PENTHESILEA

PENTHESILEA roman

1155. prije naše ere

Pasima, životinja sa Crnoga mora, penjala se uzbrdo, u Mirinin hram, omotana u leopardove kože i sa ciljem u kojeg nije sumnjala, spremna da krene čim obavi to što ima. Varana je sa vrha, ne odloživši oružje, zapita:

– Ti Pasima k meni ideš? Vrijeme nalaže, čovjek raspolaže! Na koju ćeš stranu?
– Ja… ja, ne znam gdje je to…
– A što Pasima hoće?- slatko i ljubopitljivo se smekšala strašna spodoba.
– Hoću muža kao ja. Hoću Magija.
Varana se posprdno iščuđavala:
– Pa kako bi Magi bio kao ti?
– Da se brani kao ja. – gorko se našali Pasima.
Varana se grohotom smijala i mahala kosama ko zmijama:
– Pa idi, blago moje! – cerila se šireći ruke tobože dobrohotno.

“Idem, idem”, brzala je Pasima nizbrdo u šumarak. Konja, tobolac, oružje, sve je bila sakrila,bojala se prokletstva Varaninog.

Glas da divlja žena traži muža putovao je brže od nje. Raspitivala se za boravište Magija.
– Ta je zemlja zabranjena! – rekoše joj.
– A, nema toga! – reče Pasima.

Kad je ušla u Dolinu Palmi, znala je da je više nikakvo prokletstvo ne može zaustaviti.

Tako su Masanije ostale bez svoje najbolje ratnice, a Magiji bez Ajloha.

Strast se ne može izbrisati, može se samo preinačiti.

– K njoj ideš kao bundeva, a izađeš kao iscijeđen limun.
– Gdje je ta voćarna?
Šalili se Ajšahovi učenici na Ajlohov račun, ali njemu nije bilo do šale. Ajšah ga je od jutros prikliještio.
– Vjetar je nestalan, ali vjeran. Idi, ali se i vrati. Sina si dao, i kćer ćeš dati. Ako je budeš imao. Magijeva djeca ne nestaju. Moraju biti odgajana, uzdignuta i usklađena s drugima. Moraju nekome pripadati.
– Da je pustiti vas dvojicu, udvostručili biste stanovništvo Perzije za godinu dana.
– A tko ima čast biti drugi otac naroda?
– Tiše tamo! Ašure?! – obrecne se Ajšah na mladiće.
– Suvremeni vladar, pa bez strasti, to ne ide,… – odmahivao je glavom Ira.
Ajšah povede Ajloha dalje od veseljaka, na čemu mu je Ajloh bio zahvalan, jer mu je duša treperila na najdubljim žicama kao pred grmljavinu.
U dolini, Darije je pjevušio čisteći oruđe nakon rada u vrtu. Sunce je već visoko bilo odskočilo. Ajšah mirno nastavi:
– Nisam se isprva složio, kao ni drugi, uostalom, kad je Zemula pristao da te damo. Ali on je rekao da je mi moramo čuti bez požude, bez strasti. Znaš da riječi mutavoga zlata vrijede. Rekla je: “-Jednoga! Dajte mi, jednoga! “ I mi smo te dali, jer smo mislili da ti to možeš.Nagon ju je potjerao k nama, ali ima u tome i više no što se čini, samo to treba ispitati. Svećenice su se uzoholile, prigrabile oružje, iskorištavaju narod za svoje sebične ciljeve. U Trakiji, i drugdje. Nije za tebe da ideš po kaznenim vojnama. Kćer ne može biti Magi, ali može slušati Magije. Ona će možda znati s njima ako mi ne možemo. Na otocima si bojaju tijelo, a ta boja tako smrdi da svi muškarci bježe. U Prieni ubijaju djecu, mušku, kako čujem. Shvati, ne radi se o parenju.- Ajloh je s nelagodom spoznaje klimao potvrdno, a Ajšah se trudio biti razumljivim:
– Zemula nas je ispravno uputio: “Jaka Masanija, koja vjeruje u Mirinu i moli Magije za pomoć, naša je obaveza.” Je li tako? A zašto je došla? Zar si ne bi mogla uloviti koga hoće? Sama? Bi. Dakle, traži nejasnom slutnjom nešto što ona ne može, a to je? – upitno je završio Ajšah očekujući da Ajloh sam dovrši.
– Znanje.- tiho dometne Ajloh.
Ajšah se šutke složi.
– Vodi je uz granicu, da vidiš gdje se djetetu ima boriti. U Herat ne idi dok te ne pozovem, a kćer mi pošalji.
Ajloh klimnu glavom, pogledavši bistro i izmučeno u Ajšahovo lice puno svijesti o odgovornosti novopostalog poglavara, čekajući da ga Ajšah blagoslovi pred put.
Ajšah ga privine na grudi:
– Tajne nam nisu dane da ih čuvamo, sine moj, nego da ih naučavamo.- tapšao je Ajšah mladog Magija po ramenu kao zadnju dobru poputbinu.
– Ahura.- pozdravi Ajloh.
– Ahura.- polako odzdravi Ajšah.

“Ako si zaboravio, odmaraš se.

Kako god da napreduješ, sve si bliže sebi.

Tko god da te vodi, vodi i sebe.

Ako si sam, to je zato da se upoznaš.

Stiži sam sebe, tako ideš naprijed.

Svi poslovi traju kratko, samo ljudski vijek dugo traje.” – nije se Ajloh mogao oslboditi Ajšahovog glasa i njegovih uputa.

Vratio se Ajloh među Masanije, i poučio Pasimu da na sve što joj Varane budu prigovarale, odgovara sa “Magi tako hoće”, pa neka se njihove mračne struje prebace na njega. Od sada on odlučuje pa neka to prime kako im drago. Pasima kao da je to jedva dočekala, tako i postupala. Mučio se Magi sa njihovim mračnim i za neupućenog, pogibeljnim strujama, dok jedne noći ne probudi po drugi put buduću majku, riječima:
“Idemo. Vrijeme je.” Pasima posluša poput mačića kojem je zima, i uzvere se na kolica za nju pripremljena, i tako odoše.
“Nije važno da te puste proći, nego da te puste ući”,- rekao je Ajšah davno, kad je prvi put odlazio ženi. To ga je sad čekalo.
Pasima je šutjela i trpjela, a kad bi joj došlo teško, rekla bi samo gledajući svoj trbuh: ”- Ovo je jako veliko.”, a suze bi same tekle tamnim licem. Ništa nije prigovarala, čak se jednom i nasmijala kad mu je mačka prevrnula zdjelicu sa hranom.Čudno se Magi osjećao nakon svih tih godina naukovanja za kralja. Postao je muž, ali kakav? Sa zadatkom. Ali kakvim? Užitak je mogao tražiti tek u zahvalnosti što je izabran za taj zadatak. Postao je običan smrtnik, naglo, obradovano i neobradovano u isti mah. Postao je otac i prestao, davši Klama Magijima. Sad opet ima biti otac… Ogromnost stvarnosti s kojom se nosio nije protuslovila lijepim, veličajnim zamislima iz godina učenja, ali tamo se samo učilo o životu, a da od tisuća lica života, ovakvo baš zapadne njega, Ajloh nije znao što da o tome misli. Jedino se u dubini nutrine pomaljao neki mukli, ali stalno brujeći osjet potvrde da sve to jest stvarno, žešće i neponovljivije no što ijedan nauk može biti, onako kako se osjeća neka nezaslužena povlastica u vremenu kad su bogovi odlučili da je čas da nam pripadne. Čekao bi Magi tako jutro, s nadom da će s novim danom doći i nova snaga da uhvati svijet za kraj, da čvršće zgrabi sadašnjicu koja mu je pripala. “Ciljevi, ciljevi..”- cmoktao bi uvijek nezadovoljno Zemula, a za njim Ajšah, na silovitost pitomaca. Smisao cilja je ići prema njemu, spoznao je sada Ajloh.
Pasima samo reče: – Ne ide više.- i spuzne iz kolica poput teškog slona na zemlju. Naiđoše seljaci iz vinograda i ponudiše pomoć, ali je Pasima rukama odgurivala njihovu namjeru od sebe ne želeći da je itko dira, govoreći “Heja.. Heja.” Teško je dahtala i pila vodu iz Ajlohovog dlana kao netko tko više ne zna što radi. Mučila se dugo, a Ajloh još i više, vidjevši da je već noć, a djeteta nema. O ponoći rodi dijete, a seljaci joj nadjenuše ime Hipolita. Hipolita… izgažena konjima, objasniše Ajlohu ime. Ali dijete poplavi i umre, a Pasima se i dalje mučila s Ajlohom pored sebe koji se znojio skupa s njom. Mijenjao bi se Ajloh s njom, ulio bi joj novi život, sad kad ju je tako naočigled ostavljao. Nikada Ajloh nije osjetio toliko smilovanja za neko biće, smilovanje koje je nadilazilo svaku ljubav, osjetio Pasimu kao svoju ženu i njenu vrijednost za sebe. Nije mu ispunila nijedan san, bio je zelen, a je li on njoj? Sve mu se u glavi i srcu nadmetalo jedno s drugim.
Bila je hrabra, bila je jaka, živjela je da bi se za život borila, a ne kao on da bi život doživljavao, a taj mu se život sada tako podao doživljajem da bi zaurlao. U to spazi dijete, i povuče ga. Seljaci uzbuđeno pokazaše na obzor gdje su prve zrake sunca zlatom osvajale nebo, i kao da se Pasimina duša preselila u njih, u zlato velike zore koje ju je primilo u sebe da u njem vječno živi, da ga podsjeti na ono jedino za što je živjela i umrla, na živi život. Ajloh primi dijete, i nadjene joj ime Heja,…Heja, ona koja budi. Privi dijete na grudi i dade se na posao da u strahopoštovanju očuva trezvenost. Omota dvije Masanije zajedno, mrtvo dijete i majku koja nije vidjela dijete, nasloži granja i lišća u jamu pod stablom, zakadi, te sve zapali.
Strahovito se plamen u zemlji razgori, ali je Magijevo znanje bilo dostatno da se nikakva šteta ne učini. To potvrdi Magijev ugled u očima seljaka koji su mu prišli iz poniznosti pred njegovom odorom i obrijanom glavom, ostajući mu na usluzi iz običaja, a sada ga potičući na sigurnost.
– U grad treba ići. Nije dobro u polju dugo boraviti…- opominjali su ga.
– Što? Ah,da.- pribirao se Ajloh.
– Previše je životinja u polju.- urazumljivali su ga.
Ajloh se uspravi, zagledan u gradske bedeme u daljini pred sobom.
– Koji je ovo grad? – upita, znojan i umoran.
– Ilij,… Ilij je to.- rekoše seljaci.

– Kako to da ti, Magi, dijete imaš?- upita kralj kraljevskog pitomca.
– Vršnjaci smo, reći ću ti.- prešuti Ajloh ono što je trebalo prešutjeti i reče:
– Dijete je Ahure Mazdao, posvećeno u svitanje. Masanija.
– Masanija? Tako. – Mladi, naočiti vladar kao da je razmišljao.- U Afriku ne možeš. Dijete nije crno, ne bi ga žene primile. Otočanke ti ne preporučam. Znaš što, ostavi je kod mene. Trebat će mi. Bog rata nas češće posjećuje.- nasmije se Prijam, i vidjevši da je Magi ostao ozbiljan, nastavi: – Dijete treba dojiti, dok zube ne dobije.
Narodi mora su udarali, čuo je, ali to mladoga kralja izgleda nije previše brinulo.
– Ne mogu.- reče Magi. – Umjesto sina mi je.
I krene sa Hejom na put. Počesto je čuda na trgu izvodio ne bi li prehranio sebe i dijete. Učio ju je jesti, a ona bi prstićima prebirala zalogaje na tlu pred sobom, prinoseći hranu ustima, a kad ne bi pogodila, rasplakala bi se od gladi.Putovao noću da razbojnici ne bi pomislili kako Magi neko veliko blago sa sobom nosi i opljačkali ga. Pred Sardom se raspita za vladara. Svećenik mu kratko reče:
– Pohlepna žena i svadljivi muž, izravni naputak za propast.
– A da je obrnuto? – upita Magi tek is kastinske ljubaznosti, razočaran stanjem.
– Obrnuto mu je brat. – odbrusi svećenik, sretan što može biti iskren prema sebi ravnom. I Magi odluči. Pamfilija.
Žetva je bila u punom jeku kad ugleda pred sobom plave vrhove Zagrosa.” Tu su se sakrile, nesposobne da se brane na boljoj zemlji”, shvati. Ajlohu se činilo kao da nikada prije toga nije ni živio i sve to proživio. Kao da se Ajšah poigrao s njim i udijelio mu tek praznu kartu života. Ako je tako, uvjeravao se, upoznat sa obratima koje su mu događaji prinosili, onda ću ja tu kartu procijeniti i osposobiti za igru. Možda je stari lupež to i htio, sad već vještije zaključi Magi, osjećajući da sa svakim novim korakom, ma kako šutljiv i neproziran u spoznaji bio, razmiče zastor koji je Pasima postavila kao zagonetku pred sve njih.
Na ledini, sredini malog sela pored mora, spazi ženu s držanjem posvećenoga. Pored nje je sjedila djevojčica i pažljivo je slušala. “Ovo mora da je Varana”, – pomisli.

– Ispravno si došao.- reče Varana ne ustavši da pozdravi stranca, a Magi od iznenađenja ne znade što bi dalje. “Vidovita, zasigurno.”
– Što to imaš? – radoznalo se raspita Varana.
Ajloh razmota Heju.
– Dijete! – ciknu oduševljeno starica i nagne se nad djevojčicu.
– Masanija. – pojasni Magi i ozari lice mudroslovke.
– Od zle h’Hvarane si pobjegla, što li? – tepala je Heji. Dijete je pogledom pratilo srebrne čuperke oko Varanine glave kojima se lahor poigravao.
– A plave oči imaš. – reče, zagledavši seu tamne oči Magijeve.
“ Je li ikada vidjela Magija?”, upita se Ajloh.
– A mi skroz propale, kao što vidiš. – potvrdi Varana Magijevu slutnju o njenoj vidovitosti
i onome na što je naišao tražeći ženski narod.
– Vojske nemamo, jedva nešto, a lijekova uvijek treba.
Ajloh bi kliknuo od radosti da je od umora mogao. Lijekovi…Vidarke !, Vidarke su to! Da je htio ne bi mogao bolje poželjeti za sebe i dijete. Doista, oko njega su bile, istina, trošne kolibe, ali su tuda poslovale žene čiju je dugu odoru tek sada zapazio. Ne ratničku, masanijsku, već spretnu, jednostavnu, prekrivene glave. Vidarke. Smućen od ushita, jedva da je čuo staru, koja je jednolično nabrajala:
– Bilo nas je, oooo, koliko nas je bilo, a sada, jedva se prehranimo. Ali, ide, ide. Jedino kad sjeverac zapuše, ničega se ne sjećam, a i nasljednice nemam, tek ovo dijete. – pokaže na djevojčicu koja je ustala pred strancem i netremice ga istraživački promatrala.
– Ostavit ćeš je, hoćeš? Je li? – toplim usrdnim glasom uznastojala je Varana dobiti Magijev jasan pristanak, a on samo što nije zajecao. U duši mu je u sjećanju odjeknuo Zemulin pozdrav prije no što su pod širokim zvjezdanim nebom polagali zakletve kojima ih je Zemula kao dječake uvodio u tajne vještine kraljevanja:
“ Sretno stigao stranče,
evo ti sestara i braće.
Moreplovče zvjezdanih daljina
evo ti roda.
Zatočniče tijela,
evo ti doma.”
Kako su te riječi onda, postale slikom sada, tu pred njim, u njemu, i ma kako god se siromašnim činilo sve što je oko sebe vidio, pustinja kroz koju je prošao, divlji pašnjaci na kojima je spavao, sve se to raskošno otvorilo pred njim kao istina, nešto za što nije znao da je živo i da se može prepoznati. Travarke,… Najbolje od ženskih naroda, brale su trave po pašnjacima i vrletima kroz koja je prolazio. Kako mu to nije palo na pamet, prigovarao je sam sebi. Zaraslost pašnjaka je bio jasan znak da su u blizini Vidarke, ali mu je promakao. Tuga ga je bila previše zaposjela, zaključi i pogleda Varanu koja je sa strpljivom nadom čekala njegov odgovor. Tuga i oprez neizvjesnosti. Polako, stisnutih usana, potvrdno klimne glavom, a kapci su mu bubrili od suspregnutog napora, da, tu, pred jedinom dostojnom zastupnicom svoga staleža koju je sreo na svojim lutanjima, ne isplače sav svoj jad, i okonča svoje strepnje olakšanjem što je našao dom za sebe i dijete, pa ma kako jadan bio.
Varana se hitro osvrne i pokaže na brvnaru nedaleko njih:
– Tamo nema nikoga. Tamo možeš ići.
Ajloh krene prema drvenjari, ali ustukne. Pod gredu praga šmugnu nečiji vijugavi rep.
– Ne boj se. – ustane Varana. – On čuva prag.
I vještim zahvatom izvuče crnoglavku ispod praga i odnese je nekamo.
Ajloh primi Heju te oboje odoše na morsku obalu da se operu.

Zašto nije otišao Ajšahu? Jednostavno nije. Niti jednoga časa nije na to pomislio. Nije se tvrdoglavio. Ta tko bi se usudio Ajšahu suprotstaviti. Ajšah bi ga ionako pronašao, nije se o tome radilo. Ako Ajšahu nije jasno da on sada, baš sada nikako ne može natrag u Ur, onda neka razmišlja. I Ajloh je imao pravo na svoje odluke. Učinio je sve što se od njega tražilo pod cijenu koju samo on zna, ali da bude ponovno tamo sa svoje dvoje siročadi, tek bi ga doista ranilo. Nije on igračka bez duše koja se prokotrljala po ledini života i vratila među druge igračke kao da se to njega nije ništa ticalo. Tko je od njih dokazao da može izdržati napade tračkih Varana? Tko je od njih poživio sa divljom ženom na konju? Tko je od njih imao prvijenca, nasljednika? On više nije bio kao oni. On je duboko zagazio u život i ne da ga.
– Moja je! – reče glasno sebi i cijelome svijetu.

