Đurđa Otržan
Glazba je zadnjih nekoliko desetljeća popularna kao što nikada nije do sada bila. To bi bio zaključak koji bi osnovano donio svaki poznavalac glazbenog tržišta i glazbene reprodukcije. No to bi bila obmana, kad se ne bi uzela u obzir bitna promjena koja se odvijala pred našim očima i u našim životima tijekom polovice prošlog stoljeća. Popularnost glazbe nikada nije bila upitna, a pogotovo to nije bila tijekom povijesti, dok je spontano živjela u malim, većinom seoskim ljudskim zajednicama. Bila je sudionik i partner svim glavnim događajima života, od rođenja do smrti. Vjerujem da svi mi to pomalo znamo ili čak pamtimo, a isto tako i primjećujemo da se urbanizacijom svijeta ponajviše izgubio taj izvorni spoj s folklorom iz kojega je glazba ponikla u narodu. Glazba se u gradu počela doživljavati posredovano, putem drugih ljudi, a slušatelj je izgubio pravo da se ne-profesionalno uključi u muziciranje, osim u amaterskom društvu. Činjenica da se popularnost glazbe jednim dijelom preselila u profesionalno bavljenje glazbom, a najvećim dijelom u konzumerski dio tržišta, govori o dvije pojave o kojima će trebati povesti računa.
Prva je ta da se glazba ne može konzumirati, bar ne na dugo vrijeme, jer ona nije hrana, ona je nadahnuće. Dekadencija ukusa koja se javlja u pretjeranom pasivnom primanju glazbe s reproduktivnog tržišta, prva je posljedica predugog razdoblja jednostranog bavljenja glazbom, onog primalačkog, asimilacijskog, ali na prvom mjestu, pasivnog odnosa prema glazbi. Ukus se ne može ni stvoriti ni razvijati ukoliko ga ne razvijamo u sebi s nečim što se može uspoređivati, a to je vlastiti ritam, ritam krvotoka i kretanja, zvuk glasa i pjevanja iz vlastitog grla, te melodija kao duševni učinak voljnog kretanja našeg tijela. U vrijeme spontanog suživota s glazbom, čovjek je od najranije dobi razvijao usporedo i svoje sposobnosti i vještinu glazbovanja i odnos prema glazbovanju drugog čovjeka, dakle, uspoređivao je, a time i oštrio glazbeni ukus. Bez vlastite prakse u glazbi, slušatelj postaje bespomoćan i ovisan o tuđem sudu. Moći svirati, pjevati i plesati pokazat će se presudnim za ulogu koju će glazba igrati u našem životu. Ukoliko ne uložimo više truda i novca u glazbeni praktični odgoj već od najranije životne dobi, imat ćemo sve više konzumenata, koji od glazbe neće imati ništa, jer su prekinuli sponu sa vlastitom muzikalnošću. Nije otkrivanje glazbe u sebi učenje napamet koje je godine rođen Joseph Haydn, apstrakno pamćenje linearnih podataka koje se samo po sebi može primijeniti na bilo koju struku. Muzicirati znači otkriti vlastite sposobnosti, pjevom, plesom ili blok-flautom. Školski su programi već dugo vremena potpuno zaboravili glazbu. Glazbu je stvorio čovjek, iz sebe, i ona će se razvijati onoliko koliko će je čovjek trebati. Ako ne bude trebao vlastitu, osobnu muzikalnost, neće trebati ni tuđu. Ako izgubi vlastitu glazbu, izgubio je sebe.
Druga je pojava pretjerana profesionaliziranost glazbenog tržišta, koja je, dugoročno gledano, pojava sa regresivnim učincima. Prije pola stoljeća svijet je prionuo uz opću pismenost putem obveznog školovanja i učenja pisanja i govorenja materinjeg jezika. Prije toga je uvijek pismenost bila rezervirana za uski krug profesionalaca, dok je neprivilegirano čovječanstvo gledalo sa uzdahom na one koji su školovani pa znaju pisati. Upravo obrnuto se dešava s glazbom. Umjesto da se glazbeno osposobe svi, glazbena izobrazba postaje privilegij upornih ili bogatih. I to nije napredak.
