U biblioteci Mala zvona, a u ediciji “U prvom licu”, tiskana je u rujnu prošle godine prvi put na hrvatskome jeziku knjiga Franza Liszta, naslovljena jednostavno “Chopin”. O prigodi 200 obljetnice rođenja Franza Liszta, ali i Chopinove obljetnice su kružile oko te godine, jer Liszt i Chopin su bili vršnjaci. Chopin, rođen 1810., Liszt godinu dana kasnije, a uz to valja pribrojati i druge znane im vršnjake: Roberta Schumanna, Vincenza Bellinija (uz čiji je grob Chopin zaželio biti pokopan na pariškom groblju Pere -Lachaise), Mendelssohn, Berlioz,te dvojica velikana opere, Verdi Wagner, obojica rođeni 1813. U samo nekoliko godina prvog desetljeća devetnaestoga stoljeća, pojavili su se nositelji glazbenoga pravca koji nesmetano i omiljeno živi dan danas-romantizma.
U toj grupi velikih romantičara ipak odnos Frederic Chopin-Franz Liszt, odudara svojom enigmatičnošću i posebnošću. I Verdi-Wagner relacija je bila dovoljno bremenita zgodama i nezgodama te je nadahnula Franza Werfela na roman o najtegobnijim godinama Verdijeva stvaranja. U zbiru povijesnih anegdota koje nas i danas prate, rijetko ćemo moći provjeriti vjerodostojnost navoda pa i činjeničnu utemeljenost, jer “anđeo, plavih očiju, kao visoka tužna žena” mogao je Chopin izgledati nekom suvremeniku, dok je možda nekome drugome koji nije svoje doživljaje artikulirao javno tiskanom prozom mogao djelovati kao “mrzovoljna, odbojna prznica, šutljivac koliko neugodan toliko i neugledan”. Pri retrospektivi života, stvaranja i lika Frederica Chopina, imamo na raspolaganju tek, vrlo vrlo duboko impresionističke zapise Franza Liszta i George Sand, dok su brojni tragovi njihovih djelovanja razasuti u onodobnim dnevnim i tjednim listovima. Začudo, već prvom naraštaju pisaca iza Liszta, kao što je Romain Rolland, ta tematika nije bila dovoljno privlačna za razmatranje. Rolland se radije okrenuo Beethovenu.
Prvo što valja znati o poetskim slikama koje je Liszt 1852.,objavio kao knjigu o Chopinu, jest da nije kanio doista pisati Chopinovu biografiju niti se upuštati u traktat o njemu kao glazbeniku, niti išta slično. Naslov ubitačno pompozno sugerira da će čitatelj u njoj naći sve što Chopin kao veličanstvena formula romantizma podrazumijeva, no,ništa od toga.
Franz Liszt pred kraj knjige priznaje da je umjesto kamenja na groblju, želio svom prijatelju i umjetniku vrijednom divljenja, ostaviti drugačiji spomen. Kakav je to spomenar, ili In memoriam?
Čista gesta prepričavanja doživljaja što zajedničkih, što zasebnih te značenja Frederica Chopina kao skladatelja i pijanista, umjesan je oproštaj od pokojnika. Kad bi ostao intiman i privatan. Ali nije. Liszt je odmah po primitku vijesti o Chopinovoj smrti, želio ispaliti svečane salve velikom glazbeniku. Sa premalo municije, obratio se , već tijekom žalobnog prvog tjedna iza pogreba, skladateljevoj obitelji da mu pomogne u pisanju, ali ga je Chopinova sestra Ludwika revoltirano odbila. Poslali su ga Chopinovoj učenici Jane Stirling,od koje nije bilo nikakve koristi. Ustrajan kakv jest, pridobio je za suradnicu Carolyne Sayn-Wittgenstein, koja je i revidirala drugo izdanje knjige, proširivši ga u tolikoj mjeri da je Liszt rekao kako to više nije njegova knjiga nego Carolinina. Saint-Beuve je odbio redigirati knjigu rezerviran prema takvom dvojnom autorstvu.
Moguće je Carolyna namjerno prekrila Lisztove zapise svojom prozom, kako bi opravdala svoj udio u knjizi, jer je služila Lisztu kao svjedok iz prve ruke. Zašto svjedok?
Tu se moramo vratiti na dva toka njihovih glazbeničkih života.