Mnoga bi Vidarka rado uzela Magija za muža da je on samo htio. Sada, kada je našao duhovnoga druga u staroj Varani, gotovo da mu ništa drugo nije ni trebalo. Proročica je znala da pred njom stoji budući kralj Elama, a ostalo je shvatila i sama. Magija nijedna žena nije zanimala kao žena nakon što je ostao bez svoje. “Mlad je on”,- opravdavala ga je Varana pred Vidarkama. “Puno je toga prošao, a i puno je toga još pred njim. Ne budite nasrtljive.” I nisu bile. Nosile su mu od hrane što su imale, pomalo, naizmjence, a on ih je zavolio radi te obzirnosti koja ga je istovremeno lišavala samoće ali i podsjećala da je ostao sam. Bio je sluga događaja, još se uvijek takvim vidio, a tko ili što je upravljalo tim događajima, bilo mu je nedokučivo i znao se ponekad ozbiljno zabrinuti nad pitanjem svoje buduće vladavine kad pred njim bude takvo tkivo živog života kojemu će trebati dati putokaz i smjer kroz vrelo događanja. Sjećao se onoga dana kada je Masanija ujahala u dvorište i Magija koji su je izenađeni okružili i ispitivali, dok nije došao Zemula i pitao je što traži, a ona je odgovorila, ne silazeći s konja: “- Jednoga!” “-Kojega?”- smijao se Zemula i svi ostali s njim, a ona pogledala u Ajloha pored bunara, cmoknula jezikom i zadovoljno rekla: “- Jednoga.” Nije puno tražila, a sve je dobila. I kad je sve izgubila, zapravo je sve dobila, a Ajloh što je duže živio sve mu se čudesnijom činila ta njegova žena kao sluga neke više mudrosti čije je postojanje čitao u događajima koji su ga zahvaćali kao sjenu ili odraz te mudrosti s kojom je njegova žena bila jedno, te se u svojoj nutarnjoj, divljoj i nagonskoj prirodi činila sve pelemenitijom i uzvišenijom. Da je mogao o Pasimi manje misliti i ne nositi je toliko na srcu, našao bi si on novu ženu među Vidarkama, jer su bile vitke, lijepe i umne žene. Ali Pasima je bila samo jedna, kao što je htjela samo njega, “Jednoga”, i premda je tada bio stavljen bez pitanja pred gotov sud a izbor tek pao na njega, što je više vjerovao u nju “Jednu”, više je vjerovao i njenom ondašnjem sudu. Pa ako je Ajšah vjerovao u njega, i ako je Zemula vjerovao da on to može, i, ako je, a je, izvršio ono što je trebalo, onda je on tu, na pravome mjestu, u pravo vrijeme. Pasima ga je otkrila za sebe, za druge i za njega samoga.
Bilo mu je trideset kad je Heja progovorila.

Varana je govorila, a dijete je slušalo:

Dvanaest je Bodhisatvi i dvanaest stupnjeva mudrosti.
Gavran, tajni, vojnik, lav, sunčani junak, to je sve
što trebaš postati, a ostalo tek da znaš.
Bogovi koji odlaze i bogovi koji dolaze, isti su bogovi.
Bog raste u čovjeku, a čovjek u Bogu.
Na Istok ideš po okrepu, na Zapad po zrelost.
Muško-žensko, gore-dolje, lijevo-desno, krajevi su jedne sredine.
Polako otkrivaj, dok si na zemlji ne možeš se izgubiti.

Godine su prolazile, a dijete je učilo:

Dva su puta jednog uzroka: svjetlost koja zaživljuje i vatra
koja sve prožima. Oba su dobra ako se nađu zajedno u jednom srcu.
Sunce sjaji prema Zemlji, čovjek jedan prema drugome.
Vojska je dobra kad miruje, narod kad se kreće.
Čovjek napreduje korak po korak, ali se zemlja osvaja najedanput.
Ono što ne prepoznaješ u sebi, odbacila si, što još ne razumiješ,
tek trebaš steći.
O čemu bogovi misle, ne razbijaj glavu, imaš dovoljno ljudskog posla.
Svijet je dobar, svijet je lijep, svijet je istinit kad se razočaraš, ali
sve u svoje vrijeme.
More je ispod nas, brda iznad nas. Kad te prošlost tišti, povjeri se moru,
kad želiš znati buduće uspni se na goru.
Tijelo je od naroda, duša tebi pripada, a duh bogu, samo je tvoj
put života odista tvoj.
Ovo ti je rekla Perzijanka. Sad to zaboravi. Zapamti:
Vlast nad sobom je sve.

– Imaš najmanje tri oca, koliko ja znam. – našali se Magi.
– A gdje su? – namršti se dijete, crtkajući šibom po prašini.
– Ne zanima te tko su, nego gdje su? – iznenadi se Magi.
Heja ga pogleda kao da ona njega uči:
– Pa ako odem tamo gdje su, vidjet ću tko su.- reče nehajno.
– Ah, pa ne možeš baš ići tamo, ali možeš vidjeti nešto od njih. – reče Magi i pokaže put Sunca: – Ahura Mazdao, Veliki Gospodin, sin Ahure Majke….
– Čuj,…- prekine ga dijete kao da ništa nije rekao. – Jučer je Varana rekla da svakoga može uništiti njegova slabost.
– Da? – zanimao se Ajloh.
Dijete oklijevaše:
– Što je to slabost?
– Nedostatak. Vidiš gore? – pokaže ponovo put Sunca. – Njemu ništa ne nedostaje. Kad bi od te cjeline nešto nedostajalo, sve bi bilo slabije, zar ne?
Heja namrštena nosa promatraše veliku blistavu kuglu, pogleda oca, i ne reče ništa.
Ajloh je čekao.
– Ali on nije čovjek.- reče, pogledavši ga postrance.
– Eto, to je Varana htjela reći: da samo čovjek može imati nedostatak i za njega znati. Stol ne može znati da nema jedne noge, a kad čovjek zna za svoj nedostatak, a ne zna ga, ili ne može ispraviti, to je slabost.
– Ili ga ne želi ispraviti. – brzo dometne dijete.
– To je onda dvostruka slabost, ne htjeti se popraviti.
Heja odbaci štapić, i uzdahne. Uvijek je bio ispred nje. “Sigurno mu pomažu ona druga dvojica” – zaključi zadovoljna uvjerena da ga je prozrela.

Skiti su se razbježali pred sumrak. Jedan je jahač na bijelome konju plovio rubovima bregova na obzoru, a boje sutona davale su njegovoj pojavi nestvaran izgled.
Heja podigne glavu od brusa i oštrice, sve to ostavi i krene usporedno sa jahačem par koraka, zagledana u njegov sićušan bjelasasti lik koji je brodio, činilo se, samim nebesima. Okrene se Magiju u nijemoj zadivljenosti.

– Što je, dušo? – upita Ajloh.
– Konj… Bio je konj.. Bijeli konj!

Magi je šutio zatečen njenim oduševljenjem baš skitskom životinjom ne želeći proigrati njeno povjerenje u svijet, a opet joj ga istinito približiti:

– Kad vidiš stablo, Heja, odmah znaš da je to stablo i kakvo je to stablo, ali ljude valja upoznati…
– Bio je! Bijeli konj! – dotrči k njemu kćer i prodrma ga da i on shvati što je vidio.
– Hoćeš i ti takvog konja, je li? . ispitivaše Magi.
Heja najprije lagano klimne, a onda još uvjerljivije, osvrnuvši se za jahačem koga su ružičaste maglice već odavno sakrile.
– Isto takvoga!
Magiju sad već lakne.
– Dobro, dobit ćeš konja. – Znao je da će i to doći, kad tad, a kako, pa valjda nekako.
– Is-tog tak-vog!
– Is-tog tak-vog.- oponašao je njenu odlučnost.
– Bijeloga?
Magi je šutio i smiješio se.
– Nema bijelih konja, Heja, to su posjedjeli konji…- ali Heja je navalila:
– Ma, znaš ti dobro, bio je bijeli….
– Kao bijeli, skoro, možda zelenko…
– Kakav zelenko, ne vrdaj… obećaj, bijeloga ?!
Magi je zagrli i zavrti u krug, pa je podigne u zrak kao kad je bila mala, mala.
– Bijeloga!- i spusti je čitavim tijelom naglo na noge, na tlo.
– E, to! – busne ga ona šakicom. – Znam ja da ti sve možeš.
I otrči se igrati sretna što je otac opet najjači od svih.

U lovištu tigrova bilo je tiho. Kraljevi ljudi su se dovikivali, išli sad ovamo, sad onamo, odnekud bi se začulo frktanje i poneki lavež. Heja je u svetom iščekivanju gledala ždrebe koje je poskakivalo uz majku koju su doveli. Dobro je vidjela, bijela prošarana većim i manjim crnim točkicama. Ajloh priveže ždrebe za stražnji kraj kola, ubaci sijeno u kola, otrese se i krenuše.
– Arion.- reče otac s nekim strahopoštovanjem kako joj se činilo.
Ždrebe je cupkalo za njima, a Heja mu je nuđala sijeno pod njuškicu, dok bi je ono postrance pogledavalo krupnim očima ispod dugih trepavica.
– Kad se umori, stavit ćemo ga u kola. – reče Ajloh.
– Da. -šapne Heja i poljubi oca u obraz.

Od Herata dođe glas da Elam traži svoga kralja. Ajloh se spremi i pođe sa kćerkom na put. Pred gradom joj nacrta u pijesku put do Ajšaha, dadne pojas i reče:
– Kaži samo: Heja, Ajlohova kćer.
Djevojka se zabradi i krene kako joj je otac pokazao. Dugo je gledala za njim.
“Nikada te više neću vidjeti, znam. Herat, kako te mrzim.”

– Pojas imaš? – upita kratko Ajšah.
Djevojka se otkrije. “Zašto i on nema obrijanu glavu”- mislila je. Ajšah spazi sjenovitu brazdu koja je nestajala negdje u tami prsnika. Cmokne:
– Ah, grudi imaš. Kako ćeš s tim na nož?
– To nije tvoja briga.
– Da vidimo koliko snage imaš.
Odvede je do bunara.
– Prvo desna.
Pa lijeva. Morala se napregnuti ali nijednu kap ne prolije. Ajšah je cmoktao:
– Vidiš, vidiš…
Ispitivao ju je do večeri i tek joj onda dade jesti. Približavao im se mladić očiju plavih kao lan.
– Tirs je povrijedio nogu. – reče zvonko kao da je to nešto veselo.
Heja nije znala govori li o čovjeku ili živinčetu.
– Jako? – upita Ajšah.
– Neee,… – odmahne glavom mladić i zagleda se u Heju.
– Klame, ovo je Heja. – pokaže rukom Ajšah na novo lice.
Djevojci bi drago što je mladić sjeo do nje. Klamu su se njene grudi svidjele, i Tirsu i Kalhantu i još nekolicini drugih, a kad je Ajšah ukori, skoro su je zamrzili kako je uzorna bila.

Sjedila bi sama, navečer, u sumrak, u kišne dane, i razmatala pred sobom pojas sa ucrtanim Ahurinim zracima, pečatima vladara Elama, čije je značenje mogao samo Ajloh znati, i premišljala. Bilo je u njemu zlata da se cijeli grad kupi, ali njoj nije bilo do grada.

Zidali su cijelo ljeto nov konak za goste. Dolazili bi iz kraljevskih porodica, iz daleka, šaroliki, ugledni gosti. Posjećivali svoje nasljednike. Ostavljali blaga i raskošne orme. Njoj nitko nije dolazio. Naučila je služiti druge. Ona je imala nešto što nitko od njih nije, umijeće vidanja. Blago koje je mogla poklanjati poput rijetkih dragocjenosti svakome kome je htjela, a najviše onima kojima je trebalo. Ajšah je to znao cijeniti. Govorio bi štićenicima da je dobro zapamte jer da siromašniju i bogatiju kraljevnu neće tako skoro vidjeti. Oni bi puno radije da im je poklanjala nešto sasvim drugo: jahačko umijeće. Ali, to se ne poklanja. Njena blaga bila su nevidljiva i samim tim, drugima, poželjnija.
Odvojena od običnih ljudi, seljaka i žena, Heja je venula na svoj unutarnji, neukrotivi način. Njoj je bilo do kolača od grožđa. Čudna mi čuda razabrati trave, čudna mi čuda prestići Kambiza na trkalištu, ali nema tog čuda koje će joj vratiti njen kolač od grožđa, zlaćani krušasti nabujak, kojeg je uzimala od Vidarki kad god je htjela i koliko god je htjela, jer ga je bilo u izobilju kao što je bilo u izobilji lijepih riječi, pažnje prema sitnicama, osmijeha i pruženih ruku. Svega je tamo bilo u izobilju, a ovdje je imala osjećaj da svaki dan života mora zaraditi. Kad bi netko govorio stihove ili zasvirao, uhvatila bi je takva čežnja da ju je Kir jednom zapitao:
– Što si potištena? – a ona mu se povjeri, preteška od čežnje za svim lijepim što je napustila, izlanuvši:
– Ja bi kolača od grožđa…- da kad joj on donese grozd, rekavši:
– Grožđe sam našao, ali kolač ne znam ispeći. – djevojka se po prvi put od srca nasmiješila.

Tele su pustili nakon borbe, a njoj je bilo dosta vježbanja. Pregrijanih mišića, promijeni suhu košulju i ode slušati Ajšaha. Sjedne među ostale, ali uskoro primijeti da bespotrebno zavrće rukave, da joj je zrak zagušljiv, da se Ajšah ponavlja, te sile ovakve, sile onakve… Popusti kopču na opasaču i ustane:
– A što ako sile zla misle? – dobaci Ajšahu.
– Naravno da misle, ali to ne znaju.- Ajšahove riječi poprati smijeh pitomaca, a on zadovoljno otrese lulicu.
– Znaju, znaju, ali ne znaju ispravno misliti, zato su zle!- okrene se i ode, da se Ajšahu činilo kako djevojci i rep na glavi poskakuje od ljutine. I sama nesretna zbog te ljutine koju nije željela, a napadala ju je, poželi čuti nešto novo, pročavrljati s Basmetom koji je tumačio zviježđa na vrtnoj uzvisini pored hrama.
– Maglice na Uru-anni, opet će biti najezda duša…- pokazivao je oblike oko sjajnih tijela, crnoputi Basmet.
– Orion je, zimsko nebo, nikakv Uru-annu! – protiv njene volje izađe iz nje, i još je više oneraspoloži. Sad, kad se tako ponijela prema njima ne može im se pridružiti, pa nastavi sama. Ojađena, trljala je dlanovima suze koje su joj od muke navirale. Što će to sve njoj kad to sve zna, a nema onoga koji ju je tome naučio. Čemu tu još biti, a mora.

– Mogu li i ja u Herat? – upita Ajšaha.
– Me možeš. – odsiječe Ajšah.

– To su njeni ženski dani.- branio ju je Ajšah pred Magijima. Ali nisu bili ženski dani, a ni on nije znao što mu se sa miljenicom dešavalo. I samome su mu, kad je bio mlađi, dolazili takvi ispadi, ali zašto i kako je s tim razračunao, nije pamtio. Poslat će ih same u pustinju, a ona neka ih vodi. Atamas je, neka uči. Morat će se ravnati po zvijezdama, a to će je primiriti, računao je Ajšah. Ali Heja se iz pustinje vratila sama, rekavši da je budale nisu htjele slušati, pa neka se sami snalaze, a da se ona namazala čičkovom mliječi i čekala da je deva nađe što se i dogodilo. Zvijezde su ostale na nebu.

– Oca su ti ubile uhode Salskoga kralja. Kruna je kod mene. – reče joj jednoga dana Ajšah, a ona stade plakati i bila bi presvisnula da je Ajšah ne poče na silu hraniti. Tek je nakon dvije godine mogla, doduše suho i tvrdo, početi misliti o tome što joj je Ajšah onda bio rekao.
“Rana nije bila smrtonosna”, zaključi zadovoljno Ajšah i još je više zavoli.

Biti bijesan zbog osjećaja napuštenosti je jedno, a biti sam i odlučivati je nešto,…nešto kao Ajšah.
On bi to morao razumjeti.
Opaše zlatni pojas, osedla Ariona, i pođe Ajšahu.

– Daj mi krunu. Odlazim.
– Hoćeš baš Elamsku?
– Moja je, zar nije?
– Ako tako osjećaš.

Znala je ako nastavi gledati to pametno, plemenito lice da će se sva moguća pitanja među njima pojaviti o vremenu koje su proveli skupa i da to obično dolazi u važnim trenucima, i samo obremenjuje rastanak, razvoj ili namjeru, i da do toga ne dođe, ustane, zakopča plašt pod vratom, a Ajšah pristavši na njen način, odvede je do hrama i preda joj svilom omotani predmet.

– Kad te pozovem, moraš se odazvati, to znaš?

Djevojka bez riječi klimne potvrdno na te, zapravo blage i nepotrebne upute, koje su je jednim zamahom hitnule negdje u neku, daleku, neiskazanu budućnost. Srce joj zadrhti, a i ruke. Ajšah to opazi i položi dlan na njene šake kojima je pridržavala krunu na prsima.
– Ujutro? – odgodi on čas odlaska.
Heja ponovo klimne premda je to odlaganje bilo najmučnije. “On želi da se predomislim. Ali ja ne vidim drugoga puta”.- buktilo je u njoj.

