne izvadiš?
– Ne mogu. Nemam zube.
– ..zu-be..
– Da, zube.
– Zube nemaš?
– Zube nemam. Zube vremena. Hoćeš li mi ga izvaditi?
– Zašto misliš da ja to mogu?
– Pa imaš ruke!
– Zar se to može rukama?
– Ne znam. Ti si čovjek, ti odgovori.
– Ali ja nož ne vidim.
– Vidjet ćeš ga kad budem odlazila. Samo reci, hoćeš li?
– Ne znam da li mogu.
– Ti si moje djelo, kako ne bi mogao.
– Onda dobro. Lezi na vodu. Voda je kao ti. Ne bi te boljelo, ako legneš na vodu.
– Jesi li ti lud. Pa da smočim krila.
– Ti nemaš krila.
– Glup si i ne vidiš ništa. Probaj opet. Nož mora van.
– Zašto mora van?
– On nije moja ljubav. Ja tražim svoju ljubav, a nitko ne zna gdje je to.
– A kako bih ja znao?
– Pa imaš oči!
– Lezi na vodu, zemlja će progutati vodu, planina će progutati zemlju, vatra će zapaliti planinu, planina će te izbaciti u jezero i tamo, na jezerskom valu, ugledat ćeš Nebo. Ono će ti reći gdje je tvoja ljubav. Ono to zna, mi ne.
– Dobar si. Ostavit ću ti nešto za uspomenu. Svoje ime. Every. Kad te budu pitali otkud ti krila, reći ćeš, dala mi ih je Every i tako nećeš lagati, a ostat ćeš vjeran sebi. Sad zbogom. Nećemo se više vidjeti.
– Koliko ih ima?
– Krila se ne broje!…- smijalo se Vrijeme ulazeći u vodu.
Mladić ugleda nož duboko zabijen u kosti Vremena. Zazebe ga oko srca i požali što nije s
njom o nečem toplijem razgovarao i tako kratko…..
– Vratit ću se!!…- odjekivalo je Vrijeme. ¸¸Brzo, moram Mihaelu”, brujalo je u sebi.
– Vrati se! – zvao je mladić, ali Everyno tijelo je voda već odnijela, a ptice i ribe se nasitiše prostora i vremena.
– Pomogao sam joj, a ostavila me.- tužio se mladić. K njemu priđe žena iz drugog komadića.
– Otkud ti? – čudio se mladić.
– Ne znam.- odgovori žena.- To bih isto ja tebe mogla pitati.
– Ali ja sam ovdje bio i prije.
– I ja sam ovdje bila i prije.
– Ali nismo se vidjeli.
– Nismo se vidjeli.
Sretne Vrijeme Dijalektiku:
– Kud žuriš?- upita Vrijeme.
– Ne pitaj!- dobaci Dijalektika i odjuri u suprotnom smjeru.
– Nikako da se sastanemo i porazgovaramo, uvijek na poslu.- gunđala je Every.- Kao da imam ne znam koliko prijateljica pa mogu birati.
Noć se spuštala, a Every je još uvijek stajala na istom mjestu.
– Počinje taljenje..- shvati. – Gdje ti je lice?!- vikala je arkanđelu.- Pa kako ću se orijentirati u ovom prokletom mraku, tako je sebičan, uopće ne misli na druge. Znaš da je Rafael bio puno ljubazniji sa mnom!!- ljutilo se Vrijeme. – Kakav je to način.
Mihael dohvati Vrijeme s boka i mačem joj, jednim zamahom odvali nož iz leđa, a krv poteče te ju je Mihael čvrsto držao jednom, a drugom skupljao u pehar množinu iskustava što su se slijevala niz leđa Vremena.
– Gdje su krila mog Vremena?- gladio arkanđeo Everyna leđa, dok je Every drhtala od boli. Every prečuje pitanje.
– Natjerat ću ih da ispiju svaku kap ovoga..- mrmljao je arkanđeo noseći pehar.
– A moj mili voli odmazdu,eh?- tepalo je Vrijeme svom Branitelju, pomilovavši ga po bradi.
Prolije Mihael pehar po zemlji, a zemlja ga žedna, upije i zasjaji..
– Nigdje vjetra Mihaele..- tužno zagrli Vrijeme arkanđela oko vrata.
– Doći će.- mirno nagovijesti Branitelj.
– Koliko ih je bilo?
– Čega?- začudi se Mihael.
– Pa komadića.. ¸¸čega”
Mihael odvrati glavu kao da nije čuo, a onda se raspali:
– Pa kako možeš pitati tako glupu stvar!!…Koliko!!..Pa
– Dobro, dobro…- skrivalo je Vrijeme glavu da je ne zaslijepi.
– Koliko ih je bilo!?!…SVI su bili, kad se ijedan dio svijeta ikada izgubio..
– Nemoj Mihaele tako galamiti, ubit ćeš me..- plakala je Every.
Mihael obleti krug da se Vrijeme oraspoloži, pa se vrati na isto mjesto.
– Joj..
– Što je?- okrenu se Mihael Vremenu.
– Joj, evo ga… počinje…
Svijet se talio u Vremenu, podstican Mihaelovim kopljem, a Vrijeme j vrištalo.
-No, no…- tješio je arkanđeo.- proći će, budi malo strpljiva…
– Jaaa.. ja.. ja……… ne mogu više! – klonulo je Vrijeme.
– Pa gotovo je. – reče Mihael. – Pogledaj sada kako izgleda.
– Neću ništa gledati. Idem spavati.- pogleda Every u sjajno čitavo ogledalo svijeta i vidje da je kao novo.
– Hm. Dobro izgleda.
Arkanđeo je šutio, ponosno oslonjen o koplje.
– Sad će krenuti, gledaj.- pozva ga Vrijeme.
Žena iz drugog komadića razgovarala je sa mladićem iz prvog.
– Tko je ovaj?- upita arkanđeo.
– Jedan umjetnik.- reče Vrijeme. – Zbog njega se moram vratiti. Ostavila sam mu krila…
– Moja krila!! – zavapi arkanđeo.
– Pa da.- razložno objasni Every. – Htio mi je izvaditi nož. Dao je sve od sebe. Morala sam i ja..
– Dati sve od mene!- frktao je arkanđeo.
– Ma samo dva, tri.. uostalom, to je isto.- kapriciralo se Vrijeme.
– ‘Ajde onda natrag.
– A ja bih opet probala…
– A ti probaj. Tvoja leđa..
– Uh, što si neljubazan. Nathanael…
– Probaj, ‘ajde!- odsiječe arkanđeo.
Stane Vrijeme pred svemir i pozva ga:
Viši od ljudi, niži od bogova, siđi, Hanaele.
Vrijeme tvoje žrtve je došlo Arkanđele.
Uzmi moju vatru i ispuni njome svjetlost svijeta.
Ljubav kakav jesi, ljubavlju izbavljaj.
– Kako je visoko… što da radimo…
– Čekat ćemo.- reče Mihael. – Zagrijat će ga vatra tvoje poruke i sjetit će se da je to od Vremena došlo.- Arkanđeo zaplamti ispred njenog lica: – Vjeruješ li ti meni ?
– Vjerujem, arkanđele…
– Vjeruj onda, i vrati se natrag.
– Kako to misliš, anđele… natrag?
– Na spavanje.
– Nisam ja duša, anđele, pa da idem na spavanje.
– Nisam ni ja anđeo ¸¸dušo”…
– Slušaj, Gabri… ovaj, ti… Mihaele
– Vidiš kako si umorna, ‘ajde na spavanje.
– Misliš, unaokolo..?
– Da.
– A gdje ćeš ti biti?
– Što te briga?
– Dobro onda. Pazi da me prepoznaš kad se vratim.
¸¸On misli da ja ne znam što on radi dok ja spavam, a znam i znam to bolje od njega. Ja sam njemu druga ili treća, a on je meni…”- nije Vrijeme ni samo znalo koliko ih je bilo. ¸¸On hoće da bude glavni, a ni ne zna koliko ih je još nad njim. Sumnja da možda ne znam za te njegove Arhaje, a znam ja za sve, i za Arhaje i za Dinamise i za sve…”- zijevalo je Vrijeme gubeći oblik. Zvjezdice su treperile na njenim obrazima, a maglice se poigravale skutima.
Mihael je gledao kako se Vrijeme razilazi i polako zazvao:
– E-ve-ry..- a putanje se zvijezda zaiskriše. Vrijeme je zaspalo.
– Mmm… To volim.- glasno reče arkanđeo.
Uriel je već grmio u utrobi zemlje, ljuljajući mora.
¸¸Ona ljenčina opet broji Madonine vlasi”. Ljutio se Mihael ne vidjevši nigdje Rafaela.
– Sandalfon!- ugleda Mihael druga i poleti prema njemu.
Vrijeme je sanjalo. Sanjalo je o prostranstvima, o strujama, o oblicima i principima… trgalo se i bacakalo u snu dok nije pronašlo Ljepotu. Tu je stalo da predahne, a onda se okrenulo na drugu stranu, dok su galaksije brijale, mijenjajući smjer, za njom. Ljepota je tiho počivala na čelu Vremena i izvodila svakojake račune sa izvornim rezultatima.Na svaki povoljan rezultat, Every bi zadovoljno promrmljala i opet utonula u san. Ljepotu je zamijenilo Proljeće. Proljeće je kopalo po tijelu Vremena i rovalo, dok ne bi pronašlo zapreku. Razrušilo bi je i klice bi prokuljale,bešumno ispunjajući tijelo Vremena novim oblikom. Every je bila sve veća i sve življa. Bilo je vrijeme za nove podvige. Every otvori oči pa ih opet zatvori. Protegne se i promrmlja nešto kao – Gdje je onaj, kako se zove… – Zvijezde su se malo kikotale, a onda pogasile.
– Mihael!- skoči Every gornjim dijelom tijela.Noge još nije bila dobila. Legne natrag: – nema ga još. Možda ga neće ni biti…- vragolasto se meškoljila.
– Ah, tko zna što će mi sad smisliti. Uvijek nešto zakuhaju. A tako lijepo počinje..!- zadovoljno ustane Vrijeme promatrajući svoje noge koje su se pružale do Zemlje.
– Ta-ko!
Vidje Every da je sama.
– A gdje mi je Branitelj?- upita Sunce.
Sunce jače zasvijetli, a Every odmahne: – Ah, ti…
Mihaela nije bilo. ¸¸Zar sam se prerano probudila? Ili sam predugo spavala?”- mozgalo je Vrijeme. – Pa nisam. Dobro se osjećam. Zašto ga nema, ha?”- pitalo je samu sebe.
Arkanđeo se vratio.
– Idemo!- reče Mihael i poleti ispred svog Vremena.
Smrt se zagleda u Every: – Nisam tebe očekivala…
– A ne, je li?…
– Izgledalo je da dolazi Nevrijeme.
Život proviri iza ugla:
– Dođi da se kucnemo..-vabila Smrt Život čašicom.
– A-a.. ne bih, hvala..
. Hajde, dijete, nismo tu da se svađamo…- pomirljivo će Smrt.
– A da ti malo prilegneš?
– Pa, mogla bih…- ispruži se Smrt.
– Ideš?- upita Život Vrijeme.
– Ja uvijek idem. – nasmije se Every.

BOLEST VAGE

Inače ne volim razgovore po vlakovima kad su isprazni, ali ovaj ću monolog (jer je bio više to nego li drugo) navesti zato što je zanimljiv.
Reče čovjek: ¸¸- Gdje god dođem, sve uravnotežim…”
Nisam ga razumjela isprva, a onda osjetih da je čovjek iznio najveću bol svog života naoko jednostavno, u jednoj rečenici. Pažljivo sam slušala, otpuhujući dim. Kupe, prozor, vidik i sve ostalo bilo je standardno. Mislila sam da čovjek govori o tome što je sjeo točno meni preko puta. Napunih se šutnjom pazeći ga pozorno da mi ne izmakne u nekom od emotivnih pregiba,ali on je već bio negdje drugdje.
¸¸- Nisam to odmah primijetio nego tek puno kasnije, i to odjednom, ono ljeto kad me Marijana ostavila. Dok je bila tu, sve je bilo u redu. Ona je, nekako, samom svojom postojanošću branila sve što je trebalo. A onda je ona to ljeto otišla, mislim, ostavila me kao što to kod žena biva, bezrazložno, i , uopće, nekako, nekako, kao da kasni, naknadno. To će reći bez pozdrava, bez riječi. I… onda se TO počelo događati. Uh, koliko mi je godina trebalo da uhvatim i lociram to prvo događanje. Koliko strepnje da će sve ispasti po mene loše budem li se time bavio, a još gore ako tome ne pridam važnosti.
I tako, eto, kao ovaj kondukter maločas kad nije mogao otprve naći mašinicu za provjeru karata pa se uplašio za svoj, na tako malu spravu ograničen ugled, tako sam i ja bezrazložno strepio, a bio sretan kad sam našao uzrok svome jadu, baš kao što se i on opustio i uozbiljio čim je pronašao strojčić.”
Smijala sam se mada ne glasno, jer, bio je sasvim u pravu što se tiče konduktera, ali još više od te male duhovitosti, ponijela me ta veza između njegove iznenadne provale privatnog života koji je vrlo često signal neuravoteženosti kod ljudi i očitog, pronicljivog čak angažiranog praćenja i sudjelovanja u svijetu ljudi oko sebe, da me prošla naznaka nelagode koja je otpočetka lebdjela negdje u pripremi da se objavi ako stvari krenu naopako. No, taj je bio vrlo sabran čovjek, ako to i nije bio njegov najveći problem.
¸¸- Pratite me?…”
Meko, iza smijeha, klimnuh glavom.
¸¸- Ja, znate, volim duge rečenice, pa…”
¸¸Eto, vidite, to vam je kao magnet. Mislim, to što sam otkrio o sebi. Otkrio sam da je sve na svijetu za mene kao magnet, bolje reći, nije ‘kao’, već baš to, magnet. A ja sam onaj drugi komad, onaj komad željeza koji privučen i zalijepljen za magnet, odslikava svojim ponašanjem tu moć sakrivenu u magnetu, to jest, zalijepim se za njega i onda učinim obratno: ne budem više samo željezo, nego i magnet, istodobno. Primjer: vi vidite ovdje potpis Coca-Cole i on je za vas bijelo na crvenom, ali za mene ne, on je za mene crno na zelenom i tako vam ja sve okrenem. Ne ja, hoću reći, meni se samome spontano sve preobrne. Samo, lako je sa stvarima. Ako je čovjek bio dobar, ja bih odmah odslikao njegovo skriveno zlo, ako je bio zao, ja bih zaspao ili se odmah pretvarao u dobroćudnu ptičicu. Ne moram vam naglašavati kako prvih godina, poslije svakog susreta dugo ne bih znao tko sam i imao teškoća sa pronalaženjem izvora baš recimo takvom i takvom ponašanju tog i tog dana, dok nisam shvatio da to dolazi od drugih. Samo ta borba nije tekla tako glatko kao u riječima. Ljudi su mješavina koječega, a što je vrijeme više prolazilo to je i moja bolest uznapredovala do te mjere da sam mogao osjećati kako odslikavam nijanse i najsuptilnije odnose neke ličnosti s kojom bih došao u kontakt. To me postupno potpuno otuđilo od ljudi. A ne moram vam reći koliko me to iscrpljivalo. To je bio kao neki mentalni koitus u kojem sam ja i promatrač i žrtva, u kojem nitko nije izabrao partnera, ali se koitus svejedno obavlja i za razliku od onog drugog koji odlazi ni ne znajući olakšan, ja bivam iscrpljen po svim sektorima, mislim, duševnim. Počeo sam tako bježati u samoću, u tišinu, u prostor lišen prelaza i suptilnosti. Jedno sam se vrijeme, da bih sačuvao kakav takav integritet priklonio društvu zlikovaca, gdje su razlike nešto oštrije, pa sam mislio, lakše ću se prilagođavati, ali niti zlikovci nisu zlikovci stalno, a onda, i moje dobro ponašanje bi nakon stanovitog vremena počelo djelovati na njih, tj. bili bi zaraženi mojim virusom ravnoteže što bi onda kod mene proizvelo privremenu dvostruku reakciju, bio bih naime i dobar i zao, ali na njihov, a ne na svoj način, i to u mom tijelu… ukratko, da bih izdržao njihovo aktivno zlo koje bi me napalo nezadrživim zagrljajem u času dok su oni postajali dobri, ja sam ubrzo postao spreman na sve da se toga riješim, jer je, najblaže rečeno, količina i, da tako kažem, kakvoća tog zla bila jednostavno pretjerana za moje, ionako već nagrižene kapacitete. I da ne duljim, ta me avantura koštala šest mjeseci zatvora, uvjetno. Uvjetno zato, što mi razbojstvo, naime, nije uspjelo, a i kako bi, kad nije bilo, tako da kažem, autogeno.”
¸¸I tako, moja gospođo, meni se život pretvorio u pakao. Na seks, na primjer, više nisam mogao ni pomišljati. Žene bi u meni izazivale slike poput makroa koji kinji svoju štićenicu, oca, braće ili bivših muževa, ili, što je još gore, osjećap bih želje koje vuku sa sobom, a niti ne znaju za njih i ja sam bježao da ne bih upao u zamku i počeo raditi točno to što se od mene očekivalo, mada one jadne nisu znale što zrače u mene. Ponekad bih, da se odmorim, popio pivo stojećki, iza leđa nekoj srednjoškolki iz koje bi zračio topli vonj majčinog kupusa, poneka uvreda iz razreda i dva tri sna o večernjem izlasku; pravi raj prema nekima. I onda u času kada mi je dolazilo da joj priđem i napravim nešto od onoga što je tražilo ravnotežu, ja bih pobjegao. Bivalo je sve teže i teže. Istina, mogao sam se ponekad izolirati načas, ali to bi prekratko trajalo da bi donijelo neke rezultate.”
¸¸ Konačno sam, negdje u srednjim godinama, našao smirenje. Otišao sam u planine ljeti i to je odmah u meni proizvelo stanje mora zimi, a kao što znate, bura jako dobro utječe na pročišćavanje metabolizma i atmosfere uopće.”
¸¸ Na nesreću, povezoh jednu stoperku na povratku u grad, jer znate, bolest vam je okrutna, ako, dok ste u njenoj vlasti ne postupate po njenim pravilima, čak i prilikom liječenja, ona vam se odmah osveti i to dvostrukom jačinom. A ja, ohrabren oporavkom, umjesto da ostavim stoperku tamo gdje je i bila: jer ako ona stoji, a ja idem, sve je u redu, a ako ona stoji, pa i ja stanem i onda oboje krenemo, a više nitko ne stoji, to je već poremećaj, shvaćate što želim reći, mislim, sa stanovišta bolesti, i naravno, to nije moglo proći bez posljedica. Žena se zaljubila u mene. Ništa joj nije smetalo, ni moja bolest, ni to što sam bio u zatvoru, ali ne ono uvjetno, to sam prešutio, nego kasnije, greškom, ali o tome neću sada, mislim, ona je govorila da je to u redu i da nema nikakve greške i tome slično.”
¸¸ Gospođo, vjerujte mi, ta je žena u meni izazvala ubojicu. Njoj ništa nije smetalo i kao takvoj joj je svijet bio u redu. A meni, ne samo da svijet nije bio u redu, još i prije no što sam nju, jadan, povezao, nego je za mene svaka sekunda, provedena pored osobe kojoj je sve u redu, ne samo kompletna negacija mene kao postojećeg, nego totalni kaos i bolest se vratila takvom snagom da se to nije dalo ni usporediti sa godinama u mladosti.
Njoj nije smetalo ništa, a da bih došao do daha, nagonio sam je luđačkom upornošću da vidi grešku u naljepnici za pivo, trošio sam nevjerojatne količine energije da je natjeram da se na nešto naljuti, da kaže kako je nešto ružno ili barem preskupo, i kad bi mi to kojim slučajem uspjelo, bože, kojeg li olakšanja pa makar i na tren. Jer dok se ona ljutila, ja sam mogao otići na suprotnu stranu mira i pobjeći od konstantnog užasa, uravnotežujući njen nemir.”
¸¸ A onda sam počeo razmišljati. Ozbiljno razmišljati. Život s njom je postao neizdrživ i još gore od toga, ludilo u kojem sam letio od jedne jezive vječnosti u drugu; kao pomahnitalo klatno putovao sam kroz nerazgovijetni svijet koji se njenom nebrigom i patološkom tolerancijom bezbrižno sručio meni na leđa, jednom riječju, moj je osnovni opstanak bio ugrožen i nekim instinktivnim životinjskim poluznanjem došao sam do toga da se čitava stvar mora potpuno preokrenuti želim li izvući živu glavu, to jest, ona i ja smo morali zamijeniti mjesta. Usprkos tom mutnom saznanju koje me je peklo sve više i više, nisam se usuđivao na tako kontrastan i radikalan korak, jer na kraju krajeva, ja sam bio u bolesti obrnute refleksije već godinama izvježban dok bi za nju takav nagli prelaz možda mogao značiti naglu smrt, a ja vam se, gospođo, više od svega na svijetu bojim nagle smrti, mada nisam mogao znati unaprijed kakav bi učinak rotacija položaja imala na nju, ta naša nagla zamjena mjesta.
Ona bi, prema mom mutnom proračunu morala jednom gestom dobiti u sebe sav moj kaos, a ja njenu bezbrižnost, bar u prvim sekundama promjene, ali, da li je ona takva kakva jest, mislim bezbrižna i blagonaklona osoba, uopće mogla to primiti, to nisam mogao znati, kao što nisam mogao predvidjeti niti svoju reakciju koja bi morala slijediti njeno novo, za sada nepredvidivo ponašanje. Zaključio sam da budući me život s njom stjerao do rubnih granica bolesti, nijedan sud koji donesem neće biti primjeren sredini koja će se desiti kada odem od nje, pa sam se predao u ruke slučaju.”
‘Ostavit ću je, pa što bude.’- rekoh sam sebi. Kakva god reakcija da se desi, bit će manje zlo od ovoga… To je bilo jutros.”
Tu čovjek zašuti, prekrije rukom čelo i oči i taman kad htjedoh zapitati nešto, vlak trzne u stanici i čovjek poleti gornjim dijelom tijela prema meni, ionako već nagnutoj prema njemu da mu postavim pitanje i tu se naše glave neugodno sudariše čelima, na što se ja počnem smijati jer je zaista bilo smiješno kako se sve brzo desilo, no njega obuze neki beznadežni očaj i samo je ponavljao: ¸¸… Jel’ vidite,…. ha, jel’ vidite vi to…”
Vlak potom ubrza i pomislih da je njegovoj priči došao kraj, kad on upita:
¸¸- Oprostite, a možete li mi vi reći nešto o sebi što bi mi pomoglo da protumačim taj osjećaj koji me nagnao da, eto, danas, prvi put progovorim o tom svom problemu koji me muči tolike godine i premda mi to pričinja znatno olakšanje, hoću reći, gotovo da se osjećam izliječenim tako da bih od radosti poletio, od svih tih tjeskoba koje sam prošao i još ću proći, ipak, toliko o sebi znam da mi to ne bi palo na pamet kad to ne bi stajalo u nekoj osobitoj vezi s vama, tj. vašom prisutnošću baš na ovom mjestu i u ovom vlaku, dakako, i u ovo doba godine, hoću reći, od jutros sve stvari imaju opet svoj zašto, a ja znam da nemam običaj da se otkrivam pred strancima, i, uopće, ukratko: tko ste vi?- mislim….”
– Ja sam Vaga, naravno.- odgovorih.

