Preveo Oto Šolc
Rainer Maria Rilke se rodio 1875. godine u Pragu i protivno očevoj želji da se posveti vojničkoj karijeri, odabrao je poeziju i stihove za svoj poziv. Od pjesnika na njemačkom jeziku, Rilke je jedan od najcjenjenijih, i premda je bio austrijanac, po vlastitim se riječima nije tako osjećao. Putovao je mnogo i tražio zavičaj. Našao ga je dva puta. Pariz u mladosti i dvorac Muzot u Švicarskoj pred kraj života. Umro je od leukemije, 29.prosinca 1926. Njegovo umjetničko djelovanje koje danas možemo promatrati u smirenoj veličini klasika, započelo je vrlo rano, 1894. , zbirkom „Život i pjesme“, ali je sam Rilke zbirku „Meni na slavu“ iz 1899.označio kao svoj spisateljski početak . Traumatično nerazriješeni odnosi sa, već tada rastavljenim roditeljima, na kratko se kompenziraju njegovim putovanjem poRusiji sa Lou Andreas Salome, koju je upoznao 1897. u Munchenu. Sa Lou koja je desetak godina bila starija od njega, posjetio je 1900., Lava Tolstoja, mnoge rusk gradove i to višemjesečno putovanje ostavilo je dubokog traga na njegovo osjećanje vrijednosti života, putovanja i uopće, prolaznosti. Lou Salome je imala blagotvoran utjecaj na mladog pjesnika, pruživši mu nadoknadu za ideal majčinske ljubavi i brige, a uz to ga, poput muze, uputila u tadašnje suvremene trendove psihoanalize i umjetničkih stremljenja. Putovanje po Rusiji će ga nadahnuti na učenje ruskog jezika te je prevodio Čehova i Dostojevskog, a napisao je i osam pjesama na ruskom, od kojih je šest posvećeno Lou Andreas Salome. S istom tom predanošću će pred kraj života stvarati stihove na francuskom jeziku. Italiju je već bio dobro upoznao 1989., proučivši renesansno slikarstvo.1902., mu izlazi zbirka „Slikovnica“ koja je njegov prvi veći uspjeh, a njegova su zanimanja tada proza, kazalište, pisanje drama i povijest umjetnosti. Te iste godine, početkom stoljeća, javlja se Augusteu Rodinu da ga obavijesti o velikoj studiji koju je napisao nadahnut njegovim radom što mu donosi nov, povoljan utjecaj očinskog lika kipara , kojeg prihvaća kao učitelja . S Rodinom će na kratko blisko surađivati, dok ih jedan nesporazum ne razdvoji 1907. Od Rodina preuzima etos marljivosti, rada i posvećenosti umjetnosti, što je središnja tema Rilkeovog daljnjeg rada. Brak sa kiparicom Clarom Westhoff, službeno je bio kratkoga vijeka, premda su ostali u dobrim i srdačnim odnosima. Oboje umjetnika je karakterizirala velika posvećenost umjetnosti i radu, te je odvojeni život bio za njih prirodno rješenje.O ljubavi će zauzeti stajalište da treba primijeniti samo to da drugoga treba pustiti otići, jer se prelako držati za nekoga, to ne treba učiti. Poduzima putovanja po Danskoj koja ga se duboko dojmila , a poslužit će i za navodno dansko porijeklo njegovog lika Maltea u romanu koji kani napisati. Smjestit će radnju u Pariz, koji je najviše volio i u njem živio od 1902.do 1914., kad je početkom Prvog svjetskog rata bio prisiljen napustiti grad. Pariz je tada Rilkeov pravi zavičaj, koji je uskladio sve suprotnosti njegove prirode. U njegovoj se prepisci nalazi bezbroj definicija Pariza koji ga je opet privukao krajem rata i on se u njega vraća 1918.godine.
