Thomas Mann je najvažniji njemački književnik prve polovice 20.stoljeća, a po svom dubokom i trajnom utjecaju na suvremenike, kako književnike tako i čitatelje, možda i najpoznatiji europski pisac. Njegova djela, epski romani, pripovijetke i ogledi uživaju nepomućeno zanimanje diljem svijeta.
Rođen je 6.lipnja 1875. u Lübecku u hanzeatskoj obitelji koja je trgovala žitom. Nakon smrti oca tvrtka je ugašena, a Thomas se, 1891. s majkom preselio u München. Ta rana iskustva će mu poslužiti u oblikovanju njegovog prvog velikog romana, tzv.bildungs, razvojnog romana „Buddenbrookovi“, koji obrađuje temu propasti jedne obitelji i njene žitne tvrtke tijekom tri naraštaja. Kanio je isprva biti novinar i započeo je pisati u časopisu „Simplicissimus“ 1893., no vrlo brzo se u potpunosti posvetio pisanju.“ Buddenbrookovi“ , koji su mu objavljeni 1901., donijeli su mu i veliku slavu i premda je uslijedilo plodno razdoblje u kojem su nastala remek-djela „Smrt u Veneciji“ 1912., i „Čarobna gora“ 1924., općenito se drži da su mu baš „Buddenbrookovi“ priskrbili Nobelovu nagradu za književnost 1929.godine.
U Münchenu će živjeti do 1933. kad je, usponom nacizma primoran na egzil, iz Švicarske otišao u SAD. U Münchenu objavljuje svoje prve pripovijetke pod naslovom „Mali gospodin Friedemann“ 1898.i potom „Buddenbrookove“, roman o propasti jedne obitelji koji će ga predstaviti kao analitičara građanskog društva. Tek će jednu godinu izbivati iz Münchena, 1894.-95., kada se pridružuje svom bratu Heinrichu u talijanskom gradiću Palestrina gdje je ovaj radio za jednu osiguravajuću tvrtku. Sklon obradi autobiografskih događaja u svojim djelima, boravak u mjestu rođenja velikog talijanskog skladatelja poslužit će kao pozornica za ključan dio njegovog romana „Dr.Faustus“.Ubrzo nakon objavljivanja prvih pripovjedaka i epa o Buddenbrookovima, Mann piše 1903.novelu „Tonio Kröger“ , koja će mu uz nadasve utjecajnu novelu „Smrt u Veneciji“ iz 1912. osigurat status pisca –psihologa, koji elaborira svoju poziciju umjetnika unutar tog istog građanskog društva . Godine 1905. ženi se Katjom Pringsheim, kćerkom industrijalca s kojom će imati šestoro djece, od kojih će se troje posvetiti književnosti. S njom 1912., odlazi na izlet u švicarsko lječilište u Davosu te već iduće godine započinje s radom na uvelike popularnom romanu „Čarobna gora“, s kojim će osigurati njemačkom romanu istaknuto mjesto u svjetskoj književnost svojim modernističkim postupcima od kojih je najpoznatiji da uz tradicionalnu naraciju koristi ironiju i parodiju, svojstva njegovog izraza koji će s vremenom u kasnijim djelima dolaziti sve više do izražaja. U godini kad je objavljena „Čarobna gora“ Mann započinje rad na četverodijelnom romanu na biblijske motive „Josip i njegova braća“ na kojem će raditi 16 godina. Premda u godinama Prvog svjetskog rada konzervativnih nazora, Mann će se već 1930. govorom „Poziv na razum“ prikloniti humanističkoj i demokratskoj poziciji, a protiv rastućeg utjecaja nacional-socijalizma. Takvo sustavno aktivno javno djelovanje protiv režima, rezultirat će njegovim progonom, te se on, upozoren od najstarije kćerke i sina da se ne vraća s odmora u Švicarskoj