Zapisci iz Svete zemlje, lipanj 2018.
SVJEDOČANSTVO TLA,LJUDI I NEBA
U Izrael svatko dolazi sa nekim očekivanjima i predznanjem, ako dolazi prvi put. To mogu biti profani razlozi trgovine i suvremenog poslovanja, a za hodočasnike i turiste je to najčešće potpuno pounutrašnjeno očekivanje onoga što želi vidjeti i posjetiti. Otputiti se u Izrael nije put u nepoznato. Ali ono što je nazovi-poznato,stečeno obrazovanjem, niz je najrazličitijih predodžbi koje tek treba provjeriti. Izrael dočekuje putnika kao i sve metropole,na iznimno civiliziran i suvremen način. Došli brodom u Haifu ili zrakoplovom u luku „Ben Gurion“ u Tel-Avivu, putniku odgojenom na latinskom jeziku teško će biti odgonetnuti logo zrakoplovne tvrtke, ako se ne udari po čelu, ah, kako se nisam sjetio, pa slova idu s desna na lijevo.I li da uoči razliku između velebnih, staklenih građevina koje idu do same pješčane plaže u novom,mladom gradu,Tel-Avivu , i pitome arhitekture luke Haife na obroncima brda Karmel, koja odiše zelenilom . Druga kultura, drugo pismo, to su prve asocijacije, ali zelenilo Haife govori o nečem drugom. Gradska je uprava odlučila da se između svake nove zgrade koja se izgradi, ostavi prostora za najmanje tri stabla. I tu počinje priča o vodi, i životu na vodi, sa vodom ili bez vode.
Sveta zemlja je u prvom redu-zemlja. Reagira na ljudski dodir i utjecaj. Svaka kap vode se računa. Obrađuje li se, postaje raj. Zapuštena, u trenu postaje pustinja i potom kamen. Ona rađa, ako je se napaja. Rodi tamo gdje ju se obrađuje. Crta se može povući na tlu, na kome uz pomoć vode i ruku, obilno rastu palme, voćke i cvijeće, glicinije i bugenvilije, a odmah uz rajske mini-oaze, nastavlja se beživotna pustinja. Stvrdnuta, okamenjena i užarena, sa vrtlozima vrućeg zraka koji dižu preostali pijesak sa tla u vidu pijavice. Posvuda. Od Judeje na jugu do Galileje na sjeveru-, i duž rijeke Jordan, koja je sve manje bujna rijeka, a sve više rječica, otkad vodu skreću za napajanje rasadnika i polja. Mrtvo more na to reagira osekom i povlačenjem sa svojih kumranskih obala, ostavljajući stvrdnutu šljaku na svom obodu.U lipnju, zemlja Izraela pokazuje naznake svoje prave prirode, kakva je većinu godine i kakvu je poznajemo sa svetih slika i biblijskih priča. Brzo nas zemlja nauči čitati njene signale: vidimo palmu, znači tu netko živi, sadi i radi na zemlji. Kamena pustinja, deve i beduini, tu znači, postoje špilje u kojima se može naći zaklon od vreline koja prži sve živo. Ničeg spontanog tu ne raste, osim trske uz obale. Kao da je ta zemlja izabrana baš za to da bude odraz ljudskog djelovanja, dobrog ili lošeg, ispit i provjera, napredak ili prostor kazne. Gora iskušenja kao da sama svojim golim obroncima nudi sliku pitanja: vladaj svim ovim i napravi kruh od ovog kamenja. I dokazuje ga. Doista, napravi kruh od tog jalovog kamena. Boriti se za opstanak na toj inatljivoj zemlji, koja nije neplodna nego čeka na čovjeka da je obradi, uz pomoć s neba, to je slika tla od obala Sredozemlja do Jordana na istočnim granicama, sveukupno, ne većeg od naše Slavonije. Oni koji su se tu borili za opstanak, na tom opustjelom tlu, koje odbija da živi samo od sunca i zraka,a bez ljudi, događa se da se ipak odnekud stvore, doduše, tanki, ali ipak pravi slojevi mulja i prašine pa zatrpaju gradove poput Kafarnauma ili Magdale, koje vjerni franjevački arheolozi pronađu i iskopaju na svjetlo dana. Obrađujući tlo i oni nagone svetu zemlju da otkrije svoju prošlost, dokaže razmjere kuća i hramova, isprazni zatrpane špilje i ,između ostalog, potvrdi prastaro vulkansko porijeklo svog sastava. Sam „asphaltos“-Mrtvo more je svojom dubinom od 4 stotine metara ili Jerihon sa 200 metara depresije pod razinom mora, pokazatelj da je to najvjerojatnije bio krater vulkana koji je najstarijem gradu na svijetu, Jerihonu, pružio plodne obronke za razvoj grada.