Putnik, takoreći po vokaciji, za željom da mu život ishodi iz ljubavi, smisla i škrt, uživat će Rilke potporu imućnih slojeva tijekom čitavog svog stvaralačkog života, od prve zbirke pjesama koju je objavio uz potporu tadašnje njegove prve ljubavi Valerije von David-Rhonfeld,a višekratno će boraviti na duže vrijeme na imanjima i u dvorcima plemenitaša, što će mu omogućiti nesmetano stvaranje. Iako njegove potrebe nisu bile više od asketskih, a njegova imovina rasprodana na dražbi u Parizu nakon izbijanja rata bila tek zbirka umjetnina i knjiga, ova je cijeloživotna potpora gotovo starinskog renesansnog mecenatskog tipa, iznimna na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i bila je presudna potpora cjelokupnom njegovu stvaranju. Svi dvorci u kojima je boravio, od Duina pored Trsta do dvorca Muzot, bit će neraskidivo vezani za neke od njegovih najznačajnijih zbirki, poput Devinskih elegija ili Soneta Orfeju. Takva je velikodušna potpora tadašnje aristokracije govorila kako o iznimnoj osobnosti pjesnika i njegovom značajnom utjecaju na okolinu, koliko i o ukusu i potrebama tadašnje visoko obrazovane klase. Daleko od toga da se Rilke dao maziti. Cjelokupno njegovo držanje i takoreći njegov „credo“ demantira bilo kakav pokušaj da ga se smatra miljenikom koji je u tome uživao više od nužde. Jer on je, kako kaže na više načina u „Pismima mladom pjesniku“ pisao iz nužde i ne bi mogao zamisliti takav život u kojem ne bi mogao pisati. To je sve za što je živio, jer je život imao tek tada smisla, ako je bio u potpunosti posvećen umjetnosti koja veliča život. Dapače, nadilazi i sam pojam Boga kao nešto nadređeno čovjeku. Čovjekov život je bio taj koji je u suprotnosti prema smrti, putem umjetnosti mogao ostvariti smisao egzistencije, i čak nadomjestiti pojam Boga. Čovjek je morao biti taj koji smisao života i smrti ostvaruje umjesto Boga. Sa takvom zadaćom, boravci Rilkeovi na imanjima velikaša, doimaju se tek nužnim smještajem, koje je opravdanje nalazilo u atmosferi okoliša u kojem je stvarao. Za Umjetnost kao jedini mogući oblik postojanja, polje egzistencije, tako kaže u Trećem sonetu Orfeju.
Roman „Zapisci Maltea Lauridsa Briggea“ nije nastao u jednom dahu. Počinje ga pisati 4. Veljače 1904., a rukopis šalje izdavaču „Insel-Verlag“ 1910. I to radi iscrpljenosti, kako kaže u prepisci, tako da je roman nedovršen i daljnja se sudbina lika nije napisala. Barem ne u romanu, ali Malte u svom svjetonazoru nastavlja živjeti u Rilkeovu kasnijem pjesništvu., npr. u pjesmi „Obrat“ iz 1914., u kojoj kaže: „Dugo je on to zadobivao gledanjem. Učinjeno je djelo vida, sad čini djelo srca, na slikama u sebi zarobljenima“.
Kad Rilke objavljuje roman „Zapisci Maltea Lauridsa Briggea“, iza njega je desetljeće javnog uspješnog rada: „Priče o dragom Bogu“ iz 1900., ogled o Rodenu, zbirka „Časoslov“, proza „Pjesan o ljubavi i smrti Korneta Kristofa Rilkea“, „Nove pjesme“ i tri „Requiema“ iz 1909.
U „Pismima mladom pjesniku“ Rilke postavlja glavne teme koje ga zaokupljaju: princip oca i majke, samotnost,posvećenost umjetnosti, pažljivost, odnos prema životu, Bogu i naročito smrti, koja mu je nužna protuteža punini života koju želi izraziti kao povezanost svega živog u neizbježnost životne jedinstvenosti i cjeline. Osnovni ton kojim podlaže svoju poetiku osjetljivost je okretanje ka subjektivnosti, takoreći zaokret ka subjektivnosti koja se javlja u „Novim pjesmama“ iz 1907. i u drugom dijelu iz 1908. Do tada su osjećaji pjesnika strujali u svijet, sada predmet spoznaje struji u autora. Dominantna postaje spoznaja stvarnosti, čežnja da se iziđe iz sebe. Javlja se težnja za identifikacijom sa svijetom. Ulijevanje svijeta u sebe i izlijevanje sebe u svijet. Jedinstvo nadilaženja života i smrti u svejedinstvu poezije kao novog Boga. Tu se pojavljuje već uvjerenje da je jedino putovanje ono unutarnje. Introspekcija, samo otkrivanje. Uz to, karakter tog putovanja nužno mora biti ono nedovršeno, uvijek u nastajanju, uvijek u prijelazu. Čak i Bog Rilkeov je bitak koji nastaje, koji nije dovršen, čovjek je taj koji mu treba omogućiti nastajanje i postajanje. Zanimljivo je s tim stavom usporediti Goetheovu maksimu iz „Fausta“: Postat li želiš, postani po sebi. Više no Faust, Rilke je izložio takvu poetiku pred sebe kao zadaću smisla pjevanja. Da bi se živjelo u tako osvijetljenoj unutarnjosti, potrebno je, kaže Rilke, pustiti da nam se dogodi život, jer on je uvijek u pravu, iako ne znamo tko ga zapravo živi dok se sve živi, Bog ili čovjek. Nijedna emocija nije konačna, i svaka je dobrodošla, jer ne znamo što čini u našoj unutrašnjosti i kako se putem nje razvijamo. Treba pustiti da sve dogodi i ljepota i užas, važno je samo biti pažljiv i iskren i ići naprijed.