Zadnja noć. Čovjek se zapravo osjeća kao da je tek došao. Ili kao da je već otišla, a tijelom i sjećanjem je još tu. Čiji je ovo ležaj bio? Kraljice od Ešnapura? Čiji će biti? Nakon nje? Njeni predmeti za umivanje. Veselila im se. Lijepoj caklini oivičenoj pticama i ribama. Papigama. Papigice ostaju. Da nekog drugog uveseljavaju. Koliko je vode ispila iz ovog vrča? Mlijeka? Ah, gluposti. Kad stvar promotriš izbliza, vidiš da je to samo stvar, dobro je rekao Najan, učitelj vojne vještine. Što ne ostaje? Što nosi sa sobom? Svoje djetinje dane koje je i donijela. Što još? Svoju uvijek istu i uvijek drugačiju slobodu. Moć da napipa neravnine svog životnoga puta. Sama je došla, sama i odlazi. Ne, nema osjećaj da se vraća. Po nju nitko neće doći. Put do Vidarki će trebati potražiti, ali to nije teško, nadala se. Valja se samo u prvom selištu raspitati za njih. Vidarke svi znaju, jer ih svi trebaju. Sad je i njoj trebao njen narod. Kakav god da je bio, bio je njen. Ne veliki, ne kraljevski, daleki, već mali, njen, živi narod. Da im preda što su je naučili. Da im vrati dug. Da se pobrine za njih kao što su se oni za nju pobrinuli. Ne da se sakrije kao nekad, nego da ih zaštiti, obrani, vodi, potpomogne. Da ne strepe od oskudice, loše ljetine i nesigurnih putova. Da Varani priča o papigicama s kojima je čavrljala dok se umivala. Tko zna što će tamo naći, koga sve neće naći, ali one su bile mudre, opstale su, vjerovala je Heja. I Masanijama će jednoga dana. Pogladi paunove na rubu pokrivača. Sama ih je vezla. Neka ostanu drugima. I oni su njoj ostavljali. Raspremi se i legne. Kad god sa nekim razgovaraš, on odnese nešto tvoje sa sobom, dio radosti, dio žalosti. Kad si sam, sve ostaje s tobom. Zato je dobro nositi što manje. “Pazi da ostanu obični ljudi”, rekao je u polu šali Zemula Ajšahu pri jednom obilasku. Ovo je samo jedna noć. Topla i ugodna. Kao hod po rubu provalije. Kad ujutro pogladi krilatoga lava na ulazu učilišta, sliku kraljevskih vrlina, plemenitosti, hrabrosti i oštroumlja, kome će biti teže: Ajšahu ili njoj? Nije znala. Jedna suza tiho s ruba oka kapne na jastuk. Pogladit će ga. Uvijek je to činila. Kad je dolazila i kad je odlazila. Mjed se sjajila od učeničke navike. Ponijet će svojima ono što je bilo njihovo, a ona uz Ajšahovu pomoć učinila svojim. I ta je nada gradila most preko te noći, velik kao duga. Palača može čekati. I Ajšah bi se s tim složio. Ako misli da ima svoga masanijskoga posla, tim bolje za sve. Steći slavu prije prijestolja, zaslužiti ga, još je bolje. U svoj dio posvećenja koje joj je dao bio je siguran, u onaj drugi, manje. Čemu bi je onda zadržavao. On bi bio zadnji koji bi joj stao na put. Put koji mu je bio zanimljiviji nego putovi onih za koje je poprilično znao kamo dalje idu. Tko je bio ovdje s kim u zavadi, bit će i kasnije, tko je bio saveznik, bit će i dalje. Magijsko je školovanje kraljeva bilo potrebno i da ublaži nesuglasice i ojača saveze, ali i da voditelje pripremi i upravi im buduće postupke. Heja je sa svima bila dobra, ali nekako površno, kao da se čuvala za nešto drugo. Ali on ne može čekati. Pustit će je ako vidi da je spremna. Ako nije, odvest će je kraljevskoj Varani pa neka je ona osposobi. Ujutro je objavio:
– Heja odlazi iz zajednice.
Heja pregleda Arionova kopita, dobrusi gdje je trebalo i stane pred Magije koji su se došli s njom pozdraviti. Nema časti ni velebnosti kod odlazaka, a onoga tko je sam na konju i nosi krunu u bisagama, toga prvenstveno zanimaju ljudi.
Klam ju je žestoko stegao.
– Otpratit ću te komad puta.- reče odlučno.
– Ne možeš – umiješa se Ajšah.
– Zašto?- oboje ga pogledaju.
– Brat si joj…
– Smiješno,… “pa svi su joj bili braća”, htjede reći Heja.
– Rođeni! – morade reći Ajšah da mu srodstvo ne omete naum.
Da ih je grom pogodio ne bi veća prepast nastupila. Zajedno su izvlačili ljude ispod ruševina, lovili zvijeri, zajedno u svemu, od prvoga dana, zajedno uvijek, a eto zašto,…Ajšah je upravljao ljudima znajući o njima stvari koje oni nisu znali, ali ovo….Klam, moj brat rođeni, mogli smo imati jedno drugo, ja imam nekog svog,.. i baciše se u zagrljaj, gladeći jedno drugo kao da se hoće stopiti, sve unatrag popraviti, kao da ovaj trenutak u kome su zaplamsali i kao travke se ugasili prije no što su svjetlost dali, neće proći, jer će ih nešto spojiti, jače,… ali Ajšahova ruka povuče Klamovo rame i odvoji ga od Heje, a njihove su plave oči uranjale jedne u druge.
– Ostani, ne idi…- molio je brat.
– Hajde sa mnom, Klame!- molila je sestra. Okrene se Ajšahu: – Kruna je njegova? Ili?..
– Pusti sad to. Kako je, je. Ti ćeš je ispratiti.- uperi Ajšah prst u Kalhanta.
Brat i sestra, zabavljeni jedni drugim, nisu znali da li bi se sastali ili rastali, a Kalhant je problijedio i tiho ozbiljno upitao Ajšaha:
– Zašto ja?
– A zašto ne?- nije dao Ajšah da se propituju njegove odluke i povuče mladića u stranu, kao da ga vodi prema konju, što je i bilo točno. Reče mu, kad su se malo odmakli od ostalih:
– Odvedi je do zaravni, a onda joj priredi duhove.
– Ali, zašto? – još se ozbiljnije nećkao Kalhant, i Ajšah ga prodorno pogleda:
– A kako ćemo inače znati je li Ahurina ili nije?
Kalhant primi uzde i nijemo čekaše da Heja uzjaše. Klam joj gurne svoj mač u ruke i reče:
– Drži! – a ona otpaše svoj i da mu ga, te tako zamijeniše oružje, da ih ta zamjena poveže i više nitko nikada ne razdvoji. Bez majke i oca, sad su imali samo jedno drugo. Kalhant krene za Hejom, koja je podbola konja, dok je Klam sjeo na zemlju i čupao busenje trave od bijesa i žalosti, gledajući za sestrom.
– Heja! – pozove je Ajšah.
Evo ga. Znala je. I prije nego što je došla do lava. Što hoće? Da je zadrži?
Konji stadoše i djevojka se okrene. Ajšah je držao visoko podignutu ruku.
– Ahura!
Protrne od tog poklika koji zazvoni u njoj kao zlatnik na suncu i zabljesnu je novom snagom.
Polako podigne i ona ruku:
– Ahura.- reče.
– Ahura!- viknu još jače. Eto, rekla je po prvi put. Udijelio joj je pravo pokliča, pušta je slobodnu.
Jahali su šuteći. Slušao je njeno ubrzano disanje i dvojio: “kad bi znala kamo je vodim”. Volio ju je, on jedini, tako je bar on mislio, i Ajšah je to znao, a evo za što ga je izabrao. “Ako ne uspije, bit ću ja kriv, a ako se izbori, otići će od mene. Ako je samo prestrašim i izvučem je, možda ostane”.. ali znao je da Ajšahu ništa neće promaći što god da se bude događalo u dolini, kad napuste prebivalište Magija. Potraži utjehu u sebi samome. “Ako je mene odredio to je zato što sam bolji od drugih, napredniji”. Nije ovo bio ispit samo za nju, negoi za njega, uvjeravao je sam sebe. “Pa neka me ostavi kad joj nisam dobar, ali će zato duhovi biti strašni, da ako se prestraši i vrati, više joj nikada ne padne na pamet ostaviti me.” Heja je stezala držak mača u obliku lavlje glave, gledajući prirodu oko sebe koju je napamet znala, po zadnji put, osjećajući kao da se budi iz dugog, nametnutog sna. Godilo joj je polagano opadanje tutnjave u glavi. Disala je što je dublje mogla. Na tako poznatom tlu, činilo joj se da je nigdje.”Kad prođemo sveti lug, proći će i to”, zamišljala je. “Ovaj opet nešto snuje”, objasni si ona Kalhantovu šutnju na kojoj mu je bila, zapravo, zahvalna. “Možda i ne, možda pretjerujem. Previše je toga bilo ovih dana”, uzdahne.
Kalhant je čuo uzdah, ali želja da se dokaže, prevlada i on nastavi smišljati napad. Na rubu visoravni stade, a Heja sama produži dalje, kao da njega nije ni bilo. Što bi mu rekla? Što bi joj rekao? On nije imao ništa s tim. Javit će Ajšahu da je otišla i to je sve. Znala je da tamo stoji, ali je više ništa što je bilo iza nje nije zanimalo.
Polako je Arion tapkajući postrance po dinama, silazio u dolinu, a kad je stigao, smrkne se Heji pred očima, te ona s nevjericom pogleda oko sebe. Doista je bilo sve mračno, a još nije ni podne. “Ovako je kad duhovi dolaze”, pomisli, a kad začuje pored sebe zvuk šišteče, nevidljive ptičurine, bila je sigurna… “Je, to je!!”-pribere se za okršaj.Omota glavu i polegne uz grivu Arionovu. “Polako, prati, polako”, šaptala mu je, “ne idi bez mene, sad polako u krug, polako, tako”, vodila ga je, a onda se prolomilo nebo i zemlja, činilo se. Duhovi odozgora se sručiše, drugi iz zemlje na njih pojuriše, Ajšah je bio užasnut i zadivljen Kalhantovim umijećem, ali ga zazebe oko srca zbog djevojke. On ju je učio gornjim, ali ne i donjim duhovima. To bi kao Masanija morala moći i znati, ali što ako ju je precijenio. Hoće li pronaći mjesta ravnoteže i probiti se, bilo je u tom času posve neizvjesno. Dolina je grmjela, krikovi su parali uši, neljudski, neprirodni, obmana je hučala sa svih strana, a Heja je jurila okolo, stežući Arionovu grivu, probijajući se kroz neprozirni mrak raspomamljenih sila, kao da mota klupko.
Kalhant je nepomično čekao na ishod uvjeren u svoju nadmoćnost.
“Ne stati, dobro, dobro je, ne stati!”, nadvikivala se Heja sa orkanom duhova da je Arion čuje, jer jedino ju je on i mogao čuti. Kad se prvi duhovi pred njom povukoše, znala je da je u najširem krugu, i da je izlaz iz doline blizu, a time i završetak borbe. “Još malo”, bodrila je zapjenjenog Ariona, koji je potpuno mokar od znoja postajao opasno sklizak za jahača.
Ajšah je bio zgrožen olujom pod sobom u dolini, uvjeren da bi još samo on bio u stanju nositi se s njom, te se taman odlučio umiješati, kadli na rubu kovitlaca spazi malu, jureću priliku, i uzbuđeno viknu od radosti. Da, doista, tamne magle je nestajalo, bistri dan se nezaustavno probijao na mjesta na kojima je do tog časa obitavala potpuno tama, gotovo kao da je sa duhovima iščezavalo i sjećanje na njih, samo je mala prilika i dalje jurila ne više ukrug nego ukoso prema njima dok nije došla pod rub visoravni, na kojoj je Kalhant još uvijek čekao, premda nije bilo jasno što tamo radi, umjesto da joj pomogne, osim ukoliko sam nije bio uzrok sveg ovog divljanja.
Tu je na trenutak zastala, a onda zaurlala da je dolina još jednom odjeknula, ali vrlo razgovijetno:
– Kalhante!! Platit ćeš mi to! – i u trenu se zaokrenula, a oblak prašine je ubrzo zakrio vidik i na konja i na jahačicu.
Kalhant se blesavo osmijehnu.”Ahura”, nije znao što to znači.
– Izučila je jedno i drugo,- skoro da klecnu od olakšanja Ajšah, i pošalje zahvalu Ajlohovoj duši. – Djevojka je izučila oboje! – glasno si je davao oduška višegodišnjoj zabrinutosti. Da je pet kraljeva odgojio, ne bi mu toliko ispunilo život kao ovaj ispit pred koji je stavio jedinu Atamas koju je učio.
– Ajloše! – govorio je krošnjama i pticama, vikao: – Uspjeli smo! Uspjeli smo, Ajloše! Ha, ha, ha, – grohot ga zagrcne sjetivši se kako je zaprijetila Kalhantu,- ha, ha,…uspjeli smo, Ajloše moj, uspjeli…

Zelenilo se zgušnjavalo, i Heja jedva prošapta, tapšući znojni vrat Arionov:
– To, odnesi me do vode, molim te, vode mi treba…
Pored natapališta za polja se strovali na zemlju i tako ostade ležati, nije znala koliko dugo, tek osjeti njušku Arionovu kako je gurka. Otpuže do vode, napije se i legne nauznak te tako zaspi na zemlji koja kao da se ljuljala skupa sa njenim premorenim bićem.

Osjeti sjenu na licu i skoči. Pred njom stajaše umilna mlada žena, kovrčave crne kose, u haljini udate. Heja gledaše u nju kao u novoga konja.
– Uh, kako je vruće.- sjedne pored Heje i izvadi iz zavežljaja jabuku.
– Hoćeš- ponudi je Heji. Ona odmahne glavom da neće. Sjeti se borbe duhova i teško uzdahne.
– Koja si? – upita neznanku.
– Amantasta Rahpala Tamurbida Priena…
– Aman, znači.- skrati Heja. – Ja sam Heja…- i na tome ostane.

Zaradi objed na ciglani, po panjevima prepoznaj blizinu naselja, hodaj koritom rijeke, koliko do Zagrosa? Toliko i toliko, tako i tako

Švrljale su po sajmu, Heja željna ljudi, Aman pjesme i plesa, kad Heja spazi bljesak noža negdje oko Aman koja vrisnu i poče bježati, a Heja na brzinu procijeni koliko ih je i proguravši se naprijed, sama sebi reče:
– Ovo ćemo po domaću. – Od prve smlati trojicu, a ostali, ako ih je i bilo, utekoše netragom u gužvu.
– Mislili su da je nema tko braniti? – upita radoznalce koji se polako raziđoše.
– Bagra… vidjeli su ženu samu..- dopirale su riječi drugih žena oko nje.
Heja se podsmijehne i upozori Aman, koja se pribrala od straha prepoznavši u napadaču muževa brata koji ju je otjerao iz sela kao nerotkinju.
– Idi, pleši, ali da si mi na oku.
Sjedne prezalogajiti, kad se ukoči, osjetivši Magijevski stisak na ramenima.
“Nije moguće”, pomisli, “Ovdje?” Ipak se okrene i vidje ugodan lik neznanca koji je ljubazno pohvali:
– Lijepo si to otplesala.- reče
– Ako poznaš sebe, možeš se boriti u zatvorenom prostoru, ako poznaš svijet, onda i na otvorenome.
– Imaš lava.- zaključi Magi, gledajući u dršku mača.
“Zar to nije mogao po pravilu borbe zaključiti”, negodovala je, ali se suspregne sjetivši se Ajšahovih uputa: “Ne ljuti se na neznanje, i tebe su poučavali.”
Ništa ne reče. Magi ju je nutkao grožđicama. Djevojka zahvali naklonom i uzme. Slatke grožđice topiše njeno biće poput melema. Magiju je bilo drago što se djevojka smiješi.
– Moja ti je kuća otvorena. Ur-tad-Alam.- predstavi se i uputi je kako će ga naći.
– Da, trebat će potražiti prenoćište.- obeća ona.
Zagledana u Magijevu priliku, čiji je azurni plašt zamicao za stupovima riblje tržnice, Heja ustane i zadovoljno se protegne.
Bio je ovo dobar dan. Bez šteta.

Jahale bi usporedo, a Heja bi Aman pokazivala načine borbe.
– Ne tako, čim udariš, povlačiš se. Borba je pola napadanje, pola povlačenje. Znaš li ti što je to, uzmak? Ne čekaš valjda da ti vrati?
– Meni je to jako teško.- jadala se Aman na sjekiru.
– Pa dobro, neka bude strijela. I strijela je dobra. Tako podmukla.
Aman nije imala kud. Trudila se, a bila nesretna kad joj nije išlo.
– Slaba si, ženska glavo, moraš ojačati, onda ti neće biti teško.
– Onda mi neće ni trebati.- ženskasto je migoljila Aman i obje se smijale. Heja se pitala ne bi li se i ona češće smijala da je bilo više žena kod Ajšaha.

U nekom gradu, pored mora, Heja gurne laktom Aman:
– Aman, jesi li vidjela ovo? Svaki konj kaše isto kad ga ovaj uzjaše. To još nisam vidjela.
– A kosa…
– Kao zlato….
– Pitaj ga kako se zove.
– Pitaj ga ti.
– Neću, pitaj ga ti.

– Mahnen, Mahnen se zove.- reče trgovac konjima.
“Hiperborej? Tebe hoću.”

Ljepota muškarca je u ljepoti disanja, a Mahnen je disao najljepše od svih.
“Čovjek zvan Večer”, tako je objasnio svoje podrijetlo.

Noć je prošla i on je upita, zagrlivši joj bedra:
– Hoćeš li se vratiti?
– Hoću.- obeća ona.

Zašavši u Pamfiliju, duša joj se uvijala. Htjela je natrag Hiperborejcu, htjela je natrag Klamu, htjela je Masanijama, Ajšahu, sve u isto vrijeme, i pojada se Aman.
– Sad znaš kako je meni.- tužno je pogleda Asirka.
– Ništa, treba samo ubrzati.- bodro živnu Heja.

Vidarka je bez daha trčala i došavši do Varane, viknula:
– Dijete nam se vratilo!