DJ

Gledao sam je kako pleše. Sama. Kosa joj je padala na čelo dok se vrtjela, polako, u nježnim krugovima. Ili su to bile suze koje su joj vlažile lice. Po parovima oko nje pjesma je bila blaga i tiha dok je ona bila sama i u sebi i izvan sebe ne prestajući plesati dok pjesma nije završila. Tada je i ona zavrtjela glavom kao da je gotovo i tvrdo, mada ne ukočeno, nakon svog tog vijuganja po podiju, krenula ravno, put izlaza, gledajući u pod ili u stranu. Nitko je nije pratio. Neka priča je ostala unutra, u njenim pokretima, u njenom predavanju, zatvorenim očima i dlanovima kojima je pokrivala lice da ga obriše ali tek na kraju pjesme. Neka priča do koje ni ona sama više ne može. Zato ju je i otplesala. Da zaboravi. Da ne primijeti kako se ne sjeća više. I da ga makne s puta.
Uzrok.
U svemu postoji uzrok, neprijazan i melankoličan, povoljan za druge da nam ga nametnu kao slabost. Plesanjem se ne može ništa pokvariti. Plesanjem sve ostaje kao što je bilo samo tijelo više ne pamti. To posebno vrijedi za djevojačka tijela. Opereš ga i ono te više ne pozna.
Tako je dobro.
Na izlazu je stala i pogledala osmijeh mladića koji je stajao naslonjen na zid prekriženih ruku i smijao se šali svoga prijatelja. Na tren je izgledalo kao da se poznaju. A onda se uzverala na svoj bijeli bicikl i nestala. Nisam je više nikada vidio iako je i poslije bilo dosta cura koje su plesale same, ne primjećujući nikog oko sebe.

PJESME ZA DALJINU: U ISTO VRIJEME
MJESTO SASTANKA
JEDNOME
UMJESTO LJUBAVI

U ISTO VRIJEME

Skini šljem
i razgovaraj sa mnom.
Stvarnost je jača od filma.
I od raspoloženja. Od svega.
Slovenci imaju najnježnija tijela, Marina.
Sudim kao i ti, po jednome.
I po granatama.

Prevodim: I stared at a soldier with a gun in the rain.
The man was me.

I cried for death in my heart.

Everyone coming later must come to something better.
To a stranger on the road
To a suddenly love.

The truth is on a lips of the Slavic woman.
The woman… in you.

To se zove sonet, popolnoma
spremenjen, dragi Prešeren.

MJESTO SASTANKA

Otkad su me napustile pjesme
sve je nekako drugačije,
i kraj, i moja osnovna škola
i to da li će se vratiti Ellen.

Ali, da li je moja mama govorila istim jezikom
s onim onda o ljubavi
kao ja sada
s ovim ovdje
O smrti!
I
mislim: ti imaš
oni gledaju
njih nema.

JEDNOME

Zimska ruža je sletjela.
-Gdje ti je trnje?…
– U šipražju…
– Cijep?
– Na nebu je.
– Otišao je…
Hajde sa mnom, reče… Bog je počeo rasti kad mu je
bilo četrdeset.

UMJESTO LJUBAVI

Sunce se pojavljuje od 6 do 6 i pet
Vojnik se pojavljuje od 3 do 3 i petnaest.
Smijeh nisam zapazila.

Skraćujem pjesme, a one rastu.

KAD SU BABE LETJELE

Prije nije bilo dama, samo babe. I to su bile dobre babe. Letjele su kako bog zapovijeda: gore, ravno i dolje. Baba bi se napuhnula, vrag bi znao od čega i postajala sve lakša. Vikala bi svom Vasiliju:¸¸Drž’ Vaska, konce, odoh ja..”- a Vaska bi izgubio pamet, hvatao malo konce malo svoju glavu zapomažući: ¸¸Ljudi, ljudi, ode baba, babuška…ne dajte, ljudi”, i sve tome slično. Ako je baba bila Engleskinja, ona bi doduše bila suzdržanija, ali ništa manje uplašena: ¸¸George,… would you be so,so…”- a George bi brže bolje dohvatio njene skute i vukao konce, pa bi baba napokon s olakšanjem uzletjela, letjela i kad bi se gore dobro ispuhala, vratila se otežala, u naručaj svoga Georgea. Nikada nećemo saznati koliko je konaca bilo ispušteno namjerno, a koliko nesretnim slučajem, jer, ne lezi vraže, kad babu uhvati napuhivanje, bila je to idealna prilika da se neki Vasilij ili George riješi svoje babe zauvijek; ispustiš tobože slučajno konce kad je već gore i gotovo, ode baba, a ti slobodan. Jadne babe.
Bilo je to tako sve dok su muškarci znali kako da drže konce u rukama dok je baba gore. Malo popustiš, malo pritegneš, i sve u svemu, baba se dobro naleti i zadovoljno spusti. Do sljedećeg napuhivanja. A onda je došlo vrijeme da baba više nije mogla biti sigurna u to da će sletjeti ako jednom uzleti, jer muškarci više nisu znali kao prije, kako se vuku konci kad je baba gore.A baba nije smjela vikati da mu da upute kad već krene, jer bi se od vikanja još više napuhala, što bi je odvelo previsoko pa možda konci ne bi bili dovoljno dugački i opet,- ode baba. A često George ne bi mogao ni naći konce, toliko bi se spetljao od iznenađenja.
Zato su babe osnovale školu za vučenje konaca. Tamo su predavale najprije babe, a onda i muškarci, koji su u tome imali iskustva. Ali, malo, pomalo, u školu su počeli dolaziti i oni koji u tome nisu imali nikakvog iskustva, pa se nastava odužila. Takvima bi došlo vrijeme da im baba uzleti, a ovi još ne bi bili savladali ni osnove konaca, i opet,- ode baba. Koliko je tako dobrih baba bilo izgubljeno zbog slabosti nastavnog plana.
Odlučile stoga babe da se udruže. One će jedna drugoj pomagati, kad već ovi nisu više tako sposobni kao nekoć da pridrže babi konce kad je sirotu uhvati.
Ali babe nisu bile sve jednakog iskustva u vučenju konaca i broju sati leta, pa se onda nisu ni mogle dogovoriti međusobno koja o tome zna najviše, i kako to ustvari ide. Jedna je tvrdila da najprije ona mora reći kad je vrijeme da se uzleti, druga pak, mlađa, sjećala se samo da treba dobro pritegnuti, otprilike na visini od tri stotine metara i tome slično. Dotle su babe odletavale i nestajale, muškarci se okrenuli svome poslu, a kad je došao red i na svađalice da uzlete, ajoj, nije imao tko držati konce u rukama. Zar treba reći da se nisu vratile.
Ali jedna je.
Bilo je to tako, da je babu uhvatilo pred sam Uskrs. Svi su bili u crkvi, na polju, žurili su da pred blagdane sve obave kako valja i tako nikoga nije bilo da joj pridrži konce. Ode tako baba, i leti. Leti ona, leti i šuti. Misli, zašto da vičem, kad je uzalud. Ali nije bilo uzalud. Šuteći se, baba odmorila, splasnula i mirno sletjela na travnjak pred kuću, isto šuteći. Došli suseljani da se raspitaju kako se to dogodilo, da se, eto, ona vratila, a druge nisu i zašto se uopće vratila, kad su oni baš namislili one njene štale, je li, razumijete li vi mene, i stvarno, zar nije bolje gore nego tu, a i kako je to zapravo gore, no, baba svejednako šuti li šuti, izgura ih iz kuće i zakračuna vrata.
Uto rekoše u selu da nije više ostala niti jedna jedina baba i da su sve uzletjele uz užasnu buku.
– Ali ima jedna dama!- rekoše ovi izbačeni iz kuće,kako su bili prozvali šutljivu povratnicu, zadovoljni što sad imaju o čemu pričati . Eto, tako vam je to s damama, a babe jadne, možda lete još i danas.

RUSKI ZADATAK

Tražila sam dušu. Imate li dušu, pitala sam prolaznike u autu.
Ne, zbunjeno su odgovarali ili sa smiješkom.
Imate li je vi?- pitala sam piljarice na tržnici.
Gledale su u moj mikrofon.
– A koji je ovo vrag!?
Nitko nema dušu- jasno sam izjavila svom uredniku.
– Ni za prodati?
– Ni za prodati!… Da pukneš.
– A što imaju?
– O, pa svašta. Aute, djecu, vrtove, boleštine, kreditne kartice, pića…
…..ne bi vjerovao.
– A duše nigdje?
– Nigdje. Ni za lijek.
– Tako je to kad se rulja razulari.- uzdahne urednik.

SKETCHMAN

Na vrhu tvog svijeta je gola žena. Obična, prosta, gola žena. Nit’ miruje, nit’ se smije, a i kad se smije, to je samo za tebe. Kako god ti prilazila, moram to uzeti u obzir. Nezgodno, zar ne, s obzirom da sam i ja žena. I to uska, kažu muškarci kojima se to sviđa. A što ćeš, kad je to jezik kojim moram govoriti s tobom. Usko i golo, izvana i iznutra. Trebaju neke godine dok se nauči taj jezik golotinje; kad si mlad, ne možeš to, misliš: sve je u uživanju, a kad tamo, postoje ulazi i izlazi iz muškog svijeta, dobro čuvani i svima dostupni, ali žene premalo misle o onome što svakodnevno rade, najmanje dva puta na dan, svlačenje do gola: jednom kad se oblače ujutro i drugi put kad se svlače za spavanje. O tome vi vodite brigu, je li tako, kako održati golotinju žene vječnom, a onda se bavimo svjetskim, muškim pitanjima: koliko žena na jednog muškarca, ili sve odjednom, po koliko?, – ako koštaju, i ne bi li se to moglo dobiti jeftinije, cijene su nešto pale u zadnje vrijeme u zemlji odakle ja dolazim, i nevjerojatno bi bilo protumačiti kako to da na vrhu muškog svijeta stoji jedna vječno gola žena. Glupača, rekli bi jedni, kurva, rekli bi drugi, Eva, rekli bi treći. Dobro je da je tako. Gola žena vas čuva, oni koji okreću glavu od nje, nisu je ni zaslužili. Vaša žena ne traži milovanje, za razliku od pravih. Kako bi voljela da je ovo moglo biti u stihu, ali nema stiha bez ljubavi, a vaš je svijet izvrnut: nije kako misle žene, vani goli muškarac, nego žena, a goli muškarac je unutra. A što da ja, u žensko ime, stavim na vrh svoga svijeta da biste me razumjeli? Muškarca koji je unutra? Da li biste ga znali naći? Prije nego se skinem?

MUŠKO PISMO – ŽENSKO PISMO

Možda vam ne bi trebalo ispričati ovu priču, kako ne bi pomislili da je dopušteno imati odnose sa malim curicama, ali svaka je priča poučna, pa je tako i ova o K.B.-u, mom dobrom prijatelju.
Zašto to radim? Zato što je i meni pun kurac, kao što je i njemu bio, kad se odučio nekih navika i odlučio napraviti ono o čemu želim pričati, olako i, ovog puta, doslovno, preko kurca.
Sličilo je to na indijansku priču, iako je K.B. bio bijelac, i to kakav bijelac, rasni, usuđujem se reći, stasit, lijep, s jamicom na bradi, ukratko, neodoljiv. Ali bio je dobar.
Živio je normalno kao i svi mi. I volio seks. Hoću reći, imao je sve što mu je trebalo da bude uspješan muškarac. I bio je uspješan, i umješan. Nije zazirao ni od kakvog posla, i ljudi su ga voljeli. Vole ga i danas, mislim, živ je i uspješniji no ikad, samo ga sada vole i žene, i to je ono najzanimljivije. U poslu mu nije bilo premca, radio je to kao što je i jeb’o, jednostavno, strasno i neponovljivo. A ponekad i vrlo, vrlo duhovito. Inženjer elektrotehnike, posve u skladu sa svijetom oko sebe. Zaljubljen u urbani modernitet i sve što uz to ide. Uvijek sam govorila da ljudima treba dati dovoljno ljubavi i seksa, pa religiju nađu sami.
Volio je govoriti općim imenicama: estetika, filozofija, geometrija i ostale religije.
A SAD MORAMO U FILM.
Srednji plan. Iskosa.
Stan u potkrovlju. Rolete spuštene na pola. Moderne rolete, takoreći, roletice. Na stropu senzacionalna žarulja sa smeđom žarnom niti; neviđeno. Gledamo stan-sobu malo iza i iznad desnog ramena K.- ovog, koji sjedi na smeđim kožnim jastucima svoje fotelje i drži noge u petrolej-boje hlačama na isto takvom dodatku za noge, u smjeru kupaone. Rano je poslijepodne, oko 3 do 3 i pol, prema četiri.
U daljini, čuje se povremena cika djece sa igrališta na poljani pred kućom, preko puta ceste. Inače je tiho, lijepo, ljetno poslijepodne. Ne prevruće. Vrata od kupaone, prema jugo-istoku su zatvorena. Zatvorila ih je cura koja se poslije jebačine prala, pa otišla. Nevažno. To ga uopće ne smeta. Vrata su bočna, roll, na potezanje u desno. Sam ih je radio. Otud počinje slijed misli koji će opisati sobu, a time i njegovo stanje.
Krupno. Ekran televizora. U kutu ekrana crveni elektronički brojevi idu ovim redom: 15:45.
U brljotini od filma, tako misli moj prijatelj, za prijatelje iz inozemstva, naravno, Ch., ide kraj, tj. rasplet neke priče u kojoj mušterija, očito javna i poznata ličnost, naprasno umre od kapi ili nečeg takvog za vrijeme sadomazohističke seanse, i sad njegova mučiteljica zove njegovu ženu, jer joj leš smeta, a sljedeća mušterija dolazi u osam, a ne zna što će s lešom; i tako nekako, držeći ruke u džepovima, misli o sebi i K. gledajući vlastitu spermu po zidovima, parketu, namještaju i prozorima, koja se polako pretvara u prozirnu želatinu kojom je poput izvrnute rukavice, oblijepio samog sebe, i sad se gleda kako curi niz zidove, i ne želi da ga itko pokupi. A ne želi ni da više vidi tu gaduru koja je iz čistoga licemjerja šutjela do zadnjega časa, da bi mu uza sve to njihanje, i ah, i oh, prenemaganja, počela se izvlačiti ispod njega, zapomažući ¸¸ne unutra” i tome slično, pa je s galerije iznad kuhinje, izvadio, naravno, pimpač iz kučke, i okrenuo se prema sobi, i, možda bi mu bilo i duhovito kako mu je kurac poput vatrogasnog hidranta zalijevao vlastiti dnevni boravak, da nije sad tu toga tipa, zapovjedničke vilice, koji je isto tako najebao, možda slađe od njega, ali, eto, sad ne može sebe vidjeti kako izgleda, a K. može. Ali, ne, to nije film, to je rekonstrukcija dokumentarca o mučiteljici koja čeka suđenje. To se odista dogodilo. I priča ona zanimljive stvari. Pitaju je: ¸¸Zašto to radite? Mučite muškarce?” Ona odgovara: ¸¸Muškarci uvijek znaju što žele, žene nikad.”
Paaaf. To nije očekivao, a niti znao. Žena dobro izgleda. Neće biti nikakvog suđenja, to se vidi na njoj: ¸¸Ne, on je umro potpuno sretan.”- uvjerava svoje nevične ispitivače. ¸¸Što je volio da mu radite?” K. je popizdio od njenog osmijeha ili podsmijeha, vjerojatno oboje. Profesionalna tajna. ¸¸Ono što ga je najviše uzbuđivalo.” Njeni mučitelji ne popuštaju. ¸¸Pa eto, volio je male curice, a kako je to bilo zabranjeno, došao je k meni.” Nitko ne zna što da kaže. Alleluja!, povika K.: volio je kontakt emisije ‘uživo’. K. podigne rebrenice, više se nije trebalo skrivati od radoznalih susjedskih pogleda, ova je ševa bila javna, mogao ju je svako vidjeti.
Nije volio S/M, ali ovo ga je zainteresiralo.
Jesam li zaboravila reći da je bila nedjelja? Da, bila je nedjelja.
¸¸ Priuštiti muškarcu što više uzbuđenja,”- pričala je dalje ona,- ¸¸ u tome je svo ženino zadovoljstvo. Muškarci koji to ne znaju su silovatelji, a žene koje to ne znaju glume frajere.”
Ova su dvojica pametnjakovića, trtljala još nešto dalje o politici, ali mome kb-u uopće više nije bilo do njihovih tričarija, već je zapravo, ako smijem sada malo lagati, osjetio ono ‘nešto novo i nešto staro’, to jest, tako ćete lakše shvatiti što želim reći, pomislio je na svoj auto pred kućom, a to ga je nagnalo da negdje na površini svoje duše, kao da prstom briše prašinu, dokuči, kako se u tome starome nešto dogodilo, nešto što je trebalo odmah ispitati. I tako je, ne dirajući mašine, skočio sa fotelje, u jednom koraku bio kod vrata; kvaka, hodnik, stepenice, male, uske, čiste, lijepo lakirane bezbojnim lakom, drvene, puteljak uz kuću, vrata u vrt ili na ulicu, kako želite, i naravno, preko puta kolnika, kao što je to i logično, s obzirom na slijed priče, bio je parkiran njegov stari, sivo-sivi trabant. Ništa čudno. Ne, nije. A dan je bio prekrasan. Bistriji, da bistriji ne može biti. Ni morski pas ne bi mogao zalutati po takvom danu.
Pogleda kb lijevo i desno, lijevo mu se učini da je vidio ženu s televizije kako slobodno šeće pločnikom, ali to ga nije omelo, desno nije bilo auta i on krene prema kolima. A kad tamo… Strašno. Komad bijelog papira, presavijenog A4, na podu auta, ubačen kroz otvor uz rub prozora, za koji je samo ona znala da ga on tako ostavlja. Pička joj materina. To bi on rekao da je mogao, zato ja to kažem. Pa zar ima išta gore od toga kad ti netko ne može nešto u facu reći, i to još netko koga jebeš, a jebemu mater, pa još i voliš. Jebi ga. Ma ne da je ubiješ, nego pljuneš, i to par puta. Jebi ga. Idemo dalje.
Ne, nije imao garažu. A i zašto bi? Kad smo već kod pitanja, evo jednog odgovora: nema ženskog pisma, jer je Riječ=Logos, muškog podrijetla, tj. Krist, i basta. Lilit? Možda. Pitajte I.B.Singera. Ili, pismo koje je napisala žena. Cura mog prijatelja. Drek od pisma, a ne pismo. Ni dragi, ni ovaj ni onaj, nego ono: tako i tako, ne mogu više s tobom i slično. Sranje obično. Gdje da umre?
A onda joj je nakon petnaest godina poslao e-mail:

Draga Marina,

Znam da ti je život u kurcu, jer kad si meni jednom rekla ‘da’ više nisi to
mogla svom ocu.
Žao mi je.
K.B.

Jel’ joj zajebo život dovijeka? Je.
Eto, tako je to bilo.
Švenk u desno. Kamera
na tračnicama.
IZBJELJENJE. KRAJ.

NADAHNUĆE

Kad smo plesali, rekao si: plešimo kao da nam je to zadnji put.
Zaplakah tada tiho, negdje ispod srca, ali sasvim kratko.
Plesali smo tiho, nevezano, bez pravog oproštaja, jer tako bi to vjerojatno bilo. A onda sam pomislila da možda nemam pravo, da je tvoja zamisao bila nešto sasvim drugo. Trebala sam napisati pjesmu za taj ples, ali od tada smo toliko puta plesali, da mi se čini kao da sam sve to zapravo sanjala u tvom zagrljaju.

LAKO

Gdje sam ono stala kad sam te zadnji put vidjela?
Tebi na stopala, da ti budem djetinjasto poznata.

BIJELA PJESMA

Obuci se.
ne, nema magle,
to je bilo sinoć
sjećaš se, dakle

Nešto ti moram reći
što je prekinula kiša
da, čudno vrijeme, dragi
kad si sa mnom

Makni se od prozora
i pogledaj me
ja nisam kao vrijeme
koje primjećuješ
tek kad ga nema

POEZIJA

Mojoj majci ne daju mira
tihi glasovi

mojoj majci,
to valja objasniti,
bivšoj glumici.

Glas ide ukrug
i ne može ga se pratiti.
A neki glasovi nikad ne prestaju.

Zato meditiram na
krugove oko moje mame
jer su vječni.

Najviše volim zeleni krug
glasni Schillerov pijev
a svijetlo-plavo-ljubičasti zov
ne prepoznajem
samo čujem
da je na španjolskom.

Da je postojala
tonska kamera
u doba njene
mladosti
moja mama bi
bila
zvijezda

Ne bi bila moja mama
sa glasom leptira
i repertoarom kazališta
u 50 – tim.

ŠAH MEĐU ZVIJEZDAMA

LEONARDO

S prijelaza bijelog u plavo nebo padali su stupovi.
Dva stupa.
– To su Leonardovi stupovi, jedan za drugim.
Imaju puno toga za reći, zato izgledaju kao grlo.

