BASHMET,MUNTIAN
RCA Victor Red Seal 09026 61273 2
Kada je već glazba za violu tako rijetka valja je slušati u najboljim izvedbama, a Jurij Bašmet je najbolji izbor. Ovaj je pak album jedan od njegovih boljih i najzanimljivijih.
Umjetnik s nervom istinskog soliste, doveo je violu na solistički podij održavši prvi violistički recital. Osnovao je svoj festival, a već sa 33 godine (1986) utemeljio je vlastiti komorni orkestar: Moskovske soliste.
Na ovom albumu sa crvenim pečatom nudi tri violske sonate: ranog Glinku, nepoznatog i s nepravom “izbrisanog” iz sovjetske glazbe Nikolaja Roslaveca te posljednju sonatu Dmitrija Šostakoviča. Smjeli, rigorozni izbor kojemu je cilj na prvom mjestu; osvojiti koncertni prostor za nova djela violističke literature. Uspjeh jamči snaga Bašmetovog dubokog poniranja u mogućnosti svog glazbala koje doraslo nastanjuje razmak između violončela i violine, otkada je gamba postala tek glasom stanovitih epoha.
Sonata Mihaila Glinke osvaja od prve, nastala u pred-opernom razdoblju skladanja, puna izravne čuvstvenosti ruske romanse, ima samo dva stavka, poput arija blizanaca. No, kad smo već kod početka, odmah je jasno u izvedbenom smislu još nešto: a to da Bašmet ne prepušta klavirsku dionicu uobičajenom pratitelju. Doista, Mihail Muntian, vrhunski je pijanist s beskrajno izbrušenim osjećajem za komorni slog, sličan primjerice onom kojeg je pokazao nekoliko puta u Hrvatskoj Itamar Golan. No, Bašmet se nikada ne približava sentimentalističkoj granici narodnog pijeva, čujnom u oba stavka, već uz jaku Muntianovu podršku cizelira ono klasičarsko u Glinke, to će reći, zapadnjačko i europejsko.Zaključak se nameće sam od sebe: još kao mladić Glinka je bio zreli majstor i njegov kasniji razvoj je bio Glinkin slobodan izbor, a ne nužnost.
Još je zanimljivija sonata Nikolaja Roslaveca, autora za koga se do prije dvadesetak godina nije ni znalo da je postojao tiranijom sovjetske “šutnje”. Sama skladba mora da je nastala u nekom prijeratnom razdoblju, jer je Roslavec umro 1944, ali i da ne znamo ništa ni o njemu ni o ruskoj avangardi prije Oktobarske revolucije, bjelodano bi se u ovoj sonati objavila sva trpkost i maštovita anticipacija brechtijanske bure koja je pomela puno toga između dva svjetska rata. Roslavec je izvrstan zanatlija, forma mu je lapidarna ali razrađena do svakog detalja.Viola i klavir zajedno tvore jedno praskavo tkanje koje, premda avangardno nije krhotina, plakat, fragment ili tek ekspresionistički torzo već ima glavu i rep.Težnja turbulentnoj akcentuaciji vrlo originalna, a dojam predodžbeno vrlo jasan. Svakako, ovo ime valja zapamtiti.
Dmitrij Šostakovič je još jedna, premda ne tiha već radije prebučna žrtva “sovjetike”. Sonatu op.147, napisao je mjesec dana prije smrti, u tri stavka, sa opsežnim okvirnim polaganim tempima Moderato i Adagio, i srednjim briljantnim allegrettom u duhu gorko vrckavog scherza kojeg Bašmet svira punim srcem i gorčinom. Teško da bi Šostakovič mogao zamisliti vjernijeg tumača od Bašmeta koji traga za svakom mogućom izražajnošću u ovoj partituri prozirne teksture, a vehemente idejnosti. Lako ju je slušati, ali je nije lako doživjeti. Skladatelj je vrlo izravan u svojim standardnim kodovima opreka: intimno-javno, ljuljanju na rubu između očaja i konzistentnosti i slično. Dobro poznati Šostakovič, izmiješan sa čudnim uzorom: Beethovenom.Već formalni okvir odaje razinu slobode Beethovenovih sonata, a dramatika je gotovo podsmješljiva prema romantičarskoj doslovnosti čiju naivnost persiflira britko i autoritativno. Tek pred kraj reminiscencija na sonatu “Mjesečina” gotovo da govori iz zemlje duhova. Potresna interpretacija puna razumijevanja i suosjećanja.
Album nosi RCA crveni pečat, snimljen je 1991 u Henry Wood Hall u Londonu, na par koraka od BBCija, ali zaslužuje i viši rang od ovoga no s nečim se mora započeti.