KIROV OPERA AND ORCHESTRA
MARIINSKY THEATRE, ST.PETERSBURG
VALERY GERGIEV
PHILIPS 442 138-2
Iz iste Philipsove serije,(zabranjene za emitiranje i bilo kakvo drugo korištenje), “Sadko” spada u one snimke čije nas naslovnice plijene obiljem detalja karakterističnim za folklorni svijet ruskih bajki i graniče s nemogućim opisima rajskih vrtova Krišne i ostalih indijskih bogova. Velike biserne školjke, bogate i grandiozne ženske dijademe, krune i vijenci, a kostimi su vjerojatno i za ruski ukus “prekrasni”. U znaku tako dizajniranog prodora na zapadno tržište, Marijinski je teatar mogao računati odmah sa uspjehom barem iz zanimanja Zapada za egzotiku, fantastiku i duboku ljepotu ruskih bajki. “Sadko” je snimka predstave, dakle, LIVE recording, bez naknadnih intervencija. Raskoš Korsakovljevih opera teško je dočarati bilo kojoj opernoj kući iz razumljivih financijskih ograničenja koja Marijinskome ne padaju teško (osim administrativno) već i stoga što je “Sadko” njegova teko reći, vlastita, rođena opera, praizvedena na istoj pozornici pa tako što iz obveze a to iz nostalgičnih i sentimentalnih razloga, njezino je mjesto u Marijinskome posebno.Kao i pažnja koja joj se pridaje. “Sadko” je možda bajka najbliža europskoj antiknoj tradiciji, jer se približava mitu o Orfekju i srodnim junacima zalutalima u podzemlje čije se patnje okončavaju trijumfom. Stoga je radnju lako pratiti, a libreto omogućava svaku vrstu spektakularnosti, pa čak da se u susretu sa trgovcima iz Venecije nađe jedan Luka Zinović, kojeg pjeva Genadij Bezubenkov, jedini iz podjele “Pikove dame”. Sve ostale uloge pjevaju drugi pjevači, suvišno je reći izvanredni i osebujni, jer to jesu. Stječe se dojam da marijinski ima genijalaca na bacanje, što sigurno nije slučaj, već se prije radi o dobroj ekonomiji talenata, glasova i karakternih performansi pri podjeli uloga u stanovitoj predstavi. Snimka iz vremena kada je Marijinski još bio Kirov, a Gergiev mu utirao put kao vodećem teatru u Rusiji, tako svjedoči da je izlazak na svjetsko tržište bio temeljito pripreman i uigran. Gergiev je sam snimio vrlo malo orkestralnih djela, a da je htio sebe promovirati, mogao je i više. No, njegovo se ime od početka odmah usko vezalo sa Marijinski i to je i bila njegova namjera, posvjedočio je i prilikom boravka u Zagrebu. Prezenirati jednu živu izvedbu sa pozornice Marijinskoga u čitavoj njezinoj panorami, značilo je afirmirati i rusku glazbu, i djela i literaturu i glazbu, izvođače, rječju, kulturni domet zastupan po marijinskome teatru. U tome je socijalna značajka Gergievljeve karijere, a umjetnička je ona razina na kojoj se nalazi orkestar Marijinskoga teatra kojeg Gergiev tretira koa veliku filharmoniju i taj orkestar doista tako i funkcionira. Na stanoviti način je Korsakov uskrsnuo za svijet zaslugom Valerija Gergieva. Glazba obespravljena za izvedbu zbog visokih troškova izvedbe, postala je dostupna svakome. Dakako, da oni koji vole ruski vokalni timbar i ruske zborove, mogu u “Sadku” naći neiscrpno nadahnuće.
Svirati Korsakova nimalo nije lako, prva je lekcija Gergijevljeve interpretacije. Korsakov je otac instrumentacije modernog velikog orkestra a tim znanjem je i opskrbio svaku svoju partituru. Međutim, pokloniti više pažnje ovoj glazbi što omogućava ploča, znači i otkriti veliku zalihu kompozicijskih kvaliteta neprisutnih u drugim Korsakovljevim skladbama (osim limenih puhača koje je jedino znao Čajkovski raspisati, a Wagner se mučio).Druga je lekcija da orkestracija, točnije instrumentacija stvara zvukolik na paleti tonskih boja i time na svoj osobiti način postaje narator opernih događanja puno raznolikije i možda dramski uvjerljivije od jakih tema i akcenata kojima se služi “bel canto”. Omogućava i duže trajanje opere tj. veću priču, jer ne mora strahovati od pretjeranog ponavljanja efektne melodije koja bi zbog repeticije izgubila na snazi.Međutim, takva opera ima malo “hitova”, odlomaka koji bi se samostalno mogli izdvojiti iz živog tkiva priče. Kako je Sadkovo putovanje u podzemlje ustvari silazak u dubine oceana u dvorove morskog kralja, tako je i simbolika vode i fluidnog elementa napučila Korsakovljev slog, ali na jedan milozvučniji i točniji način no što je to primjerice u Wagnera. Dovoljno je usporediti blagi, neuhvatljivi ženski zbor morskih vila i kraljevne sa Walkirama i njihovim divljim, neobuzdanim kasom. Moguće i stoga što je kao diplomirani pomorski kadet bolje poznavao more od Wagnera. A ipak, u harmonijama se ne može odoljeti upotrebi smanjenog septakorda koji je Wagneru omogućio beskonačnu melodiju, a Korsakov ga koristi shodno pretapanju prizora u prizor, slično filmskoj tehnici. Iako je prvo slušanje “Ringa” ostavilo veliki utisak na Korsakova, on nije preuzeo ništa od wagnerijanske estetike, ostajući vjeran ideji da riječ mora ustuknuti pred tonom.Stoga su njegove opere više slike a manje drama, više simfonizam variranja nego li razvoja , ali simfonizam koji je koncipiran široko i u panoramatskim, kaleidoskopskim strukturama. Opera je bila prva ljubav Nikolaja Rimski-Korsakova i njegovo je neumorno pero dočaravalo magiju i fantastičnu romantiku ruskih bajki, baš kao za sebe. U svojoj najboljoj takvoj operi,“Sadku”, spojio je barem dvije “byline”(bajke) onu o Morskom kralju i mudroj Vasilisi, te bajku o bijeloj golubici i druge. Ali, da nije napisao niti jednu takvu slikovnicu, bio bi i dalje najvažniji od Petorice i najutjecajniji skladatelj kraja 19.stoljeća. Tu se negdje Gergiev i Korsakov razumiju na udaljenosti od stotinu godina: živjeti svoj život kao ostvarenje i uprizorenje sna. Ostvario ga je Korsakov u svoje doba, a Gergiev je opet na tom putu i za vodiča je uzeo starijeg hodočasnika, koji dobro poznaje stazu, Rimskog, kako su ga zvali svi njemu bliski.