Kao rijetko koje tlo, ova zemlja nudi tri oblika: pod njom ili u njoj, špilje, podzemni hodnici, doline i ravnice, nekoć močvare, danas obradive površine i uzvisine. Mjesto rođenja Isusova je u špilji, kuće protagonista biblijskih događanja, Marija, Josipa, Petra apostola ukopane su u stijene. Lazarovo se uskrsnuće odvijalo pred špiljom, u špiljama su Esseni čuvali svoje spise. Stijene i kamenite uzvisine, bregovi Tabor, Maslinska gora, Gora iskušenja, stijena pomazanja, stijena žrtve Abrahama i Isaaka, najistaknutiji su svjedoci najvažnijih zbivanja mnogih religija, jedan porazbacani kamenolom od kojih je onaj pravi kamenolom zvan Lubanja što govori dovoljno o njegovoj goloti, prizorište najznačajnijeg kršćanskog događaja-raspeća Isusa Krista. Kamen ne propada brzo, kamen je svjedok koji nadživljuje brojne naraštaje. Jesu li i te stijene bile izabrane da se na toj pozornici odviju najsvetiji događaji čovječanstva? Jesu, sudeći prema pločama Zakona predanih Mojsiju.
Jedna velika dolina Izraela i obale Galilejskog jezera, kao da su tu da pomognu ljudima opstati na toj zemlji, ničim zaštićeni, osim crnim vulkanskim kamenom.Uzvisine su pak najčešće posvećene dramatičnim trenucima povijesnih prijeloma i političkih ustanaka, Masada, Maslinska gora, Tabor,kao i svi gradići bitni za kršćansku povijest: Nazaret, Bethlehem, Jerusalem, svi su na uzvisinama, bliže nebu. Obale jezera se logički nameću kao dar Božji u ovoj pustolikoj zemlji, pa ih se stoga i doživljava kao razumljivo mjesto čuda: hodanje po vodi, stišavanje oluje, čudesni ulov riba o naravno, krštenje na obali Jordana.
Zemlja kao da konfiguracijom poručuje, ja sam tu za vas, ispod, u sredini i iznad površine, šturo i nemilosrdno nudeći samo tri smjera opstanka. Uz trud, dakako.A taj je trud nekima bio lakši, nekima teži. Rimljanima pred Masadom i križarima u okršajima sa Saladinovim trupama teži,a njima, naviklim na oblike po kojima se kreću i uvjete koje moraju izdržati, lakši, ili bar znatno olakšan. Tim je veličanstvenije vidjeti tragove velikog truda ugrađenog u očuvanje svakog komadića zemlje koji su uložili pripadnici svih religija kojima pustinja nije inače prirodni okoliš, da izdrže, zemlju zadrže i pobijede žegu i pustoš. I to stoljećima. Svi su oni trudbenici, a njihov trud čuvar Svete zemlje, jer je ona doista svim žiteljima oduvijek bila sveta, takva zemlja kakva jest. Prepuna svetih špilja i stijena.