No, proza romana „Malte“ predstavlja najbliže približavanje takvim njegovom poetskom viđenju smisla života i egzistencije, jer nije više sublimirana u stihove, već je dana u neumoljivo oštroj, nemističnoj svjesnosti.“Malte je bio moje Ja i bio je netko drugi“, kaže Rilke. Piše ga 6 godina, nakon smrti oca i raskida s Rodinom. Uočljivi su autobiografski elementi kao npr. ostvarenje čežnje njegove majke za plemićkim porijeklom, pa Malte postaje izdankom danske plemićke loze, smrt oca i razračunavanje sa roditeljskim utjecajima, osjećaj nerazriješenosti i nesretnosti, a sve to preosjetljivom savješću. Iznad ili mimo toga, poriv već otprije poznat iz zbirke „Časoslov“, da se sve što je sakralno, želi počovječiti, u Maltea postaje egzistencijalistički važan. Prozom Rilke razbuktava teme inače sublimirane u stihovima do najveće moguće jasnoće, reducirane i sabijene u neprobojnu dorečenost. Ta dorečenost podrazumijeva bogatstvo podteksta u tekstu, poetiku intime, zbijeno isticanje veza, strahovi, sve komprimirao u lakonski izričaj. To i mašta, bit će ono što je Audena nagnalo da u Rilkeu vidi nenadmašnog izumitelja izričaja i mašte.
Da bi bilo blisko ono što je u nutrini, valja od lika učiniti izoliranog pojedinca koji traži put ka obilju života. Potencirani autor je odmaknut u neodređenu daljinu, neprecizno je određen , ali je predmet kojim se bavi i precizan, koliko precizan može biti pjesnik, ali i neodređen. To je bezzavičajnost, putnik, čežnja za boravkom među ljudima i jaka potreba za osamljenošću, nezavisnošću, čak bezkorjenskom. Protočnost i postajanje u odricanju gospodarenja drugim bićima ili stvarima. U jedinstvu ideje i lika, u kojem je vanjsko centrirano kroz Maltea, njegova unutarnja zapažanja i kvalitete, svojstva koja im on daje, Rilke ne uzima svojstva stvari izvana da obradi likove, već realistično sreće percepcijom neki sadržaj u duši, i to je priča. Time pozadinski pristup izbija u prvi plan, on je protagonist. Ali ipak je on taj koji raspoređuje građu, putem lika i njegovog spoznavanja vanjskog u neodređenom vremenu. Roman „Malte“ je niz dnevničkih zabilježaka, što autoru daje čvrste uzde raspolaganja odgovorom na pitanje „kada“ nakon što je idejno odredio „što“.Autor dominira putem lika selekcijom protoka. Malte je sam svoj svjedok. Lik valja osposobiti receptivnom sposobnošću da sebe ispuni doživljajnom cjelinom u segmentima stvarnosti
Tu je na snazi Rilkeova potreba da zapazi svako izražavanje bića i sve pojave u onom vidu koji im je najsvojstveniji. Naglašeno su tu odnos prema životu koji nam proturječno, a proturječnost je omiljena Rilkeova pozicija, istovremeno omogućava da živimo sve, a ipak su nam svi elementi života potpuno neshvatljivi, kako kaže u jednom Requiemu. Ono oko čega se sve kreće, osovina koja je takvoj ideji nužna da bi se pojačala i razvila do veličanstvenosti, to je odnos prema velikoj nutrini svakog stvora, plod oko kojeg se sve kreće, a to je smrt. Misterija života, tajna života je veća od smrti. Stvaranjem odnosa prema smrti raste stvarnost vlastite egzistencije.I kad je sam bio na samrtnoj postelji prema svjedočenju grofa Von Salisa, Rilke je izražavao želju da njegova bolest do kraja bude samo njegova, da život vođen stvaralački u punoj svijesti i spoznaji omogući svakom njegovu vlastitu smrt, kako kaže u „Časoslovu“. Želio je voljeti smrt kao i život, da mu smrt bude poznata i da u času smrti bude i on poznat njoj. Prisvajanje smrti kao svoje, zadatak je čovjeka da to izvede umjesto Boga. U „Malteu“ je problem smrti smješten u međuljudske odnose, kao vid socijalne komunikacije. A čovjek se dotle ne vezuje ni za koga, živi tek u promjeni, bez potreba da išta zadrži za sebe. Ljubav je Malteu sublimacija pretjerane brige za sebe i čvrstog vezivanja za druge koji bi time samo održavali izmišljenu sliku o sebi. Stoga se Malte odriče volje za trajanjem i traži neprestanu promjenu, jer od sebe traži da stvara ne samo svoj vlastiti život nego i smrt, koja je je u Rilkeovom pjesništvu opisana na mnoge načine, sve do satiričnog prikaza smrti kao modistice imena Madame Lamort, u smislu privida i laži življenja.