kući u München, doista i ne vraća više u Njemačku, već ostaje u Küsnachtu pored Zuricha do 1933.,a vlasti u Reichu mu oduzimaju njemačko državljanstvo i počasni doktorat iz Bonna. Mann dobiva 1936., češko državljanstvo, ali nacističkom okupacijom Češke 1939., postaje jasno da će rat ugroziti njegov boravak u Europi i on emigirira u Princeton u SAD-u, u kojem će živjeti do 1942., kao predavač na tamošnjem sveučilištu. Kao i mnogi kulturni djelatnici i intelektualci koji su napustili nacističku Njemačku, nastanit će se 1942.,u emigrantskoj zajednici u okolici Los Angelesa, Santa Monici. Bit će viđeniji član emigrantske zajednice koja se okupljala kod poznatih umjetnika i znanstvenika, a najviše u Villi Aurora pisca Liona Feuchtwangera. Borbu protiv režima koji upropaštava Njemačku i svijet, a nadasve njemačku kulturu čiji se zastupnikom smatrao, Mann će nastaviti osmominutnim govorima koje je snimao za radio u Americi, a zatim dostavljao engleskom BBC-iju u nadi da će djelovati na savjest njemačkih slušatelja. Ujedno kao zastupnik njemačke kulture koja je prognana iz Njemačke i kao pisac koji je izrastao iz jedne velike književne tradicije i s tom tradicijom stupio u odnos, Mann će 1939., objaviti roman „Lotta u Weimaru“ kojim će se referirati na Goetheov romantičarski roman „Jadi mladog Werthera“ iz 1774., a 1943., kada se već nastanio na zapadnoj obali Amerike, započinje rad na romanu „Dr.Faustus“ kojeg će objaviti 1947., i koji će uvelike formulirati dvojbe i potragu za identitetom ne samo male ali značajne emigrantske zajednice već svakog humanističkog pogleda na svijet tek izašlog iz katastrofe Drugog svjetskog rata. Mann postaje naturalizirani građanin SAD-a 1944. gdje živi do 1952. Već dvije godine nakon objavljivanja romana „Dr.Faustus“ 1949., Mann će biti pozvan u Njemačku koja se želi rehabilitirati i dati mu prvenstvo kakvo je nekada uživao, da u Frankfurtu i Weimaru uzveliča 200.godišnjicu rođenja Johanna Wolfganga von Goethea, i primi nove počasti, a te godine piše i roman o nastanku romana „Dr.Faustus“. Suočen tada sa optužbama druge vrste, naime da je simpatizer sovjetskog režima, Mann se ponovo ne vraća u Njemačku, već se 1952. nastanjuje u Kilchbergu pored Züricha, gdje je i umro 12. kolovoza 1955.godine. Godinu dana prije smrti objavit će i svoj šaljivi, ali nedovršeni roman „Ispovijesti varalice Felixa Krulla“.
Kada su 1975. objavljeni dnevnici Thomasa Manna izazvali su veliku senzaciju. U njima je javnost pronašla odgovore na mnoga umjetnički oblikovana pitanja epohe o kojima je pisao u svojim djelima kao i uporište da je namjerno inicirao javno govorenje o tadašnjim tabu-temama incesta i homoseksualizma.Ako ništa drugo učinio je tu temu građanstvu prihvatljivom za diskusiju. Svakako, objavljivanje dnevnika se nadovezalo na roman o romanu „dr.Faustus“, jer je stvorilo nimbus oko Manna kao oko umjetnika koji se otvoreno obraćao svijetu i nije krio svoj osobni život od javnosti, što je samo ojačalo već ionako stečenu poziciju tankoćutnog psihologa u portretiranju osobe umjetnika naspram ljudi posvećenih običnoj,građanskoj egzistenciji kako je to prvi put izuzetno jasno ocrtao u noveli „Tonio Kröger“.