ANĐEO

Kad anđeo progovori, sjetim se koliko je sati. Kad anđeo šuti, moram misliti puno brže. Kad se nasmije, uplašim se. Mora da je dobro biti nađeo kad tako lako može vladati ljudima. Koliko anđela ima? Ja znam samo jednog. I taj je glup, glup kao anđeo. I zato se i kaže: ¸¸Glup kao anđeo.” Misli se na to da anđeo ne može ništa doživjeti bez našeg tijela i zato nas nagoni da radimo sve te stvari koje njemu pričinjavaju zadovoljstvo ili bol; da nauči kako tijelo radi, jer on ga nema i kako bi to znao.Nota bene, ‘ono’ ga nema, jer kako nema tijela tako nije ni razdijeljen u spol. Kao se ‘Ono’, tj. imenica muškog roda ‘anđeo’ smije, onda tek vidim kako je ta imenica velika. Zato se kaže: ¸¸ velik kao anđeo” što zajedno čini: ¸¸Velik i glup kao anđeo “.
‘Ono’ je savršeno, ali uvijek samo u jednom smislu. ‘Ono’ se postaje kad se duh više ne može razvijati jer se razvio do savršenstva. Takvo ograničeno savršenstvo ne može komunicirati s nekim drugim anđelom koji je pak ograničeno savršen i nekom drugom smislu. Zato im trebaju arkanđeli. Arkanđela ne poznajem nijednog osim Mihaela, a kad njega pitam za anđele, on odmahne krilom: ¸¸ Pusti te fah idiote, daj da mi vidimo od čega živimo.”
Mihael je vrlo konkretan u tim stvarima, jer je to jedini način da pazi na sve te anđele.
Do anđela se ne može ako se ne prođe pored čuvara praga. A taj mi svaki put zabiberi sve što sam radila i kakva sam bila prema svom anđelu od prošlog puta kad sam ga vidjela.
¸¸ Na primjer, sinoć,”- reče čuvar praga, – ¸¸ rekao je da će ti napraviti špagete… a ti?… što si ti na to?” To ću zadržati za sebe što sam ja na to, kad ionako nije ni za kakvu pohvalu. Ali kada se ja hoću ispričati izravno anđelu on ne da. ¸¸ Ne, ne možeš se ispričati njemu, možaš se ispričati meni… pogotovo za onaj televizor”… a taj je takva zlobna nakaza da me prođe volja za svakom isprikom. No, kako je moja želja da vidim anđela jača od njega, naposlijetku uvijek ušutkam tog parazita koji živi od mojih neuspjeha i prođem. A kad dođem do anđela, izgleda mi da je čuvar lagao ili pretjerano dramatizirao ili, ne daj bože, izmišljao, jer se na mom anđelu ništa ne vidi da sam ga uvrijedila s onim špagetima, niti da sam mu uzela upaljač, ništa… on je svejednako smušen i veseo, ozbiljno dobar, pun elana i optimizma, jednom rječju, entuzijast. I kao da ničeg nije bilo prije njega. No, on tada progovori, tj. ‘ono’ progovori, i ja se sjetim koliko je sati, tj. sve počne ispočetka pa se ja opustim i opet napravim dovoljno grešaka da me čuvar praga može dobro izmaltretirati prije no što me opet pusti u onostranost. Kad se požalim Mihaelu na čuvara, on kaže: ¸¸ Ne, ne, pusti, to je dobro, od toga on postaje pametniji.” Tko? Čuvar ili anđeo?
Ja i inače imam teškoća s anđelom. On, naime, sve vidi naopako, uz to da ga veseli sve što je u vezi s tijelom. Pa kad zaželim s njim o nečem jednostavnom porazgovarati, kao na primjer, o ulozi muškarca u našem društvu, on mi krilom zadigne suknju odostraga i cikne: ¸¸ Joj, vidi kakve gaćice ima”, mada nikoga oko nas nema. To je ta njegova naopakost. O drugim teškoćama sad ne bih jer su preintimne. Anđeo je inače dobar k’o kruh i sve bi mi dao, tako da osim te njegove naopakosti, drugih primjedbi na anđele ne bih imala

DEMON

Demon ima moć prisiliti nas da odustanemo. Demon ne zna kako to radi, ali radi. Kad bi znao, ne bi to radio. A, evo, kako to radi: najprije vas navuče na tanak led, što tanji, zatim poskoči od radosti što vas vidi svom snagom po ledu tako da led pod vama pukne i onda je on tu da vas iz hladne vode izvadi i onako nemoćne i ovisne, odvede u svom pravcu.
Tanak led mogu biti naše mane kao i naše vrline, ono čime se ponosimo i ono čega se stidimo, a to su dvije stvari koje kod nas ljudi naizmjenično izlaze na vidjelo, pa demon bira.
Demon je veliki ponuđač. Sjećam se jednog demona koji je izgledao kao crni klaun. Taj je stalno nešto nudio, govoreći: ¸¸ Nemoj uzeti”. Kad sam to pričala jednom prijatelju koji se netom vratio iz Slovenije, uzviknuo je: ¸¸ Oh, pa to je crni klaun”. Znači, ima i drugih koji već poznaju te demone.
Ako vam i da, demon vam poslije uzme sve. Pod izlikom da ste ga, onda kad ste uzeli ono što vam je nudio, mada vas je upozoravao da to ne činite, opljačkali. Vi, da ispravite ‘grešku’ počinjete davati i tu onda nema kraja, sve izlazi iz vas kao trakavica, jer demon i jest jedna vrst trakavice. Kad vam sve uzme, demon vas i ostavi. To je, ukratko, sve što vam demon može napraviti, ali ta vražja rabota može potrajati gotovo čitavu vječnost. Dok ne naučite demone prepoznavati. U svakom slučaju, premda iscrpljeni i prazni, budite sretni da vas je demon ostavio. Većina se navikne na led, davanje i oduzimanje, zaborave da su nekad znali i primati te krenu za demonom koji ih je napustio. Demon, naravno, ne mari za ono što je već iscrpio i ne može ga se nanovo pridobiti, ali na tom putu čovjek sretne druge demone koji ga još nisu iskušali i tako putnik, jureći za prvim demonom, izgubi i ono što mu je ostalo. Tada dođe smrt ili anđeo, ali onaj prvi demon tada kaže smrti ili anđelu: ¸¸ Pusti, to je moje”. I ovi puste. I tad je stvarno gotovo.
Demon ima nastambu. Ona je sastavljena od vaših tj. naših stvari. Unutra ima svega što nama ne treba, ali to smatramo svojim. Kad to ne bismo smatrali svojim, demon to ne bi držao kod sebe kao plijen. Otvorile bi mu se oči i umjesto plijena, vidio bi u tim stvarima gomilu beskorisnog smeća i osjećao bi se prevarenim. A tada bi bio ljut, oh, kako bi bio ljut. E, tu ga treba dobiti i kad vas napadne, umjesto plijena ponuditi mu smeće koje će on slavodobitno odnijeti sa sobom, uživajući u još jednoj pobjedi, a kako još nije naučio smeće reciklirati, sva je prilika da će vas, bar na neko vrijeme, ostaviti na miru, jer ima on i drugih mušterija osim vas ili nas, u to budite sigurni. Jednako tako bogatih.
Demona, ako se usudite, možete savladati tako da mu se popnete na glavu i polako ga gazite. To mu se najprije sviđa, jer misli da, u stvari, on vas nosi na leđima, a onda kada shvati i pobjesni, naglo ga udarite petom i nastavite gaženje što snažnije i brže možete. Onako, već na početku napola izgažen, on neće imati snage da ponovno napuhne svoje truplo i pobjeda je vaša. Demon će se rasplinuti uz strahotne jauke i nestati u vidu magle pod vašim nogama. Tada, razumije se, noge operite.
Za svaki slučaj ponesite komad užeta, jer kad demon shvati da vas ne nosi već ga vi gazite, mogao bi glavom, koja je, usput budi rečeno, najopasniji dio demona, smoći dovoljno snage da se presavije unatrag i da vas, ili bočno ugrize ili pak, ne daj bože, proguta. Ako se to dogodi, da zamahne glavom prema vama i mjestu gdje ste ga udarili,
tada mu omotajte uže oko vrata kao da zamahujete bičem i dobro stegnite uže, vukući mu krajeve u suprotnim pravcima, kao da vezujete mašlek. Glava će tada otpasti i vama preostaje još samo da dovršite s gaženjem. Za ovo je potrebno samo malo prisebnosti i nešto tjelesne snage, jer se greške najčešće događaju u ponestatku energije.
Za razliku od anđela koji je uvijek tu, isti i nepromjenljiv, demon je demon samo ako ga vidite kao demona. Ako ga ne vidite kao demona, nego kao nešto drugo,- onda uzalud pišem, jer demon izgleda svaki put drugačije. Stoga da biste bili sigurni da je to on, a ne netko drugi, slušajte što vam govori dok vam nudi, jer, prerušio se on ne znam kako, uvijek će reći isto: ¸¸nemoj uzeti”. I nemojte.

SERAFIM I LJUBAVNIK

Serafim je veliki selektor. Ljubavnik zna za anđela. Zna i za demona. A može ga i izdržati. Samo je nakon susreta s demonom umoran. Umorno se osmijehne jer mu ne može ništa. Ljubavnik može misliti drugačije. Ljubavnik vas može odvesti na plažu, za razliku od ove trojice koji su bestjelesni, a žive u tijelu i od tijela, što ljubavniku ne treba da živi od tijela jer on jest to tijelo koje nosi ovu trojicu. Ljubavniku u najgorem slučaju treba, s vremena na vrijeme, ljubavnica. Ona koja isto živi u tijelu i također nosi svoju vlastitu trojicu. Takve su vrlo rijetke. No, ima ih.
Ljubavnik može nastati i nestati. Serafim ne. On bdije. Daje i bdije. On upravlja životom ljuabvnika da ovaj ne bi ovisio o slučajnostima izvana. On određuje što će sačinjavati i ispunjavati naš život, zato Serafim živi i radi iz dana u dan. Radi i noću. Naročito noću radi. Tad radi na ljubavniku, stvara ležeći pored njega i budi ga, da ga učini što sličnijim sebi; dok mi spavamo, on bdije. Zato oni idu zajedno. Serafim određuje mjesto svake stvari u našem životu. Neumoljiv je i poseban. On oređuje što nam treba, a što ne, jer on je iznad Kerubina. Serafim je, naravno, muškog roda i to univerzalnog muškog roda, jer je isključivo kreativan. I ljubavnik je kreativan, ali nije naredbodavan kao Serafim. Serafimi su božja bića. Vole ih i s onu stranu oceana.
Teško čovjeku kojem Serafim zaspi. I za Serafima treba imati uho, kao i demone, ali njegovanije, jer se Serafim često krije u muzici. Stoga je muika dobar lijek, ako vam je Serafim zaspao pa vam se čini da ne možete do sebe. A tada nema ni ljubavnika, kad nema Serafima koji bi ga stvarao.
Za raliku od anđela, Serafimi nemaju imena. No, za razliku od anđela, Serafim na primjer putuje kroz oblake dok ih Kerubin stvara. Serafim je gornje krilo anđelovo, ono koje anđeo ne dosiže, ali ga osjeća.
Serafim se hrani poezijom, misli u polutonovima i Serafim zna za sebe kad je budan. Ako ne zna za sebe, znači da je zaspao. Osim toga, Seafim odlično komunicira sa drugim Serafimima, izravno, bez predrasuda. Na svoj vlastiti način, jer svi su oni na jednom te istom serafimskom poslu. Kad osjetite u sebi nešto kao. ¸¸ Taj posao nije za mene”, to ste čuli Serafima, a ne razum, jer samo Serafim ima tu snagu da vas zaista i izbavi krivog posla, razum ne, on samo rasuđuje, a stvari ostaju kako su i bile. Još par riječi o ljubavniku. Ljubavnika ima raznih, a najbolji je onaj koji vas nikad ne traži, a ovijek vas nađe. Nije ljubavnik onaj kojeg ste vi odredili da to bude, već onaj kojeg je takvim napravio njegov Serafim. Ako je u njegovu zagrljaju imalo daška vjetra, onda je to on, Serafimov ljubimac. Serafimi žive povučeno i apsolutno su samostalni, njihovom voljom, najviših duhova.
Anđeo je lice Serafima, a ljubavnik njegovo djelovanje. Serafim ima velike, goruće oči, samo se boja plamena u njima mijenja. Nekad je zeleni, nekad plavi ili ljubičasti, a nekad samo bijeli ili crveni. Zna se dogoditi da se neka ptica zagleda u Serafimove oči, a onda se boja promijeni, i ptica odleti. Kad se dva Serafima susretnu pogledima, na zemlji nastane munja. Vidjeti kroz Serafimove oči, to je san svakog ljubavnika, kad je to najbolji mogući pogled na svijet.Pred kraj čovjekovog života, Serafim predaje svoje oči anđelu, da mu ovaj posvijetli put kroz mračnu noć. Anđeo tada okreće svoje lice od čovjeka i ide ispred njega. Za razliku od anđela, od Serafima je čovjek potpuno slobodan. Može ga vidjeti ili ne vidjeti, danas ili sutra, svejedno. Serafim bdije. Sa Serafimom čovjek se zaista
ne mora bojati za svoju slobodu. Sa ljubavnikom, da, pogotovo ako vam priđe s leđa. Kao pijetao.

JURJEVKE

– Ah, za sve je kriva Engleska.- reče Zmaj. – Mogli smo borbu okončati onda kada smo je započeli, a ne ovako, unedogled.- jadao se.
– Ali, ja baš onda nisam bio bog zna što.- rekoh.
– Bog zna što si bio, to si točno rekao,… daj mi, molim te, dodaj onu mast, ne tu, drugu, da, da, to… hvala.
Poslijepodne je polako odmicalo, a epoha, također.
– Vidiš,- reče Zmaj – toliko se trudimo, ja mijenjam oblik, ti ime, i sve ostaje po starom, a i ne razgovaramo baš često…
– Rijetko se vidimo, da.- složih se.
– Znaš, kad god izvade neku od mojih fotografija, bilo one otprije, kad te još nije bilo – i Zmaj me pogladi čaporkom po glavi, – ili neke druge, nove, joj, tu me štrcne, evo, vidiš, baš tu – i pokaže na svih sedam glava, malo unutra iza roga,- evo, i tu, i tu, i tamo i svugdje. Tako me štrecne da ti ne mogu reći kako je to kad štrecne u svima nama, onako, muški, i mislim si ‘Neće valjda opet’, ali hoće, hoće, oni hoće opet i tako se razgoropadim… znaš i sam.- sramežljivo doda Zmaj. – Molim te, hoćeš li mi tu, e to,… još malo razmaži, to brzo upije ova stara koža. A kad me se sjete, nema natrag.
– Ne moraš se ispričavati.- tješio sam ga. – Nisam ni ja u nekom boljem položaju.
– Šš, što se to čuje?- naćuli uši Zmaj. – Zovu me? – uznemiri se.
– Da. – uzdahnuh. – Zovu te. A da se oglušiš?
Zmaj položi jednu glavu na zemlju i tupkao je čaporcima po tlu. Tada mi je bio najdraži, kad je razmišljao.
– Hajde, pa da vidimo što će biti.- pristane on na eksperiment. – Tebi se ne ide?- upita me i brže bolje, kad sam odmahnuo glavom da mi se ne ide, u strahu da se ne predomislim, doda: – Ni meni.
– Umoran sam. – rekoh.
– Da. Da… – shvaćao je Zmaj.
– Zmajo, a da ti uđeš u bezdan? Tamo te neće tražiti.
– Tko? – upita Zmaj. – Pa možda oni ne znaju gdje sam ja, i zato me i zovu, a ako se ne pojavim………. Gladan sam! – viknu Zmaj i tu plan da se ne pojavljuje, propadne.
– Uvijek te dobiju na isti štos. – uzdahnem i izvučem mač.
– Loviš! – uzleti Zmaj, a ja već naviknut na njegove vragolije istočasno mu odsiječem rep i on se strmoglavi u bezdan. Obrišem mač i ne ljuteći se na njegovu nerazboritost, dodam mu masti za rane.
– Vidiš, kako si glup.- rečem mu, samo da prikrijem kako mi je bilo žao što je tako urlikao.
– A da ti malo prošećeš? – upita me siktavo najmanja glava.
– Ni govora. – rekoh, osjećajući se opet jakim.
– Jel’ me to opet zovu? – zatuli molećivo Zmaj.
– Odsjeći ću ti uši da ne čuješ, eto, što ću ti napraviti, kad si tako lakom. – rekoh, a da se ni pomaknuo nisam.
Zmaj podvije glave pod krila i zamoli glasom kao iz podruma:
– Onu zelenu mast, molim te…
– Ne dam zelenu, možaš dobiti roza…
– Neću roza, ona peče….
– Onda ništa.- odrežem.
– Dobro, daj roza… ali polako.
– Evo, polako ćemo.. – i tu Zmaju malo lakne.
– Eee, ta Engleska…- poče Zmaj i shvatim da je čas blizu. Napravim mu kaiš, podvežem sve vratove i okolo krila, pa je otad cupkao za mnom kud god bi išli. Bio je to Uzor-Zmaj.

Druga epoha je imala Zmaja i pol. Bila je to nakaza pola istina-pola laž. Kad biste dohvatili istinu, ispod toga bi vas progutala laž; kad biste dohvatili laž, izmakla bi vam istina. Trebalo ga je presjeći po pola. Ušao sam ( toliko sam znao da Zmaj spava kod otvorenih vrata) i počeo brojati. Kod pet, pet i pol, pet i tri četvrt, Zmaj se probudi i drekne:
– Junače!!
– Kome to kažeš?- zbunih ga.
– Londonu! – klikne on izvlačeći se na svoj stari način.
– Nema još Londona, u drugoj si epohi.
– Pa da, baš to i kažem, da ćemo se vidjeti.
– Hoćeš malo ‘Turandot’?
– Mmmm,… – slasno zadrhti Zmaj i pol.
Krene opera i tu Zmaj pukne po pola. Istinu ponesoh, a laž zadržah kao trofej.

Treća je epoha imala krdo zmajeva. Tu sam, kao i kod svih velikih stvari, moralo raditi malo po malo. Jednog po jednog. Na primjer, Zmaj-Glava Zvijezda, pao je prvi. Tu se nije trebalo puno mučiti. Ali kod Trenutačnog Zmaja sam se morao poslužiti varkom. U svim ostalim slučajevima sam se presvlačio i mijenjao kostime kao glumac.

U četvrtoj sam epohi morao ići od države do države, jer je svaka imala svog zmaja. Trebalo ih je ujediniti i onda udariti. Za to mi je bila potrebna stoljetna priprema. A moglo je biti i iznenađenja. Nisam znao kojim će jezikom progovoriti kad se jednom ujedini u stoglavi; hoće li to biti njemački, francuski ili možda ruski, pa ga stoga, za svaki slučaj zapitah na engleskom kao što svakoga od njih prije egzekucije pitam na engleskom:
– Imaš li što za izjaviti?
– Ja, – razjapiše se ralje svih stotinu glava i plamen sukne i posiječem ga prije nego što je stigao ponovo uzeti dah.

Peta je epoha bila posebna. Vruća i brza. Stoga je trebalo brzo djelovati. Zmaj se pojavio na izmaku 70-tih. Bio je nekako žgoljav, ali podmukao. Htio je pregovarati. To mu je bila slabost: pregovaranje. Ja ne znam pregovarati i to ga je uništilo. Ispuhao se. Bio sam razočaran. Ne volim lake pobjede.

Šesti je Zmaj bio nečujan. To ga je povijesno izdvajalo iz roda zmajeva, a mene natjeralo da se zamislim. Posudio sam oružje od starijeg brata i navalio. Borili smo se do isteka epohe, ali je i ta borba, kao i njegovo pojavljivanje, prošlo nezapaženo. Samo su njegovi poklonici ostali bez nade.

U sedmoj epohi više nije bilo zmajeva, ali se zadržalo sjećanje na njih.

– Nisi iz ovih krajeva?…- dočeka me Zmaj ispitujući zaključkom.- Jesi žedan?
I Zmaj se pokrene prema jazbini, govoreći:
– Sad ću ti ja pokazati što je ostalo od onog prije tebe. – i domalo se pojavivši na ulazu jazbine, slavodobitno noseći u ruci neotvorenu bocu kruškovače, krenu prema meni.
– Ni on nije bio odavde. A, – pokaže Zmaj na bocu, koju je odložio na pijesak pred sobom, – što će to nama? Nije uputno za nas otvarati usta! – nakašlje se lukavo, pa produži:
– … je li, mislim, ako je već došao, pa zar mi, – i tu se okrene nekim svojim drugim glavama,- ne mora značiti da mi baš uvijek bljujemo vatru.
– Čuli smo, naime,- sikne jedna glava.
– Ti- šuti!,- evo vidiš, od nje sve počne, i kad se mi posvadimo, ne možeš doznati kako se ono kaže ‘Vo-de!’, jer jedna viče ‘vatra’, a druga ‘voda’, mislim , kad već nisi odavde, a čujem po naglasku, možda ćeš ti znati što je unutra?
– A što će meni kruškovača?
– Hm,- počeše se Zmaj čaporkom, – ti si mlad, a ovuda ti prolaze svakakvi, mislim, zmajevi, pa kad od ovih vaših otprije nešto zaostane, oni meni odmah dojave, toliko vas, naime, ne podnose.
– To su ti donijeli?
– Koga, molim?
– Pa to, što si mi dao.
– Ne, rekao sam ti da mi je to ostavio onaj prije tebe. Ni on nije bio iz ovih krajeva.
– A , zašto baš tebi?
Tu se Zmaj sasvim spusti do pijeska i nepristojno ne dižući glavu, lijeno reče:
– Pa na koga si prvog naišao?

JEDNOROG I PTICA

¸¸ Jednorog ne postoji”, – reče ptica cideći jednoroga kako pase šumi. Poučena svojim iskustvom jata, obleti ona prašumu, jer su to bila još ta vremena, i potraži druge jednoroge, ali ptice brzo zaboravljaju, pa je tako i ova ptica zaboravila na drugo učenje koje kaže da jedna lasta doduše ne čini proljeće, ali ipak i ta prva mora jednom doći, zar ne?
No, ptica se vrati i pogleda bolje. Jednorog je još uvijek pasao travicu i kad bi nahvatao dovoljno vlati u svoju gubičicu, podigao bi glavu i žvačući gledao prema ptici. ¸¸Hm”. – reče ptica i sleti mu na vrat. ¸¸ Vidi, stvarno”,- uvjeri se ptica gledajući u rog pred sobom,
– ¸¸ nije varka”. Prošetala se ptičica po jednorogu i svidjelo joj se njegovo tijelo niti konja niti zebre.
– Čist sam. – reče jednorog. – Što tražiš?
Ptica prhnu od straha i stade se sva tresti, drhtureći na grančici visoko iznad dohvata jednorogovih zubi.
– Majko moja, još i govoriš…
Jednorog podigne začuđeno obrvu i dostojanstveno nastavi pasti.
– Voliš li ti ljude? – najednom upita ptica.
Ali jednorog nije znao što su to ljudi.
I ptičica stade cvrkutati o ljudima, kako ih ona poznaje puno, pet, čak i više od pet i kako su ovakvi i onakvi, sva se raspjevala od sreće što joj jednorog poklanja toliku pažnju.
Izgledalo je da jednoroga ljudi zanimaju i više od toga što mu je ptica mogla o njima reći, no njihov razgovor poremeti nevrijeme. Udari grom vrlo blizu mjesta gdje je životinja pasla i zapali se drveće, nastade požar i jednorog pojuri u šumu da ne strada, a ptica za njim. Pljusnu kiša i jadna se ptičica sva smoči, ali nije napuštala jednoroga. Izdaleka mu je, s visine, govorila kojim putem treba ići da se izvuku iz prašume,a gromovi su prštali svuda oko nje i srce bi joj bilo prepuklo od straha da je briga za jednoroga nije držala stalno na oprezu i van skrovišta.
Napokon više nije mogla letjeti, već je, gacajući po mokrom lišću i tarući se o grmlje išla ispred jednoroga, a kad je i to postalo nemoguće, popela se na njegova leđa i tako su isplivali kroz oluju do čistine, a u to se i oluja smirila. Ptica se okrene da još jednom vidi šumu i užas kroz koji su prošli, ali šume nije bilo. Iza njih je bila isto takva ledina, kao i ispred njih, rječju, ničeg nije bilo što bi odavalo trag ma i najmanjeg šumarka. Sve je bilo kao usred ljeta.
– Najprije jednorog, pa sad ovo. Ne mogu vjerovati.
– Glupost. – reče jednorog. – Ne vjeruj bajkama.

LOGOS

Oko mene sredina
prva i posljednja

GOSPODIN ČOVJEK

Oko je zasvijetlilo i odobrilo. Počeo sam silaziti.

50. Na prvoj sam stepenici stao i zasvijetlio i sam.

49. Na drugoj sam stepenici ponovio sve što sam naučio.

48. Na trećoj stepenici više nije trebalo ponavljati.

47. Na četvrtoj stepenici sam ponovio imena svojih bogova, da ne bih morao izravnavati . račune s njima.

46. Piramida je velika i lijepa. To vidim sa pete stepenice.

45. Mislim na tebe. Mislim da je to dosta za šestu stepenicu.

44. Na sedmoj stepenici počinje život i Zakon se smiješi.

43. Na osmoj se stepenici počinje pjevati, glasno, o, da.

42. Na devetoj, počinjem disati punim plućima. Vjetrić je blag i puše kao da se
osmjehuje,donosi mirise poljskog cvijeća koje se njiše negdje u pregibima.

41. Doviđenja!, kažem, nebeski svijete! Ljubim te! – kažem na desetoj stepenici.

40. Na jedanaestoj stepenici zastajem da je premjerim.

39. Na dvanaestoj stepenici , prisjećam se, rekli su: ¸¸ Napiši nešto razumljivo; ljubavnu
pjesmu, na primjer.”
Napiši…….-

38. Na trinaestoj učim pisati.

37. Na četrnaestoj više ne znam kako sam dospio ovamo, ali sviđa mi se, samo, tebe
nema, ljubavi moja ( kako da te opet stvorim ).

36. Na petnaestoj stepenici iznova stvaram svoju ljubav.

35. Moja je ruka mala, ali je pred mojim očia veća od piramide kad je gledam iskosa,
ispruženu. Na šesnaestoj stepenici.

34. Na sedamnaestoj stepenici promatram izlazak Sunca. Dolazi, dakle, dan. On otkriva
zemlju preda mnom. Pozdravljam je kako su me naučili pisari koji su me dopratili do
četrnaeste stepenice. Idem dalje.

33. Predajem se zanosu. Na osamnaestoj stepenici siguran sam da je to taj put.

32. Na devetnaestoj stepenici imam i ja, a ne samo bogovi, potrebu za ljubavnom
pjesmom. Ta potreba dolazi, znači, i do ljudi. OK.

31. Na dvadesetoj stepenici okrećem se i još jednom mahnem oku na vrhu piramide.
Kad vidim nešto lijepo, odmah me hvata smijeh. Tako se i sad počinjem smijati.

30. Na dvadeset i prvoj stepenici postajem samostalan i vidim oltare u daljini. Tako je to,
dakle, u svijetu: treba moliti. Molim te, ljubavi, postoj kao i do sada.