To je zemlja svetih brojeva, naučenih u davnašnjim izbjeglištvima u Babilonu i Egiptu. Dvanaest plemena izraelskih, 12 apostola, 2 trokuta Davidove zvijezde; sva se kaldejsko-egipatsko-babilonska astrološka mudrost preko Feničana ovdje pročišćavala i zadržavala one najsnažnije simbole. I onda helenska tetraktisa, četverstvo ukonačeno u piramidama u egipatskom susjedstvu, znaku vatre, i potom, božanskom intervencijom reducirano na križ križara i kršćana. A od turista sa svih strana svijeta, trgovački svi u Izraelu žive, i Židovi i Palestinci i Arapi. Godišnje se na hodočašćima zaradi kao vjerojatno nigdje na svijetu na svetim mjestima hodočašća, jer ih je ovdje zgusnuto na malom prostoru nebrojeno. Od svetih bunara pradavnih proroka, mjesta bitnih događaja stvaranja prvih kraljevstava pa do najnovijih arheoloških iskopina koje još povećavaju fundus ponude za razgledavanje.
A tu su i biljke. Sikamora u Jerihonu i masline u Getsemanskom vrtu, živi dokazi pobjede života nad pustinjom. Živi svjedoci koji nastavljaju živjeti stoljećima održavani voljom i ljubavlju ljudi, postajući time i same svete biljke. Uz dvije životinje, ovcu i devu, ovo je tlo iznjedrilo oblike života koji se daju izbrojati na prste jedne ruke. Nudi plodove prisutnosti čovjeka, a odsutnost čovjeka kao da je odsutnost Boga. Ovo tlo izolira čovjeka od života, i nagoni ga da ga iznova stvara. Sa četiri osnovna elementa: vodom, vatrom, zrakom i zemljom. Ovo nije zemlja ljubavnih priča. Ovo je zemlja gubitaka i dobitaka.Nagurana jedno do drugoga, sveta mjesta nisu u slojevima poredana kronološki, već po intenzitetu. Bethlehemska je špilja ostala očuvana, prema legendi, jer su Perzijanci navodno vidjeli fresku s prikazom tri mudraca odjevenih u perzijsku narodnu nošnju, pa su je poštedjeli razaranja. A tamo gdje su se vodile bitke, u samom srcu svete zemlje, Jeruzalemu, ostalo je ono što je kroz vrijeme i vojni pritisak pobjeđivalo. Dvorana Posljednje večere je tako iz stoljeće u stoljeće, pod ovim ili onim invazorom, mijenjala mjesto, izgled i funkciju. Kako to sebi vjernici tumače, njihov je unutrašnji doživljaj, ali izvanjski, potvrđuje misao da je religija ovdje nametala i civilizaciju, no u biti, iz toga izranja jedan nepomućeni vapaj za nečim iznad čovjeka, Bogom. Onim koji zna i može više. Tisuće vjernika sa svih strana svijeta, doslovno neprestano, u jednom neprekinutom obredu, potvrđuju svoju nužnu potrebu da se što više približe nečemu što može više od njih, što je iznad njih, što ih je stvorilo i vodilo, i žele da tako bude i dalje. Doživjeti duhovnu atmosferu različitih konfesija zaduženih za ovu ili onu svetinju, u Nazarethu, crkvi sv.Groba i drugdje, poučno je i nadahnjuje, ali svi su oni tu da svjedoče svoju vjeru i odanost, na koncu nuždu i potrebu da se približe božanskom. Zid plača je smo jedan od neprekinutih svjedočanstava.
