Aquarius Records CD 25-03
Radi se o ploči baroknog kvinteta u sastavu Višnja Mažuran, čembalo, Renata Penezić, flauta, Saša Borčić-Reba, violina, Branko Mihanović, oboa i Tanja Andrejić, violončelo. Ako je redoslijed neuobičajen za slijed instrumenata u takvom kvintetu, to je stoga što se nije moguće nositi sa iskustvom i zrelošću glazbenice koja je podarila Zagrebačkim solistima znatan dio svoga talenta i života. Upravo njen interpretativni “continuo” jamči stanovitu osobitost ovog glazbenog zapisa. Ponajprije to je izbor teme za koju se inače otimaju ‘cutting edge’ ansambli, koji dakako donose uvijek neki novi detalj u izvedbi glazbe prošlih vremena, premda malo toga ostaje u središnjoj produkciji, pa se ovaj ansambl, što mi je drago, odlučio za možda tradicionalan, ali solidan kvalitativan pristup krugu glazbenika oko Friedricha Velikog. I sam znani flautist i zaljubljenik u svoje umijeće, nije štedio ni sebe ni druge da to umijeće učvrsti, njeguje i poboljša. Stoga je literatura (za jedan dvor) obimna, a izbor na ovoj ploči pokazuje vrhunski ukus i osjećaj za bitno dotičnog stila. Fasch, Quantz, Graun, Ch.Ph.Bach, Janitsch i Njegovo Veličanstvo, repertoar su ovog izbora kojeg će svaki ljubitelj baroka prepoznati kao ugodnu, izvrsnu i toplu svirku, što se od te glazbe i očekivalo, uz malo zanosa, odmjerenog patosa i melodike lake za pamćenje.Ritmičnost barokne glazbe zbog koje ju je teško modelirati prema nečijim osobnim afinitetima, postaje saveznik, ako je savladana do pulsa koji potpomaže razvoj melodijske naracije, a tu je upravo srž utjecaja koji Višnja Mažuran prenosi na mlađe glazbenike osiguravajući continuitet doživljaja glazbe kakvog su prenosili i Zagrebački Solisti pri čemu se o nekakvoj “školi” može govoriti samo donekle, onoliko koliko se ljubav za glazbu prihvaća kao pedagoški važna. Ploča je opremljena iscrpno glede glazbe, ali bez podataka o izvođačima, što je šteta jer samozatajnost na hrvatskom tržištu se možda neće toliko osjetiti s obzirom da svi poznajemo glazbenike, ali za plasman šireg tipa, ti bi se podaci trebali priključiti cjelokupnoj opremi ploče. Producent Ljubomir Gašparović, i sam majstor tipkovnica, učinio je zvuk ansambla plastično ujednačenim, a ton-majstor Božidar Pandurić zaslužuje neku nominaciju, makar i Porina. Kronično slabi u standardima baroka, premda s velikim zanimanjem za njegove skladbe, hrvatski glazbenici ne idu dalje od čestih i brzo navježbanih izvedbi, a ovaj primjer pokazuje da se malo temeljitijim pristupom mogu postići i trajniji rezultati. Također preporuka i ansamblu da nastavi sa snimanjem svojih koncertnih programa.