Roman „Dr.Faustus“ je zamišljen kao životopis njemačkog skladatelja Adriana Leverkühna koji piše njegov dušobrižnik i prijatelj iz djetinjstva, humanist i doktor filologije i antičke povijesti, Serenus Zeitblom.Pve godine života provode u izmišljenom gradiću Kaisersaschernu u realnoj pokrajini, Thüringiji, inače izbornoj kneževini njemačkih careva na koje aludira Mann spominjanjem groba cara Otona III u tom malom gradiću. Temeljiti i opsežni životopis Zeitblom piše u najgorim godinama Drugog svjetskog rata što se poklapa sa vremenom u kojem Mann doista piše roman . Uz taj povijesni vremenski sloj i realni tijek nastanka romana, treći je sloj tijek Adrianova života, a četvrti najšire zasnovana simbolička linija koja obrađuje vrlo poznatu temu o učenjaku iz srednjeg vijeka koji sklapa pakt sa nečastivim silama ne bi li se domogao moći. Pozornica dječačkih godina života su tirinški gradovi Halle, Erfurt, Eisenach, Dresden i poglavito Leipzig. Već tu Mann ukazuje na istovjetnost kraja u kojem su rođeni Johann Sebastian Bach i Georg Friedrich Handel, kao na kolijevku njemačke glazbe, premda izrijekom u romanu citira Goethea koji drži da je Bach bio harmoničan skladatelj, pa obojicu i Johanna Wolfganga Goetha i Johanna Sebastiana Bacha izuzima iz svog nacrta o demonskom u njemačkom biću i njemačkoj glazbi. Za tu svrhu pogodniji mu je Ludwig van Beethoven čiji opus analizira i prepričava Adrianov i Zeitblomov učitelj glazbe Wendell Kretzschmar. Na njegovo uporno nastojanje da nagovori Adriana da se umjesto studija teologije posveti glazbi, Adrian to doista i čini, izazivajući još veću bojazan kod njegovo prijatelja, našeg informanta Serenusa Zeitbloma, koji, po svom priznanju na samom početku romana zazire od svake demonije koja u njemu izaziva strah i gnušanje. Odvajanje njihovih studija pojačava Zeitblomovu brigu za Adriana pa on sluša neka predavanja koja sluša i Adrian kako bi bio bliže njemu i znao što ovaj misli i radi. Intimitet tih dvaju likova naglašen je činjenicom da oni jedan drugome govore „ti“.Kao što Beethovenova glazba često počinje jednim tematskim nukleusom da bi gradila veliku formu simfonije i sonate, tako i jedan događaj u Adrianovu životu ima tu funkciju da stvori ključni nukleus jedne faustijanske teme koja će upravljati njegovom sudbinom do konačnog sloma u ludilu i smrti. Na jednom od Adrianovih izleta on biva prevarom odveden u javnu kuću u kojoj sreće prostitutku koju on intimno naziva hetera Esmeralda i doživi samo to da ga ona pomiluje po obrazu. Međutim, slijedi je kasnije u Bratislavu kamo se preselila . Ta ga djevojka upozorava da je bolesna i zaražena sifilisom, ali Adrian namjerno stupa u odnos s njom i sam oboli. Je li toj njegovoj lakoumnosti kriva oholost, ili iskušavanje Svevišnjeg, Zeitblom ostavlja čitatelju, rasprostrvši tu dilemu na diskusiju o čovjekovoj primarnoj slobodi koju mu je Bog dao, da iz slobodne volje bira hoće li slijediti put Dobra ili Zla. Glazbena tema sastavljena od tonova iz slova njenog nadimka „hetera esmeralda“ bit će nadalje prisutna u svakom od djela koje će Adrian skladati na svom putu propadanja. Thomas Mann time interiorizira demonsko u bolest, dok su vanjske okolnosti o kojima Zeitblom izvještava tek pojavni aspekt djelovanje fatalne bolesti. Kada se prvi put jave simptomi bolesti dermatolozi kojima se Adrian obraća za pomoć, misteriozno nestaju, jedan umre a drugoga odvodi policija u zatvor. Ustuknuvši pred makabričnim prizorima kako mrtvog liječnika tako i policijskog privođenja drugog liječnika, Leverkuhn se više ne odvažuje tražiti pomoć za izliječenje. Njegova mladenačka skladba iz tog razdoblja je poema bazirana na tonskom slikanju