Time postiže, kako kaže u pismu baronu Uexküllu 1909., ne izbor iz svijeta za svoj roman, već preobražaj života u nešto više, u nešto veličanstveno. Jedini smisao je za Rilkea u postojanju i ničem iznad njega. Veličanje samog postojanja. Precizno i neposredno. Na način da proširuje granice izrecivog, kao da nešto vidi prvi put.
Ako je Rilkeovo pjesništvo bio bogat i naporan rad da se umjetnosti omogući cjelovitost, u romanu „Zapisci Maltea Lauridsa Briggea“, srećemo to isto, ali u vidu pojedinca prepuštenog samome sebi.
Često se u recepciji Rilkeova rada osjećalo da se uvažava njegov otpor spram civilizacije, kulture i društva u kojem se zatekao. Otpor spram krize koju uzrokuje tehnološki napredak s jedne i gubitak vrijednosnog sustava s druge strane, no, bez obzira iz kojih se razloga Rilke okrenuo afirmaciji individue na tako općem planu, ostaje Malte snažan dokaz da se putovanjem u nutrinu i intimu, može ogoliti egzistencija do osnovnih životnih parametara, življenja, smrti, ljubavi i svijesti o sebi.
Rilke je zahvatio u sam arhetip čovjeka kako bi odgovorio na pitanje koja slika čovjeka odgovara početku dvadesetog stoljeća, ali ona ni do sada nije presušila. Potporu za sadržaj intime svoga lika Maltea mogao mu je dati samo Rilke sam, radom na vlastitoj svijesti o sabranom i odgovornom životu kakav je vodio, dajući time egzistencijalni primjer i potvrdu takvom svjetonazoru. Kako se izražavao više fizičkim, a manje intelektualnim simbolima, našao je izravan put do svojih ondašnjih, ali i današnjih čitatelja kojima i dalje stoje na raspolaganju vlastiti izričaj i mašta da pođu njegovim svjetlokazom.
–
11. rujna, rue Toullier
TAKO, dakle, ovamo dolaze ljudi živjeti, radije bih pomislio, da se umire ovdje. Izašao sam.Vidio sam: bolnice. Vidio sam čovjeka koji je zateturao i pao. Ljudi su se okupili oko njega, to mi je uštedjelo da sagledam ostatak. Vidio sam bremenitu ženu. Vukla se teško uza zid, a on je bio visok i topao, pokatkad ga je opipavala, kao da se hoće uvjeriti, da je još tu. Jest, još je bio ovdje. A iza njega? Potražih u svome planu: Maison d’Accouchement. Dobro. Pomoći će joj-oni to mogu. Zatim, rue Saint-Jacques, velika građevina s kupolom. Plan mi kazuje: Vâl-de-grace, Hopital militaire. Nije mi, zapravo, trebalo, da i to znam, ali ne mari. Ulicom se počeše rasprostirati mirisi sa svih strana. Vonja, koliko mogu razabrati, jodoform, mast od pommes frites, strah. Ljeti su svi gradovi puni mirisa. Potom sam ugledao osebujno slijepu kuću, nisam je mogao naći u planu, ali iznad vrata stajalo je ispisano, još dosta čitljivo: Asyle de nuit. Kraj ulaza bijahu napisane cijene.Pročitao sam. Ne bješe skupo.
