Dietrich Fischer-Dieskau/Alfred Brendel
Philips 464 739-2
U knjizi F.L.Lucasa “Uspon i pad romantičnog ideala” pobrojano je 11.396 definicija romantizma.I vjerojatno isto toliko načina da se romantizam u glazbi interpretira teoretski i u praksi. Doista, nijedan pojam nije dosegao tako ultimativne gabarite određenja od pozitivnog “romantičnog preludija” do negativnih “romantičarskih tlapnji”.To nam govori barem dvije stvari: da je romantizam bio nešto novo što je dugo živjelo i živi još uvijek te traži svjesni tretman U romantizmu, a to znači krajem 18-tog i nadalje u 19-to stoljeće, čovjek je otkrio da je sam, sam u svojoj unutarnjosti i htio je to izraziti na van, izvanjštiti sebe i svoj osjećaj tuđosti i samosti. Logički se na to nadovezao impresionizam koji je tu otkrivenu samost izložio vanjskim doživljajima i iskazivao ih kroz posebnost individue.Otkriće samosti je prirodno rezultiralo umjetničkim metodama posve specifičnim za svakog umjetnika: nijedan romantičar ne sliči drugome, a opet se zapaža identična tendencija : izraziti svoju posebnost. To je otkriće također uvjetovalo orijentaciju na zemaljske teme, svakodnevicu i snalaženje u njoj ili nesnalaženje kao u Werthera. Patnje i jadi stalna su pratilja tom otkriću i najizravnije djeluju putem naracije.Pjesma je sama po sebi mogućnost da se nešto kaže o sebi i svijetu oko sebe i to ju je učinilo središnjim oblikom ranog romantizma. Popijevka koju zovemo lied umjetnička je solo-pjesma, dakle ima namjeru uzaći na višu razinu od puke lirike i biti umjetničkim ostvarenjem.Lied su romantičari usvojili kao svoju putovnicu na lutanjima koja karakteriziraju mladenačke godine mnogih romantičara. Mladi ljudi ionako vole urastati u svijet poput grana koje se šire u krošnju i sticati iskustva o svijetu u stilu Wilhelma Meistera, u potrazi za oni nečim, umjetničkim koji bi im omogućio da spoje svoju novo-otkrivenu unutarnju samost i posebnost sa svijetom koji sreću. Putnikovanje,lutanje,noću i danju, osnova je lieda koji vrvi naslovima poput Wanderer, Reiselied, Nachtlied, Abendlied, Abschiedlied …od Schuberta, Mendelssohna, Schumanna, Brahmsa do Wolffa i Mahlera koji evocira izravno Webera u Irdische Leben i Straussa sa njegove Četiri posljednje pjesme, da spomenemo samo najvažnije nositelje tradicije Lieda.Sa liedom se moglo najdublje zaći u vlastitu unutarnju samost i predati je drugima, eksteriorizirati posebno prema općem da bi u impresionizmu se opće na poseban način interioriziralo. Kad to imamo na umu pri odabiru interpretacije lieda, onda se odmah nameće ime Dietricha Fischera-Dieskaua kao jedinog i ultimativnog pjevača u svojstvu reprezentanta romantizma u tom bitnom smislu pretprošle epohe.Za njega zna cijeli svijet, jer sve što je pjevao činio je to izvrsno, gotovo punu polovicu stoljeća. Rođen 1925 u Berlinu,otpjevao je i snimio većinu standardnog repertoara lirskog baritona, a cikluse popijevaka više puta, neke i po sedam, osam, puta. Njegov je pravi talent izravne naracije unutarnjih uzbuđenja bio već zreo u tumačenju Monteverdijeva “Orfeja”, ali je tek sa Schubertovim vokalnim opusom dostigao svoje najkvalitetnije visine.On je i konstituirao lied kao višeslojnu borbu sa neuhvatljivim čeznućem lika koji i kad je sretan, pjeva o nadolazećoj pomutnji te sreće, a i institucionizorao. Zamislivo je odabrati Hottera ili Preya za vlastiti umjetnički doživljaj nekog konkretnog ciklusa, ali nije zamislivo oboriti Dieskauovu izvedbu. Ovo je “Zimsko putovanje”, najturobnije