Uz to je vezana i treća pojava koja proizlazi iz prevelikog naglaska na reprodukciju glazbe putem ploča i snimaka, a to je gubitak živog muziciranja. Radijske kuće su utemeljene na prijenosu živih glazbenih događaja, i to je možda i najvažniji apel koji nam šalje glazba. Glazba je živa kada se odvija sada, u sadašnjem trenutku, i kada se glazbenoj priredbi nazoči na licu mjesta, bilo kao slušatelj ili kao izvođač. Što je glazba, čovjek otkriva tek kada s njome živi, a ne kada se prisjeća tog i tog glazbenog događaja, ili te i te nečije izvedbe. Iskustvo rock’n’rolla je to temeljito potvrdilo, i vrijeme je da se s tim iskustvom računa.
Ne postoji album iz kojeg bi se mogle izvući slike obitavanja u Muzičkom salonu SC-a, 1969.-1979., u istih deset godina koje se inače računaju kao desetljeće rock’n’rolla. Postoji sjećanje na emisije Radio-Zagreba Pratimo muzičke događaje, svjedoci za šankom Teatra &td sa sjećanjem na visoku, ležernu figuru mlađeg muškarca sa mojsijevskom bradom i puno, puno doživljaja uživo. Ako je Nikša i bio naš search engine u to doba, rezultati su bili bliski i životno doživljeni.
Mladi ljudi vole upoznavati svijet. Ako taj svijet sagradi zidove, preskačemo ih i tražimo dalje. Voljeli smo se družiti i to je sva istina Zvečke i Teatra &td, jer je ’71 bila iza nas. Xenakis, Cage, Zeitgeist, Michael Nyman, Meredith Monk. S njima smo razmjenjivali iskustva uživo, susretom. To se ne može nadomjestiti nijednom search taktikom. Nikša je dolazak svakog od zanimljivih ljudi planirao i radio na tome mjesecima unaprijed, a ja sam bila neprestano ažurna, zapitkujući je li se ovaj javio, kad može doći i slično. I onda se ansambl Zeitgeist, čije sam članove poznavala, skupa s Cageom našao na sceni male dvorane Lisinski za vrijeme Biennala. I dok su oni nešto ”proizvodili”, a Cage mantrao, Paul iz grupe okrenuo je gumb na malom tranzistoru na stolu na sceni i usred nihila se začulo – što, pitala sam se, pa valjda Brahms, je li to kvartet, kvintet, čekaj, pa klasika je navečer samo na Trećem, koji je danas dan, pa to je moja emisija… Smrzla sam se. To osim mene nitko nije znao, ni Paul, ni Cage, ni Nikša, i malo mi je bilo jezovito biti dijelom tog butterfly efekta. Kad je Nikša izašao u bijeli svijet i napravio Urbofest na MBZ-u 1979., bila je to kulminacija i zapravo grand finale. Nakon toga je očito morao raditi nešto drugo u životu. Mladi ljudi Zagreba bili su probuđeni i oduševljeni, ali se to nije nastavilo, na žalost. U tome je uvijek bila ona svježa i izravna, inicijalna Nikšina snaga, koja je donijela toliko dobroga u naše živote. Nije to bila hoštaplerska, nego iskrena ljubav za glazbu, ona što krasi sve velike projekte. U jezgri velikih projekata je uvijek netko takav.
Sažetak
Svrha ovoga teksta je stisnuti ruku Nikši za ono za što je bio zaslužan. Nikša je jedinstven tada bio za sve nas, ali znam i da oni koji su ga susreli u njegovoj akademskoj fazi nikakvoga nacrta ne bi mogli imati o njemu, kao divljem Mesiji iz socijalističkog campusa.