Inače? Neko dijete u zaustavljenim kolicima: debelo, zelenkasto, s vidljivim osipom na čelu. Cijelio je, očito, i nije bolio. Dijete je spavalo, usta mu bijahu otvorena; udisalo je jodoform, pečeni krumpir, strah. Bilo je upravo tako. Glavno je, da čovjek živi. To je glavno.
ALI to, da ne mogu spavati pri otvorenu prozoru. Tramvaji jure zvoneći mojom sobom. Automobili prelaze preko mene. Netko je zalupio vratima. Negdje pada staklo prozora, zvečeći, čujem grohot velikih krhotina, mali se komadići smijulje. Tada nenadano prigušen, mukli topot, s druge strane, iz unutrašnjosti kuće. Netko se uspinje uza stepenice. Dolazi, dolazi neprestance. Ovdje je, dugo je ovdje, odlazi. I opet uica. Neka djevojka vrišti: Ah tais-toi, je ne veux plus. Tramvaj juri sasvim razdraženo, gubi se, gubi iznad svega toga. Netko zove. Ljudi žure, prestižu se. Pseto laje. Kakvo olakšanje: pas. Prema jutro čak i pijetao, a to je tako dobro, bezgranično dobro. Nenadano se gubim u snu.
TO su šumovi. Ali, ima ovdje nešto,što je mnogo strašnije: tišina. Za velika požara, držim, nastupa kadkada trenutak pun neke naročite napetosti, mlazovi vode popuštaju, vatrogasci se više ne penju, nitko se ne miče. Bez glasa pomiče se crni vijenac krovišta, a visok zid, iza kojega se vidi plamsaj vatre, naginje se, bez buke. Sve stoji, čeka, uzdignutih ramena, obrazi im se prometnuli u gledanje: čekaju strašan udarac. Takva je ovdje tišina.
UČIM gledati. Ne znam, u čemu je stvar, sve ulazi dublje u mene i ne ostaje ondje gdje je inače ostajalo. Posjedujem nutrinu, o kojoj ništa nisam znao. Ne znam, što se ondje dešava.
Pisamo sam danas jedno pismo, pritom mi je na um palo, kako sam ovdje tek tri tjedna. Tri bi tjedna, negdje drugdje, na ladanju, na primjer, protekla kao jedan dan, ovdje su to godine. Neću ni pismo da pišem. Zašto da nekome kažem, kako se mijenjam? Ako se mijenjam, ne ostajem onaj, koji bijah, a ako sam odsada nešto drugo, jasno je, da više nemam znanaca. Pisati, dakle, strancima, ljudima koji me ne poznaju, nemoguće je.
JESAM li već rekao? Učim gledati. Jest, počinjem. Slabo mi to, doduše, uspijeva. Ali, ja hoću iskoristiti vrijeme.
Nikada mi, na primjer, nije na um palo, koliko obraza ima na svijetu. Mnoštvo je ljudi, ali je još više obraza, jer svatko posjeduje više njih. Eto, tu su ljudi, koji nose jedan obraz godinama, naravno, on se troši, prlja se, postaje un bora, širi se poput rukavice, koju smo nosili putujući. To su štedljivi, jednostavni ljudi; ne mijenjaju ga, i ne čiste ga čak. Naglašuju, kako je sasvim dostatan, a tko da im protuslovi? Pitanje je sada, ako već ljudi mnoge obraze posjeduju, što čine s ostalima? Čuvaju ih. Neka ih njihova djeca nose. Ali, događa se, također, da psi njihovi izlaze s ovim obrazima. A zašto i ne bi? Obraz je obraz.
Ljudi navuku sebi, upravo neugodno brzo, svoje obraze, jednog za drugim, pa ih troše. Ipočetka im se čini, kako su vječni, ti obrazi, ali jedva da dosegnemo četrdesetu: već je i posljednji tu. Ima u tome, naravno, i tragike. Nisu navikli, da čuvaju obraz, posljednji je istrošen za nepunih osam dana; sav je pun rupa, na mnogim je mjestima tanak kao papir i rada se, malo pomalo, prokazuje prava podloga, neobraz dolazi na vidjelo; njime idu svijetom.
Ali žena, žena: sasvim se uvukla u se, nagnula u svoje ruke. Bilo je to na uglu ulice Notre-Dame-des-Champs. Čim sam je ugledao, počeo sam tiho hodati. Kad siromašni ljudi razmišljaju, ne treba ih smetati. Možda se nečem ipak dosjete.