29. Na dvadesetdrugoj stepenici, malo prije vremena, razumijem pobrojane stepenice
koje sam prošao i one niz koje ću još sići. Brojevi su tu da me štite i uvedu u boje.

28. Na dvadesettrećoj stepenici ispisujem ljubavnu pjesmu na površini granita.
Neponovljiva je i ostaje na dvadesettrećoj stepenici za one koji se tamo popnu.

27. Moja duša osjeća čežnju na dvadesetčetvrtoj stepenici.

26. Radosno skačem na dvadesetpetu stepenicu. Osjećam umor i to je sasvim ljudski.

25. Na dvadesetšestoj stepenici postavljam pitanje: Gdje si?, Gdje sam?

24. Na dvadesetsedmoj stepenici osjećam tajnovitost svijeta i to me zbunjuje.

23. Na dvadesetosmoj stepenici plešem od žalosti što sam sam.

22. Na dvadesetdevetoj stepenici dostižem zrelost i hrabrost se prevara u razboritost.

21. Na tridesetoj stepenici znam da ću kad ovo napravim znati zašto sam došao.

20. Na tridesetprvoj stepenici, primam pticu na ruku. Dobrodošla!

19. Na tridesetdrugoj stepenici imam puno toga za reći svijetu, ali ne znam kako.

18. Na tridesettrećoj stepenici želim se ponovo uspinjati i to i činim.

Stojim na stepenici svoje ljubavne pjesme i to je odgovor.

IZLAZAK

Vrata se otvarahu polako, kao da oni unutra još nisu sigurni hoće li se pokrenuti jedan po jedan, ili najprije on, pa oni, ali, ipak se otvarahu. A svjetina se okretaše, rastežući vratove jedni ponad drugih, da bolje vide onog prvog ili onog glavnog. Neki ga pozdravljahu kao svoga cara, neki se rugalački nadvikivahu, nitko nije bio miran, osim njega. Krene vezanih ruku, pa ga potom odvezaše, a stabla, koja unaokolo samonikla, življahu svoj život skrivajući budnost, tiho, žmireći, nastavljahu čuvati tajnu od kojeg je od njih, drvo križa napravljeno bilo. Tajne prolaze. Da štite istinu o sebi. Bio je petak. I na zemlji, i na nebu. Potpuno nevin.
Zakoračili smo, svaki za sebe, istim putem.

ADAM GLEDA U VISINU

¸¸ Htio bih napraviti lik poput sebe,” – govorio je Santo,- ¸¸ tako ću biti najbliži onome što je tvorac htio.”
A Vicente mu je proturječio:
¸¸ Htio bih napraviti lik gori od sebe. Tako ću najbolje moći dati njegovu potpunu sliku.”
Za portret nikada nije kasno, mislio sam, obasjan Vicenteovim plavim očima, ali to nije bilo ono što bih ja rekao: želim napraviti likove bolje od sebe. Vicente je otišao na svoju stranu, a Santo je pripovijedao. Ja mu nisam mogao odgovoriti pitanjem ¸¸ a je li, brate Santo, apostol ili evanđelist samo čovjek pa da brinem tek o njegovu liku?”, pa mu rekoh: ¸¸ Da, brate Santo, napravi to, napravi lik poput tebe, ali, reci mi molim te, kamo će gledati lik poput tebe?”
¸¸ – Pa u tebe,- naravno!”- smijali smo se obojica kako je kliknuo.
¸¸ – I pratit će me kamo god budem išao, kao kod Vincija?” – poticao sam ga, a on reče:
¸¸ – Neću ja, tj. on, tj. lik, tebe nigdje pratiti, nego će te prikovati!” – i još se jače nasmije.

Eto, messer Michelangelo, takav smo razgovor vodili, pa vi prosudite, koji je od nas trojice u pravu.

– Rafaele, – odvrati Michelangelo otmjeno i pomalo umorno okrećući se od rada, zaprljan bojama i znojan, protrljavši prste nabrekle od rada na vlažnom zidu, pogleda s puno ljubavi slikarevo mlado lice i sabrano reče: – kad dođeš do ruke, znat ćeš i sam.

ŠAH MEĐU ZVIJEZDAMA

I sjedile njih tri, Demetra, Atena i Marija, iza velike maske Sofije.
I reče Marija:
– Tko god ovamo uđe, dobit će ono što želi.
– Dobro,- rekoše ove dvije,- ali ne smiješ nikome o tome pričati.

I uđe prvi.
– Što tražiš? – upita ga Atena.
– Tebe tražim.
– Nisam pitala koga, nego što tražiš.- reče Atena na usta maske Sofije, a Marija je pecne po prstima: ¸¸ Pa našao je.”
– I sada kada si me našao,- reče Demetra da i ona nešto dometne,- zadovoljan si, zar ne?
– Jesam.- reče zbunjeno čovjek i uputi se prema vratima, ali se zaustavi, odmahne glavom
¸¸ Nisam”, reče, vrati se i sjedne.
– Nitko ne ostaje da se bori zajedno sa mnom.- reče sumorno.
Atena ga pažljivije pogleda.
– Koji si?
– Tvoj, to znaš. Tvoj i svoj, astronaut.
– Astronaut?- prene se Marija.
– Priđi bliže, ne vidim te dobro.- reče Demetra.
– A ne, ja sam tebe vidio, to je dosta. Sjedio sam kao evo sada. Slala si mi pozdrave. Crne i bijele. Odzvanjali su u mojim ušima, ti tvoji pozdravi, crni i bijeli. Tamo, tamo, nije sve onako kako nam se čini da jest.
Poslala si mi putnika. Tamnog, zatvorenog. Nisam znao što bih s njim. Poslao sam ga na put, kao što bi i ti bila napravila. Nije se vratio.
Zazvala si me.Okrenuo sam se. Nikoga nije bilo. Ponovo si me zazvala. A onda sam te primijetio. Bila si blijeda. Noć, kao i svaka varka, pretvara bol u razmimoilaženje. A ti, gospodar varke, dala si se namamiti, i sad te imam. Kružiš ovim beskrajnim prostorima, a mi, neka te dohvaćamo. Polako sam te naučio imati, kap po kap.
Ti, koja sve imaš,
mudrost imaš, al’ ljubavi nemaš…. to sam došao da ti kažem.
¸¸ Neće biti, kad si došao k nama.”- pomisli Marija.

Atena se primi za vrat, i bila bi pala da je Majka nije pridržala. Iz Ateninog oka krene krupna suza, i polako se slivajući niz božansko lice, padne pred noge Marijine. Iz Atenine suze, rodila se Sofija, prekrasna Sofija.
– Prva kćer!- ote se Mariji iz milja. I Sofija sjedne k njima trima.
Sad stave ispred sebe veliku masku čovjeka.
– Tko god ovamo uđe, postat će ono što želi.- reče Sofija.
– Dobro,- rekoše ostale tri,- ali ne smiješ nikome o ovome pričati.
– Neću.- reče Sofija.
Otvori Marija vrata, a ovi vani tako nagrnuše, da skoro pogaziše jedni druge.
– Opet ćemo uvesti kucanje.- obrati se Sofija Ateni.
– Može.- složi se Atena.
– Ne možemo ovako raditi.- ljutila se Demetra na Mariju.
– Možemo,- blago otpovrgne Marija,- sad, kad imamo Sofiju.

IVAN I DUŠA

Gledala sam ga kako se penje. Okrenuo se.
– Ne gledaj, bit će strašno…
– Znam. Nikad mi ne daš da gledam kad je strašno. Hoću da znam. Ovo je moj čas.
Nasmijao se kao dijete. Nije me čuo. Onome koji sve zna, ostaje samo da se napne i da drugima da dožive.

Sad sve ovisi o meni. Znamo što će drugi napraviti. Ljudi uvijek zadaju rane na isti način.

Glava me boli od čekanja. Ali kad krene, sve mi se razbistri.

Moram zapamtiti sve elemente koje ostavlja za sobom da ih mogu obnoviti kada se vrati.

Svaki put mi ih ostavlja sve više. Jačam.

Pazim na centar. Nekad je ovdje jako boljelo, sad je to prošlost. Širim se u krake i okolo njih.Kad udare u noge, otac će se javiti i sin će zaplakati. To mi je uvijek najteži dio. Patim do ludila.

Kad ga podignu, ostajem sama. Da ga čuvam i nakon tri dana koliko mu je potrebno da obnovi tijelo koje je napustio, objavim silazak i propustim ga.

Gledam.

Nije on strašan. Ljudi su strašni. Longin nešto osjeća. Moram voditi računa o onome do njega. Taj hoće s njim. Nećemo čekati. Ovo je naš put. Ostaje Ivan i da se vratim u Mariju. Skidam mu okoštale dijelove i uzdiže se lagano.

– Svršeno je! – Idemo.

Moje ruke su meke.

PIĆE S PATMOSA

Frula je u zavijucima, poput brzaka, putovala zrakom prema cedrovim šumama na jugu.¸¸Usamljeni pastir”…- pomisli Ivan,- ¸¸društvo mu je cijeli svijet.” Postavi mjedenu posudu pred sebe, u koju se odbljesne sunce. ¸¸Slava moje duše”,- zagleda se u bljesak,- ¸¸prošla i zadržana sjajem odozgora.”
Lijevaše u nju mlijeko, mirnom rukom skromnog stvora.
– Što radiš? – upita ga ribar, razvlačeći mreže u sjenci bora pred bijelim zidom kolibe.
– I ja krpim…..- odvrati prognanik.
– Onda potraži hlad.- reče ribar, zadovoljan što sa svetim susjedom može govoriti na svoj način.
¸¸ U svakom je biću.”- pomisli Ivan. Beskrajna ljubav koju je upoznao, misli na njega i kroz jednostanog ribara.
Ivan posluša, i gledaše kako sipina kost u ribarevoj ruci migolji kroz očice mreže, da ih stegne i poveže.
– Tuguješ što nisi u Rimu? – ne dižući glavu priupita ribar.
– Ne.- reče Ivan i pokaže na riblju iglu u seljakovoj ruci. – Tamo nema ovoga.
– Onda su jako gladni?- upitno zaključi morski vuk.
– Jesu.- potvrdi Ivan i otpije iz plitice kozjeg mlijeka. – Hoćeš? – ponudi ribara.
– Ja, ti, pijem samo vino. – odlučno započe čovjek pa se zagleda u Ivana koga je široki osmijeh podmladio do dječačke nevinosti, a neki sretni sjaj mu blistaše iz očiju, da se činilo kako se i sve oko njega prožima svjetlošću.
– Hoćeš probati? – zapita ribar oklijevajući.
– Svakako. – potvrdi Ivan, i ribar posegne za vrčem da mu natoči vina.
– Sumutva. – reče ribar, lijevajući na Ivanovo čuđenje vino u mlijeko koje postajaše ružičasti napitak, poput breskvina cvijeta.
– Gasi svaku žeđ.- poučno se našali ribar.
Ivan prihvati pliticu s obje ruke i otpije. Pa otpije još, i odloži pliticu.
– Dobro? – upita ribar.
Ivan sanjivo potvrdi, pa se nasloni na deblo bora. Frula je brzala prema cedrovima na jugu, a krošnje je prihvaćale i širile njen pijev u daljinu. Jedan mali zvuk rađaše osjet velikih prostranstava.
– Kako si rekao? – priupita Ivan ribara, koji ne prekidajući posao ponovi:
– Sumutva.
– Što to znači? – upita Ivan.
– Ništa. Ime.
Ivan je šutio.
– Ime? – upitno reče.
– Ime pića. – slegne ramenima ribar.
Ivan iskapi pliticu i ponovo se nasloni na deblo bora.
– Tvog otkrića. – zarimuje Ivan, i obojica se nasmiju.

ENERGEIA

Najvećeg se najmanje čulo. Strah, Velemire, dolazi od toga što ljudi ne znaju ‘Kako’. ‘Što’ i ‘Zašto’ žive u ljubavi, to znaš. A ako to znaš, najposlije znaš i kako.Bolje da te ubije glad, nego neznanje, glupost. Iako ja ne vjerujem da si umro od gladi. Bit će da su posrijedi, kao i uvijek, ljudi. Koji to tako vide.
Najveća moja glavo, što si mi imao za reći da su te galaksije morale podučavati u izrazu? Tisuće je usta koje se ljube, tisuće ruku koje kažu ‘na!’, tisuće nogu koje napreduju, očiju što ljubavlju upravljaju tijelom i srca koja dišu skupa s njime; zar bi zvijezde rekle nešto drugo? Od srca koje je stvorilo pisma? Zar su srca različita, a zvijezde ne? Kako su slova mirna, a kako duša usplahirena kad njima želi napisati nešto iz sebe za drugoga. I to ti je bila sva poruka, i mi smo je Velemire primili.

Danas kad putuješ kroz zviježđa poput ¸¸Voyagera”, i tvoja slova govore svemiru. Jednom ćete ti, Pitagora i Bach, pričati ljudima kako vam je bilo. A mi ćemo slušati i veseliti se vašim, tako različitim, a opet jedinstvenim izrazima. Mi znamo komunicirati pismom, to su zaboravili staviti na karticu u ¸¸Voyageru”, je li tako brate Velemire?
Naši su svi dobro i puno te pozdravljaju, a tebe grli i ljubi, tvoja sestra po pismu

PUKOVNIK VOROŠILOV BACA POSLJEDNJI POGLED
NA PISTU PRIJE UZLIJETANJA

I što vidi?
Svemiru uvijek prilaziš s iste strane, ali zemlju ostavljaš svaki put drugačije.
Bilo je još zgodnih misli u glavi pukovnika-kozmonauta.
Evo jedne. Ako se ne vratim, nitko neće znati, jer nitko niti ne zna da sam otišao. Drug Vorošilov misli da je on to prvi otkrio. Ali on zna da će to razočaranje proći čim se upale motori letjelice.
Na slici u Domu kozmonauta zauvijek će ostati rastegnuti zadnji pogled puk.Vorošilova na pistu prije uzlijetanja, s potpisom hudožnika, kad čovjek kaže:
¸¸ Pusti!”
Zašto pukovnik Vorošilov kaže vojniku koji mu veže sigurnosne veze za zlatni pojas koji će mu ustrebati kad se letjelica ukotvi: Pusti, nije važno. Eto, to.
Trebali bismo ga pratiti na put pa da vidimo što će se u određenom času desiti kad mu zatreba zlatni pojas, ali to bi zahtijevalo od nas nemogući napor, jer kako ni mi tog pojasa nemamo, teško da bismo oboje preživjeli, pukovnik Vorošilov i pisac, a kako nas nisu trenirali za preživljavanje u beztežinskom i kakvom sve ne bez-prostoru, u taj se rizik ne bi upuštali, ali možemo se osvrnuti na baš ta iskustva koja su dovela do toga časa ¸¸ Pusti”, pa da pokušamo predvidjeti što će biti i što je zaista bilo.
Kad čovjek razmišlja o Marsu, on razmišlja na ljudski način: kako da ga iskoristim. Kad Mars razmišlja o čovjeku (misli čovjek), on razmišlja na marsovski način: kako da ga napadnem, i u tome je sva bit planeta.
Kad čovjek tako misli, onda hoće okrenuti stvar u humanitarne svrhe: kako da naučim Mars da misli ljudski? Tako što ću ja misliti marsovski, pa će iz ljubavi prema duelu, on morati odgovoriti protivno. Ali na Marsu nema ravnoteže koju bi Mars instinktivno slijedio pa će se tu morati umiješati tata Jupiter i ponukati Mars da slijedi zemljine zakone kad već takve goste prima. Hoće li? Jupiter? To je duša eksperimenta Pukovnika Vorošilova. ¸¸ Pusti”…
Hoće li se Mars kad vidi Pukovnika Vorošilova bez sigurnosnog pojasa upitati: kako da ga iskoristim?, kad je već na Zemlji puk. Vorošilov odlučio da Mars napadne defanzivno, tj. goloruk ili bezpojasno?
Administrativno rješenje: Vojnik kaže: ¸¸Propisi su propisi, druže pukovniče, ne može bez pojasa.”
Psihološko rješenje: Vojnik stane zabezeknut, prijavi ga, Vorošilovu silom privežu pojas. (Kao da ga on sam ne može poslije u letjelici skinuti).
Rusko rješenje: čekamo ishod leta (Slava mu?), a onda kažemo ¸¸ Eh, vidio sam ja odmah po njegovom glasu da nešto sprema, itd. Beskonačno rješenje.
Da se vratimo Marsu.
On je naime prisutan već u času kad pukovnik Vorošilov dobiva prvu priliku da se bori, to jest da kaže ¸¸ Ne” pojasu i vojniku, a stvar se dalje odvija na Zemlji tako da puk. Vorošilov opetovano objašnjava vojniku:
– Ne može pojas. Ili slika ili pojas, ne može i jedno i drugo, panjimaješ?
Slikar ga gleda, vojnik ga gleda, a on njih. I još jedanput:
– Ili slika ili pojas. Jasno?
Slikar odlaže kist, vojnik gleda u Vorošilova:
– Kako ne može jedno i drugo, kako vi…
– Ne može. – presiječe ga pukovnik. – Ili heroj ili kozmonaut, biraj!
Vojnik otjera slikara i tako se pripreme za let nastaviše. Ionako će po Marsu hodati u magnetnim cipelama, ipak je to željezni planet, zar ne? Ili i vi mislite da treba pojas?
I još nešto od Jesenjina:
I reći će:
Samo je taj moreplovac,
kaleći dušu
dok se bitka bije,
otkrio svijetu kopna i predjele
koje nitko dotad vidio nije.
Ili od Blakea:
; he wrote
In silence his book of iron:

NAJAMNINA

¸¸ Došao sam sa dvora. Iako to neki ne bi tako nazvali. Najamnina se na dvoru plaća talentom. Na svakom dvoru. Meni je cijena bila previsoka. Zovem se William, William Brade. Napokon mogu bez ustezanja reći kako se zovem. Na dvoru sam bio William ovaj ili onaj, onakav i svakakav, a jedino sam William, kako sam sebe znam. Što za moju umjetnost ne znači ništa.”
Tako sam se predstavio svom sadašnjem meceni. Uzeo me. Plaća me poput čuvara pečata. Tolika mi je odšteta za uloženi talent. Da se nisam oženio, imao bih i više, ali ovako, sve ode netragom što god joj dam. Kad bi barem svirala lutnju ili znala pjevati, pregorio bih to razbacivanje. Ovako, prezirem usud koji nas tjera na ustupke životnog suputništva i još gore, supružništva. Ne napuštaj otok. Njemački su dvorovi preraskošni za tvoju ćud, i na njima se previše jede da bi među gostima našao dovoljno slušatelja za tvoje tercine i quattre. Ako već moraš, idi u Italiju, ali tada me svakako posjeti usput. Ne stoga što smatram Hamburg osobito zanimljivim, već da čuješ moje nove pavane i gagliarde i poneseš ih u ušima prema Jugu. Ali, kako si tvrdoglav čovjek, otporan razlozima, reći ću ti još i to da te ne svjetujem u prazno, da ostaneš u Canteberryju ili da pođeš odmah, jer rat je pred vratima, a tada ćeš teško preko Nizozemske. Ja ću također prije toga svojim putem, ali ću, hvala Bogu, znati na vrijeme, jer, dvor je dvor, mjesto zasluga, uspona i padova, a ponajviše odluka. Sklonem li kneza da me pusti, i ja ću put Italije, jamačno Padova. Ostaj mi u dobru zdravlju i tvrdoj vjeri. Tvoj prijatelj po peru i muzama. William Brade.

THELEMA

– Alistaire!- zvala je majka sad već po treći put.
Disao je tiho da ga Peggy ne osjeti dok nije prošla pored plota, jer ona nije znala da nema što tu tražiti.

– I rule this world! – udari otac šakom po stolu.
Dječak se zavali u stolicu i mirno pogledavši pastora Crowleya ravno u oči, odgovori:
– But I change it.

DOLAZAK

Brod se kretao lagano. Jedra su zvučno podrhtavala, kao da tapkaju put pred sobom. Vesla su opipavala vodeni tijek koji ih je nosio. Samo je pramac, znajući smjer, oštro dubio trag iza kojeg neće ostati mjesta za nevjericu; ovuda je prošla odlučnost. Poslije poraza svako se brod tako vraća u pobjedu. Mislio je Temistokles, a i ostali za njim.
Pobjeda je bila za njima, a tek se zapravo otvarala pred njima. Grčka je bila prazna; trebalo je narod vratiti iz Makedonije. I sa svakim novim rezom pramca, voda se u naglom valu dizala prema kljunu broda, na kojeg se nogom oslonio Temistokles, pobjednik nad Kserksesom, svaki iza njega je osjećao da to kamo Temistokles gleda i oni za njim i kamo svi idu, jest upravo Grčka, koja se u tom liku oslonjenom na desno koljeno, sažela, uzdigla i ujedinila. Po prvi put. Širok je obzor, kad je zemlja slobodna, a neprijatelja nema.Vjetar je saveznički tapkao o jedra, sve ih bliže prizivajući obali, kad se Temistokles okrenuo borcima i sa srcem koje je kucalo u grlu, tog, do jučer, neznatnog vojskovođe, junački uzviknuo jedva se od uzbuđenja nasmiješivši, pokazavši rukom prema maslinama i čempresima nadolazećeg svijeta u sunčanoj ljepoti:
– Hellada !!
-, a borci, zadrhtavši kao i on, od siline osjećaja, potvrdno se okretali oko sebe, jedan drugome, neiskazano odobravahu isti val koji ih je nosio, kao nagradu za sve mrtve i sve boli koje ostavljahu za sobom.
I polako krenuše prema pramcu, prema svom ujedinitelju, da kao i on, budu prvi koji će skočiti na tlo koje su branili.

POD OTVORENIM NEBOM

– Gospodine, pričaj mi o Zagrosu.
– A što bi još želio čuti što još ne znaš?
– Pa…. sve.
Ferekides se nasmije. Djeca u toj dobi vole i trebaju ponavljanje.
– Otkud ćemo početi?
– Pa od nosa, naravno! – Harmo se bolje namjesti meškoljeći dlanove pod bedrima. Ferekidesa još jače ozari osmijeh, a Harmo je zadovoljno čekao da se stric dobro izsmije, jer je to bio njihov zajednički početak, svake večeri, u suton, otkad se stric vratio iz Megare. Znao je Harmo gdje je to, i on je bio u Megari više puta, ali iza Zagrosa nije, a spremao se, kad naraste, sigurno će i on u Zagros. Ferekidesa iskreni smijeh kao da je podmladio i on se zagleda u nećaka, čije su blage oči mirno pozivale na zabavu i priču.
– Spremaš se i ti tamo? – zapita Ferekides još ispuhujući zadnje nalete smijeha.
Harmo ne trepnuvši klimne, a Ferekides ga kroz smijeh upozori:
– Ali tamo više nema nikoga sa ovakvim nosom.
– Bit ću ja! – ispali bez razmišljanja Harmo, da se Ferekides zadivi, i sjetno uozbilji, priznajući si po nebrojeni put da u ovom djetetu živi duh sličan onome koji je i njega kao mladića odvojio od Harmove domovine i poveo doslovno, za nosom.
– Dobro onda, nos!
E, to je čekao Harmo, podigavši bradicu u svetom iščekivanju.

