Poetski esej
Postoji vrijeme bez nas.
Postoji vrijeme kad znamo i kad ne znamo i uvijek tako nekako manje znamo od onoga što bi doista trebali ili mogli znati.
Postoji vrijeme kad nam se ne da znati. Ili nam nije dano pa smo sputani.
Postoji vrijeme za analizu učinjenoga.
Postoji vrijeme za prijelaz preko grešaka i dozivanje grešaka natrag na preispitivanje, na polaganje računa.
Postoji vrijeme za mriještenje pilića pred spavanje tražeći bolji položaj, odlazeći od braće i sestara ispod kvočke, malo probauljati uskim krugom oko početnoga svijeta i izravan povratak natrag pod oštru prsnu kost kvočke i njen milostiviji jastuk od perja nešto niže, u vrući pahuljastu gužvu braće i sestara, ali, evo ga, već opet drugi napušta gužvicu i odvaja se, ide van, u potragu za nekim znanjem, odgovorom, i evo ga, stiže odgovor na pitanje: gdje je bolje, kako je bolje, odmah ravno u poznatu sredinu, oble, vruću, sastavljenu.
Da, postoji vrijeme za mriještenje pilića pred spavanje i divno smo to opisali u knjigama.
Postoji vrijeme kad nas knjige napuštaju.
I sposobnost pisanja također, zajedno sa sposobnošću da razumijemo napisano. Sve više nas napušta ta mukotrpno stečena sposobnost i sve više nâs zapaža tu napuštenost koja prazni mjesto za nešto drugo. Daje li nam to novo mudrost na jednakovrijedan način pa je to samo promjena načina?
Postoji vrijeme za ostanak na obali dok se brod okreće od obale u smjeru iz kojeg je došao da preveze one koji su otišli. I puštamo suzu jer nam je teško kad odlaze, jer nam je teško priznati da mi odlazimo, odgurnuti u stranu, ostavljeni od onih koji su otišli. Kojim će netko otići, jer mora otići, jer se na drugoj strani nekome i nečemu dolazi i vabi svojim dolaskom nečiji osmijeh, veselo mahanje repom, izravnavajući našu puštenu suzu pri zapravo našem odlasku kako bi omogućili nekom drugom neku novu radost. Gubimo da bi netko drugi dobio. Žrtvujemo ono što imamo i pretvaramo ga u nešto što smo imali, a više nemamo, da bi netko drugi dobio.
Zar vrijeme nije napisano unaprijed?
U nama, dok gledamo piliće, male žućkaste, crne i bijele meke loptice koje igraju svoje uloge u vremenu koje je nama, eto, poznato u njihovom slučaju. Mi znamo što će s njima biti. Oni za nas nikada neće znati kao što mi znamo jedni za druge.
A što je s guskama? Kad se okupe oko tjelešca jedne koja je stradala, okupljeno u krug tuže posebnim zvukom iz dugih vratova. Kako li njima izgleda taj brodić koji odlazi? Puštaju li i oni suzu, kao žrtvu, kao zalog, da se netko drugi veseli brodićevom dolasku?
Zašto nas konj spašava iz pogibelji? Pas? Ljudska sebičnost koju su upili? Ne žele pustiti suzu i gubiti ono što ih čini sretnim? Kad nas spase, netko ostaje bez planiranog veselja. Nitko im neće stići da mu se razveseli.
Postoji vrijeme za bolove. Da stanemo, proučimo što je, potražimo što je krivo bilo, tražimo, tražimo, trošimo snagu, podlegnemo i odemo drugamo po novu snagu; ako je još imamo dovoljno i tražimo i zahtijevamo pravo na istinu, pravo da uistinu moramo znati zašto nam je netko poslao bol da nas upozori da smo pogriješili, skrenuli, često, o vrlo često, nešto u nama se obračuna sa uzrokom i bol se povlači, ne znamo što je bilo, nagađamo, sričemo objašnjenja, ne vidimo kvočku koja nas je pokrila. Još manje čovjeka i vrijeme za nas koje on zna. Ali mi nismo pilići prije spavanja. Mi smo nezadovoljni. Napisanim u vremenu.