Ulica bijaše sasvim pusta; pustoš, puna dosade, odvlačila mu je korak ispred nogu, udaraše njime o pločnik, kao da imam drvene cipele. Žena se uplaši; prene, kao da je izvan sebe, prebrzo, presnažno, a obraz joj ostane u dlanovima. Vidio sam ga, kako leži u njima, vidio sam njegov šuplji oblik. Stajalo me neopisiva truda, da se zadržim smao na rukama, da ne gledam, što se to otrgnulo od njih. Grozno bi bilo vidjeti unutrašnjost obraza, ali bojao sam se još više same oderane glave, bez obraza.
BOJIM se. Valja nešto poduzeti protiv straha, kad je u čovjeku. Strašno bi bilo oboljeti ovdje i kad bi nekome na um palo, da me dopremi u Hotel-Dieu, zasigurno bih u njemu umro. Taj je Hotel sasvim ugodan, veoma ga mnogo posjećuju. Čovjeku je jedva moguće promatrati pročelje pariske katedrale, a da ga ne pregaze jedna od mnogih kola, koja moraju što brže prolaziti crkvenim trgom……
TAJ izvrsni Hotel veoma je star, već za kralja Klodovika umiralo se u njemu u vlastitoj postelji. Sada se umire u 559 postelja. Naravno, kao u tvornici. Pri ovakvoj golemoj proizvodnji nije svaka pojedina smrt osobito dobro izvedena, ali to nije važno. To je već stvar množine. Tko još mari za dobro izvedenu smrt? Nitko. Štoviše, i bogataši, koji bi to i mogli, koji bi ogli izdašno umirati, zapoinju bivati površni i ravnodušni; želja, posjedovati svoju, vlastitu smrt, sve je rjeđa. Još samo malo, pa će i smrt biti tako rijetka, kao i vlastiti život. Bože moj, sve je to tu. Valja doći, naći život, gotovo je, valja ga samo na se zeti. Htjeli bismo ići, ili smo naprosto prisiljeni, a sada, samo nikakvih naprezanja. Voila votre mort, monsieur. Umiremo, kako je to kome suđeno; umiremo smrću, koja je vezana o bolest, koju u sebi nosimo….
U sanatorijima, gdje se umire tako rado i s toliko zahvalnosti prema liječnicima i sestrama, čovjek umire nekom izvjesnom smrću, koja je već ovdje u zavodu uobičajena; to rado gledaju. Ali, ako kod kuće umiremo, valja, dakako, odabrati onu pristojnu smrt, smrt, kojom umire onaj viši krug ljudi, koja započinje sprovodom prvog razreda i onim čitavim nizom prekrasnih običaja. Pred takvom jednom kućom stoje tada siromasi i do sita se nagledaju. Njihova je smrt, naravno, banalna i bez ikakva okolišanja. Sretni su, kad nađu neku, koja bi nekako pristajala. Može da bude i nešto veća: čovjek uvijek ponešto poraste pritom. Samo, da ne zahvati prsa, ili da ne guši, tada to donosi teškoću.
POMIŠLJAM li na dom, gdje sad više nikog nema, tada vjerujem, kako je nekada moralo biti drugačije. Prije je čovjek znao (ili je to možda samo slutio) da u sebi nosi smrt, kao voće koštice. Djeca nose u sebi neku malu smrt, a odrasli golemu. Žene je imaju u krilu, a muškarci u prsima. Nosimo je u sebi, a to nas obasjava nekim neobičnim dostojanstvom i tihim ponosom.
Na mom se djedu još, starom komorniku Briggeu vidjelo, da u sebi nosi smrt. A kakva je to bila smrt: dva je mjeseca trajala, toliko glasna, da smo je čuli čak na majur.
I KAD pomišljam na ostale, koje sam vidio, ili o kojima sam čuo: uvijek je isto. Svi su oni imali svoju vlastitu smrt. ..
UČINIO sam nešto protiv straha. Cijelu sam noć sjedio i pisao, sada sam toliko umoran, kao da sam šetao dalekim poljima Ulsgaarda. Teško je razmišljati o tome, kako svega toga više nema, kako stranci stanuju u dugoj, staroj kući. Moguće je, da gore u bijeloj sobi, u zabatu, spavaju sad služavke, spavaju svoj teški vlažni san, od večeri do jutra.