pod naslovom „Svjetlucanje mora“ s kojom se kao muzičar i skladatelj definitivno odvaja od romantizma i impresionizma, što znači da će ubuduće morati tražiti svoj vlastiti put i način umjetničkog izričaja. Privučen Münchenom u koji se odlučuje nastaniti, Adrian naprije odlazi u Italiju sa svojim prijateljem anglofilom i prevoditeljem Rüdigerom Schildknappom, te boravi u već spomenutom mjestu rođenja velikog talijanskog skladatelja Palestrine, gdje rade na budućoj Adrianovoj operi na siže Shakespearovog djela „Ljubavni trud je izgubljen“. Tu se već najavljuje osnovna tragedija Adriana Leverkuhna kojemu će ljubav biti zabranjena i svatko koga zavoli će stradati ili mu biti oduzet. Jedino će Zeitblomova prijateljska ljubav izdržati do kraja. Veza sa više engleskom tradicijom nego li sa Goetheovskom i veza sa drugom velikim svjetskim pjesnikom, Shakespearom, bit će u romanu ojačana i elementima faustovske priče kako ju je prikazao Christopher Marlowe u svojoj tragediji o doktoru Faustusu, doduše, sa nekim preinakama. U tom djelu đavo sve kaže unaprijed učenjaku, a on ipak pristaje na pogodbu i obećava mu dušu u zamjenu za moć, dok Adrian čini samo taj nesmotren korak da se zarazi bolešću, a tek onda mu se ukazuje biće demonskog svijeta. U jednom pismu Zeitblomu, Adrian prepričava noćnu viziju koju je u groznici doživio u svojoj talijanskoj radnoj sobi u Palestrini. Doznaje od đavola da ga je čin spolnog odnosa sa zaraženom prostitutkom doveo pod njegovu vlast, da je bolest u Adrianovoj krvi pristanak na ugovor kojim će mu pakao sa svim svojim moćima služiti točno 24 godine, nakon čega skladateljeva duša pripada paklu. Također mu ukazuje na niz događaja u Adrianovom životu koje je izrežirao demonski svijet kako bi ga spriječio da se vrati u božje okrilje. Adrian se vraća u München i nastanjuje se u njegovoj okolici, malom mjestu naziva Pfeiffering, a Zeitblom ga slijedi i preuzima službu učitelja u susjednom Freisingu. Obitelj Schweigestill kod kojih se smjestio Adrian ima psa po imenu Kašperl, što je narodski naziv za nečastivog, a služavka se zove Walpurga, amblemi koji su odjek Goethova spjeva i dovoljni putokazi što se Adrianu sprema. Mann drži svog junaka najvišim izdankom europskog kulturnog duha pa ga i povezuje kako sa Shakespearom tako i sa Danteom, i sa evanđelistom Ivanom, i naravno, Goetheom. Sljedeće veliko djelo koje zasniva Leverkühn je naziva „Apokalipsis cum figuris“ prepuno groteske, ruganja i pesimizma, više spojeno na apokaliptičnost u smislu strahota i rušilaštva nego li u smislu objave o budućnosti čovječanstva. Kolega muzičar, prijatelj i violinist Rudi Schwerdfiger moli Adriana da mu sklada koncert za violinu što ovaj i čini i putujući na izvedbu u Švicarsku sreće Francuskinju i dizajnericu Marie Godeau koju namjerava oženiti. Ali kako za prosca šalje samog Schwerdfigera, Marie radije odlučuje prikloniti svoje simpatije i osjećaje violinistu nego li Adrianu, čime ponovo Adrian gubi ljubav. Uskoro će mu mahnita ljubomora jedne zajedničke poznanice, a Rudijeve ljubavnice oduzeti i tog jedinog prijatelja ako ne računamo Zeitbloma, jer će ona ustrijeliti violinistu u tramvaju nakon jednog koncerta. Adrian sve više tjelesno pati zbog svoje bolesti, a stanja višemjesečne patnje u zamračenoj sobi se izmjenjuju sa proplamsajima kreativnosti u kojima stvara. U karakteru skladbi i glazbenom jeziku kojim se služi Adrian, Zeitblom pronalazi crte genijalnosti, ali i pomračenja uma što pojačava njegovu brigu i strepnju za prijateljevu sudbinu. U smislu glazbenog izričaja, Mann daje Adrianu, danas bismo rekli, cutting-edge tehnologiju jer u skladbama Leverkuhn koristi saksofon i zvučnike, nešto što