Mischa Maisky, Pavel Gililov
DGG 00289 477 4765
Ovaj je album podnaslovljen: A Tribute to Hanuš Wihan pa ćemo obrazložiti i naslov ploče (Morgen) i posvetu.
Četiri pjesme za glas i klavir Opus 26 Richarda Strausa sadrže i pjesmu Morgen (Sutra) koju je Mischa Maisky sam preradio za violončelo i klavir, a u to je utkano i prijateljstvo sa Dr Christianom Straussom koji mu je to odobrio i poklonio u znak prijateljstva. Ta nit prijateljstva veže i dva skladatelja čije su skladbe na ploči snimljene ( Strauss i Dvorak) u znak sjećanja na njihovog zajedničkog prijatelja, a katkada i neprijatelja, violončelista Hanuša Wihana. Strauss je, naime, svojedobno bio zaljubljen u Wihanovu suprugu Doru (djevojačko Weis), inače prijateljicu njegove sestre, ali se to, naravno, Wihanu nije svidjelo, pa je iz tog rastrzanog odnosa ljubavi i mržnje nastalo i ponešto dobroga za glazbu. Tako Maisky ovdje poput Rachlina dosljedno sporovodi ideju „glazbenik& prijatelji“.
Hanuš Wihan zaslužuje počasno mjesto u tradiciji violončela. Razvoj te tradicije violončelo duguje ponajprije samim instrumentalistima, osobito u 19.stoljeću. Skladatelji su sporo uočavali sposobnost pijeva kod violončela, ono što zovemo cantabile. Djelomice i stoga što su prvi solisti na tom instrumentu i sami slabo koristili ovu odliku. Razlog moguće leži u položaju pri sviranju koji je bio nepogodan za intenzivniji rad desne ruke jer se instrument držao od tijela, nogama,a ne na tijelu, a mlade se čeliste učilo da između nadlaktice i tijela drže knjigu dok sviraju.Tek je Pablo Casals uklonio tu blokadu i oslobodio desnu ruku i time oslobodio i čelistički potencijal. No, i prije njega su postojali virtuozi za koje se namjenski skladalo, a Wihan je svakako tu na prvom mjestu. Uz njegovo je ime vezano, naime, ponešto vrlo vrijedne literature za taj instrument, u ovom slučaju iz pera Richarda Straussa i Antonina Dvoraka.
Wihan je porijeklom iz sjeverne Češke, a rodio se 5.lipnja 1855. Počeo je s glazbenom obukom kod Františeka Hegenbartha u Pragu i nastavio u St.Peterburgu kao učenik Karla Davidova. U dobi od 18 godina postaje profesor na Mozarteumu u Salzburgu, istovremeno držeći solističke pozicije u orkestrima po Njemačkoj; Dresdenu, Weimaru i Berlinu. U Weimaru je prijateljevao sa Franzom Lisztom. Richard Strauss ga je upoznao tijekom tzv.minhenških godina (1880.-1888.) dok je svirao prvi čelo u orkestru Bavarskog dvora, u kojem je pak, Straussov otac svirao prvu hornu. Među onima koji su visoko cijenili Wihanovo umijeće je i Richard Wagner koji ga je angažirao u Bayreuthu, a i Hans von Büllow.
Wihanovu nadarenu suprugu Doru i Straussa je pak povezao klavir, a kažu da su zadržali usrdnu vezu do kraja života. No, kako je to pobudilo u Wihanu ludu ljubomoru, brak se raspao nakon četiri godine.
U međuvremenu, 1883., Strauss je skladao Sonatu za violončelo i klavir u F-duru, Opus 6, i to posvetio Wihanu pa ju je slavni violončelist i praizveo sredinom prosinca u Nürnbergu. No, Strauss je kao gost violončeliste Ferdinanda Böckmanna u Dresdenu, uvjerio ovoga u isto, pa je Böckman izveo to djelo desetak dana kasnije u Dresdenu u uvjerenju da se radi o praizvedbi.
Sonata, kao rano i mladenačko Straussovo djelo, nema onu koheziju i karakter kao što je ima, primjerice, Sonata za violinu koja je nastala pet godina kasnije. Uz to, pod velikim je utjecajem Mendelssohna i sviračima treba puno konceptulanog ulaganja da povežu okvirne nemirne i raznorodne stavke u cjelinu. Sudeći prema središnjem stavku Andante, ma non troppo, istinske ljepote, Hanuš Wihan je bio veliki majstor legata.
