Cantus 989 05209242
Na albumu Massimo da camera, dosjetljivog naslova u smislu prikazivanja komornog opusa Massima Brajkovića, ili barem dijela komornog opusa, nalaze se skladbe koje je autor priloženog teksta u knjižici akademik Nikša Gligo svrstao u tri cjeline: skladbe, odnosno pjesme po pjesničkom predlošku, potom skladbe za puhače, odnosno puhačke formacije te skladbe koje reminisciraju standardne komorne sastave. Tako sistematizirane djeluju cjelovito, barem donekle, kako bi slušatelj izbjegao zamci šarolikosti koju autor teksta opravdano primjećuje. Mislim da bi razumljivu potrebu da se opus uobičajeno dijeli na solističke, komorne i orkestralne, vokalno-instrumentalne i td., u ovom slučaju trebalo napustiti i za volju cjeline ili tematske naracije složiti album po jednom od predložena tri ključa akademika Gliga. Prva grupa skladbi „Što sanja otok?“, „Gorostasna obala“, „Jesenja samoća“ i „Leptir na dlanu“ na stihove Predraga Grubića, Miroslava Krleže i Rudolfa Ujčića, već su po svom odabiru pratećih instrumenata uz glas dovoljno šarolike da bi dostojnim interpretacijama pružile uvid u jednu facetu Brajkovićevog skladanja. Solisti Domagoj Dorotić, Marija Kuhar i nadasve Katja Markotić, daju svoju boju ovim skladbama na intenzivno spontan način i vjerujem da pedagogu i istarskom zagovaratelju kulture ne bi bilo teško složiti program od desetak takvih skladbi, čak i sa lijepom vedutom rovinjskog zaljeva na omotnici. Međutim, ispresijecane skladbama za puhačke sastave različitih ugođaja i nekom vrstom apstraktne strukture u šturom, asketskom glazbenom jeziku, popijevke se pojavljuju i nestaju poput stranog tkiva na racionalnom moru, rekla bih, gotovo prozne doživljajnosti. Stih naspram proze škodi stihu, ali i prozi. Dva lijepa dua: Preludio za klarinet i basovski klarinet, te Recitativo concertante za fagot i harmoniku, svakako apartna kombinacija instrumenata daju, pak, naslutiti još jednu facetu Brajkovićevog stvaralaštva, onu koja bi po prirodi stvari bila posvećena liedu. Ovaj rasuti teret skladbi abruptno završava ili pak nanovo počinje posljednjom skladbom (za mješoviti zbor) Capriccio in bitinada u izvedbi komornog zbora „Ivan Filipović“ iz Zagreba pod ravnanjem Gorana Jerkovića. Stoga bi uopćena slika o albumu Massimo da camera bila jedna zbirka različitih skladbi koje bi zavrijedile da se o njima pojedinačno govori što prelazi okvire uobičajene recenzije, pa ostaje pridjevak komorni shvatiti više kao skladbe instrumentalne dispozicije, ali opet uz iznimke pjevanih skladbi. Od svačega ponešto, zanimljivo i informativno.