i najtočnije u smislu određenja romantizma najbolje također i stoga što je pijanist Alfred Brendel, a ne Gerald Moore koji koliko god da je uvijek savršen kao pratitelj, nije toliko živi dio popijevke kao što je to Brendel sa Dieskauom. I ne samo stoga što je svaka pjesma čitljivo izanalizirana prije studija, već i stoga što Brendel misli kao solist, a to i jest potrebno za Winterreise: putnik i svijet idu usporedo, svaki za sebe, a pokušaj susreta je dramatičan i konfliktan do beznađa. Schubert je doduše pisao Winterreise bolestan, gladan,svjestan kraja, ali time ne bismo opravdavali i kontekstuirali djelo, jer je Novalis neke himne noći pisao sit i zadovoljan, pa su još hladnije od groba za kojim čezne.Kad nečega nema, onda ono što jest izgleda istaknutije, ali kad sve ima, onda se primjećuje tek ujednačena cjelina. Takve su i Dieskauove interpretacije: klasične u najboljem smislu riječi.Schubert je pastoralna mjera njemačkog duha romantizma, a Dieskau njeno idealno uobličenje.Predaleko smo od romantizma da bi se pojavio neki novi, “bolji” Dieskau. Moguće je samo skladati novi i bolji lied od prijašnjih.Što se tiče čestih opaski da su Schubertove labuđe pjesme i zimsko putovanje mračne i depresivne neka bude spomenuto da je to obol našoj vlastitoj epohi koja preferira ushit i entuzijazam pa i lažan,a degradira ostale stupnjeve doživljajnosti na doista misterioznoj ljestvici duše ili labirintu kako je to imenovao Jung. Prvi portret u povijesti umjetnosti na kojem se čovjek smijao pokazujući zube, što je protumačeno kao šokantan i revolucionaran čin, bio je auto-portret Madame Vigee-Lebrun na Pariškom salonu 1787 po čemu je ta manifestacija i postala mjestom za kasnije umjetničke prevrate. Čovjek koji se smije u javnosti otvorenih ustiju pokazujući zube drugima poput recimo Tony Blairea, nezamisliv je za romantizam, jer bi ga smatrali zaostalim i nenormalnim.Javno pokazivanje zadovoljstva u kojem mi danas uživamo,i možda precjenjujemo, zahvaljujemo upravo romantičarskoj borbi za pravo na iskaz vlastite doživljajnosti. Otmjeno (pojam koji danas teško da znamo što podrazumijeva) je bilo biti novator u umjetnosti, a zaroniti u osobne doživljaje i umjetnički ih uobličiti da se podijeli intima s drugima imalo je epohalno težinu za evoluciju ne samo umjetnosti nego i europskog čovjeka kao takvog. Počeci spoznavanja svijeta oko sebe su i za današnjeg mladog čovjeka tegobni i traumatični, a ne samo za prve mlado-romantičare.Iskustvo “Dječakovog čarobnog roga” nije samo zapis jedne tradicije u jednom vremenu, ono je zapis istine o čovjekovom odrastanju i stanjima duše koja dovode do spoznaje u odrastanju. Čovjek kada se ujutro probudi prvo registrira je li mu toplo ili hladno,a tako i je i romantičarski čovjek primijetio prvo neugodu i hladnoću svijeta oko sebe, kroz impresionizam uobličio doživljaje i u ekspresionizmu ih tipizirao za sve.
Završit ću kao što sam i počela: faktografijom. Za temeljito poznavanje Lijepe mlinarice i Zimskog putovanja, na studiju muzikologije odu puna dva semestra, za svaki ciklus pod jedan. Nažalost, Philipsova edicija osim briljantne snimke iz Berlina 1985 pod Deccinim plaštem ne nudi ništa osim stihova popijevaka, stoga ako možete kombinirati Hyperionovu Schubert ediciju sa knjižicom i komentarima Grahama Johnsona iz 1996 (za koju je poticaj dao Dieskau svojim snimkama iz 70-tih sa Geraldom Moorom) imat ćete tečan i pregledan uvid u svijet Lieda u kojem je Dieskau uvijek vodio a ostali su slijedili.