je doista bilo zadnja riječ glazbenog eskperimenta u prvoj polovici 20.stoljeća. Demonsko ostavlja trag u njegovom glazbenom ukusu ali mu i daje poticaj i sposobnost da se upusti u tadašnja umjetnička pitanja epohe. Zadnje djelo na kojem radi Leverkuhn je anti-beethovenovsko i anti-schilerovsko, „Tužaljka doktora Faustusa“ koja je izraz njegovog svjetonazora kao i vlastitog urušenog stanja. Adrian poziva sve prijatelje na klavirsko predstavljanje tog djela u njegovoj unajmljenoj ladanjskoj kući, no, prije nego li sjedne za klavir, sve prisutne osupne svojim priznanjima o ugovoru sa đavlom i demonskim silama s kojima je u vezi. Razlog takvom pogoršanju njegovog stanja je smrt malog dječaka Nepomuka, sina Adrianove sestre kojeg je ona zbog svoje bolesti na plućima, poslala da živi sa ujakom Adrianom, gdje dijete dobije meningitis i umre. U tome Adrian vidi svoju krivicu i izrijekom kaže da dobra ne bi trebalo biti na svijetu pa i otuda sklada djelo koje će biti Oda žalosti, a ne Oda radosti kakvu poznamo iz Devete simfonije Ludwiga van Beethovena. Kobno predstavljanje „Tužaljke Doktora Faustusa“ završava Adrianovim gubitkom svijesti, a potom i desetogodišnjim vegetiranjem u obiteljskom domu u Kaisersaschernu do smrti 1941. godine.
Adrianov pokušaj samoubojstva u već poodmaklom stanju bolesti sugerira da je osim sudbine Friedricha Nietzschea, Mann mislio i na bavarskog kralja Ludwiga, estetu i graditelja kojeg je parlament proglasio ludim, a pod još uvijek neprovjerenim okolnostima je skončao u hladnoj vodi jezera pored svog dvorca. Uostalom, Zeitblom i govori Ludwigu u prilog, pa bi toliko spominjan Nietzscheov utjecaj na ovaj roman trebalo više tražiti u djelima „Volja za moć“ i „Rođenje tragedije iz duha glazbe“, nego li u životnim okolnostima utjecajnog filozofa. Oblikujući roman kao životopis fiktivnog skladatelja, sinteze duhovne umjetničke misli tadašnjeg vremena, Mann je kao pripovjedač ostao slobodan raspoređivati proznu građu po svojoj volji, ali odabirom glazbenika za svoj glavni lik, umjesto filozofa , dakle, pridavši glazbi stanovitu alkemiju i prirodoznanstveni karakter njene inače ezoteričke prirode, Mann kao pisac više nije bio slobodan. Bilo je potrebno educirati se u tom traženju kamena mudraca koje inače čeka svakog skladatelja umjetničke glazbe, nakon definitivnog odvajanja zabavne glazbe od umjetničke početkom 20.stoljeća, koja je za razliku od umjetničke zadržala tonalni sustav i prigrlila tehnologiju prepustivši umjetničkoj da traži nove putove i estetska rješenja.
Thomas Mann je po vlastitom priznanju bio slab đak, u svemu samouk, ali je bio izuzetno marljiv i spretan kada bi za potrebe djela koje je pisao naučio ili se uputio u neku posebnu znanost, bilo botaniku ili astronomiju, oceanografiju, medicinu za potrebe „Čarobne gore“ ili glazbu za potrebe „Dr.Faustusa“. U tome je možda i razlog zašto na kratkim popisima najznačajnijih Mannovih djela,roman „Dr.Faustus“ dolazi na kraju. Toga je bio svjestan i autor, žaleći što će poseban jezik glazbe možda otuđiti čitatelje kojima će to biti strano. Svakako da će čitatelju upućenom u glazbu ovaj roman pružiti više nego onom tko nema doticaj sa glazbom, međutim, Mann vodi čitatelja kroz glazbeno tkivo sigurnom rukom i podrobnim opisima na način glazbenog kritičara koji djelo doživljava, i taj doživljaj prenosi riječima,čime uspostavlja poveznicu sa čitateljem ne-glazbenikom. Stoga je romanu pomalo učinjena nepravda s obzirom na obilje simbolike i maestralno savladane građe u gustom proznom tkivu koji od romana čine nenadmašenu epsku fresku koja obuhvaća kako prošlost njemačke kulture, književnosti i glazbe tako i ondašnje suvremenosti.