¸¸ Sretna li djeteta”, pomisli Timandra, slažući smokve iz košare na rub palisade, jednu po jednu, na sušenje, jer nije znala drugačije svoju vlastitu nanovo stečenu sreću iskazati, dočekavši da vidi čovjeka koji joj je jednom rekao da će se vratiti, i vratio se. Pomalo kao da joj se sanjarenje o njemu svih tih godina nastavlja, samo jače i vidljivije. Da li je bio isti čovjek? Da, bio je, ničeg nije nedostajalo što je otišlo s njim, a to što je tijelom vratio kao da i nije bilo važno, jer ono što je on njoj imao za reći o njima, bilo je sve ono isto što je i ona proživljavala, te nije znala kakve su to sposobnosti u tom čovjeku nastale ili se razvile da u tančine zna kako joj je bilo i što se zbivalo kao da je i sam sve vidio, ili su oboje bili toliko slični da je mogao sve pogoditi. Bilo je to olakšanje, kao da živi s njim unatrag, i opravdava ga kao onoga koji je znao da može slobodno ići kamo hoće dok vlada svojim stanjima i osjećajima. Timandra kao da je ispunjavala provedenu samoću njegovo prisutnošću kroz ono što bi joj govorio i činilo joj se, još malo, izgledat će mi kao da i nije nigdje bio, nego smo svo vrijeme proveli zajedno. Znala je da je to nešto posebno, što drugi nmaju, što ne može nikome iznijeti kao stvarnost, a bila je, prava, živa stvarnost. Harmov srdačni grcaj od smijeha, praćen Ferekidesovim mirnim, staloženim izlaganjem, privuče Timandrin pogled na trenutak, i kao što joj se često puta javljalo u zadnje vrijeme, obuzme je osjećaj zagonetnosti svijeta u kojem se najednom našla povratkom ovog čovjeka, koji je otišao vrlo mlad, a vratio se još mlađi u duši na neki tako ispunjavajući način za druge, da joj je svaka smokva koju je slagala bila jedan mali zakon života kojeg ona čuva za budućnost, dok je Ferekides tu budućnost gledao u Harmu pred sobom i izlagao mu te zakone na njima prispodobiv način. Ona je čuvala, a on je znao. A nije li taj slador za kojeg je i ona znala da postoji u malom, zlatno-zelenom plodu, bio isti onaj slador kojim je
Ferekides hranio Harma, samo iskazan onako kako čovjek može, riječima? Jer, kad bi ga ona zamolila da i njoj ispriča nešto o Zagrosu, on bi joj zatvorio usta poljupcem, rekavši:
¸¸ – Ti to sve znaš.”
Možda je i znala, da je znala na što misli. Pričao joj je o njima i njoj, nikada o sebi, ali je li to bilo isto? Na što misli jutrom, dok u atriju čeka Pitagoru i Alkmeona da dođu iz polisa? Tada je bio miran kao more koje premjerava svoje tajne, nikome znane dubine, te se čini da i more pred kućom tiše šalje vale, da surađuje. Nije bila tajna, slušala ih je, govorili su mnogo, jednostavno, šalili se, nešto crtkali po tlu, ponekad svirali. Na što je mislio kad bi noću ovlaš podigao glavu prema zvjezdanom svodu, i tada zastao, kao da se ne usudi dignuti pogled više od dopuštenog obzora nad kojim je nešto što se bolje vidi ne gledajući u njega? Na što je mislio kad bi se zagledao u taj isti svod, i nakon nekog vremena lice mu zablistalo od ugode neke nježne struje odozgora koja kao da je donosila jasnoću odgovora, i to ga smirivalo, obogaćivalo i okrepljivalo? ¸¸Na što misli” – obrecnula bi se Timandra na samu sebe. Nije ga izabrala stoga što je sve o njemu znala.
Dok god bude viknuo ¸¸ Napokon!!” – i ustao iz atrija da zagrli Pitagoru na vratima, a da nije mogao iz atrija ni čuti ni vidjeti da dolaze, bit će joj njegova blizina pravi dar. Njemu on nije trebao da bi bio s njom, a njena je vjernost potvrđivala da su u tome isti, svaki na svoj način.

¸¸ Lako je pričati poslije pređenoga puta”, pomisli Ferekides, odlazeći na svoje mjesto u atriju, ostavljajući uspavanog Harma da sanja o zlatnoj zvijezdi i ziguratima Persepolisa, ¸¸ o nosu po kome su Kirovi magiji od prve znali da je Helen, a on je mislio da će ga njegova svijetla kosa odati, o snjegovima na Zagrosu zbog kojih je očajavao strepeći za zapregu i dobra u njoj kojima se prehranjivao prodavajući ulje i vino od kuće da bi mu hramska poputbina u srebru i zlatu ostala za dvor i život među zoroasterijancima, pa lako bi bilo pričati i o onome, čemu dijete još nije doraslo da čuje, o Asji.” – i tu Ferekides zažuti iznutra na čas, osluškujući milje koje kao da se valjalo i gubilo negdje iza vrhova Zagrosa, kad ju je ostavio kao i Timandru, kao što bi i svaku ostavio, jer je trebalo dalje. ¸¸ Ali teško je šutjeti poslije uvođenja”, tajna koju je dijelio s Heromenejem od Eleusine i sa mnogima od Kaldeje. ¸¸ Šutjeti dovijeka. Osim pred onima koje i sam uvodiš, a i tada vagati uvijek iznova svaku sliku, riječ i povjerljivu misao. Koliko sam se našutio.” – s osmijehom uzdahne Ferekides, naslonivši se laktovima na koljena, zagledan u morsku pučinu.
¸¸ Tamo negdje sad Pitagora odlučuje”, – gledajući prema Sporadima pošalje misao suosjećanja mladoj duši koja napušta oca i domovinu, blagotvornog umjetnika i samosku tiranidu, koja se lišava i jednog dobrog i jednog lošeg, da nađe ravnotežu za sebe, ¸¸ i Heladu”, nadao se Ferekides. Sutra neće doći da ga sluša, doći će drugi, on se dosta naslušao, vrijeme je za djelovanje. Ne u hramu više, i njega je Heromenej otputio među druge ljude; nasmijao se nekadašnjoj šali svelikog svećenika kad je ljutito rekao:
¸¸ Ne treba meni Egipat govoriti što je u Atlantidi važno za Atenu, imam i ja kaducej, ili Trismegistos o novoj vladavini ljudi, imamo i mi tronožac, eno ga u Delfima i kuda god pogledaš, a Solon neka se samo povlači, tobože da bi pisao Atlantidu, a kome to treba?, i prepušta vlast Pizistratu, dovest ću ja tebe natrag iz Kaldeje i znat ćemo i mi ono što magiji uče Ahamenide, da im carstvo raste tako obilato, nije Ilij dobio Paladion da ga preda Asircima, pa neću ni ja. Čujem da je Kir poštedio onog lidijskog hvalisavca, Kreza, kad ga je čuo privezanog na lomači zazivati ‘O, Solone!’, e, pa, takvoj se uviđavnosti nisam nadao. Zar je on bolji od Solona da ga spašava?, izgleda da jest kad ga vlastiti vladar nije zaštitio, ili vrednuje privrženost vladaru kao božanskom namjesniku, a tko ga je tome naučio?, ili tko ga je naučio da šalje pitijske poruke Solonu ‘ Jednog si kralja spasio, a drugoga poučio’? Na koga je mislio ako ne na svu trojicu? A što mu je Solon otporučio kao zahvalnicu za ustezanje od daljnjeg napada? Kir je nama time poručio da zna čuvati mir, a ja mu iskazujem poštovanje šaljući tebe, najboljeg od najboljih. Ti si moj živi odgovor, pa se spašavajte i poučavajte međusobno.”
Sad se mogao kao nekada nasmijati toj buntovnoj šali, koja je svo vrijeme između onog nekad i sad, živjela kao najstvarnija ozbiljnost čitavog boravka i puta u Perziju. Ozbiljnost zbog koje je živio, učio i preživljavao, žrtvujući mnogošto od onoga što bi svaki obični čovjek rado uživao samo da mu je bilo dano. I sada, nakon glavnine pređenoga puta, mogao je mirno i dostojanstveno sagledati šalu svoga prijatelja, kao izraz najdublje odluke iz nagona da vrši svoju službu časno na dobrobit helenskoga naroda, uzbuđen Solonovim činom kad je te večeri uzeo oružje i na Heromenejeve oči ga položio pred svoja vrata, rekavši:
– Koliko sam mogao, pomogao sam svojoj domovini i njezinim zakonima. – i ušao u kuću, valjda, kako je sumnjao hijerofant, ne da napiše zahvalnicu Kiru, već da obavi ono što nije po dolasku iz Egipta, i napiše sve što je od Hermesa čuo o Atlantidi. ¸¸ Da sam ga ja uvodio, a ne oni umjetnici i tektoni u Salamini”, Heromenej nije mogao sakriti svoju uzbuđenost tim Solonovim odstupanjem, ¸¸ ne bi se tako olako prepustio nečemu što mi odavno znamo i zbog čega je i on, kao sedmi po redu, od Talesa na ovamo, postavljen da vlada, umom i razumom nad neprevdama. A zar je posao gotov? Ta svaka druga općina je pod tiranidom, a što će otkriti rujući po sjećanjima nego razloge svom vlastitom djelu i životu. Nije više na nama, svećenicima, da vladamo.” Bljeskao je Heromenej, ogorčeno i istinito misleći, krupnim očima u tadanjeg golobradog mladića, a danas zrelog čovjeka, koji nije uludo potratio mladost, noseći u srcu svoje muževne dobi blago koje je stekao, ali i uzorno predao Heromeneju, zauzvrat povjerenju kojeg mu je ovaj jednom poklonio.
¸¸ Nisu ti dragi bojevi, pomorske bitke i govori pred narodom, to znam, ali baš zato, ako Solon više ne može, odgojit ćemo drugoga.”- otpratio je tim riječima Heromenej mladog posvećenika u daleki, nepoznati svijet, zbog kojega će ostaviti sve što i koga voli. Teško mu je to zadnje palo na dušu, Filoksena tek što je prohodala, a Timandra, onako nježna, ali ga zadnja uputa eleuzinskog hijerofanta privede ozbiljnosti koja ga neće napuštati punih devetnaest godina. Bilo mu je trideset i osam kad se vratio, a skoro devetnaest kad je otišao. Umalo dva života, i dvije šutnje.
– Drži se šutnje, – reče Heromenej, a Ferekid zamišljeno zagledan u svećenika lagano potvrdno klimne, ne razumijevajući zašto mu to govori izvan hrama, ali hijerofant nastavi:
– njihove, mislim, ako je imaju, . i tu Ferekid s većim razumijevanjem kimanjem glave potvrdi, a Heromenej doda:
– …dok ne dođeš. A i poslije.
Ništa više nije rekao, obavili su žrtve u dvorani žrtvenih darova čiju je unutrašnjost napamet znao, pogledom obuhvatio obronke, neprozirne u tami oko Eleusine i prema Ateni, i otišao s novim zadaćama, polako kući da se pripremi za put.
Heromenej ga je zagrlio onoga jutra u Atenskoj luci i čvrsto držao, dok su veslači čekali i požurivali ih, i tog se stiska u svakoj sumnji, neprilici ili iskušenju sjećao kao zaloga ispunjenja službe i sretnog povratka. Drago mu je bilo kad ga je presreo pred Megarom, dok mu je od nestrpljenja Heromenej hitao u susret, čuvši da je stigao, i mogao mu onaj stisak gorštačkih ručetina u strepnji i dobrim željama, vratiti sada srdačnim zagrljajima i radosnim tapšanjem po leđima, kao suzdržani znak ljudi koji vladaju sobom, da je posao izvršen, šutnja se poštuje, i da je zadatak uspio, te se Heromenej još više radovao, i tako su se dugo pozdravljali dajući oduška svom olakšanju odgovornih ljudi.
¸¸Da, koliko će Pitagorin put biti kraći.”- dobrostivo pomisli Ferekid, zagledan u srebrom posuti morski obzor,. ¸¸od Samosa do Heromeneja, koliko treba od prvog do trećeg izlaska Sunca.”- zadovoljno je izračunao plod svog vlastitog putovanja, koje je onako dugo trajalo, da bi sljedeće bilo neizmjerljivo kraće. On je uzgajao, Pitagora će plod dobiti. Nije ni trenutka sumnjao u mladićevu odluku, znao je vidjeti sile života djelatne u ljudima.
A on sam, i on će na put, ali sada još slobodnije, po svojoj vlastitoj zadaći. Ne samo zbog Asje. Dariju je obećao. Kambiz je bio preslab i presvadljiv da vlada. Dao je Heromeneju koga će postaviti i kako će ga postaviti, a on će postaviti Darija, jer jedino će tako postojati ravnoteža, kojom će vratiti dug magijima.
Nemaju oni šutnje, jer kako bi Ferekides mogao Heromeneju sve prenijeti o načelima valadavine i ustrojstvu carstva, da je kojim slučajem imaju. To Heromenej nije smio tražiti od njega, da prelomi zavjet pa makar i zbog Helade, ali baš to što je nemaju, govorilo je u prilog hijerofantovoj čežnji da se znanje pravilno prenese. Magijevski darovi nisu jednostrani, oni će dati jer to i njih uzdiže i oslobađa. Opet će postati Ur-tad-alain, dobrodošao Helen, ali prije toga još mora nešto reći Timandri. Kao Ferekides sa Sirosa.
Ćuk je odbrojavao svoj duboki noćni sat, kad muškarac u odjeći arhonta ustane sa svoje sjedeljke pod atrijem pored morske obale, i uzevši grančicu svete masline sa Akropole koja je mirno počivala u amfori pred oltarom najvišega boga, u prostoru gostinjske dvorane, krene prema ložnici, praćen odmjerenim šumom valova što se približavahu i udaljavahu, svjednako bivajući uvijek tu, za one koji imahu uho da ih čuju.

Galebovi su krstarili dobro im poznatim nebom iznad kanala. Bjelilo luke u daljini koje se naziralo, govorilo je da je lijepo vrijeme pogodovalo veliko broju brodova. Kričalo se posvuda, a nebu, na moru i na obali, pravo podne pred Pireusom.
Pitagora se bez žurbe stade spremati za iskrcaj, nakon dva dana plovidbe od Samosa. U vrevi, na obali zapazi lik koji se isticao svojom mirnoćom, očigledno čekajući baš tu lađu da pristane. ¸¸Kako je znao?!” – zaprepasti se mladić, prepoznavši učitelja, radosno iznenađen njegovom pojavom. I prepusti se tom znaku otmjene zaštite kao nadoknadi za muke neodlučnosti proteklih dana i noći. Ferekid mu pruži ruku da skoči na kopno, i tu, radosno se pozdravivši s onim kojega je ipak najviše želio vidjeti u tom času, primijeti da su iza njega spremljeni tovari žita i mjehovi s vinom i uljem, a sluge nošahu košare s hranom u visoku lađu, troredašicu, tik do ove kojom je došao. Učitelj je bio vedar i raspoložen, ali Pitagora nije tog trenutka znao što mu ima reći.
– Heromeneja pozdravi od mene, a ti mi ostaj zdravo, pošteno vladaj u snazi i revnosti, kakav i jesi. I ja odlazim.
– Odlazite? – Pitagora sasvim zanijemi, zbunjen. Ferekid mu priđe bliže i položi desnu ruku na rame.
– Sve što ti treba imaš u Heromeneju, a ja idem da vršim ono što nam svima treba.
Pitagora je polako shvaćao kimajući glavom i želeći ipak nešto reći, upitno prošapće:
– Svijet je jedan?
– Jedan i nedjeljiv, tako je! – usklikne zadovoljno Ferekid, i naglo ga privinuvši na grudi, isto tako naglo odmakne, čvrsto ga pogleda u oči, blagoslovi, opusti ruke i tako su se obojica gledali časak, a onda Ferekid prvi krene svojim poslom, pa se Pitagora, gledajući za njim, postrance sagne da uzme svoje stvari sa kamene obale, te krene i on. Gužva u luci razdvoji im pute, a sa prve kaskade na cesti ponad zaljeva, Pitagora spazi lađu koja se odvezavši polako okretala spram pučine, i visoko podigavši ruku u znak pozdrava, držaše je tako dugo, dugo, sličan borovima i čempresima oko njega, vitak i uspravan, kao u želji da dohvati Sunce, sve dok mu sa lađe jedan bijeli lik, uspevši se na pramac, na isti način ne odgovori.

SAM SA SVAKIM

Slušaj sebe. To ide dalje. Zadovoljstvo razultatima. Odnos prema tome.
Što ako Edip ne progleda uz proročku pomoć Antigone, i ona bude prisiljena da ga odbaci, pošalje u progonstvo, ako nema Kolona, već tama i lutanje uz opasnost da cijelu tragediju ponovi negdje drugdje. Ako je toliko glup, zao ili pokvaren da nije u stanju spoznati svoje sljepilo. Drama je svejedno dovršena. Progonstvo je sud drugih nad njim, kad nije bio u stanju donijeti sud o samom sebi.

Raspakiravaju sebe pred drugima. Loviš ga iznutra. Ili odbacuješ. Biraj iz ponuđenog. Tako vidiš nametnuto, ili skriveno. Pate. Znaju što im se događa. Pate, kad ne znaju. Žive, kad znaju. Vrana oglašava podne. Bistro počinje dan. Opet smo svi tu i tamo. Radno mjesto=Ja. Svima.

Iskušavaš ponavljanja. Što još iznutra nije postavljeno u prostor. Tramvaj je nekada vozio od, do, kuda, znali su samo oni unutra i oni izvana. A onda je to izašlo u prostor kao S-Botanički vrt i sada su i oni koji nisu prije znali ono što je prije bilo samo unutra, znali ono što je ustvari oduvijek bilo vani. Tako se opredmećuje znanje o prostoru, kao novi prostor.

Ne očekuju pomoć izvana, ne očekuju pomoć sa strane. Kako je to čudno nesigurnima. Drugi ionako priča. A ne znaš koga on sluša. Daješ im to na ogled. Ton unutrašnji, osnovno raspoloženje. Otvoriš se koliko treba. Ne želim nikakve veze. Ionako se nitko nikada nije pitao tko sam ja. S kim god da razgovaraju, ostaju uvijek sami sa svakim. Razlikuju se jedino po tome koliko su toga svjesni.

Umjetnik radi. Tek tu je on sam kad su svi istovremeno vani i u njemu, tada je svaki komentar situaciji nepotreban.

Misli nekog dragog mogu biti jako daleko od nas. To nas rastrzava. Misli nekog nepodnošljivog mogu biti jako blizu nas. To nas strašno odbija. Jako pažljivo slušaj. Da te ne uspava ovovremenski čovjek, čovjek današnjice.
Istiskuju ih okolnosti. Nameću se.
Kojom unutrašnjom energijom postižeš razmak? Da ti ostane stalno nepoznato da ne bi bili stalno lažno poznati.
U podmorskoj bazi pristižu stalno nove informacije, i znate slova i brojke, i svašta znate, ali stalno je to novo i jebeno nepoznato, a i opasnost je ista.
Postavljamo putokaze i iznutra. Botanički vrt, ljudsko carstvo, džungla.
Da te ne poždere čežnja u njihovim očima da ih zabadava izbaviš nevolje u kojoj se batrgaju uslijed lijenosti, neznanja ili gluposti.
Izraziti atmosferu. Svoju. Primiti tuđu, ako ti se svidi. Ako ne, ponekad je dovoljno prepoznati je, i više ne prolazi. To se može nazvati i osnovno raspoloženje. Netko ga stvara i mijenja, netko ne zna ni što je to u čemu se nalazi. Akvarij se poigrava s ribom.
Ili reproduciraju tuđe snimke. Zapamte nečiju atmosferu i iskaz, pa ponavljaju, skriveni pod time, ponavljaju, a ti pojma nemaš otkud im, i baš te briga, to nisu oni, ili baš jesu ‘oni’.Često ni oni nemaju pojma da bi trebali imati sebe, a ne ‘njih’. A ti opet nemaš ništa od toga. Na udici opet mulj, umjesto živoga. Konstruirane intime namjesto raspoređenih i u preraspoređivanju.

Izaberem jedan odnos. I radim na njemu toliko dugo dok se ne dogodi istovremeno prepoznavanje stava ili osjećaja.Tada nismo sami. Tada smo dvoje, sami sa svakim. Počinjem to gubiti, to ne traje dugo, ali uvijek nešto ostaje za dalje. Bolje znaš kako se to radi. To se dogodi kad to ne tražiš. Duševna hrana nije skupa iako je rijetka, koliko uložiš toliko dobiješ, ali je rijetka jer ne znamo gdje je i kad ćemo je dobiti. Desi se. Nabasamo na nju. Što raditi? Zadržati je, uzgajati, tražiti novu? Živjeti od nje. Duševno siti misle da je bilo i bit će stalno tako. Izgladnjeli se jadaju izgladnjelima ne spominjući razlog.

Nešto kažem, a pojma nemam što je ovaj čuo. Čuo je ono što je htio, mogao, uspio čuti. Čuo je ono što je on kao on, čuo. To moram znati unaprijed. Reći i ne brinuti se oko toga je li čuo točno onako kako je i što je rečeno. Reći, to je važnije. On se poslije može predomisliti i prionuti uz točno takvu nijansu koju, htio ili ne htio, ionako svatko zapamti. Može odustati od svojih predrasuda, nametljivog voljenog sebe i dati si vremena i prostora, a onda izranjaju autentične tonske uspomene. Mogu izrijekom djelovati i u kasnijem vremenu, to je ono što se nalazi u riječi, reći nešto nije sredstvo, već događaj kojeg se mnogi često prisjećaju. A događaj djeluje, zato valja događaj, reći nešto, dobro izvesti, a ne siliti slušatelja na njemu tuđu, moju, od mene očekivanu reakciju. Moje je da dajem, kad govorim, a ne da primam nekakve reakcije.

Poigram se s djecom, ali nisam dijete. Sa svakim na njegovoj razini. Ne sviđa im se učitelj. Nekima da, nekima donekle. Ne misle o sebi kao djeca. Ne znaju da to sami sprovode. Ne otvaraju se više od navike. Gunđaju, i to je taj nedostatak koji gunđa. Ljute se na sebe što gunđaju, zašute smrknuti. Počnu sve isto s nekim drugim. Igra počne i ne znaju dalje. Igrači se ne sviđaju jedni drugima, a tako im je neophodna ta igra, zajedničko proigravanje.

Snobizam se odselio iz komunikacije. Došli smo iz nužde preblizu jedni drugima, i ništa se ne može sakriti. Sada, i dalje.

Traži ljude koji znaju o sebi više od tebe, čije je znanje o sebi veće od tvoga o tebi. Prvo umiruje, nosi te u zajednicu, drugo otvara zanimanje koje si jedva čekao. Prvo naletiš na ljubav: sebičnu i zarobljavajuću ili nesebičnu, oslobađajuću. Poslije vidiš stvari za koje znaju da ih imaju, ali ih skrivaju jer misle da su ružne ili da ih se može skrivene potajno njegovati, da bi rasle? Da bi ih se oslobodilo?, a i one stvari koje ne skrivaju ali ni ne znaju da ih imaju. Na osnovi svojih svojstava im prilaziš i tu počinje relacija. Kakva? E, to je ta avantura. Komunikacija, relacija, kvaliteta. Slijed upućenosti jednih na druge.

Umjetnost je neudobna, ako i svako učenje. Ali jedino ona osposobljava za ne-umjetnički vid komunikacije.

Gledaš ih, i oni su zajedno sami. Dok god misliš o tome što vidiš, nisi s njima. Okreću se k tebi, i na trenutak, moguća je korjenita promjena.

Čovjek se mijenja sporije od svoje okoline.
Moramo se boriti za bolju prošlost. Da ono što ostavljamo iza sebe bude bolje od ovoga što do sada imamo kao prošlost.

OČI ZA OČI

Nagledasmo se staza i zastava. Nadglasasmo sami sebe izgubljeni između ispijenih čaša na šankovima od gorja do mora. A ono što smo tražili ne nađosmo, do li kao i uvijek tek u sebi samima, čekajući da se ostvari. Vrijeme nas nije pratilo, odbrojavajući se na kolodvorskim satovima pri odlascima i dolascima, stvarajući jedinu povijest koja se dade utvrditi činjenicama. Ispričajmo što smo vidjeli da saznamo što nam se događalo. Koliko njih je vidjelo nas, a mi njih? Jesmo li im oprostili što nam nisu dozvolili zaborav? Jesmo li ih razumjeli što su mislili da smo im slični? I bili zahvalni kada su ustanovili da nas razlike nisu razdvojile? Mi, neki prvi i neki drugi. Zastave odišu svjetlošću. Nije im mjesto na raskrižjima. Čovjek je taj koji se odlučuje.
I vjerujte mi, uvijek krene za nekim pogledom, makar i svojim. Uzvratite mu, možda je to početak nekog vašeg puta. Novog. On će ponijeti najbolji dio vas, na svoj. Jer, svaki od nas drži jedan od mirijade ključeva zajedničkog odrastanja. Pogledom dočekujemo drugog čovjeka iznutra i on nas. I još nešto, pogled uvijek nastavlja, i kad stanemo, on ide dalje i dalje, taj najljudskiji znak života. Ako ste još živi, to vam neće biti teško ni nepoznato. Jakost je svakom dobrodošla.

