CHICAGO SYMPHONY/FRITZ REINER
RCA VICTOR GD60387
Dovoljno je ovako nasloviti ploču pa da poznavatelji odmah prepoznaju o čemu se radi. Danas Rossinijeve uvertire ne mogu nikoga previše uzbuditi. One su tek dobrodošli, razvedravajući koncertni “štiklec” koji ne ostavlja velikoga traga. Gotovo da se čovjek u čudu pita što je u opusu tog velikog kuhara nadahnjivalo Giuseppea Verdija da ga je držao najvećim sinom Italije.
Jedan od odgovora a zasigurno ih je i više, ali oni leže pod povijesnom prašinom je i osjećaj za kantilenu koji se izgleda niti u njegovo doba a niti kasnije nije dovoljno cijenio. Dovoljno je poslušati uvod uvertiri za operu Wilhelm Tell pa da se osjeti skoro kasnoromantičarski slog sottovoce gudača.
Ovdje je riječ ponajprije o povijesnom dokumentu koji je u svoje vrijeme odigrao ključnu ulogu kako u održavanju postratovskog, pobjedničkog raspoloženja toplim, tako i o upoznavanju za masovnu uporabu najprikladnijim kratkim skladbama orkestralnog repertoara.
Kratke, bravurozne i lako zapamtljive melodije bile su idealne za proboj orkestra a i dirigenta sredinom prošloga stoljeća. Prštave melodije i grandiozni crescendi manifestirali su mogućnosti radio-difuzije u najvećem blještavilu.Čuti orkestar kod kuće u svom njegovom sjaju putem radio-prijemnika, a da se ne mora otići na koncert, značilo je društvenu preobrazbu u bitnom smislu koja je promijenila odnos prema kulturi kao nikada do tada. Dakako, to je bilo vrijeme parada, ali i procjene kvalitete.
Ono što je onda, krajem pedesetih zvučalo kao granica mogućeg u interpretaciji, danas može zvučati na mjestima šuplje, nedovoljno izbalansirano, pretjerano “napumpano” i sl. Međutim, ima nešto nenadoknadivo što je tim izvedbama izgubljeno, a to je snažan, korjeniti entuzijazam, oduševljenje pri svakom akordu, svakom tuttiju. Reiner je bio jedan od magova tog efekta, sa prethodnim iskustvom u operi, za dirigentskim pultom, znao je povući orkestar do granica raspojasanosti. Rossini to podnosi, i u ovih šest uvertira, notorno poznatih: Seviljac, Svraka, Pepeljuga, G.Bruschino, Ljestve i Wilhelm Tell, svaki takt odiše patosom poslijeratnog razdoblja. Danas bi to zvučalo pomalo primitivno, ali i nedostižno. Vrijeme sredine prošlog stoljeća nepovratno je prošlo i ostavilo trag.
Snimke su iz 1958., i osim spomenutih karakteristika nose svježinu prvog stavljanja klasika ozbiljne glazbe na magnetnu traku: nestrpljenje, popularni odabir i sportski duh. Ako je zbog Meyerbeera prestao pisati opere, povijest se Rossiniju odužila zadržavši njegove uvertire na pozornicama, a Meyerbeera poslavši u sjenu arhiva.