Straussova je Romanca u F-duru također skladana za Wihana i to iste godine i u istome tonalitetu, ali nije Wihanu posvećena, već skladateljevu ujaku, Antonu Ritteru von Knözingeru, glavnom tužitelju grada Münchena. S namjerom da bude opus 13., ova je Romanca prvi put javno predstavljena ponovno u Wihanovoj interpretaciji, u Baden-Badenu, 15.veljače 1884., sa osobnim Straussovim skraćenjima u dionici klavira. Te su intervencije nestale s povijesnog obzora sve do 1980-tih godina kada su ponovno uvedene u sviračku praksu. Romanca je tipično romantičarski ekspanzivna sa kontrastnim središnjim dijelom.
Straussova lijepa pjesma „Morgen“ je nastala 21.svibnja 1894. na Mackayeve stihove i zajedno sa još tri popijevke činila je svadbeni poklon skladateljevoj supruzi Paulini. Strauss je pjesmu aranžirao za pratnju samoga klavira, ali i verziju sa obligatnom violinom, i dok kritika daje prednost klaviru, publika više voli violinu.
Kad je 1887., Wihanov učitelj Hegenbarth umro, Konzervatorij u Pragu je odmah pozvao Wihana da ga zamijeni te je Wihan 1888. preuzeo odjel violončela na konzervatoriju i vodio odjel komornog muziciranja. Osnovao je tako prvi pravi, veliki i slavni gudački kvartet „Bohemian quartet“, a kada je glavni čelist, inače Wihanov učenik Otto Berger beznandno obolio 1904., Wihan ga je zamijenio za čelističkim pultom i putovao sa kvartetom na turneje sve do 1913. godine.
Wihana je cijenio i divio mu se i Antonin Dvorak pa je za njega skladao 1890.-1891., poznati „Dumky“ za sebe i Wihana da zajedno sviraju u triju sa violinistom Ferdinandom Lachnerom. Dvorak je 1902.,sa prijateljima otišao na turneju svirati Dumky po Češkoj i Moravskoj, kao gestu oproštaja od Češke kad se pripremao za odlazak u New York na Nacionalni konzervatorij. Pred kraj 1891., iznenada je shvatio da druga dvojica trebaju imati nekoliko solo skladbi. Odmah je za Lachnera preradio jedan slavenski ples, a za Wihana i slavenski ples i „Tihe šume“ iz dueta za klavir Opus 68. No najduhovitija mu je skladba u g-molu Opus 94. pod naslovom „Rondo za profesora Wihana“, koja je postala omiljena među čelistima.
Miaksy i Gililov sviraju obradu sonate prvobitno namjenjene violini i klaviru iz Romantičnih skladbi nastalih 1887., Opus 98 zapravo, ali je Dvorak malo nategnuo stvari i proglasio to svojim stotim opusom. Ova je milozvučna skladba pisana tobožnjim američkim Dvorakovim stilom koji je isti kao i njegov češki stil, sa dosta pentatonike. Navodno je temu zapisao na manžeti, tvrdom orukavlju košulje, tijekom posjete slapovima Minnehaha u Minneapolisu .
Za Hanuša Wihana Antonin Dvorak je skladao veliki Koncert za violončelo i orkestar u h-molu 1894.-1895. No, ni ova se dva osegujna majstora nisu slagala, najviše oko kadenci za dotično remek-djelo, pa je Dvorak čak intervenirao kod izdavača da izbaci Wihanovu kadenzu za finale. Premda je danas dostupna čistija verzija, i dalje se neki „wihanizmi“ provlače partiturom što se čuje i u Maiskyjevoj izvedbi.
Unatoč razmiricama, Wihan je svirao na praizvedbi Dvorakovog Gudačkog kvarteta u G-duru
Opus 106., i nastavio sa promičbom Dvorakove glazbe do smrti, 1.svibnja 1920.godine.
Maisky svira na svom violončelu Montagnana iz 18.stoljeća koji je misteriozno dobio na poklon od anonimnog obožavatelja poslije nastupnog koncerta u njujorškom Carnegie Hallu sa Pittsburškim simfonijskim orkestrom pod ravnanjem Williama Steinberga, 1973. godine.