Učila ih je brojati od oka.
– Može tri na pet, i sedam na deset. Dva na pet ne može. Ali sedam može na petnaest. Ajde, da vidim, koliko nas ima?
Karima je sa ostalima gledala kako se Heja sa borcima približava.
– Trinaest!
– Ma, trinaest ti glava na rogovima. Ponovo!

Zapuhne sjeverac i Varana u strahu od zaborava, podstakne vojsku:
– Hajde, borite se! Za kraljicu! Za Atamas!- samo se nije sjećala je li kraljica ona koja ih najmanje, ili najviše…
– Pa najmanje.- uvjeravala je mlada Varana kao da se to samo po sebi razumije: – Sve pobijedi, ili ih najviše pobijedi, bez povreda, objašnjavala je.
– A, da, to je, i najviše i najmanje… Neka se bore, pa ćemo vidjeti.- zadovolji se Varana srednjim rješenjem.
Heja je samo to čekala. Stare vojske je bilo malo, ali je bila žilava, ustrajna i vještija od mlađe. A i lovci nisu bili za podcijeniti: Karima,koja je mogla i zmiju saplesti, Dahma koja bi samo izazivala i čekala… Borbe su trajale petnaest dana, i kad ih ostade pet, Varana sve prekine:
-Dosta, dosta ste se borile. Sad znate tko je ostao. Dalje ćemo dogodine.- pamćenje joj se očito dovoljno osvježilo.
Heja se sjeti Hiperborejca i reče:
– Neću dogodine. Hoću sad! – i izbori pobjedu.

Ujesen krene tražiti Mahnena. Ali, stalno je bio u nekom drugom gradu, pa Heja izračuna u kojem gradu još nije bio i ode poprijeko da ga tamo čeka.

– Konje treba šišati, znaš? . reče kad je ugleda.
– Ošišaj ga ti.
I Mahnen ošiša Ariona.
– Ali ovo je drugi.- primijeti on.
– Nije. To je Arion. Svaki moj konj se zove Arion.
– Sad puno ljepše izgleda.- zaključi Mahnen.
– I ti.- reče ona.

Jutro je došlo, a s njim i vrijeme da se krene.
– Ideš sa mnom?- upita ga.
– Hoćeš li mi dozvoliti da te vežem?
Znala je za taj običaj povjerenja, ali što se to nje ticalo. Polazak je samo polazak. Otac, majka, brat, svi su joj bili oduzimani zbog nekih njoj nepoznatih i nepotrebnih stvari u času kad je tek trebala početi živjeti s njima , a sad i ovaj. Priđe Arionu. “Samo su mi konja dali”, gorčina joj poput opakog leptira zalepeće u stisnutom grlu.
– Ne mogu pristati na to što tražiš.- reče naposlijetku.
– Ne tražim ja, hej!- i Mahnen joj podiže bradu naviše prema sebi.
– Ideš sa mnom? – ponovo ga upita.
– Idem.

Prohujaše zimski vihori, a stara Varana spusti glavu i ostavi svoje beživotno tijelo da visi sa proročkog sjedala nasred sela poput prazne vreće na štapu. Mlada Varana skoči sa zemlje, podigne ruke u zazivu, i zavapi nebesku h’Varanu:
– Svjetlosti kraljeva, milost sluzi tvome.
Djevojče se treslo poput šibe na vodi. Stajaše tako u nadi molitve dok tijelo stare Varane ne bude izloženo na stijeni, a onda je kraljica i Vidarke počešljaju, obuku nove haljine i uvedu u Varanin dom. Od sada će ona brinuti o narodu i životinjama, nositi bijelu haljinu i proročki vijenac u gustoj kosi i nitko tko je ratovao ili nosio oružje više je se ne smije dotaknuti. Odgovarat će na pitanja kada ona bude htjela i kako bude htjela. Sama brinuti o svome tijelu dok ne dođe vrijeme da si pravi novo. U onome narodu kojeg si bude zaslužila. Kad se orao prvi put spustio pred nju i mirno stajao dok ga je ona gladila po sjajnome perju, svima je to bio jasan znak sa neba da je Varana prihvaćena. A ona ga se doticala bez straha, bez ushićenja, prijateljski, povjerljivo, kao da mu želi nešto prenijeti što se može samo rukama osjetiti. Heja je razmišljala što Varanu tišti i uđe k njoj bez poziva, što je samo kraljici i bilo dopušteno.
– Dušo naroda,- poče, ali vidje da se Varana u tih godina proljepšala, i ma koliko da je bila starija od Heje, djelovala je mlađe, djetinje. “To je, znači”, pomisli Heja. “Boji se odrasti”. Blago je pogleda.
– Nije više onako kako je bilo, znaš? Nisi sama. Ne moraš sve sama. – čekaše da Varana pojmi što joj govori.
– Nismo više male, shvaćaš? – Varana kimne da shvaća i Heja nastavi:
– Tu je narod,kakav god da je, ali i mi smo tu, mi vas branimo.- a onda nevična tješenju bilo koga, pokuša dovršiti što je željela reći:
– Ti samo čitaj orlov let, a za drugo ne brini.
Varana se nježno nasmije:
– Čita on nas.
– No, dobro, – mahne kraljica rukom preko glave: – neka čita tko što hoće, ali… – ni sama nije znala kako se neka namjera pretvara u riječi, i lupivši se dva, tri puta po bedru, smisli:
– Mi smo narod, a ne šaka jada i to pravi narod, razumiješ?
Vidje kraljica da se Varana smireno smiješi i gleda je bistro, bistrije no ikad, pa se, odlazeći, još jednom lupi po bedru, rekavši:
– Eto…
Dok se udaljavala, učini joj se da Varana pjeva, te zastane da oslušne, i je, Varana je pjevala, i to lijepo pjevala.
“Vidiš ti kako je ona nadahnuta”, otkrivala je, smijući se samoj sebi, kraljica, vrline svoje proročice.

“Kraljica se udala”

– Eh, da, kraljica se udala.- mrmljala je Varana u mraku, skrivajući se da je ne odvuku u veselje. Pustili su konje, a konja se Varana bojala više nego ičeg. Tanka kao njihova prednja noga, bila je sretnija no ikad kad je Mahnen doveo novo stado, jer životinje su bile njena briga i to je narodu trebalo više od ičega, samo ne blizu nje. A sad se morala skrivati u mraku da je ne opaze, što nije bilo ni najmanje lako, jer su vatre gorjele posvuda, i još je na svoju prepast čula da je dozivaju i traže, a Varana se nije umjela pretvarati, a još manje lagati. Približi se plaho vatri pored koje je Mahnen uživao u pažnji djevojaka koje su se natjecale koja će bolje zabaviti novog Atamana, i baš kad se htjela ponovo povući, pred nju stupi kraljica i uhvati je za ruke, zažarenih očiju:
– Pjevaj mi, Varana, molim te…
– Kakvo pjevanje, što je svima vama, ne znam ja pjevati..- branila se.
– Ma znaš…- vukla ju je sretna kraljica u gužvu, a Varana se bespomoćno otimaše.
Ali nije išlo drugačije, a i Varanu nekako zanese ta neviđena slika ljudi, žena, djece, životinja, svega njenoga oko sebe, u radosti i veselju da se iz Varaninog grla isprva tajnovito, pa sve jasnije i glasnije počne uspinjati pjesma o svim kraljicama naroda, od Mirine prve i velike i njezinih tristo tisuća ratnica obučenih u kože afričkih pitona koje su razorile Kern, prijestolnicu Atlantide, do, kako je pripjev kazivao, zadnje i najbolje, na što joj svi raspojasano odobravahu, a i Varana se sama sebi čudila kako joj je to pošlo za rukom.
Stajaše tako rumenoga lica, kad je Mahnen upita:
– Koliko godina imaš?
– Ja sam jako stara duša…- reče iskreno pa se smete, a i kako ne bi kad je jedino sa starom Varanom o sebi govorila.
– Ja,…ja,… ne znam brojati godine.- mucala je, snebivajući se, pa od nelagode pobježe, što Mahnena nasmije i on upita djevojku do sebe:
– Koliko joj je godina?
– Sedam više od mene.
– A tebi je?
– Osamnaest.
– Kako znaš?
– Pa rekli su mi.
– Tko ti je rekao?
– Stara Varana.
– A mlada ne zna brojati godine?
– Ona ih pogađa, ne treba njoj brojanja..- šalile su se na Varanin račun.

Kraljica se udala…

– Pomakni se malo ulijevo.- zamoli ona Mahnena, koji u snu nešto promrmlja, pomaknu se, a onda shvati, zgrabi je i povali na sebe:
– E, nećeš.
– Ne želim da misli da sam ga ostavila.
Mahnen je pusti. Mislila ne mislila, kraljica se od konja jutros više neće vratiti.
“Možda ima pravo”, mislila je, “ne smijem ni njega ostaviti, bar ne jutros.”
– Kakav si bio…- šaptala mu je uz vrat, dok se nije okrenuo.

Mjesecima ih je gledala kako pristižu: tamnopute Masanije, otočanke, Termodonke, žene sa Ponta, i sve su isto govorile: Varane, zle Varane. Popunile su sve nastambe i gradile nove, dovele djecu i muževe, divlje životinje i drugačiju nošnju, svoje običaje borbe…
Zapita Varana mrku kraljicu:
– Što je?
– Tko će ovo nahraniti?- upita je ona umjesto odgovora.
– Pa, mi. – reče Varana.
– A-a. Ovo nije njihovo mjesto, ni njihov narod. Treba mi još lovaca,- otare kraljica zabrinuto čelo.- pozovi mi Karimu.

“Suši trave, soli meso, štavi kože”.- svi su nešto radili, -“a zašto?”- upita je Termodonka.
“ Ako budemo čekali satrt će nas glad i bolest. Rat je bolest, Taksa, a znanje je lijek. Ako budemo radili, ima nade.”

Dugi su putovi siromaha, a kamen tvrd.
Vojska je napredovala poput otjerana psa, lijeno i ustrajno, sad već navikla na izmjenu kretanja i odmora. U prvim je kolima, Hara, majka svih tigrova, režanjem uzbunjivala potomke u gomili. Životinje nisu voljele da se voze, lavovi, pogotovo. Vjetar je lamatao odižući platno sa kaveza, a kroz proreze bi tigrica ugledala kose oči svoga krittelja. “Haa-raa”, umirivao bi je Žuta Zmija pa bi je to stišalo na neko vrijeme.
Karima se okrene i pogleda kraljicu. Atamas je jahala kao i prije, pored muža i sina kao da se ništa nije događalo. Karima se odvoji, a za njom lovci. Trebalo je nahvatati divljači do sutona. Sredinom kolone, vozila se Varana sa Vidarkama, a h’Varana je počivao na njenoj ruci, kao na čvrstoj stijeni s koje je nadzirao svijet. Uprtila je ona svoje proročko breme na krhka pleća iskupljujući pouzdanje naroda za sve nedaće i gubitke koji su ih čekali u danima koji dolaze. Tiha, samozatajna, predana svojoj službi, za djecu je bila premlada da bi se oko nje skupljali kao oko stare Varane, ženama presveta da bi je olako uplitale u svoje čarke, a za borce je i ona bila borac, sa možda malo više slobode no što su je oni imali, borac koji se dogovarao samo sa kraljicom, ali u svemu borac budući je i ona živjela po nekim pravilima, dapače, tajanstvenijim i strožijima no što su bila njihova. “Varane pod oružjem zaposjele gradove”, ta ju je misao bola kao oštar češalj u kosi, ali Varane se nije smjelo dirati. “Na to one i računaju”.- tumačila joj je kraljica, ali kako će narode od njih osloboditi, to Varana nije znala niti je mogla zapravo znati.

Putovali su mjesecima, a da pola puta do Ponta još nisu bili prešli.

– Ulazimo u kraljevstvo Ašura! Ovdje možemo trgovati. Trave, melemi, za hranu, košare, svilu… ajde, što me gledaš?

U proljeće, pregaziše Termodon.

Dobro zavitlana sjekira pogodi dovratak hrama. Vatrene strijele učiniše ostalo. Bereusa, Toba, Omfala, hramske službenice, padale su po stubama, gazeći jedna drugu, nagrnuvši u isti čas na izlaz iz plamene klopke, ali Kalidase nigdje. Kad se goloruke Varane razbježaše, sve se neprirodno smiri da se ni psa nije moglo nadaleko čuti. Noć je mučala.
– Dobro vas je isprepadala.- reče kraljica.
Taksa siđe s drveta i pljune u stranu.

Ujutro Kalidasa izvede narod u polje, sama i zakrivene glave poput putnika.
– Glupača, sad je imam! – protisnu kroz zube kraljica, i ponovo pregazivši Termodon, dočeka je ulazu u klanac.
Skoči pred nju, kao ozarena.
– Kalidasa!- zavitla plašt lijevom rukom, a Ahurine zrake prosuše se po plavetnilu kao zlato zvijezda sa nebeskog svoda.
– Koja si?! – strgne povez Kalidasa, i prijeteći siđe s kola, a Atamas se uzšeće kao mladi lav ne gubeći razmak.
– Kako sam te dugo čekala Kalidasa, i kako sam mirna !
– Koja si, grom te spalio! – klela je Varana, a kraljica se nasmije.
– Koja je ? – streljala je Kalidasa pogledom vojsku, narod koji se od nje odmakao, a crne kose kao guje vijorile.
– Ma, grom! Baš znaš što ćeš reći, Kalidasa! – uozbilji se kraljica, videći da Varana izvlači mač.
– Aaa, nećemo tako! – odmahne glavom kraljica i uperi prst u Kalidasino oznojeno lice:
– Ima samo jedan način da ovakva preživiš, a to je da iz ovih stopa kreneš kralju, sama!!
Kalidasa zvjerala unaokolo, ali njen narod, na silu dotjeran, uzmicaše od nje. Podigne mač i zaviče:
– Miri-na…
– Kuš! – zadere se kraljica.- Baci mač, ili kralju! – Otpusti plašt, i prekriži ruke na prsima:
– A što će on kad te vidi s mačem, njegova stvar.
Odstupi Kalidasa korak, dva, kao da kani napasti, a onda uteče što su je noge nosile. Vika naroda za njom kao da ju je još brže tjerala, te je uskoro nestade sa vidika.
– Uh, što je vruće…- sjedne kraljica u hladovinu da se odmori i zagrize u voćku.

– Tisuće, tisuće muškaraca leži unaokolo…- živo su objašnjavale Kalidasine pridošlice Termodonkama.
– Zašto? Što im je? – ozbiljno se raspitivahu Masanije.
– Aha-jivve! Ne daju im trgovinu, ulaz u carstvo. Sedma godina rata ide.- značajno su naglašavale vlastite novosti.
– Gdje to?- priupita kraljica.
– Na Troadi.
– A-ha!

Pozove Varanu:
– Poredaj mi narod i vojsku, da vidim koliko nas ima. Onda odvoji narod i pošalji mi Zabadeju.

Zabadeji je nabrajala:
– Taksu stavi među Djevice, Melpomena vodi Žene, Kariminu.. to ću još vidjeti,… Galanu daj kola, ne, da..

Zabadeja se vrati po tko zna koji put tog poslijepodneva:
_ Taksa se zahvaljuje, ali neće među Djevice, kaže da će sama, da su strijelci sami..
– Dobro, a ti mi nemoj kasati u lice, pogledaj, svu si me zaprašila.

Kasandra je pratila jutarnji let ptica nad morem, kad joj se učini da se zemlja u daljini miče. Šarena rijeka ljudi i životinja, pristizala je sa obzora šireći se i kao sve preplavljujući. Pojuri niz bedeme, dozivajući braću i budeći još usnuli grad.
– Helen!… h’Varana leti.. Aleksandre! h’Varana leti!… Hektore!… Saveznici! Saveznici stižu… Helen!
Pjesma!! Pjevali su Trojanci napučivši bedeme, videći kola sa životinjama, prepoznavajući sad ove, sad one narode, sa Halikarnasa, Ponta,… Vidarke.
– Aresova kćer! – razgali se Prijam kad uoči Masanije.

“Loše im ide”.- mišljaše kraljica gledajući izdaleka gužvu i ushit na bedemima.
Pred gradom stanu.
Aza je gledao majku kako silazi s konja, kleknula jednim koljenom na zemlju, podigla dva mača jedan ukoso preko drugog, i tako čekala dok joj sa zidina jedna uzdignuta ruka ne odgovori na pozdrav.
– Što je i ovo naš narod?- upita oca.
– Ne znam.- iskreno reče Mahnen.
Kraljica uzjaši i viknu:
– Tri!
Tri lovca pojuriše prema južnim bedemima.
– Pet! – Još ih se pet obruši na morsku obalu.
– Sedam! – zategne jače zubima podvodac i rukom pokaže Varani na sjeverne obronke iznad grada.
– Tamo me čekaj!…- i sama pojuri sa Žutom Zmijom ka istome mjestu samo drugim putem.

Ahejci su poskakali sa svojih ležajeva, bunovni i sanjivi, ne znajući tko im je to ili što prošao kroz tabor, ali u jedno su bili sigurni,- bila je konjica.

Kraljica se uspne malo naviše od mjesta na koje je Varana vodila narod.
Tu je stala i gledala.
Izvidnici su javljali:
– Dvanaest redova brodovlja, pet zapovjednika , posade pod stražom, stoke, blaga i roblja, na pretek.

Varani je govorila:
– Djevice prve, pa Masanije, mene uz onaj tamo, vidiš ono, pod uzvisinom, Vidarke iza, Ranjene na donji niz, Lovci gdje hoće, životinje skroz tamo dok ne napravimo bunar, Termodonke poviše…

U podne je sišla:
– Gradi štale! – reče.

– Kralj pita što će reći da nisi ušla u grad? – prevodila je Akar, Termodonka, riječi poslanika.
– Ući će kraljica, ući,- namigne Heja Karimi, – je li da će kraljica ući? I darove donijeti. – ponuka Akar neka tako prenese poslaniku.
Karima se ustoboči, a kraljica je preduhitri:
– Ja idem kao Varana, a tebe vodimo kao karljicu.
– Mogla si mi reći.
– Pa sad ti kažem, što se duriš.
– Ali kralj će znati.
– Kralj će znati, ali ostali neće, tako ću ih bolje upoznati.