Mann je imao vrhunske savjetnike za svoj roman o glazbi kao što je poznato. Na prvom su mjestu tu rezultati vjerodostojne dijagnostičke muzikologije Theodora Wiesengrunda Adorna, na kojoj je Mann gradio prognostičku muzikologiju, vješto i uvjerljivo. Uz Adorna, Arnold Schönberg je bio onaj koji je utro nove metode u vrijeme Prvog svjetskog rata, pa premda danas znamo i za druge skladatelje koji su skladali 12-tonskom metodom, kao npr. Josef Matthias Hauer, Bečanin, Schönberg je bio vrhunski učitelj glazbe, čak i našem Josipu Hatzeu, iz čijih je bilježaka, Hatzeov unuk, hrvatski skladatelj Ruben Radica rado predavao studentima orkestracije.No, najveći je savjetnik Thomasu Mannu za ovaj roman o glazbi bilo njegovo iskustvo i upućenost u kulturne prilike i umjetnička nastojanja svog vremena, kao i njegova prisutnost u umjetničkom i glazbenom životu Njemačke i Austrije. Svakodnevni je život davao tada dovoljno materijala za odabir iz stvarnosti, od jazza do recimo, „Tužaljke proroka Jeremije“, Ernsta Křeneka, ili opere „Palestrina“ Hansa Pfitznera, ili opere Doktor „Faustus“ Feruccia Busonija. Stravinski kojega je Mann poznavao doživio je čuvenu epizodu sa anti-barbarizmom u Parizu zbog baleta „Posvećenje proljeća“; sve su ondašnje tendencije sažeto ilustrirane u ovom romanu za koji je Thomas Mann proučio živote Mozarta, Beethovena, Berlioza, Huga Wolfa, Franza Schrekera i naročito Albana Berga čija je opera „Wozzeck“ možda i najviše utjecala na gradnju romana svojom formalnom tipologijom. Naime, „Wozzeck“ je tip barokne suite od kojih je svaki stavak jedna vrsta varijacije s kojom se Mann sustavno bavi kroz roman „Dr.Faustus“ kroz gotovo 50 poglavlja. Takva monumentalna suita odaje korištenje, makar u funkciji, muzičkih tehničkih sredstava, kao što su kontrapunkt,crescendo i descrescendo, suprotstavljanje kontrastnih raspoloženja i sonatna razrada. Vrlo često se Zeitblom ispričava zbog korištenja anticipacije, tj. iznošenja unaprijed novog materijala. Simboličko korištenje i komponiranje imena i prezimena, podsjeća na kombiniranje elemenata teme, a monolog francuskog menadžera Fitelberga, jedna je velika varijacija na ton, baš kao kod Berga, na način violinističke tehnike glissanda. Njemački i austrijski muzički život je dao Mannu dovoljno ako ne i preobilje građe za odabir onoga što mu je trebalo za opis stvaralaštva jednog tipskog izoliranog pojedinca kroz koji se prelama duhovna i umjetnička kriza ranog 20.stoljeća, na pozadini njemačke tradicije u koju je uključena i pojava faustijanskih likova. Dodatno postoji i element prodora vanjskog zvuka kao kod Cagea, jer Mann stalno preklapa fiktivno i stvarno, pa se u romanu pojavljuju stvarni veliki umjetnici toga doba, dirigenti Bruno Walter, Ernest Ansermet, Otto Klemperer, konkretni izdavači glazbenih materijala „Universal Edition“ i „Schott“ iz Mainza. To romanu daje začudno dokumentarističku uvjerljivost, snažno se odupirući paralelnoj radnji i podfabulama koje obrađuju uspon nacizma, slom takve politike i nesreću koju je ta politika i anti-kulturni barbarizam donio svijetu. Mannov roman „Dr.Faustus“ potresno je svjedočanstvo jednog napaćenog i katastrofalnog vremena, ali i duboka i prodorna pobuna protiv svega rušilačkog i demonskog , roman koji nastoji da zapamti i sve ono dobro i napredno tijekom prve polovice 20.stoljeća.
( 46 poglavlje romana do rečenice koja završava riječima „do izraza koji je jadikovka“.)