Obojica su imali više dodirnih točaka. Talentirani kao djeca, uz pomoć požrtvovnih očeva dobili su najbolju poduku i svaki za sebe osvajali Beč,tadašnji umjetnički centar. Liszt, došavši sa mađarsko-njemačke strane, Chopin sa poljsko-litavske. Jedina razlika u mentalitetu dvojice vršnjaka bila je privrženost domovini. Liszt je svoju zanemario, a Chopin čeznuo za Poljskom do te mjere da je unio u svoj habitus pojam tuge koja je postala poznata kao “žal”. Liszt je bio svjetski putnik, posvuda kod kuće, Chopin je bio izgnanik koji se u dobi od 20 godina, 1830., nije imao kamo vratiti zbog ustanka koji je buknuo u Varšavi i želeći otići u Englesku, napisao je u putovnicu: na prolazu kroz Pariz. Taj je prolaz značio daljnjih deset godina obitavanja u Francuskoj, a u Englesku je ipak otišao, ali tek pred smrt, i tamo je održao zadnji koncert za Poljake, sunarodnjake.
Tako je poznanstvo Franza Liszta i Frederica Chopina započeto 1832., kada ga je Liszt prvi put čuo svirati u dvorani Pleyel, trajalo manje od petnaest godina, jer su se posljednji put susreli 1845., četiri godine prije Chopinove rane smrti.
Stoga je Lisztu kao biografu romansijeru trebao svjedok, Carolyna Sayn-Wittgenstein, koja bi ga uputila u sve o čemu je želio pisati, a nije znao. Nezgodno je čitati zapise o posljednjim trenucima Frederica Chopina, čak danima, kada znamo da Liszt nije ni bio u Parizu, a prikazuje ih kao da je nazočio svakom trenutku Chopinova oproštaja. Ali Carolyna jest bila nazočna, pa otuda možemo shvatiti njenu namjeru da dovrši svoja svjedočanstva u drugom izdanju knjige. Ista čitateljska nelagoda se javlja u predstavljanju Chopinovog djetinjstva i mladosti o kojima piše s jedne strane kao učitelj povijesne zbilje, a s druge se ustvari, gotovo frivolno priklanjajući trendovskoj tipologiji romansiranih bilješki dviju dama iz tadašnjih umjetničkih krugova koje su djelovale pod muškim imenima: Daniel Stern (Lisztove ljubavnice) i George Sand (Chopinove ljubavnice).Ukratko, to nije bilo ni blizu toga, dapače bilo je obrnuto. Taj nesklad odlično tumači pijanist i profesor Muzičke akademije u Zagrebu, Veljko Glodić, u opširnom predgovoru knjizi, koji je donekle i zasebna knjiga o odnosu dvojice glazbenika. Svakako, čini meritoran i obaviješten kontekst za pristup ovom neobičnom Spomenaru. Veliki doprinos vjernoj reprodukciji obilato začinjenog salonskog poetskog stila kojim piše Franz Liszt, prijevod je Sanje Lovrenčić. To je gusto sito kojem nije promakao nijedan pridjev, nijedna stilska figura, prepjevavajući linije francuske sintakse u napornim izletima u slike iz mašte, kojima Lisztovo pisanje obiluje, a koje glazbenom uhu djeluju poput trilera i brojnih specijalnih efekata Lisztovog pijanizma, ovdje prenesenih u melodijske linije rečenica.
Knjiga Franza Liszta “Chopin” konceptualno je postavljena poput simfonijske pjesme, što može biti dobro došlo osvježenje u praksi tupog doslovnog bilježenja faza nečijega života, ali ovdje je razlog posve doslovan:- Liszt je stvarao po svome, ono što je znao. I kad nije znao, dao je drugima da to naprave. Nije želio pisati biografiju, nego podići spomenik prijatelju. A i sebi.
Počinje primjerice sa poglavljem Opći karakter Chopinovih djela., a da o tom karakteru ne govori, a još manje o djelima. Ono o čemu piše je, Chopinu pripisana estetika i uzori u koje je sam vjerovao. Zatim, ingeniozan odlomak o odnosu umjetnika i publike, opet, najvjerojatnije iz vlastitog iskustva. Sljedeća poglavlja “Poloneze” i “Mazurke”,zapravo je napisala Carolyna, jer nema riječi niti o jednoj jedinoj konkretnoj Chopinovoj polonezi, već se na rijetko arhaičano lirski način, pitoreskno prepričava povijest poljskoga naroda, stilom bliskim Natku Nodilu, ilirskom pokretu i Mickiewiczu. Lisztu kao da je stalo da u čitatelju, ili možda pokojnom prijatelju, više prizove miris samurovine u nosnice i veličajni stil ukočenog nastupa u plesu, nego da išta kaže o stvarnim formalnim inovacijama koje je Chopin donio u povijest glazbe. Nikakvo čudo da su njihovi nategnuti odnosi, umalo posvema zahladnjeli nakon koncerta 1842., za koji je Liszt Chopinu sam pisao programski letak na jedinstveno bezobrazan način; nije uopće spomenuo tri Chopinove skladbe koje je Frederic svirao na svom najdražem instrumentu: Pleyelu, prigušenom i zvonkom instrumentu koji je suprostavio Lisztovom tipu klavira Erard koji se pokazao izdržljiv na Lisztove parade specijalnih efekata. Baladu, Schezo i Polonezu je naprosto izostavio.