STANJE PRIPRAVNOSTI

Uključio je džepni prijemnik. Zazvučao je ritmično, u tonskim kaskadama kao da se silazi praznom podzemnom, po zaustavljenom pomičnom traku koji ne očekuje putnike ili nedovoljno njih da bi ga se pokrenulo. Pa onda opet nekim drugim, gumom postavljenim stepeništem, između raznovrsnih automata za ovo ili ono što opslužuju nebrojeno njih, danju, u drugo doba velegrada. Ostao je u tom zvuku velegrada, s kojim ga je, nakon tri sata straže, povezivao tek tanki žičani trak koji je vodio iz unutrašnjosti prsnog džepa na kaputu, ravno u njegovo uho. Na kanalu za javljanje, bila je tišina, onaj posebni šum ni blizu ni daleko, nosač neugodnih poruka, a taj u tri sata ujutro nije imao ništa dodati već više puta ponovljenim porukama za stanje pripravnosti, o kojemu mrak oko njih ništa nije znao. Sve dolazi od ljudi, i dobro i zlo, ništa od stvari. Malko pomakne palcem pomičnu bakelitnu zarezanu pločicu, i ponovo pojuri za zvukom titranja mutnih cestovnih svjetala koja se pri brzim vožnjama čas gube, čas napadaju, opisujući zamišljene krugove u prostoru iznad putova.
¸¸Oni tamo ovo slušaju, kao i ja”, – mislio je neprozeblim dijelom mozga, – ¸¸ a uskoro bi mogli slušati ovo što ću ja čuti ovdje.” Ugasi radio, pogleda udesno da odagna tupost stajanja. Ništa, samo kamion prepun opreme, koji je već pola sata zagrijavao motor. Gledao je vozačev profil dok mu se nakon podizanja brklje nije okrenuo licem, na kratko, pa pokrenuo tovar i krenuo u mrak, bez svjetala. Klik. Tiho su rumorile fiktivne brzine zvuka koji je stalno mijenjao boju, dok se pozadina kamiona gubila i stapala s tamom u daljini. Klik. Nema novosti. Klik. Tik-tak-tik-tak, klik. Pogleda na sat. Vrijeme je. Sad će il’ nikad. Rakete se najprije vide, pa čuju. To se ne može prenijeti radijem, onaj prvi bljesak, rasvjetljavanje obzora, prije no što sine uvis. Klik. Šum,… ¸¸ Ostani na vezi”…

OSTANAK

Na trgu nije bilo nikoga. Raspršili su se. Leci su poigravali, dugo, dugo, nakon što bi ih vjetar jurećeg tramvaja bacio u stranu. Potražiti zaklon? Zašto? Instinkti? Doći će policija? Ispitivati? Neće. Ništa od svega toga. Kad policija obavi svoje, ne vraća se više. Ni oni koje je rastjerala. Neki kafić je proradio, Billy Idol je zatepao ¸¸¸ooouh, sweet sixteen…”. Brojao je: ’68, ‘71, a i drugi, ’56 ili čak ‘89-ta. 1848. 1789. Dugo traje dok ih se izgovori. Bar četiri koraka po umjetnom kamenu trga koji se u kružnim prugama sjajio, nepravilno, kao što su i njih nepravilno odvlačili, vukući ih po tlu. Sve ostavlja traga, ali ovdje uviđaj neće nitko obaviti. Možda čistači.
A onda nogom gurne prvi letak, pa drugi, pridruži ga prvom. Gomilica je rasla usred trga, a on se lijepo sagnuo i malim, od žene, Bic, upaljačem, sve to uokolo kružno potpalio, i kad se sve dobro razgorjelo, i plamen suknuo prema mračnom nebu iznad rasvjetnih stupova, zabio ruke u džepove kaputa i krenuo prema nadolazećem noćnom tramvaju. Nezainteresirani promatrač.

KORMILO SVOG ŽIVOTA

– Jesi li zapisao sve što je trebalo? – upita majka Maria. Mario zastane na čas i odluči reći istinu:
– Nisam.- primijetivši da to nije osjetio kao neposluh.
– Zapiši. Zaboravit ćeš.
– Neću zaboraviti.- javi se u njemu otpor tom mišlju. ¸¸Najprije mi naređuje da radim ono što mi ne treba jer pamtim, a ako pamtim onda ne mogu zaboraviti”, nabrajao je Mario dalje misli, potvrđujući ih naglašenim koracima po stepenicama nizbrdo prema dućanu. ¸¸ Ako zaboravim, uvijek se mogu vratiti. Zašto bih ja pisao od straha da ne zaboravim kao da me ona ne može podsjetiti. Zašto ona želi da se ja bojim?”
Pred dućanom su djeca igrala nogomet i lopta doskoči tik pred Mariove noge, a on je spremno dobaci natrag u igru, te na povike – Mario, Mario, dodaj!, priključi im se i sam, ostavivši mrežu i novčanik na zidiću pored igrališta.
– Deterdženta nema. Bit će popodne kad dođe roba.- reče prodavačica znojnom i zajapurenom Mariu, kad je nakon pola sata došao kupiti što mu je majka rekla.
– Dobro, doći ću popodne.- reče zadihano Mario.
¸¸ Bez veze. Sad će misliti da lažem, jer sam tobože zaboravio na deterdžent.”, velikim je koracima opuštao razgibano tijelo grabeći po više stepenica odjednom.
¸¸ Neću joj ništa reći.”- odluči Mario i odbrza u kupaonu, naslonivši tešku mrežu na kuhinjski stol.
– Opet si igrao nogomet, a znaš da mi se žuri.
Pljuskavši vodu u lice, sad već bez otpora, Mario pomisli mirno ¸¸ Ako ti se žuri, zašto nisi otišla sama u dućan.” Mario mokar iziđe na balkon, gledajući dečke kako na dvije ceste ispod njegove kuće još uvijek igraju nogomet. Čekao je majčinu primjedbu za deterdžent. Ništa. ¸¸ Nije primijetila. Ona je zaboravila, a ne ja.” I to što joj je donio sve ostalo u mreži, odjednom doživi kao da joj je učinio dobro djelo, a ne izvršio zapovijed kao do tog jutra, jer je shvatio da se majka boji ići u dućan od straha da joj se ne dogodi zaborav koji bi drugi ljudi primijetili. Mario prođe rukom po mokroj, naježenoj kosi, osjetivši da ju je prerastao, i da je imao više od četrnaest godina, rekao bi da se tog časa osjetio kao potpuno svoj čovjek, jer kad joj popodne donese deterdžent iz dućana, a ona bude zabezeknuto gledala u vrećicu sa prakom kao znak da je potpala pod sinovljevu kontrolu, znat će da joj je to učinio iz čiste ljubavi.

RIJEČNI NOCTURNO

Kad vidim obale napuštene
dođe mi da se razbjesnim
i učinim to, i dok bjesnim,
ipak se upali neko svjetlo
na drugoj strani obale, ili
prođe biciklist.

MOTEL

U noći, na obali grada
vidiš sebe izdaleka
i sve ti se čini bolje nego inače

jer nisi sam
netko je s tobom
tko darove zna,
tko terete zna
i odnosi ih sa sobom

u noć, u tu zimnu noć
na obali grada
posve nezavidno,
odnosi ih na cestu
posve sam.

A ti gledaš sebe izdaleka
i sve ti se čini još bolje
jer nisi sam.
Ima netko,
tko otići zna.

KOME GOVORIM

Kupujem život
govoreći istinu smrti.

Sa svakom laži koju izgovorim
ona krene korak prema meni,

Sa svakom istinom koju izgovorim,
gurnem je dalje od sebe.

Kupujem život,
govoreći istinu smrti.

A kad mi uspije ljepota,
i ona stane, pa sluša.

RATNIČKI HAIKU

Kopita treba brusiti
Da konju bude lakše.

Onome koji brine za ono
najniže u životinje,
još je lakše.

SLIKE NA PAPIRU

Konji su se uznemirili oko tri ujutro. Nisam se pitao je li to bio znak za polazak. Bilo mi je dosta pješačenja. Od svega na svijetu.
Znaš da pišem za žive ljude, a ni traga od pergamenta kojega si mi obećao još prošlog mjeseca. Moram li ja moliti i dalje na svakom mostu i svakoj mitnici, ženske marame na kojima ću pisati, a poslije, kad ih smoči kiša, ne znati više što tko govori u kojem činu.
Za sir me nije briga, toga je bilo previše u ovoj prčvarnici. Pljesnivoga, dakako, a što si mislio?
U pet ćemo preći most. Ovo šaljem pred sobom da se ne bi dogodilo kao prošloga puta kad si “mislio” da ću doći sljedeće nedjelje. Falstaff je gotov. Zabavljat ćeš se
Očekujem i tebe i sve što si obećao.

Tvoj Will

p s Onaj za Henryja je bio sasvim pristojan, možda ga možeš ponovo nabaviti?

44

Pjesma ide
odozdo prema gore
u pravilnim
koncentričnim
krugovima.
A onda
udari
u nebesko
more.
More je
proguta
ne povrijeđujući
nikoga.
More potone,
a pjesma ostane.
Tako se stvara površina.

MOĆ

Djevojčica spava na slikama. Slike su ispod nje, a ona spava. Probudite je, neka ostvori svoje zelene oči. Poklonite joj još slika da otvori svoje zelene oči. Da bude šira i da ne pretjeruje. Djevojčica spava na slikama, i to zna.
Dječak spava na slikama. Ne budite ga, on to zna, spavati na slikama. I u slikama. Dječak i djevojčica sa gomilom slika, od kojih se neke tek rade, a neke ne. Potrebno je da oboje rade, ali djevojčica ne zna da i dječak spava na slikama.
Ponekad igraju karte. Sa slikama iz filmova.
Zatim se opet uspavaju. I leže daleko, jedno od drugoga, svaki sa svojim slikama. Djevojčica se boji za slike, dječak ih daje.Tko će bolje proći?

DIG IT ALL

Djevojčina su noge do koljena bile normalne, koža i ostalo.
Od koljena do vrha vrata bio je pločasti oklop zavaljen u fotelju, to jest ona, to jest njego tijelo zavaljeno u fotelju. Svijetlo sivi kaput razgrnut na rukohvatače.
Djevojčina glava se jedva držala na lijevom ramenu. Okamenjeno tijelo zaraslo u oklop, pružalo je mogućnost da čovjek i golim okom, a ne samo mikroskopom, vidi sve etikete svijeta, na primjer, Mitsubishi, Peugeot, TDK, KLM… oklop od krljušti je bio tu, a imao je oblik njenog tijela. Slika se zvala, hm, Umjesto ljubavi.

LIJEPO ČUDO

poklanjam priče poput čaša vina
biram čitatelje kao vinograda lozu
I čitatelji rastu
u grozd.

ROTA

Na izmaku dana,
broje se ovce, na prostorima
sveznanja.

Ti i ja, on je,
mi i vi, podložni
izazovu.

Kad zamakne java
pitamo se:
je li bilo zrelo?
je li bilo cijelo?
to obojano brojkama
još jedno dnevno djelo,
kud li me je odvelo
što li se je htjelo?

Na izmaku dana
budi se
pažnja.

I sviramo slike
poput harmonike.

ČITATELJU

Laž ubija!
Istina.

Istina laže!
Laž.

SIMBOLI CIVILIZACIJE

Od svake civilizacije ostaju materijalni tragovi njezinog opadanja, deklinacije. To će reći, drugog razdoblja njezinog života, od zenita do odumiranja.
Tragovi uspona su, naime, inkorporirani u opadanje, jer na zasadama uspona, vrši se zrelost, starenje i fizičko opadanje civilizacije, tj. njeno stvrdnjavanje u fizičkom, dok ‘meki’ dijelovi služe za taj i takav razvoj, pa otuda ostaju tek stvrdnuti tragovi, babilonske kule, grčki i rimski hramovi, piramide i kineski zid, dok njihovi mekši, drveni periodi se mogu naći tek u tragovima ili ugrađeni u razvijene kamene forme.
Stoga je nemoguće da u razdoblju uspona postoje materijalni tragovi, jer u toj vrsti razvoja, duh ništa ne ostavlja za sobom, već stvara i prerađuje, troši, modu, oblike i fizički raste- Tek nakon zenita počinje arhitektura, tj. ostavljanje dovršenih formi koje su se razvijale tijekom uspona. Dijete u pijesku vježba građenje, ali doista gradi tek iza zrelosti, od 33.do 35. Godine, na dalje. Prema tome, tragovi uspona govore o tome što neka civilizacija donosi sa sobom u svjetsku zajednicu, a tragovi opadanja, što ostavlja za sobom kao svoje ostvarenje razvoju čovječanstva.
U usponu raste fizičko na račun duha koji opada, a u opadanju raste duh na raču stvrdnjavanja fizičkog tijela. Stoga su zadnji arhitektonski spomenici neke epohe SUMMA njihovih duhovnih postignuća.
Civilizacije koje započinju svoj razvoj usklađuju vlastito sjećanje, učeći poput djece od starijih uzora, i, ako treba, opet poput djece, bore se protiv loših uzora.
Ali, zemlja je jedna i snalaženje na njoj jedan je od najstarijih napora čovječanstva. Ratar je obrađivao mali krug zemlje i kroz njega, na mikro-planu, tražio svoje mjesto u sviejtu. Moreplovce i vizionare je vodilo nebo i podvodne struje. No, dimenzije i osjećaj za malo i veliko, svijetu su dali osvajači, uglavnom ‘Veliki’: Aleksandar, Menelaj, Džingis…., i svaki je htio isto: obuhvatiti planet, svijet u kojeg je došao. Neki su nudili vatru spoznaje, neki plamen uništenja, odnoseći se spram pokorenih zaštitnički ili razaralački.
A Zemlja k’o Zemlja, ne trbu brutalnost, iako se svako malo nađe neki udvarač koji bi to na brzinu i totalno. Tako među simbole spada i sjećanje na neku vrst titanskog napora volje i na Titane, uopće.
Simboli su apstrakcija za sjećanje civilnoga društva na svoju praktičnu duhovnost. Ratničke i ratarske civilizacije su ostavile svoje tragove u granicama svjetskih razmeđa, u alatima, u tehnologijama, strategijama. Stvaralačke civilizacije se iscrpljuju u unošenju novih impulsa u čovječanstvo i nemaju se kada ‘sjećati’.
‘Sjećaju’ se ostarjele civilizacije; one imaju vremena prebirati po uspomenama. Stare, ostarjele civilizacije i imaju najviše uspomena. Biti najstariji, znači biti i ostarjeli, jer se takva civilizacija nije za vremena (dovoljno) pretopila i aklimatizirala iznašašćima neke novije, mlađe i naprednije. Poput senilnih staraca one skupljaju svoje blago, i pomalo zaboravljajući gdje, kako i zašto, drže da je ta slika njihove mladosti, carstvo njihovih simbola, sav njihov značaj. Da, možda je lakše starost provoditi bez ogledala koje bi odrazilo lik prave sadašnjosti, i vjerovati da je puko apstraktno sjećanje dovoljan producent budućnosti.
Ali, u prirodi simbola je da se čita unatrag, od stiliziranog oblika ka praksi koja ga je proizvela, a ne prema naprijed. Simbol je znak dogotovljene prakse, potpis prirode, stvaratelja, svijeta ili čovjeka po završetku djela. I oni se mogu naći na sva tri polja ljudske djelatnosti: prozvodnji hrane, stvaranju ljudi i odgoju duha.

ABECEDA

Abeceda je dar bogova, a kao i oni, najradije boravi među ljudima.

A je Venerin hir. Dođe niotkuda, izdaleka, naglo se pojavi i stane ispred svih. Venera ga donosi. Zagrabi duboko u prošlost i ponudi ga na dlanu, a iz njega iziđe čovjek. To je A. Čovjek.¸¸A, nećemo tako.”- reće ljubazna Venera, doda još jedno A, pa to bude: ¸¸A-a.”
Tako se Venera poigrava s čovjekom.

B je trbušasta majka. Odlučna i sklona analizi, zaštitnička, ali i posjednički raspoložena: sve hvata i trpa pod svoje skute, a onda to grudima i trbuhom zagradi. Djeca je obožavaju, a veliki trpe zbog njene razboritosti. Trezvena je B-ožica slova B. njen mlađi brat je P, kao policajac, što dovoljno govori o karakteru velikoga B. B je tvrđava, a P ljestva uz njene zidine. P je P-ametno kad se drži velikoga B.

C je breza. Ona uzme tlo, iz njega načini deblo, debrlo posrebri i ode u granje, krošnju stvori. C je znak zdravlja, jer raste poput stabla i vrlo je vrlo uravnoteženo. C je vaga među sibilantima. Pitajte zubare.

U slovu D pada snijeg. Meko, polako pada i padne, smiri se, spusti. Tako u rječci ¸¸Da”, čovjek hoda po snijegu, iznad njega Sunce, a iza leđa Venera. Ako tome čovjeku stane na put egoistični J, taj će jamačno reći: “Daj!”

Da se to ne dogodilo prebrzo, na scenu stupa svojeglavi E, Marsov izdanak. E kljuca kao djetlić i miješa se u sve i sva. Uvijek ima nešto za prigovoriti i ništa mu nije držae do li upadati posred opisa i pokvariti metaforičku idilu. Vrlo je snažan taj E, i ne vole ga ostala slova. Odmah se povuku kad se E, sraštenih obrva i u vječnom otporu, okomi na rečenicu.

U F gori vatra. Mali plamen koji silazi. F se najbolje snalazi u srpnju, kad je vruće, pa odgurava vatru od nas i zamotava nas u svježinu. No, u rječci ¸¸Uf”, je obratno. Najrpije stari Saturn postavi autocestu U, po kojoj ulazimo u otplinu F. I to se događa u srpnju, kao početak žalopojke. Uf, kako je vruće, pa tek onda samo F, kao hlađenje, tj. odlazak na more. Jedno vrlo, vrlo praktično i termostabilno slovo, taj F. No, i podmuklo u svojoj zamotanosti. On nam tako služi, jer u svojoj praktičnosti krije nepriajteljstvo, veliko ili malo (ovisi o tipograFiji), što, kad mu dodamo ono, kao egoizam, već ocrnjeno J, dobijemo, Fuj! Zato mu treba dodati malo ljubavi pa će metamorFozirati u ‘Fala! Tu F daje toplinu od sebe na pravom mjestu.

G je stijena i odluka. Kad rukom otremo komadić tramvajskog prozora od pare ili magle, da bolje vidimo van, to je malo G. Uopće, gdje god želimo razmaknuti neko sivilo, tu nam treba G, a u tome mu pomaže K, koji postavi stvari u sredinu. Laktaši su G i K. Guraju se i konače.

Odlučno i neodlučno H. Najmekši glas. Poput matematike, tu je i nije tu. Neki ga izgovaraju, neki ne, ali ga svi pišu, poput brojki je neizbježan. Očituje sposobnost za djelo na brojnom pravcu plus i minus: hramati-hodati, Hegel-Hamlet, hedonizam-higijena, i tome slično. Popustljivo slovo najvećeg raspona, koje, kad hoće, svoju mekoću može učiniti trajnijom od mjedi: Homer i Home, sweet Home. Vrlo sramežljivo, povučeno slovo. Kao glas prebiva u dubinama grkljana i traži potpunu tišinu da bi se pojavio. A i ne pojavljuje se ako ga se posebno ne pozove: Halo! Francuzi ga, primjerice, nikada ne zovu, a stalno ga pišu. Tako je H u nekim jezicima vrlo zaposleno slovo, a nečujno. H je marljiva, nedovoljno poznata, pčela.

I je preteča egoIzma, tj. slova J. vrti se oko svoje osi i nikada ne prestaje s nametanjem, iako ga malo jezika prihvaća. Pomalo ohol, zabada svoj nosić gdje god može, ali se nigdje dugo ne zadržava. Na sve ima samo jedan komentar:I? – Šupljoglavac, zabavljen samim sobom, smetalo, ali i ljubimac ostalih vokala. ¸¸Živo srebro,”- rekao bi A. ¸¸ Još je malo.”- branila bi ga mama B. ¸¸E, kad sam ja bio mali, e…” – pokvario bi sve E.

J je veliki I. Kad je mali, govori: i?..i?.., kad odraste tvrdi: – Je, je.. Kad ga uhvate snobovski apetiti, raširi se i pretvori u ipsilon, ali abeceda je pravedna, pa ga zbog te ishitrnosti za kaznu gura na zadnje mjesto. No, sebičan kakav jest, uvijek se uspije ugurati ispred jadnog Z, tvrde varijante S, ili njegove derivacije Ž, koji kao takav, ne smije ništa prigovarati.
Tako, u svojoj engleskoj varijanti, u društvu iksa i dvostrukog ve, J potvrđuje staru englesku poslovicu, primjenjivu na sva tri slova: ¸¸Birds of feather, fly together”, što bismo preveli kao ¸¸svaka ptica svome Jatu leti”. O sebičnosti engleskoga jezika ne bih sada. To je valjda smisao otoka. Mislim na w, x i y.

No, poslije sebičnosti, eto metamorfoze L. L se vrti u krugovima poput godišnjih doba , ima svoje mišljenje i ne želi se bez borbe složiti s bilo kime i bilo čime. La, la, la…-pjeva čovjek zadovoljan i zabavljen vlastitim mišljenjem, ne hajući za tuđe.

Nakon svih ovih sebičnjaka, evo jednog velikodušnog slova, koje je toliko velikodušno da se stalno kreće ne bi li pomoglo ostalim slovima, a i stoga što je rođen da komunicira. M. To zaljubljivo, elegantno slovo, stalno bi se s nekim spajalo, dogovaralo, posredovalo, i uopće, jedno jako nesamostalno slovo, ali i najveća dobrobit abecede. Sebičnom čovjeku koji se odalečio od svih, M će odmah priteći u pomoć i tako će umjesto ¸¸A, je!”, nastati ¸¸AjMe!”. Tako je M neka vrsta Crvenoga križa, ili planinskoga bernardinca, uvijek spremnog da se daje i pomaže, pa ako smo zapamtili A kao čovjeka, i M kao komunikaciju, za dijete bi taj čovjek komunikacije, prirodno, bio: Mama; tj. dva identična sloga po jedna na svakoj strani grudi, nakon čega dijete ubrzo prelazi na B, tj. na tvrđavu, a potom i na ljestve, tj.P, što roditelji potpuno nerentabilno iskorištavaju: ¸¸Reci, dušo, pa-pa..” ¸¸Pa-pa”- ništa lakše. Glede abecede, dijete je uvijek ispred odraslih bar za jedan palatal. Tako M širi svoj blagotvorni utjecaj na čovjeka od njegove najranije dobi.

Premda naizgled slični, M i N, nemaju ništa zajedničko. N je sudbinsko slovo određivanja i razlikovanja, primjer: meni! N skače i zaustavlja se na pola puta, dok M struji i povezuje sve oko sebe. Ili, sudbina koja pruža otpor je, pogađate: Ne! Uz malo tvrdoglavog egoizma taj Ne, postaje: Nije! Itd. Antipatično slovo, a što ćemo, i toga mora biti. Njegova mala, ali značajna kapricioznost, ublažava veličinu Jupiterovskog O: No, No…
Taj velik, najveći planet našega sistema, preuzeo je na sebe odgovornost za cjelinu i tromo se valjajući, gledajući kako se sve oko njega okreće, polako izgOvara:Oooooooooo. O je budan i sanja, istodobno. Misli i stvara, istodobno.Služi da sve zaokruži, a time nikoga ne optereti. Ali kako se pri tom zaokruživanju uvijek nekako iznenadi, bilo svojom budnom ili snenom stranom, stvar opet počne ispočetka. Vrlo zahvalno slovo. Kad ga stavimo u sredinu, on zahvali na svoj način: OK! Možete na njemu, dobroćudnom jahati, kao slOnu, tj. slOvu.