I nitko više nije kraj nas, i ništa ne posjedujemo, prolazimo svijetom s jednim kovčegom i jednim sandukom punim knjiga zapravo lišeni svake radoznalosti. Kakav je to zapravo život: bez kuće, bez naslijeđene stvari, bez pasa? Kad bismo bar posjedovali uspomene! Ali tko posjeduje uspomene? Kad bi bar bilo djetinjstvo ovdje, ono kao da je u zemlju zakopano. Možda je potrebn ostariti, pa da sve to uzmognemo dokučiti. Razmišljam o tome, kako je dobro biti star…
( glazba)
ČINI mi se, valjalo bi početi nešto da radim, sada, kada učim gledati. Dvadeset i osam mi je godina i jišta još nisam napisao. Da ponovimo: napisao sam stidiju o Carpacciu, koja je loša, napisao sam dramu Brak, u kojoj razvijam nešto krivo s dvoznačnim sredstvima- i stihove. Ali sa stihovima je čovjek malo učinio, kad ih je napisao mlad. Valjalo bi čekati time, sabirati cijeloga života iz duše i mirnoće, iz dugog života, kad bi to bilo moguće, i tada, sasvim pri koncu, čovjek bi možda napisao deset redaka, koji bi bili dobri. Jer stihovi nisu, kao što to ljudi misle, osjećaji (oni se javljaju rano)- stihovi su iskustva. Za jedan stih potrebno je vidjeti mnoge gradove, ljude, stvari, valja znati kretnje, koje sitno cvijeće čini, kad se otvara ujutro. Valja znati umišljati putove u nepoznatim krajevima, neočekivane susretaje i sastanke: dane djetinjstva, koji su još uvijek nerazjašnjeni, valja znati zamišljati roditelje svoje, koje smo morali povrijediti, kad su nam donosili kakvo veselje, koje mi nismo shvaćali, dječje bolesti,koje počinju u dubokim i zatvorenim sobama, jutra na obalama mora, samo more, mora, noći na putu, koje su podrhtavale veoma visoko i letjele sa zvijezdama- i nije još dosta smjeti misliti na sve to. Valja posjedovati uspomene na mnoge ljubavne noći, od kojih nijedna nije drugoj nalik, na krikove žena u porođajnim mukama. Kraj umirućih valja biti, valja sjediti kraj mrtvih u sobi s otvorenim prozorima, bukom, koja je dolazila na mahove. Ne dostaje posjedovati uspomene. Valja ih znati zaboraviti, kad ih je mnogo i suviše, potrebno je biti vanredno strpljiv, da se dočeka čas, kad će se one vratiti. Jer uspomene, same, još nisu ništa. Tek kad postanu krv u nama, pogled, kretnja, kada postanu bezimene i kad ih je nemoguće razlikovati od nas samih, tada se može dogoditi, da se u veoma rijetkim trenucima, iz sredine ovih uspomena, uzdigne prva riječ stiha.
A svi su moji stihovi nastali drugačije, dakle to i nisu stihovi.-Kad sam pisao svoju dramu, kako sam se samo varao! Bijah li oponašatelj ili budala, kad mi je bio potreban neki treći, da s pomoću njega ispričam sudbinu dvoje ljudi, koji su jedno drugome otežavali život? Kako sam se samo lako uhvatio u stupicu! Morao sam znati, da taj treći, on, koji se povlači kroza život i književnost, to strašilo nekog trećeg, to nešto, što nije nikada ni postojalo- morao sam znati, da on nema nekog značenja, da ga valja zanijekati. On je izlika prirode, koja se uvijek trudi, da odvrati pažnju čovjeka od svojih najdubljih tajna. On je zastor, iza kojega se odvija drama. On je varav žamor na ulazu u tišinu istinitog sukoba. Uistinu, moglo bi se reći, kako je svima dosad bilo teško govoriti o to dvoe ljudi, zadaće, njega svi poznaju. U početku njihove drame primjećujemo nestrpljivost, da se dođe do tog trećeg, jedva ga je moguće dočekati. A kad je tu, sve je dobro. O, kako je dosadno, kad zakasni, ništa se ne može dogoditi bez njega, sve stoji, zapinje, čeka. Ali, dobro; a kad bi ostalo na tom zapinjanju, čekanju? Kako bi bilo, gospodine dramatičaru, i ti, poštovana publiko, koja poznaš život, kako bi bilo, kad bi on nestao, taj omiljeni raskošnik, taj privlačni mladi čovjek, koji sve brakove otključava kao neki otpirač? Kako bi bilo, da ga, recimo, đavo odnese? Uzmimo, da je tako. Opažamo, odjednom, neobičnu prazninu u kazalištima, kazališta bivaju zazidana kao neke opasne šupljine, tek moljci iz loža lijeću nezadrživim prazni prostorom. Dramatičari ne uživaju više svoju četvrt vila. Cjelokupno javno uhodarenje traži za njih, u najudaljenijem kraju svijeta, nenadoknadivog trećeg, jer je on jedini radnja.