Vratiše se pred zoru, pijane od žitnoga piva, a kraljica se zaricaše da nikada više ne ide u goste bez Varane, i tako, bauljajući po mraku, spotakne se o leš:
– Ma, vidi ti ovo… Što je ovo, tako to svega? Karima!

Polis ima zidove.

Prva noć.

Djevice uzbuđene dolaskom, nisu mogle zaspati, pa su čuli Ahejce koji se prikradahu s namjerom da se malo pozabave djevojkama. Pokolj je bio takav, da se Atamas više puta morala ispričavati, šaljući darove po Varani, a kad se Varana zadnji put vratila, reče:
– Ja više tamo ne idem. Dolje je Kalhant. To jest, gore.- misleći na brežuljak, ispravi se duša naroda.
Kraljica nije ništa rekla, dugo, dugo.
– Što si rekla?- ravnodušno je upita, misleći da se Varana zabunila i pružajući joj priliku da se ispravi.
– Kalhant! – znala je Varana što slijedi i da to treba izdržati, ali nije bilo druge.
– Kakav Kalhant.- nestrpljivo se obrecnu kraljica, misleći da se Varani nešto pomutilo pa brka imena.
– Kalhant je tamo. Vodi Ahejce. – tvrdo čekaše Varana dalje.
– Koji Kalhant? – u čudu se snebivala Atamas. – Što pričaš? Što je tebi?
– Kal-hant! – nije se dala Varana. – Znaš tko je Kalhant? – gledaše Varana netremice u kraljicu koja se uozbiljila i zapiljila u bijelo, svećenićko lice.
– A ti znaš? – lane kraljica jetko.
– Hoćeš da ti ga opišem? – upita Varana, gurajući stvar što dalje da to riješi.
– Hoću!- uztvrdoglavi se kraljica.
– Krakat, visok, stasit, obrijane glave, jakih obrva,…- Varana stane vidjevši da se kraljica uzhodala od uzbuđenja, jer bilo je besmisleno dalje se natezati.
Kraljica stane i raširi ruke:
– Pa što radi tu? Kako?
Varana slegne ramenima. To stvarno nije znala.
– Ubio je kraljevnu, Agamemnonovu kćer.
– Što?
– Za žrtvu.
“To se meni moglo dogoditi!” – ozlovolji se kraljica od loših uspomena.
– Neki kažu da nije, nego nekakvu srnu, ali to ti je sve pričam ti priču…- brbljala je Varana da dobije na vremenu. Nije zapravo predmnijevala što će kraljica na tu vijest. Za nju je postojala samo žrtva paljenica. Žrtvovati živo, to je moglo biti samo djelo zloduha. Ona je za sebe odlučila, jer je tako mogla odlučiti.
– Bio je u Iliju, ali su se posvađali. Kćer mu je još uvijek tamo.
– Tko? Koja kćer?
– Kriseida. Ona je u gradu.
– Kćer ima. Odmetnik, znači, otpadnik ili izdajnik, ne znaš?- polako reče Atamas.
– Ako je bio u Iliju,- mišljaše dalje naglas:- tamo ga je mogao samo Ajšah poslati, ako ga je Ajšah poslao, ako je to bilo po njegovom nalogu..- pa zašuti zadržavži zaključak za sebe.
– Zovu ga Kalhas.- dometne Varana kad joj se učinilo da kraljica predugo razmišlja.
– Neka ga zovu kako hoće.- neraspoložena se kraljica otputi hodati, najbolji način za samosvladavanje.
– Uh, – otpuhne proročica.- dobro je.

– Što je to, slušaj: nit’ je tvoje, nit’ znaš tko je
gore hodi, dvoje vodi
niti cvjeta, niti rodi
što god pitaš, sve pogodi?
– Ne znam. – prizna Zabadeja.
– Pa, Varana.- gurnu je Meliha.
– A kako to Varana pa “gore hodi”?
– Pa tako, ima Varanu, pa leti..- smijala se Karima.
– Ali onda nije ona Varana, nego..- bunila se Zabad.
– Dobro, nema veze,- zabavljala se Melpomena,- daj, slušaj dalje, ma, slušaj:
loži, a ne dimi
troši, a nema
svoje neće, tuđe neda
a uzrok je sveg nereda?
– Mm,- zadovoljno će Zabadeja.- Menelaj!
– E, nije, nego Helena! – zainati se Melpomena.
– A-a, bolji je Menelaj! – nije odustajala Zabadeja.

Prošetala je među Djevicama:
– Sutra ćemo malo prašinariti.

Penjale su se uzbrdo, a Melo upita:
– Zašto nas se boje?
– Konja se boje, to je.- reče Žuta Zmija.
– Treba nam za prvu ruku, sedamdesetak starijih i dvadesetak mlađih. Do proljeća bismo mogli biti gotovi s ovim.- reče kraljica.
– I prije, ako ne budeš puno birala.- nasmije se Karima, zlatnih zubi.

– Da i mi nosimo štit?
– Da budemo kao oni? Ne, bolje je tući i lijevom i desnom.

Meliha se objašnjavala sa Paratom:
– Kad ga uloviš, ne možeš ga vući po prašini, jer nakon toga i nije baš za nešto, a kamoli da ga zoveš “mili moj”…
Varana, koja je tuda prolazila dometne:
– i da se on još takvim osjeća…
– I ustani pred Varanom, kad je vidiš. Zato ti se i javila da te opomene.

Nabacivali su se jedan na drugoga u plićaku i žvrgoljili nekim šušketavim jezikom, a ona, zagledana u jednoga od njih nije ni primijetila da im je preblizu došla, te kad se on, onako božanski lijep, uspravi i zagleda u nju, podbode Ariona, ne toliko od straha, koliko od tog pogleda od kojeg više nije mogla ni o čemu misliti do li o njemu.
Mahnen je samo suzio pogled kad je prošla mimo njega, a ona je šutke postupala i radila sve kao po navici. Nije se iz te tuposti razabrala ni u borbi, ni kad je ubio Aman koja se podmetnula da zaštiti kraljicu, ni kad su se ovlaš dotakli oružjem, čak ju je neka čudna struja prošla, koja nije pripadala ni borbi, ni njoj već kao da je poticala od nekog tko bezglasno moli za pomoć, ni kad su Aman položili pred njene noge, ali tada, tek tada, iz nje provali hropac, ni krik ni jauk, te je Mahnen unese u kuću kao da je klada i reče Azi:
– Ljubi mamu, mamu boli…- tek tada iz nje provali žalost da je dijete plakalo skupa s njom, u strahu za majku.

Do večer, stajaše u bjelini pod azurnim plaštem, ispletene kose, sa tijelom mrtve nesretnice prebačenim preko konja, i čekaše da mač uronjen u njenu ranu, dotakne sve mačeve poredanih boraca. Primi mač iz Damijine ruke i umjesto da ga zabode u zemlju, baci ga daleko iza sebe, nizbrdo.

Kalhant je gledao vatre na drugom brijegu, i kiptio:
– Neće osvetu! Opet!

Vatre se pogasiše, polako, jedna po jedna, i ona krene s konjem u mrak.
– Nije on, Aman, nije on. Ne bi on. Ne znaš ti tko te namamio…- govorila je svojoj suputnici s kojom je sada, kao nekada, sama grabila zemljom,- nije on to bio, dušo.
Polako je gacala kamenjarom, vodeći konja i dragi teret, dok ne nađe zgodno mjesto, i stane. Polegne Aman na ledinu, i stade je zakrivati kamenjem. Kamen po kamen, dok nije Mjesec obasjao humak, pored kojeg sjedne tužna kraljica i prošapta:
– Sada si kod svojih bogova. Neka te oni čuvaju, kad ja nisam.
Bilo joj je prirodno da je i on tamo. Otkad je tako stajao u mraku, ili je tek došao, to nije znala, ali gledala je na njegovu sjenovitu priliku kao na nešto posve razumljivo tu, na tome mjestu, u tome času. Primi joj ruku među svoje, i reče nešto na ahejskom što nije razumjela, ali su mu ruke bile tako tople, a riječi tako blage, da ona zatrese glavom i kao glupan se nasmije. On pokaže rukom na sebe i reče:
– Ahilej.
-Ahi-lej?- ponovi ona kao jeka, a on potvrdi.
Ahilej odvede konja koji mu je kao plijen pripadao, a ona ostade čekati zoru, promatrajući kamenjarku koja je puzala oštrim rubom, okliznula se i pala. “Ovdje i zmije oglupave”, pomisli i shvati da joj je bolje. Sad polako natrag.

– Je li istina da je tvoj konj božanskoga podrijetla?
– A tvoj nije?

Antal se kočoperio na kraljičinim bornim kolima, urešen popu Ahejskoga boga rata, a gomila ga podstrekivala cikom i vriskom.
– Jesam li lijep? – upita on kraljicu, a ona mu prstom prođe po ožiljcima na prsima.
– Ne boj se, njih ne vide,- a gomili naredi:
– Sad ćemo se malo prikazati društvu!- i krenuše svi uz zaglušnu buku prema ahejskome taboru.

Penjali su se nakon borbe uzbrdo, kad Žuta Zmija dojaši do kraljice i povjerljivo joj pokaže na strijelca na čelu kolone:
– Jel’ znaš što Serso ima u onom tobolcu za pojasom?
– Što?
– Helenine vlasi, – i nad samo uho joj se nagne:- al’ znaš koje?
– Pa otkud mu? – zagrcne se kraljica od smijeha.
– E, ja sam mu ih donio.- slavodobitno će on.
– Jesi siguran da nisu Parisove?
– To mi ti reci. Uostalom,- ponovo nagnu glavu prema njenoj:- Paris je ćosav.- i isplazi jezik od veselja.

Za promjenu, Lidijac je bio okružen samo ženama.

– Ako ti se ide, idi.
– Zašto sam onda uhvaćen?
-… pa neka se Agamemnon i dalje dere na tebe.
– Odisej se dere..
– Ma kakav Odisej…
– Zašto da idem?
– Pa izaberi…
– Hoćeš da te ubiju? Žrtvovati se za prijatelja, druga je stvar. Imaš li ti tamo prijatelja?
– Slobodan si, to ti Karima hoće reći.
– Da, a tamo nisi. Tamo ćeš poginuti zbog tuđe žene.
– Žene-konja..
– E, tako je.. Ona ti je žena.konj, a ne mi, nju vode na tuđim nogama, a i tebe..
– Ako ne odem?
– Ženi se ili radi. Ne možemo te badava hraniti.
Pridošla Varana pozove kraljicu u stranu.
– Helen kaže da te i on može očistiti ako želiš, da ne moraš ići Prijamu.
– Kasandru nisi pitala?
– Jesam… Ah, ima ona svoju muku, pusti.
Lidijac se zagleda u proročicu.
– A što je gledaš, nije to za udaju.
– Kako nije kad vidim da je.
– Pa nije…ona ti je naša..- ne znade Melo kako bi to rekla.
– Atena…- dometne Lela.- Vi imate Atenu, a mi Varanu..
Lidijac mahne rukoma kao da je to posljednja stvar u koju bi povjerovao.
– Što znaš raditi?
– O, m, pa sve..
– Baš sve?! Nositi vodu u štale? Hraniti ranjenike?
– Znam nakit izrađivati.
– O, nakit..- rogoborile su sve uglas.
– A što bi vi napravile?
– Ne razumijem..
– Kako, što bi napravile?
– Sa Helenom?..
– A, to.. Eh, Helena ustvari nije žena-konj…
– Ona je samo konj…
– Ne , samo žena… Mi bi nju lijepo izvele u šetnju, pa neka se dogovor sa svojim mužem, a mi da idemo kući.
– Ha! I mi bi to!
– Ali ona neće… Bilo joj došlo da promijeni narod, i što češ…
– Odbjeglog konja ne valja goniti, jer će se još više odalečiti.
Kraljica se nasmije na njihovo natezanje, koje je svakodnevno slušala i reče Tari:
– Vrati mu oružje.
Krene prema štalama, prigledati ždrebad. Noć je bila tiha, životinje su se oglašavale, ranjenici stenjali, a u dolini, rasvijetljeni tabor slavio je tko zna što. “Dobro se zabavljaju!”, pomisli. Na rubu zaravni primijeti Ahilejevu priliku koja se, s peharom u ruci, polako penjala prema njoj. U nevjerici, kraljica stane i gledaše ga kako na polovici uzbrdice, podigne pehar, mazno i s namjerom i zastavši na trenutak, ispije ga i vrati se svojima.
– Bezobraznik! Sve je popio sam..

Aza projuri s gomilom djece, i zavrte Varanu koja im se našla na putu, dva tri puta oko sebe, pa ih opet nestade. Varani priđe Lidijac noseći nisku od zlatnih listića, i pruži joj je. Vidjevši da Varana oklijeva, prebaci ogrlicu u lijevu ruku, sagne se i pogladi nabore njenih bijelih skuta za zlatnim trakama, našto se Varana trgne, ali je on odozdo tako snuždeno pogleda, da Varana dopusti da još jednom to napravi, sve do plavih papučica. Ustane i raširivši ogrlicu, oprezno joj gurne ruke iza uvojaka, a Varana udahne miris sandalovine i mirte, činilo joj se. Stajaše tako pred njim, kao kip, pa je uhvati smijeh od nečeg nevinog, i da ga ne povrijedi, stavi dlanove na srce, nakloni mu se i reče:
– Hvala…- a on gledaše za njom u nekom blaženstvu, kakvo već dugo nije osjetio.

Kraljica povuče mrežu preko ruba u kola, i vikne Žutoj Zmiji da se povuče. Žuta zaokrene kola i pusti Hektora naprijed, dok kraljica ne naredi:
– …. na južna vrata pazi lijevi bok!

– Karimina.- lupkaše palcem po zubima kraljica, dok je Varana slagala vlati konoplje na žrvanj.
– Ajde..- pozove je, i kraljica, uhvativši se za granu stabla iznad sebe, stane na brvno valjka te ga jednom nogom guraše natrag na zemlju, dok drugom udaraše po snopu ispod njega.
– Što Karimina?- pomicaše Varana snop pod brvno da se bolje izgnječi.
– Gledala sam je danas u borbi… kako ide. Ide lijevo, pa ravno, pa desno, pa opet ravno,… kao riblja kost.
Varana je radila i pogleda kraljicu kao da čeka što još ima reći.
– Pa ne mogu je nazvati riblja kost. Kakvo je to ime?…
– Kako god je nazvala, uvijek ćemo je zvati Karimina, kad je Karimina kćer.
– Imaš pravo.

Lela, uvjerena da je pronašla način kako da se dočepa Proteja, razlagala je sestri koja se nije dala sklonuti:
– Kako ne razumiješ?.. Lav nam pobjegao, shvaćaš? Oni će se razbježati, a mi dotle, za to vrijeme…
– A Džifar?
– Zara će ga naći.
– Sad još i lavicu od legla da vodimo?
– Ma to je lako,…- uporna je bila mlađa.
– Ne bi ja dala da mom Džifaru padne dlaka s glave, ni za sve Aha-jivve ovoga svijeta.- reče Melo neodobravajući i ode, ostavivši sestru na cjedilu.
– Uh,…- sjedne Lela na dinu, i zabije usijanu amazonsku glavu u šake:
– Što je na njemu tako posebno? Mila moja majko, ne znam…
Takvu je nađe Termodonac.

U tami su svjetlucala dva krupna Randina oka, kad odnekud izorni Žuta Zmija i mirno iz Antalove ruke uzme Randin povodac.
– A ti bi se zabavljala? – uputi Leli.
Žuta Zmija odvede sivog leoparda, a Lela se nasloni na konja, okrenuvši leđa Antalu, i tako ostane stajati.
– Što ćemo sad? – upita Antal, da joj vrati nadu.
– Neće on mene, to je Žuta htio reći.- tužno odmahivaše glavom Djevica.
– Pa evo, uzmi mene, i ja sam stranac.- reče.
– Nisi ti stranac.- uzdisaše Lela.
Antal još malo postaja, zagledan u njena stasita leđa, pa je ostavi.

– Kako smo se upoznali?!… Parili smo konje, tako smo se upoznali.

– Kraljica je plakala? – ne mogaše vjerovati Barla.
– Je, je, ovakve suze, čovječe.- uvjeravaše je Karimina, zaokruživši prste u zraku.
– Netko bi danas mogao dobiti ime!- zapjeva usput nestašno Varana.
Barla i Karimina pogledaše jedna drugu.

Kraljica je plakala? Što je bilo tako strašno znao je samo Glauko koji joj je pričao o božanskom sinu kaljenom u vatri, dok ga nije prekinula:
– Gluposti! Laži! Sve da bi sebe uzvisili.- razumijevala je kraljica sebi sličnoga. A Glauko bi se dao ubiti k’o pas da je više ne rastuži, onu koja mu je vratila dostojanstvo zapovjednika, pokopala Adrasta kad je onako naprasno umro, povjerila mu Ahejce koji nisu htjeli natrag, među svoje, a htjeli su ostati vojnici, i još im vratila oružje što ih je opet učinilo ljudima u vlastitim očima. Doista, bez Kalhanta stvari su se činile puno običnijima. Iz iskustva je znao da ljudi vole imati nekoga tko može sa svime izići na kraj, ali je znao i to da nitko nije svemoćan. Glauko sebi nije lagao. Nadmetanje kraljevske braće proturječnim naredbama preko njegovih leđa, riješio je on tako što se dao uhvatiti.Vojska je vojska. Znao je da može poslužiti.

Karimina je sjedila na svom ležaju poslije svečanosti, ljuta zbog ribljim kostima okićenih vrata, kad uđe Galan i tresne oklopom o stol.
– Djevice ti poručuju da riblja kost nije nikakvo ime i da se možeš boriti za Djevicu. Bran ti šalje opremu. Ako se izboriš nosit ćeš svoje ime.
– Brima?
– Da.
– Već ideš?