P najkraće živi, stoga teži ponavljanju. Primjer: posao. ¸¸Poš’o Pero po pazaru pa pita prodavača pošto par pilića. Par pilića, petnaest maraka.” To je značajka slova P, da ustukne pred trezvenošću, a M je Prvi Priskočio Ponudivši Pravu Pomoć. Poslije Ponavljanja Prilazi Pravi Posao: Rr.

R je djelo, kurblali vi auto ili vozili motor, R se uvijek kotrlja i kruži, radeći za nas. Sa dva, tri R, rečenica uvijek dobije na živosti ili barem pruži privid rada; primjer iz Dalmacije: ¸¸Majka MaRu pRiko moRa zvala…”
Piscima to ne treba objašnjavati, oni su to odmah uočili: riječ, ruka, rima, ritam, redak, rečenica, replika, refren, roman, rutina, rječnik, recenzija, reminiscencija, reedicija, reprint, redaktor, rezime, razmak, revizija, rubrika, repertoar, repriza, redatelj, rapsodija, rebus, recitacija, recepcija, refleksija, ili ne daj bože, remitenda i remek-djelo.
Ako ste puno rada u nešto uložili, to će biti ravno, rebrasto, rupičasto, rezbareno, razigrano, rastvoreno, revno, realno, rahlo, razumljivo.
A ako niste, bit će rijetko, ružno, rogobatno, razuđeno, rigidno i riskantno. R kao robot ili r kao razvoj, sve je to rock’ n’roll.

Nakon rada dolazi misao, koja sve Stiša. Moćan i u povlačenju, S ima sposobnost sve zaustaviti, a ne pokvariti. S je stalan u odumiranju i nježnošću pokušava ono što Z čini odrešitošću. Ova dva tamna , podsvjesna slova, jedina se uspinju poput zmija, ali to baš i jest razlog oprezu kojega prizivaju.

Ž je dobio nekoliko vrijednih riječi kao: život, žezlo, žena i žumanjak, no, kako je to slovo, u biti nečisto Z, ono odražava naš nejasni stav spram navedenih fenomena. Žalosno,ne?
Ž postoji, uostalom, kao i Z, stoga što S ne želi niti može živjeti sam, pa stvara vlastite dvojnike, podrugljivi S u razbarušeni Š i oštri Z u zvrndavi Ž.
Ništa ne smeta što su u sredini ove četvorice T,U i V, ipak se oni dobro slažu i na daljinu.

U smo već naveli kao usmjerenje, dosadni, ravni put tipa auto-bahn, što se odlično čuje u riječi: u-tu-vi-ti. A tu vrstu radnje obavlja upravo T. On uzme sve na svijetu i postavi sebi na glavu, pa se tome priključi valoviti V, koji surfa po Saturnovom auto-bahnu i ne preostaje nam drugo do li poslušati zadnju uputu abecede, i utuvimo si je u glavu.
Pa ako smo to već napravili, onda bi LJUBAV značila otprilike: egoistična pra-metamorfoza upućena na trbušastu majku i čovjeka na valovima.

NADOMAK SREĆE

Otkud čovjeku san o sreći? Zašto nije sretan onakav kakav je? Zašto: bit ću sretan ako, ili kad bi…? kakav je to manjak čije bi uklanjanje značilo ‘domoći se sreće?? I može li sreća biti trajno stanje poput zadovoljstva i zdravlja, ili je to tek samo opažaj, kratkotrajno stanje, osjet, i da li je njen oponent doista nesreća ili užitak? Nije li i to napor da se nagonski, organski užitak preobrazi i svjesni osjećaj koji odgovara baš dotičnoj osobi, da se nekakav užitak koji se može i ne mora dogoditi, osvoji za sebe, napor da se užitkom ovlada za sebe? Sreća kao trijumf ovladavanja užitkom? Da se trenutačno preobrazi u trajno?
Imati neku ljubav stalno sa sobom?
Spremam se da živim kao da ću živjeti tisućama godina. Iz te perspektive sadašnjost oživljuje na primjeren način. Tako idem iz zanata u zanat i znanje jednog prenosim u drugi. A i učlanjujem se u svijet koji živi također tisućama godina na njemu primjeren način.
Na primjer, posadit ću palmu na rubu vrta, da korijenom dubokim drži zemlju i čuva je od odrona, jer znanje ne umire, a i kad nje ni mene više ne bude, i dalje će postojati to što sam bila napravila, jer sve što čovjek napravi, živi dalje i nadograđuje se. Iz onog što smo napravili, živimo dalje. To znanje će živjeti u svima onima koji budu palmu gledali i razumjevali zašto je tu i tako ću i ja kroz njihovo znanje o tome, živjeti.
Kao što će palma probijati iz zemlje kao klica i širiti svoje lepeze uvis živeći od zraka, svjetla, topline, vode i minerala, tako ću se i ja probijati i rasti kroz njihova opažanja, primjedbe, razumijevanje, a možda i oponašanje onoga što su vidjeli da je korisno. Tako učim uživati u životu. A to stvara ljubav prema svijetu.
A svijest o svojoj veličini, malenkosti ili osrednjosti, svijest o tome koliko smo veliki ili nismo, nas čini sretnima ili nesretnima. I potiče nas da postanemo veći, bolji, i sretniji.

NADOMAK INTERPOLA

Petera Brooka nisam vidjela. Ni njegovu ‘Mahabharatu’ pod šatorom. Ali Zoranu je bilo drago što mene sva ta trka po S-bahnovima tako silno veseli da smo se svake večeri vraćali iz Frankfurta u Mainz, a ponekad i u Wiesbaden, Uweu, koji je tako efektno znao demonstrirati Marianne da ona, što god mislila o sebi, ipak nije svoj gazda. Jednog filozofa, jednog glumca i jednog muzikologa to je, live, stvarno moralo odmoriti, sjedeći u iznajmljenoj sobi, iznajmljenog stana u potpunom ‘rumlu’ usred kojega si je Uwe, na parketu, od drveta izgradio sve što je trebalo; dolje se sjedi, u sredini se spava, a gore nema ništa. I to vlastoručno. Svaka čast. I tako je namagarčio stanodavca koji je mislio da će Uwea oderati, tražeći da stanarinom pokrije uređenje ‘rumla’. Kritika njemačkog škrtizma.
Što da čovjek radi u Frankfurtu? Sve ti kažu i pokažu, a ne kao u Berlinu, gdje je sve (bilo) na njemačkom, pa kad spiker upozori putnike na peronu, da ne ulaze u vlak koji će upravo proći jer neće stati, s obzirom da ide u garažu, odmah iza toga evo ti vlaka iz tunela, a gomila navali prema jurećem narančastom vragu koji prošiša pored njih, i sve ti je jasno,ne? Auslaenderi bi raus, ali im Nijemci ne daju.
E sad, da sam ja onda znala kako su muškarci u Berlinu zgodni, ne bi gubila vrijeme u Mainzu. S mužem.
Stojiš (opet) na peronu i čuješ: ¸¸Vlak iz Wiesbadena kasni u polasku 14 sekundi.” Stvarno, odbrojiš 14 sekundi i evo ga, hop, i unutra si. Sve ti kažu i pokažu. Nikako da se iznenadiš. Kao iznenaditi Nijemce? Zabiti im dva gola usred Maksimira? Ne, to ne bi bilo uljudno. Zločesto balkanski.
Also, vraćamo se mi, tj. Boris i ja u Muenchen (a ja kupila kartu za Minden, pa smo otišli skoro do Luebecka, ha, isto je koštalo), a vlak se zvao ni manje ni više Ludwig van Beethoven, možete si misliti kako mi je bilo. A za Bonn mi se nije išlo, valjda stoga što Zoran tamo danas živi, a Ludwig je umro. Da, zaboravila sam reći, ja sam zapravo otišla s ovom dvojicom na ¸¸Theater der Welt” u Frankfurt da si kupim nož, i to sam odmah učinila, ne sjećam se više gdje, ali smo se prodavačica i ja dobro nasmijale jedna drugoj (bio je to onaj s križem ‘švicarski’, kojeg sam poslije mijenjala sa jednim vojnikom za jednu kavu, ali to je bilo poslije, in-one-easy-lesson), jer, ona mi ga je htjela upakirati, ali ne lezi vraže, zašto da troši lijepi bijeli papir bez veze, pa je pitala, naravno, je li za mene ili za nekog drugog, a ja sam rekla da je za mene, a da može biti i za druge, što se , eto, s tim, vojnikom, po struci hladnim oružarom, i dogodilo. Neupakirano.
Eto, što je meni Njemačka dala: ‘švicarca’. A ja njoj? A ja sam njoj dala svoje poznavanje geografije i arhitekture, jer sam u zadnji čas kad smo kretali sa stanice iz nekog grada, skužila da je Ulm po onoj crkvi kou možete vidjeti na svim razglednicama, ali kako je vlak išao sve brže, i crkva prošla, Boris i ja smo se posvađali je li to bio Ulm ili nešto drugo, pa je došao kondukter DB-a da vidi zašto vičemo, i kad je ovome potvrdio da je bio Ulm, ja sam si pomislila: ako nama treba Nijemac da nam kaže gdje smo, onda badava vičem, jer niti mi muž ne vjeruje, a niti bogme daju vikati u njemačkim željeznicama, valjda da se Ulm ne bi iznenadio. Ali, budući je kondukter nesporno čuo, onda službeno smatram da smo Njemačka i ja, momentalno, O:O. Inače, navijam za Manchester United otkad Herr Beckenbauer više ne igra.

ZAKON

Kako god
da otvorite knjigu,
ona izgleda
kao dvije ploče
Zakona.

NOĆNI SAT

Ćuk opipava svemir

Pijukom od zlata
broji put do zvijezda

I kad je nađe,

zašuti.

ŽIVE ZVIJEZDE

Ukotvljene sred nebeskih pučina
svijetle flote iz pradavnina.

Stalna čipka ispletena prostorima
u rasporedu daljina i dubina.

Uzorci blistavi, ljubavlju nošeni
žive u nama, ujedinjeni.

NOVA GODINA

Snjegovi su okopnjeli i moglo se spustiti u dolinu. Svetih se zvona orila poruka izdaleka, odzvanjajući o visove klisura. Vitke su životinje potražile hranu na pašnjacima. Boje su se opet pojavile na zemlji. Brzaci se napuniše vodama i natopiše obale željne zelenila. Sunce je moglo pogledati na svoje stvaranje. Čovjek je krenuo ka čovjeku. Pletilje su iznijele svoje tkalačke stanove, upredajući priče života u vunu. Ptice se sprijateljiše s pupoljcima. Povorke hodočasnika se pokrenuše, zastave zavijoriše, uspravljene. Godina Zmaja je počela. Redovnica Đe-Moa molila se na krovu svijeta.

DANTEU

I na ulaz u pakao
si stavio riječi
prema tome,
ima nade.