U ovom muzeju na otvorenom, ipak je jedna druga nužda omeđila postojanje. Izgleda da nebo ne zna za vrijeme, jer od najranijih kraljeva, Saula, Davida i Salomona, pa sve do proroka, zemlja je izbrazdana tragovima potrage za vodom. Zdenci kao mjesta susreta nebeske vode i zemaljske podzemne vode, utjecali su izravno na život. Josipa kojeg su braća bacila u zdenac, nije samo zadesila zla kob, već je i učinjeno svetogrđe spram mjesta koje služi za život stoci i ljudima. Kao simbol da će od njega nastati mit o hranitelju Egipta. Od vladara se očekivalo da se najprije pobrine za vodu, od vremena Salomona do Heroda, a tako je i danas. Izrael je uspio u procesu desalinacije mora i stvorio po prvi put o svojoj povijesti mogućnost da svi imaju vodu. Da su svi i prije imali vodu, sveta bi zemlja drugačije izgledala, a hidro-politika ne bi krojila suživot. Na kraju našega putovanja, rezimirali smo gdje smo sve bili, i samo nabrajanje svih mjesta trajalo je 45 minuta. A svako je mjesto vremenska kapsula, koja se otvara poput lotosovog cvijeta, pričajući sloj po sloj svoju povijest. Rute kršćana različitije su od muslimanskih ili hebrejskih, a i među kršćanima protestanti, katolici i pravoslavci ucrtavaju svoje trase. Na nekim mjestima nema ničega osim isušenog žućkastog kamena, ali tu svjedoče ljudi: baš tu, dobri je Samaritanac spasio drugog čovjeka. I onda postave zalogajnicu s natpisom „K dobrom Samaritancu“. To su jednostavna rješenja. Dramatičnija su ona kad na pustim obroncima zamišljamo križare pod teškim oklopom na nesnosnoj vrućini koja pali, a vode nema, što sultan Saladin zna, pa ih pušta da skapavaju, i onda ih naravno, uništi, a san o oslobođenju svete zemlje ishlapi. Ako je i bilo zelenila, ono se kroz niz stoljeća izmijenilo i sasušilo, pa opet šturo niklo, tako da su ovakva mjesta poticaj za izravno razvijanje predodžbi o onome što smo znali iz knjiga. Kako bi to izgledalo da su svi uvijek imali vode, vidljivo je u Haifi, u perzijskim vrtovima jedne od sekti naseljene na obroncima brda Karmel. Semiramidini vrtovi su prva usporedba koja se nadaje, jer sve buja od života, priroda se otkriva u svojoj veličanstvenosti, ali, crv sumnje nagriza i pita: na drugim je mjestima bilo vode uvijek pa je i bez hidro-politike suživot bio neskladan. Možda je voda jedan od tereta koje zemlja stavlja čovjeku na pleća, da bi ga nagnala da osvijesti svoj rad i svoj položaj u odnosu na elemente. Magovi su se upravljali po zvijezdama, a ovdje je samo jedna zvijezda gospodar svoda, Sunce. Tamo gdje je najteže, svaka se pobjeda čini većom. Rimljanima nije bila privlačna, ta Sveta zemlja. Provincija bez vode za njihove kupelji, doista je bila previše vojnička. Stoga su se zapravo bili smjestili u Tiberijasu, na istoimenom jezeru, s toliko malo oduševljenja da ni naselju nisu dali zanimljivije ime. Tek da budu uz vodu.A da se tu stvarala Biblija, i prepisivali sveti spisi još prije nego je Isus hodao po vodi i smirivao vjetrove, nije bilo u njihovom rasporedu. Oni su bili vojnici carstva, zaduženi za red i mir i poštivanje njihovih rimskih zakona, za drugu povijest nisu imali smisla. A i ta druga povijest je trebala vodu. Ivan Krstitelj je krstio vodom i krštenje na Jordanu je obred u vodi. Doista, simbol života. A u Kani Galilejskoj ta voda postaje vinom. Bračni parovi obnavljaju svoje zavjete. Razmišlja se o transformaciji nečeg jedinstvenog kao što je voda, u plod sunca, zemlje i vode: grožđe i njegov sok. Dakle, ni voda nije dovoljna, zemlju treba obrađivati vodom da bi dala ploda. Ulje iz masline, vino iz grožda, žito i pšenice. Tu je kultivirana pšenica u pradavno doba tko zna kojih bogova plodnosti neba i zemlje. Inicijalno poslanje koje će jednom uroditi kruhom Posljednje večere. Ovdje su se božanske poruke čitale od samog početka,od ničega, gole stijene, do