A, pritom, među ljudima živi, ne ovaj treći, već ono dvoje; o njima bi se nevjerojatno mnogo toga moglo kazati, o njima još uvijek nije ništa rečeno, iako trpe i rade, a ne umiju sebi pomoći.
Smiješno je to. Sjedim ovdje, u svojoj maloj sobi, ja, Brigge, već mi je dvadeset i osam godina, a o meni nitko ništa ne zna. Sjedim ovdje i ništica sam. A ipak, ta ništica počinje da misli, misli, pet katova visoko, jednog , jednog sivog pariskog poslijepodneva, ove misli:
Je li moguće, razmišlja ova ništica, da još ništa istinito i važno nismo vidjeli, spoznali i izrekli? Je li moguće, da smo posjedovali tisuće godina, da gledamo, razmišljamo, da pribilježimo; da smo propustili neka nam proteku te tisuće kao neki školski odmor, kad jedemo svoj kruh s maslacem i jabuku?
Jest, moguće je.
Je li moguće, da smo usprkos iznašašćima i naprecima, usprkos kulturi, vjeri i poznavanju svemira ostali na površini našega života? Je li moguće, da smo tu površinu, koja ipak nešto znači, presvukli nekim nevjerojatno dosadnim sadržajem, pa nam se on čini, kao pokućstvo salona za vrijeme ljetnih praznika?
Jest. Moguće je.
Je li moguće, da je sva povijest svijeta krivo shvaćena? Je li moguće, da je prošlost krivotvorina, budući da se govorilo samo o njenom mnoštvu, upravo, kao da se priča o strci množine, umjesto da govore o onom jednom, oko kojega su svi stajali, jer je bio svima stran, i jer je umro?
Jest, moguće je.
Je li moguće, da smo vjerovali, kako moramo nadoknaditi sve ono, što se zbilo prije no što smo se rodili? Je li moguće, da bismo svakog pojedinca morali podsjetiti, kako je nastao iz svih, koji su bili prije njega; zna li, dakle, to, i neće li dopustiti, da ga nagovore drugi, koji drugo znaju?
Jest, moguće je.
Je li moguće, da svi ti ljudi sasvim dobro poznaju neku prošlost, koja nikada nije postojala? Je li moguće, da sve te stvarnosti njima ništa ne znače; njihov da se život odvija, ničim povezan, kao zaboravljen sat u praznoj sobi-?
Jest, moguće je.
Je li moguće, da ništa ne znamo o djevojkama, koje ipak žive? Je li moguće da govorimo žene, djeca, dječaci, a i ne slutimo (uza svu naobrazbu ne slutimo) kako već davno ove riječi nemaju množine, već samo jednu beskrajnu jedninu?
Jest, moguće je.
Je li moguće da ima ljudi, koji govore bog, i misle, pritom, kako je to nešto općenito?- A pogledaj samo dvoje školske djece: jedno je kupilo nož, susjed je uzeo sasvim isti. Istoga dana. Pokazuju jedno drugome, nakon jednog dana, oba noža, otkrije se, da su noževi tek izdaleka slični-tako su se različito razvijali u različitim rukama. (Jest, govori majka: kad baš sve morate istrošiti-). Dakle, tako: je li moguće vjerovati, da čovjek može posjedovati boga, a da ga ne istroši?
Jest, moguće je.
Kad je sve to moguće, pa kad se samo i čini, da je to odista moguće- tada bi se moralo, usprkos svemu, nešto dogoditi. Ponajbolji, onaj, koji posjeduje ove uznemirujuće misli, mora započeti da radi, kako bi se sve to razjasnilo; ali, kada je to bilo tko, netko, koji baš nije najprikladniji, tada zacijelo nema boljega. Taj mladi, neznatni stranac, Brigge, mora sjesti, gore u petome katu, i mora pisati, mora dan i noć pisati, on će morati da piše, a to će biti svršetak.