KIROV OPERA AND ORCHESTRA
Mariinsky Theatre, St Petersburg
VALERY GERGIEV
PHILIPS 438 141-2
Od svih snimki koje su Gergieva lansirale na zapadno tržište, a među njima ima i Prokofjeva, Borodina, Musorgskog i Korsakova, ova ima najveću težinu provjere i kamena kušnje. Dok se u dijapazonu ruskog repertoara koji je ogroman i kojim se Gergiev s lakoćom kreće već više od dva desetljeća, zapadnjak može odreći nekih sudova iz opreza da ne zaluta u ruskoj duši, “Pikova dama” Čajkovskog je potpuno siguran teritorij, kako s obzirom na temu tako i na izvedbe. Opera je već početkom 20.stoljeća izvođena diljem Europe s velikim uspjehom,(čak ju je i Mahler postavljao) i danas se nalazi na repertoaru pri svakoj opernoj kući koja imalo raspolaže ansamblom i solistima. I u tome leži možda najveća zamka i teškoća ove opere. Iznimno se Britten pozabavio sablasnim sadržajima, a Puškinova priča o Kraljici mačeva, tzv. Pikovoj dami, drzovito je suha i teška “ghost-story” koja se može mjeriti sa “Zločinom i kaznom” Fjodora Dostojevskog. Čak je i podjela uloga slična: starica,djevojka, zdvojni mladić nastranih interesa.Straica ima pred-priču, djevojka nesretnu ljubav, a mladić strast koja izaziva zločin i smrt. Samo, tu je Čajkovski postupio kao dijete svoga doba i kao Rus, premda bi paradoksalno zbog takve tematike izgledalo da je ova priča više no ostale kozmopolitska. Da je ostala u okvirima koje joj je zadao Puškin, da, ali sa premještanjem radnje u glamurozni i raskošni dvor Katarine Velike, i velikim količinama rokoko pozlate preko svega toga, ne. Uz to je Modest, Petrov brat izmislio i Jeleckog, Lisinog zaručnika, a Lisu od sirotice pretvorio u romantiziranu grofičinu unuku. Divot izdanje nečega što bi danas spadalo u horror produciju tipa “Hammer”, dakle, duhovi, vampiri, stravične tajne, ukleti kockari, fatalne pogodbe i slično.U ritmu grandiozne carske poloneze mračna priča (uvijek b-mol kod Čajkovskog) se šulja rubovima i tamnim zakucima, sjene koje se ne vide u ogledalima, ali se čuju u orkestru, nisu u stanju nadmetati se sa tisuću svijećnjaka plesnih dvorana. Marijinski teatar to sve može izvesti, i ovo je snimka jedne od izvedbi u svibnju 1992. Ne treba sumnjati da na pozornici blista sve od Neve do Moskve, ali priču nose pjevači i oni su u ovoj podjeli antologijski i nazemjenjivi. Tu je u startu najveća prednost Marijinskoga teatra, jer primjerice Groficu Irine Arhipove doista ne bi mogla tako epohalno pjevati nijedna pjevačica danas, a vjerujem da su toga i svjesne. Irina Arhipova, Maria Gulegina (kao Lisa), Gegam Grigorian (kao Herman) i ostale zvijezde Marijinskoga, najveći su adut ove snimke, gledano u razmjerima svjetskog tržišta. Osim toga pjevaju na materinjem jeziku. No, ono što tu izvedbu uravnava, uravnotežuje i stvara završnu frescu, je djelovanje dirigenta i tu je ,na ovoj i drugim snimkama od prije desetak godina, svijet upoznao onu ustrajnu lakoću kojom Gergiev “guta” svako glazbeno tkivo kojeg se prihvati. Osobno sam htjela upoznati tog umjetnika i slušala njegovu praizvedbu “Muke po Ivanu” Sofije Gubaiduline u Stuttgartu prije dvije godine. Ono što me osupnulo je potpuni nedostatak zapadnog ponašanja za dirigentskim pultom. On naporno radi, nadgleda izvedbu poput Roždestvenskog, ali se i miješa u izvedbu poput Svetlanova ili Mravinskog, čak razgovara sa sviračima i čini takve nevjerojatne stvari tijekom izvedbe, da se u čudu pitamo, tko za to vrijeme obavlja posao dirigenta dok glazba teče.To čak nije ni privatno ponašanje, već više izgleda kao za tog čovjeka jedino moguće da iziđe na kraj sa glazbom koju izvodi. Takva izravnost govori o strasti i povezanosti sa glazbom koja prožima svaku gestu i svaku dirigentovu namjeru. To se u ovoj snimci “Pikove dame” čuje tako što ste od prvog takta svjesni, baš kao i Gergiev, da, bez obzira što je to opera i na pozornici prolazi cijeli jedan svijet, svaki takt kojeg čujete je takt iz pera Petra Iljiča Čajkovskog. I Gergiev dirigira “Pikovu damu” kao trosatnu simfoniju gdje je svaka nota važna kao i u Patetičnoj, ili bilo kojoj drugoj simfoniji. Rezultat je očaravajući, naravno, a uz to i wagnerijanski; imate osjećaj da ste upravo upoznali jedan nemogući, fantastičan svijet koji ne postoji nigdje osim u tom jednom jedinom, umjetničkom djelu.