NEWTONOV PROLAZ

Umjetnici već dvije godine potpisuju svoja djela datumom “dvijetisućita”. Osim promjene u nadnevku što je donijela ili označava ta promjena? Ako je običaj vremena istrajao, što se promijenilo? Ili se običaj ponovno pojavio na višem, sličnom stupnju, jer se nešto promijenilo? Pitanje je postavljeno čisto slikarski: Odakle pada svjetlost?
Vrijeme se mijenja kad se promijeni zanimanje, predmet zanimanje ili smjer zanimanja. Fraza “anything goes” (bilo što može ići) iskaz je umora procesom koji je počeo, barem anegdotalno, u Bachovo doba, oko 1700-te.
Sir Isaac Newton je imao mačku. A mačka je htjela noću van pa joj je Newton ispilio na dnu ulaznih vrata prolaz. Ali mačka je dobila potomka i kad je mačić progledao i on je htio van pa je Sir Isaac i njemu ispilio prolaz, nešto manji od onoga za veliku mačku. Ujutro ga njegov asistent upita zašto je pilio vrata za još jedan prolaz, a Sir Isaac odgovori: pa da i mala mačka može van. Asistent mu na to reče: Pa ako velika mačka može ovuda proći, onda može i mala.
Tu anegdota počesto prestaje da bi se dalo oduška slušačima u stilu: Ah, kako je glup!
Zar je zaboravio odnose veličina? Zar on koji je poput Galileja odgovarao na vlastita pitanja o veličini tijela u prostoru i silama koje njima upravljaju: centrifugalnim i centripetalnim, jednima koje vuku u centar i drugima koje vuku u svim smjerovima? Zemaljskim i kozmičkim? Slabo bi Newton razumio te sile ako ne bi omogućio mačiću da ode u svijet svojim vlastitim putem. Prema tome, Newtonov je odgovor pomoćniku morao biti ovakav:
– Nema nikakve sumnje u to da mali mačak može volumenom proći kroz prolaz u prostoru predviđen za veći volumen, tj. njegovu majku, tj. našu mačku, ali ne istovremeno, Whistone! Da bi mačić izišao van istodobno sa svojom majkom, a to želi, mora imati vlastiti prolaz.
I tako je mala mačka otišla istodobno sa velikom. Na mala vrata, u povijest, u noć, ali i u budućnost. Newtonov prolaz iz mačjeg tjesnaca koji je omogućio svjesno stvorenu istovremenost čin je dostojan epohe znanosti koja ga je dugo držala za enigmatsku glupost izhlapjelog fachmana, da bi u svojem zrelom i prezrelom razdoblju prošlog stoljeća i sama potvrdila njegovu istinitost.
No, ako i ne znamo za Newtonov mačji prolaz dovoljno se zapitati: kada je svaki sprinter ili trkač dobio svoju stazu, te nisu više trčali u gomili, kao što je to još uvijek slučaj kod maratonske utrke koja je grčka trka, jer su grčki trkači trčali svi istom stazom, jednim prolazom za sve.Premda ne i autentični maratonac koji je sve obavio sam. Znali mi to ili ne današnja totalna istovremenost svakako je imala predsliku, neku vrstu predfiguracije, prije no što je stupila u javnost i postala opće obilježje.
Da ne bismo opisivali stanje stvari već pokušali trasirati kako je došlo do ovakvog stanja stvari, moramo se iz ovog preintelektualiziranog vremena vratiti metafori velike mačke, tj. vremenu mesijanskih poruka, grupnih izama, vođa pokreta, sljedbi te shodno tome i otpadnicima koje je takvo postupanje prozvodilo kao nuzpojavu. Dakako da toga ima i danas, ali nekada je bilo samo to.
Naravno da je to nasljedstvo prošlosti, razultat dogmatskog mišljenja i najuže je povezano sa tolerancijom kao takvom, ali i sa individualističkom snagom ljudi tog vremena koja nije bila dovoljno jaka da se postavi drugačije no grupno, pod stijegom, utjecajem i voljom najjačega i najutjecajnijeg.U 18 stoljeću je autoritet još značio sve.Čak se i Newton sam spotakao o njega, vlastitim otkrićem istovremenosti, otkrivši matematički calculus istodobno kad i Leibniz, pa su njih dvojica uz potporu najodličnijih sljedbenika, proveli godine gurajući se u prolaz za veliku mačku dokazujući “tko je bio prvi”, ali je povijest stala na stranu malog mačka i zabilježila dva istovremena otkrića istoga broja dvojice različitih matematičara. Činjenica istovremenosti potirala je singularnost, ali za razliku od novog zapažanja vanjskog svijeta, ljudi su još živjeli u svijetu jednog uzora, autoriteta, ideala, i gurali svoje razlike u tijesnu cipelu koja će vrlo brzo skliznuti u nepovrat.
Ali, da bi se to dogodilo, i to je trebao reći Jedan. Reći da je mnoštvo novi glavni lik svjetske scene, kao što to kaže John De Lillo u romanu “Mao” prije deset godina, znači sažeto iskazati značenje druge polovice 18 stoljeća kada se to isto trudio premijerno postaviti na svjetsku pozornicu Johann Wolfgang Goethe.
Kod Goethea je bilo i ostalo najtraženije njegovo antimesijanstvo. Već je Werther pobudio zanimanje za antiheroja, za gubitnika.Goetheova se mesijanska poruka sastojala od tvrdnje da mesijanska poruka, jedna jedina za svakoga ne valja za svakoga, da netko kome svi gravitiraju u svakom primjeru nije jedina mogućnost, već su na snazi i sile kozmosa, različite, u svim smjerovima i to Newtonovo otkriće iskazuje stihom u Faustu “postat li želiš, postani po sebi”. Svaki će proći svoje iskustvo na zemlji, i eventualno postati slavan 15-tak minuta, dodao bi Čeh Warhola, 150 godina kasnije.Faust traži iskustvo na zemlji. Mladost, ljepotu, ljubav, djelatnost, moralno najljepšu ženu, tjelesno najljepšu ženu, stvaranje novoga svijeta. Okrenut je svijetu svjestan njegove omame i iluzija, zavodljivosti materijalnog i cijene koja se traži. On to iskustvo mora steći. Pazeći pritom na tek jedno i bitno, da ne uroni preduboko, da materijalno ne prevlada nad duhovnim.U tome je sva njegova odgovornost. Izložen je dvjema silama, jedne koja ga drži na zemlji i druge koja ga vuče od zemlje. Čovjek je rezultanta i poprište tih oprečnih prirodnih nastojanja koje mu nalažu ravnovjesje u kretanju. Novi tip čovjeka nije više tip, već osoba, svaka moguća osoba koja želi biti osoba, “postati”osoba.Učiti život od samoga sebe, iz sebe a ne od crkve ili države, ne kao automat duha ili straha. Fausta nitko ne vodi, kao što ni Mozart nekako u to isto vrijeme nije dao da se vodi, Beethoven također, ali daleko je, jako daleko ostvarenje Goetheove poruke. ”Poems from Myself” glasit će naslov zbirke američkog pjesnika tek u kasnom dvadesetom stoljeću. Već se prvi romantičari osvjedočuju kako je zadatak težak a ono prvo na što su naišli u želji da budu novi ljudi, jest njihova vlastita nepoznata nutrina, osjećajnost, zapažanje ravnodušnosti svijeta za podvojenost vanjskog i unutarnjeg. Goethe je Faustom stavio donekle u zagrade duhovni svijet i postavio čovjeka na zemlju kao onoga tko mora, baš upravo mora svoja ljudska iskustva tražiti na zemlji, u svjetovnom. Dovoljno je poslušati Schubertovo “Zimsko putovanje” i osjetiti kolika je bol za duhovnim svijetom i kolika je bol čovjeka tu na zemlji, koji ne nalazi sebe niti u jednoj od tih dviju sfera. Ni potreba za dominantnom temom ako već ne autoritativnom osobom neće nimalo zgasnuti. Od Beethovenove neslavne epizode sa Eroicom, stvar će ići u erotiku pa egzotiku i krajem 20 stoljeća u ezoteriku i najskorije u etniku.
Nesentimentalni Newtonov odgoj prvi će muški okušati Flaubert romanom o Emmy Bovary, običnoj osobi, ne Margareti, ne Heleni, već kako je sam rekao,dijelom njega samoga. Ali da bi tako obična stvar prošla trebalo je guliti sudske klupe.Teško je živjeti svoj život, u svakom vremenu. Nenametljivo očuvati značaj svoje običnosti.
Najosjetljiviji duh među pjesnicima fin de sieclea, Rainer Maria Rilke, izrazit će iskustvo Prvog svjetskog rata odnosom prema najstvarnijoj stvari u stvarnosti, tijelu ostavljenom kao stvar-smrti, formulom da svatko mora steći pravo na svoju vlastitu smrt, i tome će posvetiti dobar dio Zapisaka Maltea Lauridsa Briggea.
Formalno se udaljavanje od Jednog, od autoriteta osjetilo na planu varijacije i potrajalo je sve do tzv.re-makea. Ne više jedna tema, nukleus, kičma cjeline kojoj svi dijelovi sekundiraju da i ostane cjelinom, što je definicija polifonije, nego puno njih na najrazličitije načine, baš kao što se i ljudi beskrajno i temeljno razlikuju jedan od drugoga.Uzmite jednu Mozartovu temu, Paganinijevu i varirajte je koliko god hoćete, poruka je: a ja to radim ovako, ja se razlikujem od Paganinija i Mozarta koliko i moja varijacija od njegove teme.Teološki iskazano to bi bila sumnja u Boga . U prvom je planu ljudski doživljaj, čovjekovo zemaljsko iskustvo. Inidividua je centrirana varijacija, varijacija uređena kao tema.
Oni koji se u to doba nisu podali gravitaciji grupe ili smjera bez obzira u kojem umjetničkom izrazu bili jer su nastojali ostvariti autentičan stvaralački put, ni dan danas ne dobivaju u literaturi drugačiji status do li izolirane pojave, ljudi po strani, usputni primjeri i slično, što je u vezi sa lagodnošću katalogizacije.Lakše je opisati pet Sturm und Drangovaca, Iliraca, rusku petoricu ili parišku šestoricu pa ih prosuđivati po najvećoj zajedničkoj mjeri nego svakoga od njih zahvatiti pojedinačno, uključivo sa njihovim suvremenicima. To se, bar što se tiče romantičarske glazbe izuzetno osvetilo u slučaju Mendelssohn-Bartholdyija čiji je značaj od cendravog netalentiranog bogataškog mlakonje izrastao do visine nositelja kulturnog preporoda Njemačke, a sa priznavanjem kvalitete oratoriju “Paulus”, taj značaj još uvijek raste. Prije dvije godine u jeku proslave Bachove obljetnice, drugo ime iza Bacha bio je Mendelssohn. Nije to samo sud vremena. Sud suvremenika je prešutio pojavu Gustava Mahlera i ismijavao osmu simfoniju tisuće, pa se i to preokrenulo.
Ideje koje su se nametale kao autoritet odmah su se suočavale sa realnošću drugačijih ideja, i da bi očuvale autoritarnost proglašavale ih otpadničkima ili bezvrijednima ne mogavši podnijeti konkurenciju i činjenicu da nisu svemoćne i opće važeće, ranjavajući mnogostranost realiteta. To je trebalo napustiti.
Od statusa velike mačke kojoj pripada prvenstvo prolaza do zamjetbe da ih ima još, onih koji bi izašli, prošli, iskazali se na bilo koji način, išli svojim vlastitim putem, tek se krajem devetnaestog stoljeća ustalio pojam su-vremenika. Onih koji su tu, eto, u istom vremenu, ali nisu isti.Teško bismo podveli Verdija i Wagnera, Joycea i Huga von Hoffmanstahla ili Kandinskog i Gaudija pod istu etiku i estetiku. Istapanje mesijanstva je poprimilo prve obrise u teorijama, velikim sistemima, Nietzsche, Bergson, Steiner, Spengler,Marx, Berđajev, Levi-Strauss,Toynbee pa sve do Schoenberga i Brechta. Rodio se esej za slobodan iskaz. Teoriju nije nužno slijediti jer ne obavezuje na vjernost pa time nema ni kazne.
U svemu je tome vidljivo sazrijevanje i jačanje individualizma kome je Jung poklonio toliko pozornosti. Svakako, značilo je prerastanje imitacije uzora, što je već samo po sebi znak uobličavanja vlastitosti unatoč preprekama koje poput tržišnog “star” sistema, sistema proizvodnje “zvijezda”, recidivistički obnavljaju epigonstvo. Pisci su nekada bili sretni ako su kao ghost-writeri radili u radionici Lope de Vege, ali bi to već bilo manje zamislivo dvjesto godine kasnije, a u vremenu autorskih prava nikako. Svi ti simptomi ponajviše govore o izmještanju čovjekovog povjerenja s vanjskog na unutarnje, sa izvanjskog autoriteta na sebe samoga, a time i o slobodi vjerskog opredjeljenja. Duhovno se više, manje izgubilo s horizonta nakon 1750., a čovjek je počeo problematizirati svoju zemaljsku egzistenciju.
“Introibo ad altare Dei”, početak je Joyceovog Uliksa, kada se nitko i svatko, stanoviti Leopold Bloom namjerava brijati i u slici plitice s vodom koju nosi pred sobom, parafrazira početak službe Božje jutarnjom rutinom brijanja, uzlazak na oltar Gospodnji. Joyce je izišao iz kršćanstva na opći svjetovni plan. Mesijanska poruka je pojeftinila do reklamnog slogana. Živeći banalne stvari na zemlji vršim službu božju, ili kako je to u Becketovom Godotu : Didi i Estragon uživaju slobodu bez Boga i kad to čine, vrše volju Božju da ih ne vodi više on nego oni sami, a ukoliko budu i dalje htjeli da ih se vodi, bit će to Lucky i Pozzo, čovjek čovjeku sužanj. Volja božja je da čovjek sam odlučuje o tome kako dalje.
Misija počinje kada netko nosi u sebi ideju i osjeća pritom posvemašnju usamljenost te nastoji tu ideju podariti drugima, poistovjećujući se s misijom ili se stavljajući u službu tog poslanja tijekom života.Teško da bi se našao nakon Michelangela u osvit epohe znanosti itko tko bi udovoljio tim uvjetima ma što oni o sebi mislili. I Goethe, a i Verdi ili Joyce su bili u najboljem slučaju pokretači neke ideje možda vjerujući da će ona doći svima koji su na istom stupnju istraživanja. Joseph Brodsky će taj antimesijanizam vrlo britko iskazati porukom: očekujem da me saslušate, a ne poslušate.
Ima velikih iskaza ali su preformulirani. “Spoznaj samoga sebe” sa stupa Apolonovog hrama postalo je masovnom pojavom otkad je Descartes potvrdio da postoji i kroz mišljenje čime je stekao sposobnost da prosuđuje i o svijetu oko sebe, a time ga i doživljuje. Govoriti u svoje ime da bi se nadglasalo druge zvalo se prije sto godina: predstavljati stanoviti pokret, a već pedeset godina kasnije, kad je everyman dobio pravo glasa, agresivnom monopoliza-
cijom. Joseph Beuys će stimulirati akcijama svakoga da bude kreativan ne samo u umjetnosti već uopće u društvenoj zbilji.
Reći “Ja jesam”, može se i oglašivačkom retorikom. Joyce je svakodnevnom odisejom u kojoj se bavimo sivilom marketinške podsvijesti uveo reklamu kao zanimanje svog junaka i tu bi trebalo na čas zastati, za razliku od Kubrickove “Odiseje 2001” koja je sama zastala jer se bavila zapravo popravkom jednog stroja pod plaštem mesijanske inicijacije u spoznaji da volja postaje mišljenje a mišljenje volja, u posljednjoj sekvenci filma izmjenjivanjem kadrova fetusa i umirućeg starca, što, ako ćemo pravo, Zaratustra kao Perzijanac i poljodjelac najvjerojatnije i jest znao kao i svaki vrtlar kad zimi planira što će ljeti rasti.
Čitatelju Uliksa možda nije neobična prisutnost reklame i oglašivač kao glavni lik jednog romana, ali mu je notni zapis otisnut crnom menzuralnom notacijom usred teksta sigurno zagonetan, premda se radi o bliskim stvarima. Prije pola tisućljeća, naime, nastala je praksa kojom se mi danas služimo svakodnevno i posvuda. U to su vrijeme trubaduri dok su bili živi zastupali i svoju umjetnost, ali popularizacijom njihove glazbe, nastala je potreba bilježenja pjesama i za ljude do kojih trubadur sam ne može doći bilo stoga što je negdje drugdje ili stoga što nije živ. Tako su nastale knjižice bez glazbe, u kojima je bio otisnut tekst pjesme, bilješka o trubaduru, tzv. Vidas, te kritički komentar, raison djela, tzv. Razos.Razos je trebao nadomjestiti doživljaj same glazbe. Točno onako kako izgledaju knjižice naših CD-ova, ovitci knjiga, katalozi izložbi i slično. U tim nadomjestcima za glazbu, vrlo brzo je dakako došlo do ne-kritičkih komentara, tj. pretjerane hvale i zastupanja djela i autora, preporučivanja da se to djelo izvodi zbog toga i toga, na što se temeljito oslonila suvremena glazba u svojoj propagandi. A u vremenu kad je zajednička stvar svim umjetničkim djelima prodajnost, to je reklama.Tek kad djelo kupite ili glazbu čujete, knjigu pročitate, možete ocijeniti koliko je” razos” na mjestu, a “vidas” nakićen.Sigurno da je razos postao korijen teorije kao takve, a vidas temom za najširu uporabu.Uliks je vidas sa razosom, a glazbu možete gledati, jer je priča vrlo, vrlo stara.
Sa romansiranim biografijama raslo je zanimanje za osobu iznutra i njena iskustva, a sa memoarima i dokumentaristikom otvorili su se mnogi unutarnji svjetovi posredstvom opće pismenosti u drugoj polovici 20.stoljeća. I naposlijetku, masovni, brzi uvid u svakoga: interview, razgovor sa iskustvom životopisa, kao što su okrugli stolovi javna rasprava sa iskustvom životopisa. I najkraći vid samopredstavljanja: curriculum vitae, lebenslauf kao Gesamtlebenswerk na jednoj kartici. Prolazi onaj tko se uspješno predstavi. Internet stranica.Danas su jednako zanimljivi Jeljcin kao i njegov tjelohranitelj.
Taj je put bio moguć jer je bio pratnja procesu prelaska jedinstvene svjetovne i duhovne vlasti cara, na političku kralja i duhovnu pape, te u 19 stoljeću na vladavinu ekonomskog uma.
Priče svjetskih putnika nekada su služile kao podloga za stvaranje srednjovjekovnih zemljovida i kada su se vidas, tj.životopisi i njihovi komentari toliko razasuli da ih je trebalo skupiti u neki intelegibilni okvir, Frederic Jameson je prirodno posegnuo za zemljovidom kao geografskom podlogom konglomeratu postmoderne. Sasvim newtonovski kontekst.
No, to je svijet pojavnoga koji je tu kao i onaj unutarnji, dokučiv tek iskazom na van, izričajem u kojem nijedan oblik nije fiksan, ali je ipak nastanjen slikama, osjećajima, predodžbama, sjećanjima, mislima i koji traži umjetničko oblikovanje da bi postojao za druge. Što je manje bilo duhovnoga na obzoru to ga je bilo više u potrebi da se u međusobnoj komunikaciji posreduje univerzalna duhovna postojbina.Zgusnute imaginacije, korak, da čovjek može dalje kroz samog sebe, obilježje su umjetnosti poslije Drugog svjetskog rata.To je i vrijeme stupora teorije koja, premda se inflatorno iscrpljivala u bavljenju samom sobom, nije mogla naći pravi predmet svog bavljenja, jer budući ih je bilo previše, rad na jednom primjeru je bio metodološki kontraindiciran.Da se poigram sa prigovorom filozofiji: previše je bilo malih mačaka u noći, a nisu bile sve crne.Štoviše, istovremeno postojanje i bujanje najrazličitijih oblika postavlja pred teoretičara nesavladivu teškoću: ubiquitet, sveprisuće ili svemjesnost kao preduvjet za evidenciju i pregled, a koliko znamo ubiquitet, biti na svim mjestima istodobno još je uvijek atribut božanskog.Zamislite samo pregled večernjih zbivanja u gradu, bilo kojem, zemlje se još uvijek razlikuju jedna od druge, ali ne i u gradovima; koliko je priredaba iste večeri na kojima biste htjeli biti, ali ćete morati zbog ograničenja svoje fizičke osobe otići samo na jednu u cjelosti. Na koju, to će odrediti stupanj vaše duhovne srodnosti sa samom stvari.
Duhovno nije komotno. To je pobuda za djelovanje na najvišem stupnju. Do duhovne srodnosti vodi put od prostorne pripadnosti i preko naraštajne pripadnosti. Nekada, a počesto i sada bi one određivale izbor večernjih i dnevnih izlazaka.
Prostorna pripadnost je razumska pripadnost, uživljavanje u zajedničku stvar u zatečenoj zajednici kao vlastiti prilog tradiciji i vezana je na prošlost i konformizam. Odgovara na pitanje: “što” je netko učinio za održavanje zajednice. Prostorna pripadnost je prirodna istovremenost.
Naraštajna pripadnost je sadašnjica,osjećajno, nagonsko izživljavanje i uživanje čuvstava kao novi grupni prilog postojećoj zajednici i njenoj kulturi. Vezana je na slike, izgled, zvuk, glazbu, žargon. Karakter joj je sličnost , sve ono po čemu prepoznajemo njemačke, češke, ili francuske 60-osmaše, rockere, punkere itd.Odgovara na pitanje “kako” netko sudjeluje u kulturi. Naraštajna pripadnost je biološka istovremenost.
Duhovna je srodnost pak upućena na budućnost jer je vezana za djelatnost, za namjere, težnje, odluke. Tu je na snazi izbor, a ne pripadnost, za ostvarivanje vlastite individualne istine kao prilog općoj kulturi. Odgovara na pitanje “zašto” netko nešto čini. Duhovna srodnost je kulturološka istovremenost. Vrlo prirodna ideja jer je u prirodi sve sukladno vremenu, svaka organska pojava na svom stupnju evolucije tijekom godišnjeg ciklusa živi svoju vlastitu bit, no pak ideje su svojstvene samo čovjeku. Karakter duhovne srodnosti je jedinstvenost, temeljena na vjeri da je svaki čovjek unutarnje vrijedan i slobodan iskazati svoju civilizacijsku i kulturnu posebnost kao i samost koja uz to ide. Da samost ne bi prerasla u samoživost, traži se u moru istovremenskih fenomena duhovni korelat.Stroga polifonija, a druge niti nema, višeglasje je jedne jedine cjeline i ne dopušta izlazak iz okvira same sebe. Stoga je ovdje primjerenije govoriti o raznoglasju koje međusobno komunicira putem jednog ili više istovrsnih elemenata. Individue kao cjeline međusobno pronalaze zajedničke elemente i svjesno tvoreći trenutačni sklad, ostvaruju smisao istovremenosti. Još jedno nanovo preformulirano pitanje: Koliko ima mene u svijetu, i koliko ima svijeta u meni.
Sloboda izraza je preduvjet za pojavljivanje mogućnosti izbora duhovnog srodstva. Suglasje omogućava razvitak ideje, daljnje djelovanje, događanje. Simultanost nesuglasnih je obustava razvitka, statičnost, neaktivnost zbog nesuradnje uslijed heterogenosti. Pretpostavlja se da je unutarnjim kontekstom svaki čovjek u drugom tematskom vremenu pa je potraga za duhovnim srodstvom nova potraga za konvencijom, društvenim dogovorom kao osnovom komunikacije. To nije biološka, naraštajna obnova, već kulturološka. Bitno je u smislu koje kulture netko djeluje, a ne kojoj prostorno ili naraštajno pripada. Istovremenost u istome, kao i u različitostima.Mjesto i prostor nisu preradivi. Iznutra se stvara odluka o kulturnom ponašanju. Usred Zagreba, Kaira ili Katowicza, netko izabire da živi kao krišnijanac. Kulturno se može putovati kroz vrijeme i zadržati se po volji na zanimljivoj epohi, njenoj kulturi. Cejlonske palme nisu preduvjet za budizam, ali Coca-Cola i Kleenex jesu znak zapadnog odabira. Suvremenici nisu nužno istovremenici. Isto vremenici tretiraju isti kulturološki materijal. Suvremenici su prisiljeni na nepoznato.
Razvoj je promijenio razinu. Čovjek se od boga kao kod Michelangela okrenuo čovjeku. Duererov autoportret “Ecce homo” gleda u promatrača, ali je slikar gledao samoga sebe dok ga je radio. Znati o sebi ono što pokazujemo drugima to će se u kasnijim stoljećima usvojiti kao autorefleksija. Poznavati se, to pak dalje vodi u nove promjene. Stoga su istovremenici često ljudi koji su promijenili milje, neki i više puta.
Kad čovjek vidi čovjeka, vidi nešto nasličnije sebi samome i tu je primjerena Nietzscheova metafora o čovjeku kao “mostu” preko kojega jedni od drugih učimo.Nedavni petrogradski filmski festival nazvao je ovogodišnji program baš Poruka čovjeku.Ali te su poruke privremene, baš kao što je i razumijevanje u čovjeka privremeno budući je promjenjiv.Granice razumijevanja su određene granicom pozornosti,a razumijevanje će biti to trajnije što je pozornost na temu ili predmet veća. Dakako da je privremeno razumijevanje kojim je napučen dan suvremenog čovjeka prepovršno i ostavlja ga doslovno duhovno i duševno gladnim te tako jača potreba za nečim duhovno bliskim, srodnim po afinitetu, stremljenjima, namjerama, želja za udruživanjem po izboru. Ne više ni poruka, tek poziv na sklad, privremeno suglasje. Koliko god čitatelji bili jedni drugima tuđi, poznavanje istog djela ih zbližava, dok se umjetnici češće osjećaju kao dio konglomerata otuđenih raznorodnosti, nego li kao dio sretnog spoja posebnosti koje kreativno surađuju na cjelini.
Primjerice, simultani razvoj, unitemporalni stupanj razvitka pa čak i jednovremenosti kad više ljudi zajedno radi u istovremenosti, mogao bi se nazvati projekt Passion 2000 posvećen Bachu kada su četiri skladatelja sa četiri strane svijeta komponirali nova četiri evanđelja čime su se demonstrirala barem četiri simptoma novovremenosti: potreba za duhovnim temama, sklad heterogenih osobnosti na istovremenoj temi, odluku prisustva u jednom slobodnom izboru te ništa manje važno pitanje: koji impuls posreduje u izboru: novost u poznavanju sebe, potvrda, navika ili korak dalje, interaktivno raspolaganje novim doživljajem i da li će usporedba četiriju ciljeva stvoriti novi cilj? Odgovor je da. I to kod svo četvero skladatelja. Bar u ovom primjeru je potvrđeno da ići stalno svjetovnim putem naposlijetku vodi na duhovni, tj. da je od 175o. kad je umro Bach, suvremeni umjetnik počeo provjeravati svoju varijaciju, svoju sumnju u Boga upravo kroz djelo jednog čovjeka, Johanna Sebastiana.
Ni Osvaldo Goljov, ni Sofia Gubaidulina, ni Tan Dun ni Wolfgang Rihm nisu 1995, kad je projekt naručen imali baš ništa srodno,ni prostornu ni naraštajnu pripadnost, pa čak ni stilsko strukovnu, do li korelata s evanđeljem i Bachom koji je nadkrilio sve razlike.
Pojedinačnih je primjera daleko više, ali grupni primjer evanđeljskog kvarteta pokazuje stanovitu prednost međusobnog učenja: veću otpornost na manipulacije. Slobodu od diktata “izama”, teorije ili modnog stila. Osim političke i subjektivnu korektnost. Nije to projekt koji im je promijenio život jer bi to značilo da su podlegli okolnostima, već su materijalizirali mogućnost sklada raznorodnosti na najvišoj stvaralačkoj razini.A to je za njih kao ljude i umjetnike svakako predstavljao napredak.
Već je Mozart kroz lik egipatskog mudraca Sarastra u “Čarobnoj fruli”osvijetlio profano kao moguće sveto mjesto. Kod starih Egipćana je bilo sve sveto i iz svete zapovijedi da čuvaju materijalno i tome se vraćaju, ostavili su toliko traga u svjetovnom. Tu je svjetovno izviralo, pače nastajalo zbog svetog i radi svete zapovijedi. Jedno je izviralo iz drugog i raslo. Samim tim cvjetanjem materijalnog iz korijena duhovnog, počela se osjećati razlika među njima, a nakon sprege dvaju svjetova u grčkoj kulturi , renesansa ih je razdvojila.
Duhovni svijet jest sveti svijet, ali je to i materijalni za čovjeka do renesanse. Povlačenje osjećaja svetosti pred tjelesnim došlo je sa sve većim prodorom prirodnih znanosti, a ponekad ga, kao u Goetheovu primjeru kada si je kao dječak sagradio oltar kao radni stol, restauriralo.Taj primjer govori o osnovnom ranom poticaju za kasnijeg “Fausta” utoliko što traženje i sticanje iskustava na zemlji pouzdano ima veze sa nebeskim. Povjerenje u uređenost svijeta jamči otkrivanje i spoznavanje neke prirodne zakonitosti koja nas se tiče, a Schiller kao metodu preporuča igru jer je upoznavanje duhovnog praćeno strahom puno većim od upoznavanja svjetovnog. Igra udružuje individualno i društveno jer se čovjek slobodno posvećuje otkrivanju pravila. Prirodni zakoni kao duhovno iskustvo.
Na piktoralnoj sceni suvremenici traže primat osjećaja i živog iskustva, a ne primat razosa, teorijskog mišljenja kao kod bavljenja reastauracijom, novčićima, portretima, stilskim pokućstvom pa bilo ono iz Taj Mahala i piramida, jer su te stvari mrtve i pružaju svom obrađivaču priliku za osjećaj nadmoći a priori. Teško da ćete u susretu sa platnom Maxima Kantora od prve primijeniti znanstveno umovanje, već ćete biti zatravljeni snagom djelovanja prizora na njemu, a ako ste prošli kroz socio-realizam, morat ćete svladati dodatnu nauseu “usamljene gomile” kako se zove jedno njegovo impresivno platno. Živjeli ste to, znate na svoj način što je prikazano na platnu. I Kantor zna, pa je to stoga i prikazao i onima koji razumiju i onima koji privremeno razumiju, da osjete i osjećajem spoznaju.
Ideja ili teme će napredovati sukladno poticajima, snazi inicijative; koliko je pojedincu važna, koliko on investira snage i zalaganja u njihov razvoj, ekspanziju, kako za sebe, da sebe iskaže na njemu autonoman način, iskazujući povjerenje stanovitom izboru, tako da bi i specifična formalno sadržajna vrijednost tog izbora bila razabrana kao vrijednost za druge.
Vijest o sebi je prvi korak.
Na književnom planu već se razabire jedan suzvuk sklopljen iz raznih smjerova i čini suglasje na istom mjestu a zove se nostalgija.Kineska nostalgija, petersburška, berlinska, bosanska, južno-američka, vijetnamska, mjesta razmjene misli na istu temu. Suosjećanje u sličnim događajima. Otkrivanje različitih rezultata istog poduhvata. Egzilanti nude u svojim zapisima mnoštvo stjecišta, tangenti, podudarnosti, transverzala, raskrižja, oblika u nastajanju. I tu se pitamo što dalje?
Da se prisjetimo Newtona: Jedna nas sila, kao i sva fizička tijela na zemlji, drži na tlu da ne lebdimo uzduhom, a druga nas, kozmička, s periferije pokreće kako ne bismo poput stvari bili prikovani za jedno mjesto, nego da rastemo, prenosimo svoje tijelo i vršimo sve moguće pokrete u svim mogućim smjerovima. Ovo se dakako odnosi na sva tijela kao takva. Moguće je da njihovim susretanjem nastanu oblici u prostoru. Pravci kozmičkih sila idući iz raznih smjerova mogu u nekoj višečlanoj kombinaciji obuhvatiti prostor na način trokuta, kvadrata, vjerojatnije nekog nepravilnog trapezoida ili paralelograma. Ti pravci mogu u vidu tangenti izvanjski prostor oblikovati u kuglu i tome slično. Samim tim što se kreću, susreću, suprotstavljaju, idu usporedno ili kontrarno, pokretljivi su graničnici prostora istodobno ga oblikujući.
Sudionici istovremene nostalgije, nomadi protiv svoje volje, mnoštvo su paralelograma, paralelnih stvarnosti i moguće je da s vremenom njihova duhovna srodnost poprimi neki novi oblik.Slično kao što se proces individualizacije i pouzdanja u samoga sebe, emancipacija od izvanjskoga autoriteta, oblikovao varijacijom i parafrazom početkom 19 stoljeća. Ili kao što je svijest o zdravlju počela oblikovati okoliš .
Ako je vrijeme bitak, kaže jedna šala o Heideggeru, onda je onaj koji kasni na sastanak skratio moj bitak za onoliko minuta koliko je kasnio.No, činjenica je da biti skraćen za prostor, biti onemogućen ostvarivati vlastito vrijeme u odabranom prostoru što jest svaki nesvojevoljni egzilant, znači raspolagati tek vremenom, a u nostalgičara ono se želi spojiti sa izgubljenim prostorom. Činjenica je također da i svi ostali na željenom prostoru reagiraju na stvari sa “imam” ili “nemam vremena”, uskraćuju svoj bitak nekoj stvari ili ga stavljajući na raspolaganje po svojoj volji kormilareći pustopoljinom suvremenog života u raznim smjerovima u nadi nekog sretnog suglasja na razini istovremenosti.

KAZALO

DNEVNICI

ČETIRI NAJTIŠA:
FIDIJA SE SPREMA ZA OLIMPIJADU
PRAVI ČAS
MRTAV PJESNIK MRTVOJ PJESNIKINJI
MLADA PARTIZANKA IDE U KREVET
METIER
KAO APOTEKARICA
WOMEN ARE WICKED
NAIVNI
TROUVER
ČUVAR SANDALA
DATI- KOME?-ŠTO?
VJEČNO ZALJUBLJEN
ČETVRTI ŽIVOT

ŽENA IZ PRIČE S VREMENOM

NAJBOLJA LJUBAV
BOLEST VAGE
DJ
PJESME ZA DALJINU. U ISTO VRIJEME
MJESTO SASTANKA
JEDNOME
UMJESTO LJUBAVI
KAD SU BABE LETJELE
RUSKI ZADATAK
SKETCHMAN
MUŠKO PISMO-ŽENSKO PISMO
NADAHNUĆE
LAKO
BIJELA PJESMA
POEZIJA

ŠAH MEĐU ZVIJEZDAMA

LEONARDO
ANĐEO
DEMON
SERAFIM I LJUBAVNIK
JURJEVKE
JEDNOROG I PTICA
LOGOS
GOSPODIN ČOVJEK
IZLAZAK
ADAM GLEDA U VISINU
IVAN I DUŠA
PIĆE S PATMOSA
ENERGEIA
PUKOVNIK VOROŠILOV
NAJAMNINA
THELEMA
DOLAZAK
POD OTVORENIM NEBOM

SAM SA SVAKIM

SAM SA SVAKIM
OČI ZA OČI
STANJE PRIPRAVNOSTI
OSTANAK
KORMILO SVOG ŽIVOTA
RIJEČNI NOCTURNO
MOTEL
KOME GOVORIM
RATNIČKI HAIKU

SLIKE NA PAPIRU

SLIKE NA PAPIRU
44
MOĆ
DIG IT ALL
LIJEPO ČUDO
ČITATELJU
SIMBOLI CIVILIZACIJE
ABECEDA
NADOMAK SREĆE
NADOMAK INTERPOLA
ZAKON
NOĆNI SAT
ŽIVE ZVIJEZDE
NOVA GODINA
DANTEU
NEWTONOV PROLAZ

KAZALO

BILJEŠKA O PISCU
ĐURĐA OTRŽAN,(Bjelovar,1953), diplomirala komparativnu
književnost i muzikologiju u Zagrebu.
Urednica ozbiljne glazbe Hrvatskog radija.
PRIZOR S KOPLJEM, Izdavački centar Rijeka, 1988.
Raznovrsni eseji iz oblasti umjetnosti, glazba za kazališne
predstave.
Scenariji:Dobrovoljac,1984, Parthian Shot,1990, Silicijev
obzor,1991.
Foto:Tomasz Sikorski