Izdanje Antibarbarus, 2016.
Čitatelji upoznati s radom filozofkinje , spisateljice i psihoanalitičarke Ljiljane Filipović, ako se sjećaju njenih knjiga eseja, „Javne samoće“, iz 2006„Prazne tvornice“ objavljene dvije godine kasnije i „Scenariji kože“ iz 2012., zapazit će da nova knjiga Ljiljane Filipović, „Klub krivaca“ donosi još zrelije teme i zreliji stil kojim smo je pratili u prethodno objavljenim radovima.
Danas često prisutna fraza „Na kraju dana“, polazište je ove knjige koja progovara ne toliko o eventualnoj krivici, koliko o čovjeku kao biću odgovornosti, koji se, spreman ili nespreman kad-tad suočava sa rezultatima tog famoznog „kraja dana“. U uvodu i pogovoru , autorica naglašava takav mogući trenutak ili trenutke suočavanja sa sobom, vlastitom biografijom, svime čime se ponosimo, a još više onim što bismo retrogradno ispravili da možemo ili naprosto prešutjeli. Čovjek kao biće odgovornosti tu je i biće ne-odgovornosti, odnosno zatajenja odgovornosti. Na kojim poljima rada i u kojim odnosima se to zbiva doznajemo iz četiri velike cjeline knjige „Klub krivaca“ sa naslovima „Željeti vlastitu slobodu“, „Obračun sa žudnjom“, „Izdaja pisanja“ i „Pobjeda nereda“. Tako se pri prvom susretu nazire mreža spona mogućih zatajenja u to četverolistu: prema slobodi, prema Drugome, bili to nemoćne djeca ili odrasli tirani, prema vlastitim žudnjama, a nadasve prema samima sebi. Koliko izdajemo vlastito sepstvo, svjesno ili nesvjesno. To znači da se ove priče tiču svakoga, i onoga koji samo naprečac odlučuje o svojim postupcima, do onih koji se samoispovijedaju, preispituju svoju etičnost, osvještavaju svoje krivice ili zasluge. Hamartia, kao tragička krivica, tu je tek u pozadini onoga što čini svaki filozof: nastoji spokojno promatrati teatar života, tamo gdje se odvija: u svakodnevici, popularnoj kulturi, politici, pravosuđu, ispovjedaonici psihoanalitičara ili pak u dramskoj umjetnosti. Mnoštvo primjera za svoje opservacije Ljiljana Filipović je i prije, a i sada nalazila u velikim djelima dramske, tragičke, ali i druge književnosti, od Sofokla do ponajviše Shakespearea. Shakespeare nikome nije stran. On je opisivao ono što živi u pojedinim ljudima, kao kletva, primjerice u „Richardu III“, ili kao spas oprosta, kao u „Oluji“. Tu se autorica pokazuje kao vrstan tragalac uzroka na putu stvaranja grijeha i otkupljenja grijeha, ali ono što čine ljudi kao kolektiv, uvijek je usvojeno najprije kod pojedinca. „Klub krivaca“, nije ispovjedaonica, niti didaktična pouka, već dubok i široko zahvaćen prikaz kako dolazi do izražaja tamna strana psihe, uz pomoć onih koji su to već i prije nje zapazili. Tako je jedan od ključnih tekstova nazvan „Željeti vlastitu slobodu“, o životu i radu francuskog filozofa iz 16. stoljeća Etienea de La Boeti-ea. Mladi mislilac već je tada jasno artikulirao problem ropstva i to onog dragovoljnog, u kojem ljudi prešutno podržavaju nemoral, zlo i tiraniju, bilo iz straha, kukavičluka ili nečeg trećeg. Pogrešni odnosi, kao da iz tog teksta zrače na sve daljnje teme knjige: kako djeca preživljavaju svijet odraslih, kako se odrasli odnose jedni prema drugima, kako uništavamo kulturu pisanja, čime se otvara podloga moralnog djelovanja koju pak prosuđujemo po odgovornosti. Ljiljana Filipović nas kao čitatelja vodi u stanje čovjeka koji kad odmakne sa neposrednog vidika zabavu, radni vijek, ugode kojima žudi i kojima se predaje i što je sve u to utkao, u zadnjoj šansi za povratak etike u svijest, ona pogađa topografiju psihe modernog čovjeka: gdje je slab, gdje ugrožen, gdje je zakazao, ali nas ne ispravlja, ne prelazi granicu terapeutskog, već konstatiranjem dijagnoze ostavlja čitatelju slobodu da se nosi s tim. No, kao što kaže Lars Svendsen, norveški suvremenik Ljiljane Filipović, „sloboda ne oslobađa obveze prema drugima“, a tu nas čeka pitanje, zanima li nas na sebi i drugim ljudima ono neugodno, ili smo privrženi samo ugodnome, samoskrivljenoj samodostatnosti.Snaga da se misli općenito je filozofska snaga, a da se misli posebno jest pjesnička snaga, snaga kao promjena, kaže Novalis. Zato je važan odnos prema čitatelju jer njemu se obraća kao svima. To se čini iz pra-nagona da se bude potpun čovjek, i iz te čvrste točke pretpostavljamo da je mogućnost retrospekcije uvijek tu, ne samo pred izvjesnim trenutkom odvajanja od života kojim se to tada živjelo. Bezbrižno, ili lakoumno u smislu etičnosti. I najmanji korak naprijed pretpostavlja da je onaj prethodni zadovoljavajuće završio. Kritička se filozofska razmatranja kreću između fenomena javnog prostora i uloge filozofije da promišlja bitak sa različitih stajališta i tu filozof misli o društvu i tumači društvene odnose, a Ljiljana Filipović je suvremeni filozof koji svjesno govori svakome. Njena se promišljanja tiču svih naših civilizacijskih boljki: od ne slobode, ne-čitanja, napuštanja aktivnosti koje nam omogućavaju autorefleksiju i vježbanje artikulacije sebe i sveukupnog življenja,a njena su zapažanja temeljena na primjerima iz filozofije, kulture, politike, filma i svakodnevnih subjektivnih doživljaja u međuljudskim odnosima. Vidimo tako život kao putovanje u raznovrsnim etapama i različitim usmjerenostima, prema sebi, prema društvu, prema obitelji, politici, državi, vladavini prava ili neprava, život prepun krivih ili izostalih odnosa, obilježen propuštenim ili pogrešnim odnosima. Tu je kao i kod Shakespearea, pjesnikov svijet napučen drugim ljudskim Ja. Ljiljana Filipović pjesnički stvara slike o posljedicama naših radnji, svojim akcentuirajućim stilom, sa naglašenim, „staccato“ poantama, sažetih zaključaka, pointilistički poput točaka psihološkog krajolika virtuozno barata obratima teza.
Velike dileme vješto prelama u opisima uočenih malih, naoko nebitnih stvari. „Klub krivaca“ nam na „kraju dana“ daje u maniri najbolje poučne literature svoj obrat te literature: na „kraju dana“ smo sami, a „Klub krivaca“ pokazuje od čega treba početi, na što obratiti pozornost. Bez krivice i bez optužbe, kako već i dramaturgija psihološkog razvoja nalaže.