Miris cimeta pozove kraljicu u polje. Tamo, pod rascvalim šipkovim granama, okružena busenima miomirisnog bilja koje se lelujalo na povjetarcu, nađe Varanu. Uređene kose, u laganoj haljini, mirno je plela i pjevušila. H’Varana je letio lagano u uzduhu, i dražesnijeg prizora kraljica nije mogla zamisliti. Zagleda se u pticu.
“Orao leti od sredine naviše.” Ovaj se spuštao u krugovima. Po plijen.
– Šalje ti utvaru, a ti pleteš.
Varana skoči kao oparena.
– Tako. Sad ćemo to lijepo rasplesti.
I kraljica uzme pletivo iz Varaninih ruku i što ga je više rasplitala, tako je utvare nestajalo.

Lela je, naslonivši bradu na koljena, pratila iglu kako pleše tamo-amo, u Timandrovim spretnim rukama.
– Zašto hoćeš baš njega za muža? Tesalci su ti grubi.- reče joj Atenjanin.
– Ah,.. neću muža. Borit ću se za muža kad dobijem ime.
– Ako dobiješ…
– Ako dobijem. Mlada sam, imam vremena.
– Baš zato. Zašto čekati? Uzmi muža ranije.- okrene Timandar kožu na drugu stranu.
– Kako to tebi ide.- divila se Lela.- Možda on neće biti borac.- uzdahne Lela:
– Moram prvo postati borac.
– Pa jesi borac.
– Ah, to… reci, zašto si ostao kod nas?
Atenjanin je pažljivo zagleda, i prekinuvši konopčić zubima, upita:
– Zaista želiš znati?
Lela klimne glavom da želi.
– Kod kuće su mi se smijali da šivam.
– Pa što bismo mi bez tebe? Tko bi nama radio stremenove da tebe nema? I meni ćeš napraviti jedne.- zadovoljno zaključi Masanija.

Izgledalo je da imaju više vremena od samoga mora. Valovi su skupljali zvukove svijeta i slali ih ljudima, a galebovi su pozivali jedni druge kao da su sami na nebu.
Ahilej okrene leđa moru i prekriži ruke.

– Pa imaš me.- reče.
– Onda dođi k meni.
– Dođi ti k meni.
– Da ja dođem k tebi?
– Dođi.

“Samo ljudi znaju kamo idu”, pomisli Atamas da ne bi mislima pokvarila nešto drugo.

– Ahileje,…. pa ja sma došla k tebi.

Od Herata dođe Klam, od Persepola strijelci, od Ura Magiji, i u dolini Ninive spojiše se u moćnu rijeku. Uz zvuke cimbala, živopisna povorka krene prema Babilonu. Narod otpozdravljaše Ur-tad-Hagadu, na njegove molitve:
– Helaaa!
Pod kraljevskim baldahinom, Ajšah je vlažio čelo namjesnika ružinom vodicom iz zlatom i srebrom optočenog pehara. Pred namjesnikom je na svili ležao mač. Pored njega je prazni utor čekao svoj par. Klam papučom napipa jastuk pod nogama, ustane s prijestolja i siđe na tepih. Povorka se malo, po malo, zaustavi. Sve oči uprte u Klama, gledahu namjesnika, koji, podigavši mač jednom rukom, a drugom, kao da drži drugi, nevidljivi, iskosi ruke kao da bi ih po sredini spojio, i tako stajaše pod žarkim suncem podneva poput sjajne ptice blještavih krila, a u sebi je pun nade ponavljao: “ Naći ću te!”, te položi mač na baršun praznog ležaja.
Ur-tad-Hagad ponovo zapjeva, a brda su zvonila. Zemula dubokim glasom naredi pokret. Praporci zazvoniše, zastave zavijoriše, svilene marame zalepršaše i povorka se na čelu pokrene. Elam je gledao svoje najbolje dane.

Heja se probudi i skoči na noge.
– Megado-haraton, odlazi od mene! Spenta manju!- podmetne ruke pod bradu, a onda bez da se pošali s djecom kako je običavala, pođe ravno Varani i sjedne.
Sjećala se kad je prvi put uzjahala.
– O, sada puno bolje vidim.- radosno je uzviknula.
– I ja tebe.- smijao se Ajloh.
Sad bi joj neki takav konj trebao.

Čekala je da Varana obavi umivanje, a onda je upita:
– Što ti misliš? Hoće li se spasiti?
Varana, češljajući se, sa ukosnicama među usnicama, promrmlja:
– Bijećemo..
– Eh, ti, bezbrižna.- kraljica se spremala da ode.
Varana joj se okrene, odloživši češalj.
– Pa kad je bezbrižno.- slegne ramenima.
Atamas se uputi na pojilište,a Žuta Zmija je presretne sav nekako oduševljen:
– Znaš li kako te zovu? Pentesileja…da, kako da kažem, zadaješ muke drugima..
– Pa nije loše,… ako na to gledaš kao neprijatelj. A tko me tako prozvao? Ajantovi? Danajci?
To Žuta nije znao.

– Tetida je donijela novo oružje Ahileju. Čuješ ih kako se dreče…
Tamas Mala koju su tako zvali jer je bila ogromna kao medvjed i svakome govorila “mali, mala”, Tamas Mala, prebaci zalogaj u drugi kraj ustiju i lupi šakom o stol:
– Ma jel’ tko vidio tu Tetidu? A? Jel’ je?

Lela se slatko protezala, kad se vrata širom otvore, a kraljica u punoj bojnoj opremi, propusti Taksu da uđe i ispruži ruku u smjeru izlaza:
– Bojovni raspored!
Taksa je trkne nogom:
– Ajde, jašiš na Mahuri.
– Mmm, hoću svoga konja.
– Ajde, Mahnen je rekao.
Lela je izazovno škiljila u raščupanu, prašnu streljačicu koju je znoj pekao za oči, da se ova prodere:
– Jebem ti, ideš li? Dolje je navala, već smo se dvaput vratili. Hoćeš da ti i ručak poslužim?
– Pa, mogla bi…
– I hoću, ako me stigneš.- uzjaši Taksa i odjuri.

– Vidio sam kako to otac radi u Basmi. Reci mi, kako to radiš?- spusti se Žuta Zmija do kraljice.
– Koje?
– Pa to da ti ništa ne mogu. Kako si ušla u onaj metež danas, mislio sam, gotovo je.
– Aaa— ideš čist, prazan kao nebo. Volja im se uruši sama od sebe kad ti se približe jer ne naiđu na prepreku, ne daš im borbu. Ne možeš podijeliti nebo.
– Pozoveš ga da mu kažeš da nije pozvan?
– Pa ne boje se ljudi Kalhanta zbog njegove dobrote. On bi to isto htio moći, ali ne ide. Kad sam bila mlađa,- prizna Atamas, smiješeći se,- bila sam bahata, sama sam ih tražila…
– Koga?
– Bilo koga, razbojnike, trgovce robljem, lopove, da vježbam. Poslije naučiš da ih pravovremeno osjetiš i pripremiš se. Bubnjanje pomaže.
– Kao naše?
– Ne, naše bubnjanje je sasvim drugačije. Lagano, odmjereno, ravnomjerno, zapravo, umirujuće, a opet opasno, da jača pozornost.
Žuta Zmija se protegne:
– Meni bi to trebalo.- reče, ljuljajući se u kukovima kao da vježba.
– Pa idi, pokušaj. Nađi nekoga tko nije načistu sam sa sobom, samo pazi, nemoj kad izgubiš da te poslije osvetoljubivost nagazi. Mi smo išli na Miđane bez ičega, u sandalama i haljetku. Tu nema izbora, ni poslije što bi bilo da je bilo. Ali za tako nešto moraš imati vojsku iza sebe da ih preuzme kad ih prvim naletom oslabiš.
Žuta protrlja dlan o bedro:
– A ja bih ipak pokušao.
– Dobro, ali ako zagusti, prekini.
Ubrzo začuje Taru, pa Žutu, pa potom opet Tarine povike… “Ah, opaki su”, zavrti glavom Heja, krčeći slamkom put mravcima koji su raznosili ostatke kraljevskog ručka na otvorenome.

“Jel’ se ja sad povlačim ili napadam?”- zbunjeno se pitao Žuta Zmija gledajući Taru koja je vikala da će ga tako nalemati…
“To mi nije rekla..”, i pokretom ruke kao da će na trenutak prekinuti kakvu igru, pred zapjenjenom Djevicom, reče:
– Samo malo, moram nešto pitati Atamas..- i uteče.

Što je Varana sanjala? Sanjala je Budu Maitreju, san svih Varana.

Jedra seljanka sa rižinih polja, držaše je u naručju među skupljenim narodom koji je došao da gleda nekog vezanog, kog su bacali u bunar, a dijete prekrije ručicom majci oči da ne gleda. Maharani, koja je to vidjela, reče da dijete treba u hram dati, jer da ima velikoga duha, Maha Atmana, ali hram razoriše i opljačkaše,a nju odvedoše na snijeg, u brda. Kupiše je svilari, i s njima je putovala, sukajući prstićima niti za vez. Kod pretovara na brodove, uzeše je Vidarke, koje su je čule pričati o gospodinu to li dobrom, to li uzvišenom, koji će samim svojim riječima ulijevati dobrotu u ljude i time ih ozdravljati. Iz lijepih sanja je prenu kucanje. Ustane i ogrne se, te pogleda tko je. Žuta Zmija je zamoli:
– Dođi mi posvijetli. Opasno je.
Varana omota još kudjelje na smolu i užeže baklju, te pođe sa Žutom Zmijom.
Kod kaveza sa panterom-hvatačem stanu. Žuta tiho pojasni:
– Moram je pustiti. Privlači mužjake.- I sagne se da je pogleda. Varana se osvrne po drugim kavezima, ali bilo je mirno.
– Dira, draga Dira,…- tepaše crnom stvoru, polako olabavljujući zasun. Otvori vratašca i uspravi se.
– Sad moramo čekati.- Opet se sagne i pozove je: – Dira, draga Dira…- ali se iz kaveza čulo samo povremeno lamatanje repa o zemlju. Konačno pantera izađe i – legne.
Varana uzdahne i pogleda se sa Žutom:
– Ako zvijeri navale?- upita ga ispod glasa.
– Neće.- odmahne on glavom: – sad kad je na zraku. Spusti malo zublju, tako..
Vrana držaše zublju, a Žuta sjedio pored kaveza, gledajući sjajni trup životinje koja kao da je samo promijenila položaj za spavanje.
– Ako se vrati s njima?- opet šapne Varana.
– Ako ode, neće se vratiti.- muklo odvrati Žuta. Dira spusti glavu na prednje šape i žmirne. Varana reče s mukom:
– Ovako možemo do jutra.
– A, moramo…- reče Žuta Zmija. – Ona sad čeka da joj stavim mrežu preko glave i da idemo nekamo… Jesam li te probudio?
– A-a.- nijekala je Varana.
– Psi su zanijemili, pa mi je bilo sumnjivo..uvijek šute i ustreme se prema šumi kad nanjuše zvijeri..- tiho su kratili vrijeme.
Dira stane na noge, glavom prema šipražju. Varana gledaše čas nju, čas Žutu koji je netremice promatrao veliku mačku i više joj nije tepao. Pantera mahne repom, jednom, još jednom i lagano poskakujući krene prema šipražju i stopi se s mrakom.
– Je l’ ti žao?- vidje Varana kako Žuta polako zatvara prazni kavez.
– I je i nije. Ajmo spavati.

Kraljica je razgledala pletivo koje su djeca pravila, kad dođe Taina.
– Atamas…- poče.
– Što je, dušo? – pogladi kraljica lice pod oštrom, ukočenom kosom: – Djeca su dobro?
Taina klone glavom, kao da završava razgovor:
– Zato sam i došla…Ne znam što ću.
– Što je bilo? Taina?
– Ona moja mala…
– Da?
– … ne čuje ništa, ili se pravi. Popne se gdje bilo, što god vidi, tamo ide..
– Možda joj niste zanimljivi kao ono što vidi.
Taina je zdvojno i teško slagala riječi:
– Vidarke kažu da će proći,… ali, ako je pozovem, a ona ne čuje nego samo ide i ide, kako da… može je svašta napasti, i..- tu Taina pokrije dlanovima lice- …ubiti.
Kraljica joj odmakne ruke s lica, ozbiljna:
– Jesi je Varani vodila?
Taina odmahne glavom da nije, otirući laktom oči.
– Varani je odvedi. Možda je Varana, možda si posebno dijete rodila..
Taina kao da razmišljaše, duboko udahne, a kraljica nastavi:
– Čuje ona, je li tako, kad hoće? Ali kad neće, neće, očito zna da može.
Varani je odvedi.
Taina ustade:
– Odmah ću je odvesti.
– Taa-ko.- reče kraljica, i vrati se pletivu.

– Gdje je sad orao? – zijevne Aza, saslušavši priču u Varaninu krilu.
– Najbliži suncu, čuva kraljeve, najviše od ljudi.
– Mm,…- kratko klimne Aza kao da je tako nešto i očekivao.

Prijam podstakne vatru žrtvenika i približi joj se.
– Moja djeca se prikloniše bogovima. Kojemu ćemo se moliti?
– Ubila sam sestru, kažu…
– Borile ste se u utrobi. Majka ti je dala prvenstvo.
– Oca su mi ubile uhode Salskoga kralja.- reče trpko.
– A njega Tirskog. Eh, kad bi čovjek mogao svoj život ispričati i da ništa ne propusti.- raširi čvornate prste: – Kolike sam vas vidio dolaziti, a sada…
– Pričaj mi o Hipoliti.- sagne se kraljica do njega, zagledana u široko, izborano lice oivičeno bijelom kosom.
– Heraklovoj? Ah, davno je to bilo. A oči su ti ostale iste, kao u Parisa, malo plave, malo zelene. Kao more.
Kraljici bi draga ta usporedba.
– Dobro vidiš.
– Od gledanja nadaleko. Vidim dobro. Sve do Helesponta , pa i dalje, kad nema magle.- Pogladi je po kosi: – Čista si, bez grijeha.
Oklop je zveketao i ona ga prisloni o podgrudnik božice Atene.
– Prijame. Zašto im ne daš prolaz?
– Pa da nam izgaze polja, vinograde? Maslinike?
– Možeš grad preseliti.
– Ti govoriš kao mlad čovjek.
– Sinovi su ti mladi. Kad grad izgradiš, il’ poreze, il’ iznova.
– Što bi Aleksandar bio izvan zidina ovoga grada? Paris? Hektor? Putujući plesač, trgovac vinom? Zašto ne ratuješ sa Hektorom?
– Hektor samo pokazuje svoju snagu.
– Pa ima je.
– Pa ima je.- složi se Atamas.- Snaga nije dovoljna.
Kroz pukotine zidnih kamenova danje svjetlo je ukoso prema sredini probijalo tamu hrama.
– Kad sam bila mala, otac me vodio u Egipat da vidim piramide koje su njegovi nekoć gradili.
– I?
– Popela sam se gore i sišla dolje.
– Pa, kako je gore? – nasmije se kralj.
– Puno kocaka svuda unaokolo, do pola zabodenih u pijesak, i jedna velika rijeka.
– Ali, nije tako, zar ne? To, sa kockama?
– Nije, ali kako ćeš to djetetu objasniti?

Galan se približavao u galopu, a žena se zaleti, ugrabi dijete koje se igralo u prašini, i makne ga s puta jurećoj Djevici.
Konj se propne, i Galan skoči na zemlju. Povuče ženu za kosu da je zaustavi i unese joj se u lice:
– Meni tako? Razbojniku, ha…jesam li ja razbojnik?
Žena je zapomagala:
– Me-looo! Me-looo! – i Melpomena dotrči.
– Što je? – a Galan pusti otočanku.
Uzbuđeno je disao:
– Uvrijedila me! Maknula je dijete, kao da bih ja…

Trojanci! Gdje vam je odvažnost, Trojanci? Zar ne znate da Aleksandar leži na zemlji? Spasimo hrabrog Aleksandra! Ne dajmo Ajantu da se hvasta pobjedom nad hrabrim Aleksandrom! Odbacimo ih! Zar ćete čekati da Aha-jivve dođu pod vrata vašega grada?!

Tko je lukav, ne napreduje.
– A ja ne mogu s tobom u borbu?
– Nemaš ime.
– Imam. Leuko.
– Ne to ime… Ime za Djevicu.
Leuka to uvrijedi.
– Ja sam muško.- a Žuta se nasmije:
– I ja sam, pa što?
– Kakva djevica?
– Najbolji borac, to je Djevica. Djevice su najbolji borci.
– Pa ti mi daj ime. Ti si najbolji borac.- udvorno će Ahejac.
– Ha, ha… kraljica je najbolji borac, ona daje imena.
– A ti ne bi mogao biti kraljica?
Žuta je stiskao usnice da ne pukne od smijeha.
– Ne. Ja idem na Istok. Ja sam žuta rasa.
– Ideš? Zašto?
– Tako mi više odgovara.
– Zašto, ako si najbolji?
– Sve su Djevice najbolje, ali je kraljica najbolja Djevica, pa je zato kraljica. Djevice je provjeravaju. Svako malo je provjeravaju.
– Zašto je provjeravaju?
– Da vide je li najbolja.
Tresao je glavom Leuko.
– Kakve to veze ima sa …djevičanstvom ?
– Znaš što?- nagnu mu se u lice, kosooka Djevica: – Da ste vi manje pokazivali onu vašu Djevicu pod oružjem, ne bi naše djevice podivljale..Paladu, Promahos, je li, tako je zovete?
Leuko se smijuljio.
– A ja ne bih mogao u borbu, znači?
– Da se boriš protiv svojih?
Frigijac se uozbilji kao da mu je pozlilo.
– Što je? Na to nisi mislio?… Hoćeš natrag? Hoćeš da te ja otpratim polovicu puta? Bojiš se da te ne ubiju kao prebjega?
– Zar vi nemate roditelje? – upita Leuko.- Djecu? Žene?
– Imamo.
– I ti?
– I ja.
– Gdje su?
– Majka je sa Ženama, a otac lovi sa Karimom. Imam i brata Tahora, ali on je ostao kod kuće.
– Tahor, kakva čudna imena nosite.
– To je jedna vrsta jelena kod nas. Tahor.
– A tvoje ime?
– Moje ime je Žuta Zmija, kao što znaš. Nosim žuti rep u borbi, vidiš?- pogladi svoje pletenice Žuta.
– Zašto to ime, a ne neko drugo, ljudsko?
– Tako mi više odgovara.- cmoknu Žuta.
– Zašto stalno odgovaraš sa “tako mi više odgovara”?
– Tako mi više odgovara.- smijao se krotitelj.
– Kako to da ti znaš ahejski?
– Ja znam sve jezike.

