Gradovi dišu poput spavača snivajući ljudske snove.Okreću se u snu, otpuhuju noću, zastenju pod teškim terertima prenapregnute prometne probave, šute nedjeljom i blagdanom, pa se okrenu na drugu stranu i dišu mirnije.
Oblače svoje krošnje u proljetne svježe lisnate haljine, spremaju se na počinak u jesen, zdvojno zimi naprežu egzistenciju.
Na obalama se ljeti pruže u more brodicama i motorima; najljepše sanjaju.
Dragovi-spavači.
Dišu, udišu i izdišu ljudsku volju. Napušteni dišu nečujno u nadi ponovnog buđenja. Na brzinu sklepani kratko, astmatično; trzaju se u snu kad nitko ne gleda. Kraljevski gradovi i zahrču od turističke ugode, a mali gradovi? Mali gradovi čeznu za selom.
Otočki gradovi dišu kao školjke bisernice, iznjedre bobice maslina, grožđa, manjige, nara, podno tvrdih gradina zaboravljenih predaka.
Šepire se na razglednicama, screensaverima, posterima diljem svijeta. Prešutno pristaju da ih se nudi, prodaje, prekraja po kvadrantima, otkopava poslije tisuća godina, vješa po zidovima, prozorima vlakova, brodova, po autobusima, na Internet siteovima. Gledaju nas iz rokovnika, reklama i spotova. Mali uzorci raja na zemlji, novih ulaganja, otkrića, doživljaja, stvaranja i nadasve- građenja. Rast, rast, rast, po svaku cijenu da im se opravda ime kao simbol- grad-nje, pregradnje, izgradnje, dogradnje, nadogradnje, zagrađivanja.
Gradovi nas trebaju. Kao lutka djevojčicu da je uredi, presvuče, kao vječno mladunče trebaju njegu i brigu. Da ih popravimo, osvježimo, učinimo sličnima sebi i prekrijemo novom modom, novim izgledom, novim slojem sadašnjice, stari izgled zamijenimo novim, ne nužno boljim i ljepšim, ali što sličnijim nama. I da ih zapustimo ili napustimo, izgorimo ili srušimo, pregradimo, dopunimo, jer tada se na trenutak probude, pa im novi san zatvori oči.
Gradovi osvajaju. Požudno, vrebaju nas i hvataju u razoružavajuće zamke, zaskaču nas svojom biti obučenom u prolazni ljupki prizor, i to začine: palačinkama, sladoledom, pralinama, avokadom u čokoladi; preliju preko svega ugošćavajuću slast. Osiguraju se da bar jedno osjetilo zapamti, veže se, vrati.
Kad nam otvore vrata pa uđemo, pokazuju nam svoje rane, gdje ih boli, diče se zlatom i baršunom stanovnika koji žive tek u njihovom sjećanju. Nude igru u novim cvijetnjacima i parkovima, srame se svojih uneređenih dijelova, pozivaju nas da osmotrimo nebo i zgodan klimatski čas; potpuno su predani, ravnodušni na simpatiju, ne zamjeraju antipatiju. Prostorišta moći i nemoći.
Ispitujemo ih. Možda baš tu, nešto davno u pripremi, možemo realizirati. Ispitujemo : kako pati, kako se veseli, kako pokapa svoje žitelje, kako ih prevozi i spaja, ima li tu, baš u ovom gradu, neka iskra koja će nam upaliti tihi plamen koji će se razgorijevati u budućnosti i staliti nas, stopiti u duši sa gradom koji nam se nasmiješio. Drag nam je i volimo ga jer nam je omogućio nešto o čemu možemo razmišljati, imati poticaj i podijeliti to s drugima.
Imenima sovjima, izdižu se iznad obitelji i prijatelja, Uljuđuju prostor životnih doživljaja na grupni, a ipak jedinstven način. Grupiraju sve što im pripada u našem iskustvu: Peking, Prag, Sofija…, i na to stave ime, baš poput čovjeka. A pod tim imenima svatko nosi svoju grupu doživljaja, baš kao što ljudi istog imena žive brojne različite živote.
Gradovi su odslik našeg vremena. I samo nama pripadaju. I mi njima. Sve više opstaju kao središte, centar. Postavili smo city centar kao vlastite orijentirne točke u prostoru.
Upili su gradski auti značenje zvonika, katedrala, brijegova, utvrda, planinskih vrhova, bazilika, akademija i svečanih spomenika junacima sa obveznim konjima. Slike gradnje pretapaju se u slike kretanja. Preskačemo od jednog do drugog gradskog centra, da bi se doista autentično moderno ponovo nastavili kretati s drugim ljudima, drugim načinom, u njihovom smjeru.
Unutrašnji ring, vanjski ring, obilaznica, ravno u centar, to su kote društvenosti, osjećaja pripadnosti zajednici. Vičemo, javljamo se, zviždimo, trubimo, preglasno tutnji glazba u našim vozilima, takorećo, kretanjem komuniciramo, dajemo znak da smo tu i mi. Tražimo od gradova da nam uzvrate pažnjom, da nas pimijete,odvoje nešto svoga blaga za nas.
Pjevamo im: Djeca Pireja, Tri novčića u fontani, U heidelgerbu srce ja izgubih, Manhatten transfer, Salisbury Avenue, Winchester chatedral, Bečka krv, Unter den Linden, O, Champs Elisee, Zagreb,Zagreb, Opatijo bajna i nima Splita do Splita.
Pjevamo im u staru slavu, našu i njihovu. Jeruzalem nam je svet, a Rim smatramo vječnim.
Gradovi su prozaični spavači.
Tjeramo ih da sanjaju naše volje, volje za kretanjem, mirovanjem, volju za odmaranjem, izlaganjem, predavanjem, kupanjem i volju za osiromašenjem (najčešće drugih), volje za skupljanjem, gomilanjem, volje za budnim djelovanjem.
On je jedan, a mi se izmjenjujemo. I bit će ga dok god bude nas koji se u njemu izmjenjujemo.
Gradovi nikoga ne tjeraju. Oni samo primaju.
Benzinski vjetar nas šiba sve.
