Za intimnost je potrebna ljubav, kao i povjerenje za prijateljstvo. Gubitak ljubavi ili povjerenja ne ruši ove preduvjete. Za intimnost je potrebno da imamo intimu i da uočavamo intimu onog drugog, važnog drugog. Ili cijelog svijeta ako smo je ponudili na internetu kao robu s opasnošću da bude precijenjena ili podcijenjena. Intima nas nikad ne napušta. Ona je ono što uvijek nosimo u sebi, ili bolje rečeno, ono što mi jesmo. Ona posebna supstancija izmiješanih atoma u molekuli posebne konfiguracije. Hrani se slikom koja nas privuče, glazbom koju želimo glasnije poslušati, licem u koje se želimo zagledati. Sastoji se od naših svojstava. Jesmo li hrabri, poslušni, odvažni, marljivi, kao i od naših slabosti. Zato intima treba istinu o sebi da bi se usavršavala. Treba i komunikaciju s vanjskim svijetom da bi se razvijala. Ali tu gradi zaštitu i zidove, čuva se od otvaranja onima koji su zauzeti samo sobom i nemaju zanimanja za nas. Tada se intima povlači u sebe i tješi mišlju Iris Murdoch:“ …ne trebam društvo. Dovoljno je strašno što istinu moram reći samoj sebi.“ U intimi postoje polja koja si dopuštamo otkriti , manje ili više, i ona koja nikada ne otkrivamo, a nisu tajne, već nazovimo ga radni proces na sebi. Iscrpljujuće studije govore o kraju intime u današnjem društvu, o raspršenosti i fragmentaciji, a već je početkom 20 stoljeća u romanu „Čovjek bez svojstava“, jedan lik Roberta Musila izjavio: „Osjećam se kao da su mi iščupali intimu i napuhali me do neviđenih razmjera.“ Je li već tada prije stotinu godina uočio da intima više nije društveno očekivano stjerana u krug obitelji i doma, već je izvučena van, da se gradi, razgrađuje i opet uspostavlja. I ako je svatko premješten van sebe da sebe gradi, kako će usmjeriti svoju ljubav i pozornost prema drugom koji je u istoj, povijesno datoj, situaciji. Stoga bi svaki od beskrajnog miliona blogova i profila trebao započeti oglasom „Usamljen, ali ne svojom krivnjom“. Jer ono što je intimi potrebno je podrška, iskrenost, blagost, opraštanje grešaka , velikodušnost i nadasve, unutarnji osjećaj koji nam govori kakav je ovaj drugi čovjek i što mu treba. Intima je pogođena jer je njoj mjesto unutar nas, duboko u nama samima, a društveno je izvučena van nas kako bi se na njoj zarađivalo. Profit stoji iza svake izlike da je globalno komuniciranje dobro. Jest dobro za onoga tko ubire zaradu. A oni koji traže partnera za bilo što intimno,makar odlazak u drago izletište, opet kako studije pokazuju gube vrijeme, jer 90 posto internetskih spojeva se ne ostvaruje nego ostaje na pola puta, završava u neodređenom limbu, gdje se ni jedna strana ne usudi ići dalje. Pridjevi topli dom, topla riječ i druge nikada izmijenjene fraze su zapravo točne, jer odaju preduvjet u kojem se intimnost može postići, ako ne za ljude onda za udomljene životinje, jer, kako je jedna vlasnica psa pojasnila zašto drži životinju: „Da mi se barem netko razveseli kad me vidi“.
Intimnost je mjesto za ideale gore opisane. Da nas netko prihvaća bez uvjeta da budemo nešto drugo od onog što jesmo, ali tu je još jedan preduvjet: da barem donekle znamo što jesmo, što zastupamo, kakvog smo morala, što nam treba, a što nam ne treba, dakle, da sve to što tražimo od drugog najprije primijenimo na sebi samima: da budemo sebi podrška, da poštujemo dobrog čovjeka u sebi, da uočavamo greške i opraštamo si da bi mogli napredovati, da ne budemo oštri prema sebi nego blagi, jer ako to ne napravimo, gubit ćemo se u pokušajima veza koje neće postojati zbog sebe samih,nego će biti reinstalacija starih stereotipa i nećemo imati spoznaju o tome kakav je zapravo onaj drugi. Iluzija da samo jedna osoba može posjedovati sve opisane osobine i donijeti nam na gotovo sve što nam treba, je već davno odbačena, ali ipak,ta jedna osoba smo mi sami. Prvo kad izgradimo sve te osobine prema sebi samima, onda se možemo ogledati za drugom osobom, pa ćemo tada naučiti da onaj tko nije u sebi našao ljubav, je ne može ni dati. A bez davanja nema intimnosti. Da bismo razlikovali želi li nam netko dobro ili ne, prvo učimo na sebi. Koliko smo dobri prema sebi. Dobrotom prema sebi ćemo se i upoznati i orijentirati u vanjskom svijetu. Zapažati i osvještavati intimu po njenoj odsutnosti, danas je kronično stanje. U društvu prekarijata čovjek se shvaća kao biće srednje dobi, bez djece i roditelja, bez ikoga o kome treba brinuti, što naprosto nije istina o čovjeku, niti bi ga bilo kad bismo bili takvi nekakvi poluroboti, stalno na raspolaganju poslodavcima koji nas mogu odbaciti kad im se prohtije. Priznati da čovjek ima intimu i da je dobro čuva, prvi je korak silaska sa razapetosti takvih „povijesno danih“ činjenica. Čovjek ju je uvijek imao, ona je sama njegova, jedinstvena supstancija. Ana Karenjina i Ema Bovary su otkrile da im vanjsko ne daje dovoljno, a još nisu bile razvile sredstva mišljenja i osjećanja kako da sebe same vide i razvijaju i da one nešto doprinesu tom vanjskom svijetu. Stoljeće kasnije situacija je još teža jer se niječe da je ljudima išta potrebno osim sredstava za goli opstanak. I zadovoljavanje nagona. Netko će lakše opstati ako sa sobom nosi svoj mali bambus ili neku drugu stvarčicu koju voli, poput dječje dekice.Intima nije nešto što se dopušta, što može i ne mora biti. Ona je uvijek tu, obrađena ili sirova i viče na svim ekranima da je gladna i traži da je se nahrani. Umjetnik ima sredstva zanata kojima formira i formulira svoju intimu, svoj krug ideja i sklonost, pa makar je tehnologija stvorila pomagala koja kao da su skinula odgovornost sa ljudi da moraju izučiti kako sebe izražavati, to je varka, jer se izražavati sebe uči. Na sebi.U svom unutarnjem prostoru. U svom unutarnjem toplom domu, toplom rječju.Bez odbacivanja i bez ironije.