Tara gladiše psa po glavi i skutrena u grmlju gledaše put morske obale. Lepodamija tjeraše stado i obazre se da vidi gdje je Tara, pa joj se približi, još se jače omotavši, idući protiv vjetra.
– Što je?- zaviče, i sama se nagne da vidi što Tara gleda.
– Šššššš…- držala je Tara prst na ustima. Poveća skupina Ahejaca kretala se uz more prema sjeveru.
– Ma, neće ti ništa. Idu u pljačku. Zima je. Ne ratuju zimi. Bar nisu dosad.
Tara se uspravi i pođe za Damijom.
– Ovamo, Pinto…- dozivala je psa.

Mahnen reče:
– Vrijeme je.
Kraljica izvadi tešku krunu iz sanduka i razmota je. Nasadi Heja stepeničasto zlato na glavu, a dragulji zablistaše kao svici u sumrak.
– Kako sada drugačije izgledaš!- zadivi se Aza, a Heja se nasmije:
– S ovom krunom možeš vladati sve do Indije. Pa i dalje, ako budeš znao.
– Sad ja! – posegne Aza za krunom.
– Ne još!- ustegne se kraljica glavom od dječaka, i polako skine krunu.
– A kada?
– Kada otac kaže.
Aza pogleda Mahnena kao da ne razumije zašto bi ovaj odjedanput postao tako važan.
– A ti nemaš krune?- upita ga.
– Imam tebe.- blago reče Hiperborejac. Heja vrati krunu u oružarnicu.
– Tu je držiš?- čudio se Aza, a Heja još više:
– A da gdje drugdje?
– Daj i meni! – zatraži Aza oblutak sira kojeg je Mahnen sušio na dasci pod krovom i povremeno okretao. Uzme Aza sir i otrči k djeci na igru.
– Teško je. – reče Mahnen ženi.- Ne zna prepoznati ljubav.

– Daj ruku!- reče Žuta Zmija Brimi..
– Ne dam. – odsiječe ona.
– Daj ruku! – ustraje Žuta.
Brima polako rastvori dlan i pokaže mu ga.
– To sam si i mislio.- i ode razočaran.
Brima se nabaci prašinom za njim:
– Ti, lupežu!…

Od magle se nije vidio prst pred nosom, a kad se digla, počelo je padati perje s neba.
– To je snijeg!- smijao se Mahnen, i objašnjavao: – To je kiša, samo će biti poslije mokro.

Varana je prelijevala ulje, kad začuje dozivanje izvana.
Akar je čekala.
– Dijete sa Atlantisa je bolesno. Samo vodu pije. Vidarke ne znaju kako da joj pomognu.
I makar je rekla da malu ne diraju dok ona ne kaže, sad širom razrogači oči, i pohita za Akar.
Lepodamija, Tara, Meliha, svi stadoše skupljati konopce po taboru i nositi ih na širinu kako im je Varana pokazala. Naredi vojsci da se postroji i reče im koje boje da obuku. Sama slagaše konpoce na gomilu, i na nju posadi dijete koje su donijeli. Sjedne do nje, govoreći vojsci kako da se pomiče. Kako se vojska pomicala, tako se pred djetetom lelujala duga svih boja, ljudi i životinja, a dijete stezalo Varanu ručicama i pripijalo se ljuljajući uz nju, kako je god ona, polako izvlačila konopce pod djetetom, dok mala ne osjeti čvrsto tlo pod sobom.
– Čuješ li me sad?- glasno je zapita Varana.
Djevojčica ustreptalo pogleda Varanu i klimne glavom.
– No, onda me pusti.- blaže će Varana. Onemoćale ručice klonu, Taina vrisnu od sreće i svima odlakne.
– Povežite joj oči.- naredi dalje Varana.
Sad je odvede u obor sa životinjama i tu je dijete boravilo danju i noću s Varanom koja joj je tumačila što čuje: ovo je od ovoga, ono od onoga. Kad je naučila sve živo po zvuku raspoznavati, Varana joj dade da pipa. Kad mala pogodi da drži zeleni orah u rukama, Varana joj skine povez i izvede iz obora.
– Nije Varana. Samo je malo bila zaostala.- reče radoznalcima.
U svom je stanu nahrani. Dijete pojede sve i još zatraži sira i vrhnja. Varana joj donese i reče:
– I nemoj više plakati kad vidiš maglu. I ne idi tamo, jer ćeš opet biti stra-aa-šno žedna!- oponašala je Varana djetetov vapaj kad ju je bila slabost uhvatila.
Mala Lida, Tainina kćer, postade tražiteljica vode. Svaku vodu je po zvuku pronalazila i poznavala: “Bijela, šapće”, “zelena je, pjeva”, – kopali bi, kopali, – i pronašli bi vodu.

– Gdje mi je druga sandala?!- vikala je Bremusa, ne mogavši naći drugu sandalu.
– Tko mi je uzeo drugu sandalu?!
– Netko ti udvara..- dobacivali su joj.
– Ma, da! Vratite mi drugu sandalu! – zahtijevala je kopajući po svačijim stvarima, dok nije došlo vrijeme za silazak na Aresove poljane. A kad nađe drugu sandalu, zapelu u stremenu pri silaženju s konja, zadirkivali su je da su joj suze išle.

Ideš natrag, nađeš svjetlo, ideš naprijed, nađeš tvar.
“… svakome si ljubav bila, samo meeeni, neee…” – orilo se kod Danajaca.
Proljeće je došlo i borbe su mogle ponovo započeti. Kalhant je svakodnevno žrtvovao. Ahilej stupi na trijem i nasloni se na ogradu. Tisamen je prošao noseći vjedro vode, sagnut i s naporom. Ajaks, Ajant, Patroklo, svi su nešto tražili od njega, Kalhas,… nešto što ni on, a ni oni nisu znali što je.. a tko je njemu ikada išta dao, ponudio barem. Je li ikada nešto tražio? Briseidu?
“Neee,………”, pogleda prema obroncima, “sutra neću u borbu. Ona će to shvatiti. Ona zna što traži.”

Helen je ponudi jabukovačom, i reče:
– Kasandra ti ima nešto pokazati.- i obrati se sestri: – Pokaži joj.
Dolazeći pred gradska vrata, kraljica je uočila nešto na što prije nije obraćala pozornost: isklesane ukrase nad rubom ulaza. Nije joj se žurilo. Voljela je, kad je imala vremena, zapažati takve sitnice. Sad joj prostruji sjećanje na ono što je vidjela. Kasandra stavi pločicu pred nju, na stol:
– To su donijeli jutros iz Artemidinog hrama u Samotraki.
– Mirininog…- zbunjeno ispravi Atamas proroka.
– Da, Mirininog… Oni kažu Artemis… Teklič je rekao: Za kraljicu u Troji, ali mi mislimo,- pogleda se sa sestrom koja pažljivo promatraše Atamas,- da to nekako nije za nas.
– Ahurine zrake, h’Varanina krila,- prstom ukazivaše Kasandra na urezane šare, potičući kraljicu da joj objasni daljnje znakove, koji su Heji bili predobro poznati sa unutarnje strane njenog zlatnog pojasa.
– To je pozdrav.- reče kratko Atamas Kasandri, želeći da se ova time zadovolji, jer ju je već sasvim obuzelo radosno uzbuđenje.
– Tebi?- potvrdno i upitno reče Helen.
– Da.- pogleda ga Atamas, pa Kasandru koja napokon sjedne:
– Tako smo i mi mislili.- obzirno završi proročica ispitivanje.
Najednom se sve to udalji od Atamas. I lijepo uređena dvorana sa prostiračima čiji su joj se uzorci učinili tuđi, i dvoje posvećenika koji su pripadali nekom ograničenom svijetu jada i nevolje, i sav taj besmisleni rat koji nije bio njen,…. njena je bila ta mala pločica, žiža jednoga života koji je imao svoje račune i vukao svoje poteze, i sada joj se javio i doplovio do nje kad ga je najviše trebala. Kraljica ustane, pa pričeka obredno lomljenje: Helen prekrije pločicu tkanicom i udaraše po tvrdom suknu ušicom sjekire, dok sam prah ne postane.

Cure su ispirale indigo za Varanu, kad prođe Žuta Zmija, nakićen do bola, utegnuto jašući sa velikim znakom feniksa na grudima.
– Kud ćeš ti? – zapanjeno se osvrne Atamas, ali je smijeh nagna da mu okrene leđa i skupa sa praljama ispod oka prati što će ovaj dalje.
– Nije dobro.- mrmljao je Žuta Zmija, silazeći s konja i ogledavajući se oko sebe kao da će u travi naći pravo rješenje.
Žene su širile usta i hvatale dah da ne prasnu u smijeh, kolutajući očima jedna drugoj. Izgledao je tako lijepo, a tako glupo.

“Svatko ima svoj način borbe, i toga mora biti svjestan.”, rekla je kraljica Varani kad je davala prvo ime. “Mi se, na primjer, razilazimo prije borbe, svaki na svoju stranu, Termodonke se naprotiv skupljaju,… shvaćaš? E, a tako i svaki borac, ponaosob. Neka razvijaju svoju vještinu, ili je mijenjaju, ako treba.”
“-Onda im se i ime mijenja?”,- pitala je Varana. “Ime ovakvo ili onakvo, to nije važno, to je zato da ih podsjeti na sposobnost koju imaju. Da ih izazove na promjenu, na bolje.” “-A kakvo bi ime meni dala?”, uzjogunila se Varana, da je kraljica još nije takvu vidjela. “Strpljen, spašen!..”- prasnula je kraljica u smijeh.
Sad ju je gledala kako rješava neki spor.
“Marljiva je kraljica.”- pomisli Varana i nastavi tući mokro platno o kamen. “Jedva je stižem.”

– Makni se, praviš mi sjenu.- reče Meliha, ali Serso ne posluša, i potuku se da je cijela vojska gledala, a kad raskrvari strijelca, Mahnen reče:
– Ovo nije dobro.
– Djevica nema što tražiti s Ranjenom.- izazivao je dalje Serso, kad začuje Zabadeju:
-…. ali Djevica ima s Djevicom…- i odalami brata tako snažno da je zateturao od iznenađenja, ne očekujući napad s te strane. Zabadeja pljesne kao da čisti ruke:
– Hajde! Raziđite se.
– Zabad..- pozove je Žuta Zmija.- Drugi put se ne miješaj. Može sama..- doda, misleći na Melihu.
– Dobro.- slegne ramenima poštena Zabadeja.

– Uh, što sam te uredila.- cendrala je Meliha, gladeći Sersa i tapkajući mu melemom podlive.
– Tu… još tu, i tu.- uživao je on svoj teški položaj, ne bi li izmamio još više smilovanja i pažnje, zbog čega su se i dohvatili, a kad ogladnješe, uđoše pod šator gdje je Unas pripremala večeru.

Kad ženu ostavi muškarac, kome da se požali.

Majka.

Li- pao, otac Žute Zmije, sjeckao je prokuhano meso na sitne komadiće i pričao kraljici o običajima koji su vladali daleko od njih, a Heja je štapićem nabadala komadiće i gurala ih Hari kroz rešetke.
– Sad malo sirovoga.- doda joj Li-pao:- i to bi bilo dosta.
– A hoće kuhano…
– Gladan pas i divlje kruške jede.- odvrati lovac i zapjeva sitnim glasićem jednu od svojih omiljenih pjesmica:
Na mostiću stojim
voden-konje brojim
a lopata je u rukama mojiiim…
“Baš je smiješan”, nasmije se Atamas i uputi se u dolinu otkud su došli. Potraži mjesto, ali dugo je vremena prošlo od kako Ajloh tuda prođe. Sva su stabla bila slična, mlada trava varljivo prekrivala kamenje, omeđena polja mijenjala raspored, a time i krajolik, kroz godine.
“ Da si bila tamo gdje i Li-pao, imala bi zastave i slonove.”- uputi ona Pasimi kasnu utjehu. A tada se sjeti da je otac bio rekao “badem”. Drvo k’o drvo, veliko izraslo, visoko, visoko. Razočaranje? Sjeta? Ništa od svega toga.Nije znala za čim bi žalila, nije je poznavala kao Ajloh. Bila je ponosna na nju i njen narod, poštivala svoje ime koje je Pasima tako ustrajno buncala pred porod, a ono što ju je obuzimalo inače misleći na majku bilo je zamišljanje nje mlade, nje male, nje hrabre, nje najveće i nje nestale. U tom zamišljenom putu nije sebe vidjela drukčije nego kao mladicu koja je za razliku od badema bila pokretna, ali je s njim dalje rasla, nakon što su Hipolitu i Pasimu prihvatili duhovi nebeskog života. “ Bila si prejaka za svijet u kojem si živjela, a ja sam ovdje jer su me obuzdavali i jer si ti tako htjela. I jer sam ja tako htjela.Svi oni, “- pogleda prema svom obronku-“svi bi oni trebali biti ovdje i prinijeti ti žrtvu zahvalnicu, ne meni, jer ja sam samo nastavila ono što si ti počela. Nego tebi, jer ti si ih spasila, ti si ih jedina htjela spasiti, i to je bilo dovoljno da nam svima da snage.Ti si zaslužila kraljevsku povorku na slonovima, a imaš samo ovo blago drvo i duhovnu utjehu da se ostvarilo ono za što si živjela. Njihova sloboda, to je tvoj život. Ovi plodovi, to su tvoja djela.” Takne se kore drveta rahle i visoke krošnje: – Rasti mirno dalje.-Pogleda stablo i doda: – I za mene rasti.- i otputi se u tabor Masanija.
Provede s njima dva, tri dana, slušajući njihovo žestoko, zvrndavo narječje, pa se vrati mužu.
Ležeći na Mahnenu, zajapurena lica, reče:
– Zemlja je sigurna, ljudi nisu…
– A-a, ljudi su sigurniji.- nasmije se on.
– Ti i ja smo…
– Ti i ja smo Sjever i Jug koji se okreću.- reče Mahnen i povalja se sa ženom po postelji.

– Ti si na redu.
– Ne, ja vodim. Ti bacaš.- reče Tars.
– Doo-bro…- odigne Žuta Zmija koplje sa ramena.
– Žuta!… Antale!- Pogledaše Meropu koja je vikala sa puta ponad njih: – Pukao nam kotač…
– Snađite se!- odvikne Tars.
– Ulijenilo se to.- promrsi Žuta Zmija i ponovo se spremi na bacanje.

Tepaura i Tamas Mala, odmarale su ležeći na zemlji, nogu visoko podignutih na branik bojnih kola, i žvakale “mravlji” korijen po nalogu Vidarki. “Mravci” su ih podilazili kad bi žvakale, premda ustvari pojma nisu imale što su žvakale.
I slušale Ahejce kako galame.
– Šfo miflif,- ispljune Tepaura korijen i stavi novi komad u usta,: – što misliš, je li Ahejci znaju da je svaka žena negdje šuplja?
– Sudeći po šljemu, da.- otpovrgne Tamas Mala i obje se smijale.
Negdje zatreperiše strune i noć kao da oživi.
– Ja bi kući.- čeznutljivo zacvili Tepaura.
– I, ja…- uzdahne Tamas, svaka pod “kućom” podrazumijevajući nešto drugo.

– Ne možeš ti njemu ništa.- odmahivala glavom Atamas na Mahnenovu ponudu da se on pozabavi Ahilejem.
– Kako ne mogu…
– Kalhantu?- da bude sigurna da isto misle, upita kraljica i kad Mahnen ne reče ništa, ona produži:
– Treba mu razlog da se osveti Troji, a samo bi gubitak “poluboga” nagnao Aha-jivve da tako nešto učine.
– A “polubog” je predobar, i ne da se?
– Pa da….
U tišini koja je nastupila, Mahnen zaključi:
– Zato to tako dugo traje..Pa zar nema načina?
– Ima njegov. Uzmeš mu ono što mu je najdraže.
– Je l’ to Ahilej zna?
– Rekla sam mu.

Psi su razvlačili leševe, a starci su se borili s njima.
– Nikad nećemo odavde.- jeknu Taksa dok su se penjali, kad joj pogled padne na poljane smrti pod Trojom.
– To je samo pitanje vremena.- reče sumorno kraljica, jer je trebalo nešto reći.

Hektor je ležao mrtav pod Ahilejevim kolima, prepušten na milost i nemilost Pelejevom sinu.

– Traži otkup..- trgne se Tars.
– Kakav otkup?- namršti se kraljica.
– Otkup! Tako je! – živnu Parata.
– Kakav otkup!.. Prijatelja su mu ubili, Briseidu oteli, kakav otkup da tražim?!..
– Traži… traži otkup,… – navališe svi u jedan glas.

Damija potvori Mahnena da joj je napravio dijete. Kraljica nijemo gledaše kako Mahnen skuplja stvari i mrmlja:
– Prohtjelo joj se biti Atamas. Pa će i živjeti kao Atamas.
I uđe k njoj te je prisili da u štali, kod konja spava, da se u hladnoj vodi umiva, da se mašću protiv rđe maže, i još da se moli prije nego mu priđe, pa Damiji dozlogrdi i prizna da je otac djeteta Li-Pao, a ne Mahnen.