Jasan simptom Lisztove ljubomore na skladateljski dar velikog pjesnika klavira. Dok se Chopinova društvena izoliranost može pripisati pak njegovoj ljubomori na blještav društveni nastup i proboj neumornog Mađara. Obojica su trpjela zbog ljubomore, i nastojali je nadilaziti raznim načinima jer uistinu ih je vezivala pripadnost istim romantičarskim ciljevima u glazbi, ali kao ljudi su morali štošta otrpjeti. Na žalost, Chopin i posmrtno.
Stvar je u tome da su često zajedno nastupali pa je obojici bilo važno da uzdiže onog drugog jer je time i veličao samoga sebe. Kompliciran odnos je bio u nečemu posve iskren: znali su veličinu rivala i nisu se nigdje stopili. Povijest ih jr zapamtila kao razdvojene veličine, a Lisztova je knjiga više hommage njegovoj generaciji i vlastitom credu nego što je prikaz Chopinovog života i rada.
Virtuoznost. ? Da. Chopin je bio virtuoz ,ali ni izbliza tako velik kao Liszt. Čak je javno zano reći da bi tako rado volio da može svirati vlastite etude onako kako to čini Liszt. Pariz nije prihvatio Chopina radi virtuoznosti, ali Liszta jest. Naslovivši sljedeće poglavlje “Chopinova virtuoznost”napravio mu je medvjeđu uslugu, jer on, kralj akrobacija, odaje priznanje Chopinu, ali ni traga metodologiji sviranja. Opet.
Tek kad čitatelj dođe do poglavlja “Chopinova osobnost”, shvaća da neće ništa doznati o glazbi, ali hoće puno o Lisztovoj mašti, literarnom talentu, njegovim najmilijim pjesnicima, borit će se da se ne izgubi u nepostojećim krajolicima duše, duha, elementarnih duhova zraka i vode, eskapadama nevjerojatnog arsenala proćućenih najsuptilnijih doživljaja jedne duše koja titra i bez podražaja. Možda je tako osjećao Chopin? A tko bi znao?
Posljednja tri poglavlja: Chopinova mladost, Lelio i Posljedne vrijeme, fabrikacija je već prije spomenutih Carolyninih svjedočanstava u novo , od Liszta, posvojeno tkivo teksta, koje je tu radi upotpunjavanja cjeline. Lelio je pak antiklimaks i klimaks Lisztove improvizacije. Taj dio knjige više zapravo ne govori ni o Chopinu ni o George Sand ni o Lisztu, već je tu Liszt pisac, a oni njegovi likovi kojima pripisuje sve što mu se sviđa ili misli da bi u autentično romantičarskoj viziji trebalo izgledati.
Čarobnost ove knjige koja je stvorila sve stereotipe o Chopinu leži u neprijepornoj čistoći vizije i iskrenosti stila kojim piše Franz Liszt. On je romantičarskim žargonom definirao ikoničnost Chopina, sebe, romantičarske glazbe, duboku vjeru u impresiju i ekspresiju koje se prožimaju u solističkim recitalima koje su obojica održavali pred kraj prve polovice devetnaestoga stoljeća . Lisztova vila u Goetheparku u Weimaru na najistaknutijem mjestu prikazuje pridošlicama Chopinov portret na kojem je doista lijep u eteričnom smislu riječi, bez tragova patnje i bolesti. Možda je tajna u tome da su bili toliko različiti i kao ljudi i kao glazbenici da su se, unatoč svemu mogli voljeti i poštivati. I u ime umjetnosti nadilazi sve urođene suprotnosti i rivalstva.
Chopinu ne bi palo na pamet skladati “Ljubavne snove”, poradi strogog klasicizma i formalne čistoće u koje je odijevao svoje impresije. Liszt nije nikada skladao ništa slično Chopinovom “Fantasie-impromptus”, jer je bio sam jedna veličanstvena fantazija, i bez autorefleksije. Ni Liszt ni Chopin nisu ostvarili svoj naum da napišu išta o tehnici sviranja. Tipično glazbenički.