vode, uzgoja bilja i životinja i tek onda bi ta vjernost bila nagrađivana. Možda se može svesti na jednu stalnu poruku čovjeku: zemlja ti je obitavalište, tu radi i živi, ne snatri puste tlapnje o nekim drugim svjetovima. I odnosi se na svakog čovjeka koji je tu živio ili će živjeti, bez obzira kako svog Boga nazivao. A mjesta je malo. Može se mjeriti u metrima. A zapravo su u pitanju tisućljeća. Na Karmelu je i prorok Ilija prisutan, i Pitagora i Asirci, i suvremene Karmelićanke. Vremenske elipse koje opisuju sveta mjesta su vrtoglavih putanja.A nude i misterije. Kumranski spisi u špiljama oko Mrtvoga mora otvaraju nova poglavlja neke zaboravljene povijesti, o sekti Essena kojima je i Ivan Krstitelj pripadao, o ljudima koji su stvarali vjeroispovijest na nekoj svojoj osnovi. Najvrtoglaviji je Jeruzalem. U centimetrima se izmjenjuju epohe i načini života, imena i simboli. Hoćete li sa magima kroz Zlatna vrata koje je Sulejman Veličanstveni zatrpao ciglama, ili na Herodova vrata, ili na via Dolorosa i u rimsku tvrđavu, ili po glavnoj rimskoj ulici Cardo Maximus, možda u neki se ugao pomoliti, jedno je sigurno: hlada nema. Kršćanin gleda uvis tražeći četverostruki crveni križ na bijeloj zastavi, franjevačkoj Custodiji, čuvarici Svete zemlje i traži odmor, potporu svojoj vjeri da je ipak moguća neprekinuta tradicija koja tješi, u svakom smislu. Da se o svetoj zemlji najbolje brinu oni koji je doista smatraju Svetom. Bez obzira pripadaju li duhovnom svijetu u nekom formalnom smislu. Via Dolorosa prolazi dostojanstveno, islam poštuje hodoćašće-hadž, a kršćani se susreću, svaki sa svojom poviješću, Talijani sa Ircima, Afrikanci sa, ne budimo skromni, Hrvatima.A Hrvati sa Japancima , ovi sa Brazilcima i tako dalje. Ikonografija i kostimi su drukčiji, ali je poriv isti. Muzej holokausta svjedoči o sudbini izvan Svete zemlje, o opasnostima i stradanjima druge vrste. Nitko ne odlazi odatle laka srca. To je mjesto velikih gubitaka.
Na velikoj sparini nema zvuka. Baš je stoga hebrejski narod tako predano služio zvuku i glazbi. Ona mu je bila poveznica i radost. Kralj David je svirao harfu, a Solomon hidraulične orgulje. I one su bile na vodeni pogon. Stvarali su život na višoj razini, oplemenjivali svoj narod. Logos kršćana je zvuk sam po sebi, stvaralački i neponovljiv. Zvona crkvenih tornjeva svjedoče o umijeću oplemenjivanja metala iz utrobe zemlje. Nije kruh od kamena, ali je zvuk od minerala. Mujezini pozivaju vjernike pijevom. Zrak nije ostao neiskorišten ponad svete zemlje.
Borba za vodu i dalje traje. Na krovovima svih kuća, bilo palestinskim ili židovskim, poredani su spremnici za vodu, jedan do drugoga, crni ili bijeli. Voda se dijeli u obrocima. Tjednim, mjesečnim. Jesu li pastiri pod Bethlehemskim bregovima napajali svoje ovce na prastarim bunarima koji su još bili svačiji? Jesu li oni bili pravi poznavatelji te izabrane zemlje, idući od mjesta do mjesta, gdje ima vode, da se i njima navijestio Božić? Misterij vode je izgradio ovu zemlju, baš kao i povijest ljudskih naraštaja. Zemlja na tri mora je ipak prvenstveno zemlja. Sve ostalo su stvarali ljudi, uz pomoć s neba, doslovno. I svjetovne i duhovne zajednice.U borbi za vjeru i vodu. Zlo i dobro pokreće priče. Zlo kad je nema, vjere i vode, dobro kad je ima za sve.
Pobjednika nema. Ili možda ima: maslina u Getsemanskom vrtu, starija od kršćanstva. Osnivaču Troje, Iliju su bogovi pred vrata kuće ostavili predmet koji kad se bolje razmisli, predstavlja granu masline. Poljodjelstvo koje je stvorilo civilizaciju na nešto sjevernijoj obalo Male Azije. Ali je taj Ilion, postao poznatiji po ratu koji se ondje dugo vodio. Masline u Getsemanskom vrtu,široke poput divova kao da govore: ovo je naša zemlja. I ponad nas, Maslinska gora. Jer mi smo život ove zemlje. Mi smo veliki dobitak za ljude.