Kraljica sa Varanom trijebila bobice u košaru, pa reče:
– Nemam ženske djece…
– Nemaš?..- upita Varana, pokazavši rukom svuda uokolo njih.
– Misliš?
– A da što drugo?
Mahuna pucketahu kako su ih otvarale.
– Na što misliš?- upita Varana ne dižući glavu od posla.
– Kako ga je Ajšah pustio tako podložnog strastima..
– Ha! Pa možda ga nije pustio. Možda je pobjegao.
– Lako moguće.
– Ne stane više u ovu.- zastenja Varana, nagnuvši se da odmakne punu košaru:
– Daj mi drugu, onu tamo.
Kraljica joj približi košaru, i nastavi trijebiti plodine.
– Idem u Elam. Hoćeš li mi pomoći vladati?
– Hoću.- odgovori Varana bez oklijevanja.
– Ur-tad-Hagad bi baš bio za tebe..- kraljica se smješkala, a i Varana, premda isprva bojažljivo, kad nije znala o kome kraljica govori.
– Lijep je k’o sunce, mjesec i zvijezde zajedno..
– Da mi je to vidjeti, ovdje na zemlji…-smijala se Varana.
– Vidjet ćeš. Namjesnikov svećenik je Ur-tad-Hagad..
– Ima on kraljevsku Varanu..- tiho reče proročica na to.
– A ja imam brata..- djetinjasto se zainati kraljica,- a imam i tebe, i krunu i sve..
Posao je svagda lakše išao kad su ga zajedno obavljale.

Kasandra se uspne do ruba bedema i zatečeno pomisli: “Kako to da ja ne mogu dalje?”
Kraljica je šetala po bedemu, golim prstima prebirući po toplom kamenu zidina.
“U Pamfiliju ne idem, u Trakiju..možda.. prvo otočanke treba vratiti.. pa da vidimo kamo idemo.” I crtaše nožnim palcem po kamenu kao da putuje po carstvu.

Ajant gledaše u zlatno-žutu priliku u daljini, na vrhu zidina i ne znade što da misli, je li to dobro ili nije.
– Poslanici…- začuje.
Uđe k Ahileju:
– Poslanici, Ahileje. K tebi hoće.
Ahilej stupi pred raskošan trijem, svog, još raskošnijeg doma, a privučeni posjetom približe se i ostali velikaši. Menelaj, prvi.
Karima krene naprijed, a Taksa sa Žutom čuvaše odstupnicu. Ahilej spazi onu koja ne dade mira Ajantu. Karima reče kako su je naučili:
– Pozdrav junaku! Zlato za Prijamu sina.
– A gdje je? – ote se Agamemnonu. Ahilej ga ne pogleda, već dođe korak bliže Karimi.
– Kada će to biti? – upita je.
Karima, koja nije znala drugih riječi osim onih koje je rekla, zaokrene konja u smjeru Djevica, a a Taksa dobaci:
– Kad kraljica odredi! – i vratiše se obavljena posla.

Djevice su prebirale plijen sa Varanom, kad netko upita:
– Koliko smo dugo ovdje?
Galan, pogledavši u sunce na zalazu, reče:
– Sedamstodvadeset i tri dana,… točno.

Kraljica otapaše kvasac u ustima, a kad vidje da je skoro sve pojela, smanji želju na manji komadić.
– Oduvijek sam voljela kvasac,- reče, opravdavajući se, a Unas se nasmije:
– Samo ti jedi, ali tko će meni vode donijeti i drva nacijepati? Nikog nema. Svi su otišli na gađanje.
Atamas se prihvati sjekire i reče:
– Evo, ja ću.

Vidarka uđe k Varani zakrivene glave, i otkrije se tek kad sjedne, položivši ruke na krilo.
– Gaira.- reče proročica.- Zašto kraljica oteže? Sve je spremno, što još čekamo.
– Dušo naroda, što da radi mlada Vidarka kad vidi ranu koju nikada prije nije vidjela?
– Tebe pozove.
– Tako je.- Gaira nije imala namjere dalje govoriti, ali se predomisli:
– A vidim, i haljina ti nova treba. Sašit ćemo ti je.
– Pa ja sam te pozvala.- nestrpljivo će Varana.
– Nisi.- igrala se Gaira lijepim prstima po zraku: – Kraljica me pozvala, a ti se raspituješ.
– Što joj je?- upita zabrinuto Varana.
– Voli.- jednostavno će Gaira.

– Pen-the-si-le-a! – šetao je Odisej oko te nevjerojatne stvari u svom šatoru, kao oko plijena kojeg će svakog trenutka zgrabiti. “U haljini, bez oružja… kako je došla? Sve je prepuno vojske..”- pitao se, a kraljica pomisli, “Ne pozna me, moram požuriti.”
Legne Odisej na strunjaču i promatraše je. “Hm, pa žena je, nema sumnje.”
Odigne se gornjim dijelom tijela.
– Kako se zoveš?
– Heja Ahura Atamas.- a onda da prekine tu igru velikodušnog gospodara prema robu koji ni imena nema, reče:
– Kralju, nemam puno vremena.
Na zaziv “kralju”, Odisej se prene i okrene joj leđa. Primi se pehara. Pa i to je bila kraljica. Došla mu je kao sebi ravnome. Njemu jedinome. Na čas mu bi žao Penelope, ali ako on pomogne ovoj kraljici, možda će netko pomoći njegovoj.
Zagleda se u vino i učini mu se da će s tom ženom ispiti cijeli ovaj rat naiskap. “Može li on to?”- pitao se. Od svih Ahejaca njemu je došla, njega izabrala, a ono pseto Ahilej nije za to znao. Više od svega, i više od nje, volio je Odisej tajne stvari, ali hoće li mu iskupiti sate, dane i godine iščekivanja, u kojima bi sve dao da je ima. Odloži pehar i okrene se:
– Što je?
– Daj mi brod. Za narod. Da prođe.
Primi je za bokove.
– Zašto baš ja?
– Ja o tebi dobro mislim, kralju.
– Zašto baš ja?- uznastojao je on.
– Nikada me nisi iznevjerio. Uvijek si gledao kamo je trebalo. Kad smo dolazili, svi su gledali u Karimu, samo si ti znao tko je pravi.
– Žene uvijek sakriju ono što je najvažnije.- tiho reče Odisej.
– Hoćeš li mi dati brod?
Prođe joj rukama od ramena do struka. Ako joj ga on ne da, dat će joj ga netko drugi. Svaki bi joj dao brod, ako je to ono što traži, u zamjenu za ono što on drži u rukama. Ako ni iz čega drugog, onda iz čiste pakosti. Trebao se smatrati počašćenim. Dat će joj brod, dao bi joj sto brodova, sad kad mu je dala prednost pred Ahilejem.
– Lijepo…- reče.
– Hoćeš li?
Odisej spusti ruke.
– Ostavit ćeš ga?
– Ako budem čekala da vidim hoće li on preživjeti, svi ćemo izginuti.
– Pametno.
– Hoćeš li? Dati brod?
– Hoću.- mirno klimne Odisej.
Lijepi zubi, oivičeni tamnom bradom još se jednom pokažu:
– Koja je tvoja tajna, kraljice?
Atamas zastane i pogleda ga:
– Nema tajne, kralju… Prvo konj, pa ja.

“… prvo konj…”, “…pa – ja…” – ponavljaše Odisej, ali znao je, nešto će iz toga izaći.

Znati i pokazati, vojničkog li umijeća.

Mačka je oštrila kandže na kori drveta, a kraljica upita Varanu:
– Otkud ova mačka?…
– Dolje je glad.- odvrati proročica.
– Reci,..- sjedne kraljica i zagleda se u Varanu. U novoj haljini, sa breskvinim cvijetom u kosi, prava ljepotica. – Što ima nova? Kako to Kalhant vidi?
– O,ooo… pa ima toga.
– Da čujem.
– E, pa ovako..- poče Varana:

“ Kraljica je dojahala sa Djevicama, u vidu lastavičjeg repa, iza sebe, i bacila nešto u prašinu.
Ahilej odigne težak, još topao pojas.
– Revi Kalhantu da mi pjeva uspavanku dovečer.
. Njemu se daješ? – čudio se on.
– Ne, nego tebi da mu to poručiš.

Kalhant je samo rekao:
– Ostavite me samog…

Ni u klancima, ni na svetom brijegu, nigdje ga nije bilo. Zazivi su odjekivali, bez odgovora.
– Uzalud… neće da siđe..- mrmljale su Djevice.
Zašumilo je kao da se približaahu vodopadu. Ali klanac je bio suh, bez vode.
Ognjeni oblak promoli se između vrhova.
– Natrga!!….Spalit će vas!..- nadglasavala je kraljica nisku konja.
Oblak se polako spuštao, a iz njega zablista bog rata, mlad i uspravan kao jasen.
Jedva se držala na nogama. Uzduh je treperio od siline božanskog sjaja, te se kraljici činilo da nije nit’ na nebu, nit’ na zemlji.
Djevice se povukoše pred jarosnim nasrtajem Zeusova sina, te iz daljega promatrahu susret Aresa i Heje.
– Rano me zoveš! – zagrmi on.
– Primi mene umjesto njega…- savladavala se kraljica da ga ne udari u odbrani od srašne snage kojom je zračio, a da mu izreče to što je naumila.
– Ho, ho, ho…- zvonilo je posvuda.- Kako to misliš izvesti?
– Borit ću se trojanski. Pod šljemom me neće prepoznati.- htjede spomenuti Tetidu, htjede spoemnuti Hektora i još mnogošta htjede spomenuti, ali s bogom se ne raspravlja.
– Imaš samo jednu priliku! – reče, i zavije ga ognjeni oblak.
Gorući uzduh se rasplinu, a kraljica otetura do konja i sama sijajući tisućama boja.
– I ja bih gore..- začu Taru, ali još se pribiraše od nadljudskog napora.
– Ne možeš,…nisi kćer.- odreže Žuta.
– Nema dalje!- reče im svima, kraljica, i uzjaši.
– Hoćeš mog konja? – ponudi Meliha, potresena svime što je vidjela.
– Ne treba. Dobra je Mahura.- potapša kobilu Mahnenovog konja.

Kalhant je gledao u vatre na drugome brijegu i molio za snagu.

Kraljica izvadi mač, prolije po njemu krv, prođe njime kroz vatru, poljubi ga i spremi u oružarnicu.

Kalhant je gledao u vatre na drugome brijegu i molio za njega.

Glauko je sa Sersom pripremao strijele.
Zabadeja je molila oprost od Djevica kraljičine pratnje
i čistila mlijekom njene bijele čizme.
Tars je molio u hramu Mirine Velike cijelu noć.
Tara je plakala i vodila ljubav sa svojim Ahejcem cijelu noć.
Antal se kupao i rezao nokte na nogama.
Lela je spavala cijelu noć.
Karima je razmišljala cijelu noć.
Žuta Zmija je pio vino i kockao sa Taksom cijelu noć.
Brimu je tješila Varana cijelu noć.
Galan je proveo noć na obali, spaljujući ostatke svoje oskudne imovine.

Oko pola sata je grmjelo, ali kiše nije bilo.

Kraljica se otputila Arionu i ispripovjedila mu čitav svoj život u tu jednu noć, a kad on ujutro se osvrne i ode prema klancima, propenta zahvalno:
– Hvala ti.- osjetivši se po prvi put potpuno razumljenom.

– Kad zapale brodove, moramo biti na vratima! Jasno?
Karimi:
– Ti ideš prva! Pa Žuta, ja na Mahuri!

Šljem!!

– Očisti put!… Silazim!

Kasandra se ukaza na vrhu bedema:
– Kuku meni, zar u podne umirati!…

“Baš ova Kasandra izgleda kao posuda za žito”.

– Otvaraj vrata!!

– Ne idi. Sanjao sam orla i golubicu. Razderat će te.
-Što se mene tiče lete li ptice lijevo ili desno. Otvaraj vrata, Prijame!

“Gole ruke, to su od nas naučili.”

– Juriš!!”

– Nikada ja ne idem na juriš…uh, oprosti, dobro, neću više, daj, nastavi…

“Protej je trčao u tabor što su ga noge nosile:
– Ahilej! Ajant!…Amazonke su poludjele.. Ubijaju!

– Žu-u-taaa!…
Bilo ih je četrnaest sa jedne i četrnaest s druge strane kad je ispustio tigrove.

– Le-la!!

Mahnen je sišao do polovice brijega, okrenuo se i viknuo Varani:
– Diži narod, Varana. Idemo! – Bio je spašen.

A onda se dogodilo ono čega su se sjećali svi:

Došavši pred Ahileja, ona stane. “- Baci mač!”- reče.
Kad je probode prvi put, ni tad ne podignu mača.
A kad probode i nju i konja pod njim, doimala
se poput jele koju drvosječa udarcima ruši.
A kad Ahilej ugleda njeno divno lice ispod šljema
obuze ga takva požuda da je odmah tu, pred svima,siluje.
I još Tersita, najružnijeg Ahejca koji mu se zbog te sramne požude rugaše,
ubije jednim udarcem, zabivši mu zube u mozak.

Samo je Odisej zapanjeno gledao kako su se iz oblaka pojavila ognjena kola Aresova i podigla kraljicu iz mrtvog tijela pod raspomamljenim Ahilejem, te povukavši za sobom još dvanaest Djevica, nestala kako su se i pojavila.

Ajant ugrabi tijelo za noge i htjede ga odvući na rijeku Skamandar, ali Odisej izmami primirje te dovečer, uz dolične počasti, kraljicu oplaka jedna i druga strana.

A kad Kalhant zapjeva o orlu povratniku, zatužilo je tako strašno, da je Varana zagrlila Mahnena i još dugo tako s njim ostala.

Strijela je bila od mekanog, uglačanog drveta, sa ucrtanim Ahurinim zracima. Božanski sin padne pogođen u petu, a oko njega zapomagali prestrašeni Ahejci.
– Idemo! – reče Mahnen Taksi.

Na brodu Mahnen reče Varani:
– Lezi..
– Ne mogu….
– Lezi, Varana…
– Ne mogu, izgubit ću vid ako rodim..
– Nećeš. Lezi…
Varana se ustezaše, a žene prigovarahu:
– Ako je bio dobar za kraljicu, i tebi će biti…
– Lezi, Varana, ne muči me…
Varana legne, pokrivši se velom po glavi, a kad osjeti sol na koži i usnama, od valova koji udarahu o bok lađe, pomisli da je bilo bolje da nikada u rat nije ni išla.

Odisejeva je lađa plovila nošena vjetrom, a Varana je češljala i rasplitala svoje mrke uvojke što je Mahnen nikada prije nije vidio da radi.
– Boli me.- požali se Mahnenu.
– Ukočila si se, zato te boli.- I prekriži joj noge na člancima, te se ona nasloni na živog čovjeka pored sebe i slušaše nalete vjetra o jedra.
Varana je spavala, i konj e spavao, sa Mahnenom i djetetom između njih, a obzor bivao sve širi i dalji.
– Tata! Tata, gledaj…- pokaže dijete na nebo iza njih.
Tanki stup dima dizao se uvis, crn i siv na rubovima.
– Ilij… Hoće li itko preživjeti”..- čulo se na lađi.
– Mi smo preživjeli.- reče Mahnen i sam prihvati kormilo. Ataman je sada bio on. Tepaura započe pjesmu, a ostali prihvatiše, o Mirini Velikoj, o ratnicama iz pradavnina, o Hipoliti, i onoj, kako je pripjev kazivao, zadnjoj i najboljoj.”

Kraljica prebaci jednim zamahom mokre vlasi na pleća.
– Ne vrijedi njemu govoriti. I?- upita proročicu, ogledajući se u mjedenom ogledalu.
– Dobro je.- reče Varana.
– Ma ne ja…- nasmije se kraljica.
– Ahilej će napasti Troila na zdencu, kad ovaj bude došao napojiti konje..
– Govoriš kao da će se dogoditi.- prekine je Atamas.
– Ali..- uzdahne Varana, ne mogavši nikako naučiti kraljicu da je ne prekida kad je pita za proroštvo:
– Kriseida neće poći ni sa Ahilejem ni sa Troilom, pa će to obojicu pomiriti.
Zabadeja dođe i sjedne k njima:
– Tko to?- znatiželjno će Djevica.
Kraljica je takne vrhom češlja po nosu.
– Zlatica Kalhantova.
– Aza je ulovio zeca.- reče Zabadeja, a kraljica je ljubazno pogleda.
U to im se i druge Djevice priključiše.
– Memnon je došao.- reče Tars.
– Neka je.- nehajno otpovrgne kraljica.
– Kamo idemo? – upita Antal.
– Pljunut s vrha zigurata.- reče kraljica, a Tars mune šakom Antala u mišicu:
– To!!
– U Babilon? U Babilon idemo?!- vikala je Tara.
– Ti ne ideš.. Ti ostaješ s Ahejcima ovce pasti.- zadirkivali su je.
– Krećemo čim svane.- naloži kraljica Zabadeji, a Brimi koja je odlazila, dobaci:
– Reci Betaši da mi spremi ribe za večeru.

Kraljica je sjedila, sama, zagledana u Ahilejev šator u dolini, kad jedna topla ruka odmakne kosu s njenog ramena, i zagrli je.
– Sve u redu? – začuje poznati glas.
– Je.- odgovori ona i obujmi ga oko pasa, te tako pođoše i oni da se pripreme za put.

Kraljica je jahala uz Ahileja, pokazujući mu put kojim je došla do njega.

(KRAJ)

BILJEŠKA O PISCU

ĐURĐA OTRŽAN, (Bjelovar, 1953), diplomirala komparativnu književnost i muzikologiju ua Zagrebu. Urednica Trećeg programa Hrvatskog radija.
PRIZOR S KOPLJEM, Izdavački Centar Rijeka, 1988. Raznovrsni eseji iz oblasti umjetnosti, glazba za kazališne predstave.
Scenariji: Dobrovoljac, 1984, Parthian Shot, 1990, Silicijev obzor, 1991.
Multimedijalna suradnja: izložba DIS Gavina Evansa, Edinbourgh.Muenchen, 1993, izložba
SCAR Johna Gotoa, London, 1993-4.