Ivo Josipović
Ivana Stefanović
SKLADATELJSKI DIJALOG
Cantus 2009 989 052 09482
Gudački orkestar „Dušan Skovran“ održao je 1. listopada 2007. sezonski koncert u dvorani Beogradske filharmonije u Beogradu, na koji je pozvao u goste dirigenta Tončija Bilića iz Zagreba, stalnog dirigenta zbora HRT-a. Na programu su bile skladbe dvoje skladatelja, uzastopnog naraštaja: Ivane Stefanović (1948.) i Ive Josipovića (1957.). Zamišljen kao skladateljski dijalog, snimka ovog koncerta poslužila je kao matrica ovom nosaču zvuka, koji je, na osnovi tonskog zapisa tehničke ekipe Radio Beograda, objavio „Cantus“ u studenom prošle godine.
Ansambl gudača „Dušan Skovran“ ima tradiciju dugu kao i MBZ, ali je nešto mlađi od samih skladatelja. Prvom se skladbom koncerta, „Sambom da camera“ Ive Josipovića, orkestar na svoj način predstavio kao sudionik lansiranja ove skladbe u svijet. „Samba“ je pobijedila na Međunarodnom natjecanju Međunarodne federacije Muzičke omladine u Beogradu 1985. i dobila je grand prix Europske radijske unije, a u praizvedbi je sudjelovao upravo gudački orkestar „Dušan Skovran“. Otada je „Samba“ postala stalnom gošćom koncertnih podija i svojevrsni zaštitni znak skladateljskog opusa Ive Josipovića. Na ploči je verzija „Sambe“ iz 2002., kao skraćena „Samba da camera“ i zove se logično „Samba brevis“. Ali i kao takva, ne silazi sa glazbenih podija te smo je nedavno imali prilike čuti u studiju „Bajsić“ HRT-a u izvedbi gudača Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem Nikše Bareze.Izvedbi je nazočio i autor, netom nakon pobjede na predsjedničkim izborima. „Samba“ kao miljenica glazbenika i publike poslužila je tako kao akcentuirani uvod u večer naslovljenu „Skladateljski dijalog“ koji se nastavio skladbom Ivane Stefanović „Četiri noćna zapisa“. Skladateljica koja kontinuirano desetljećima aktivno sklada i djeluje kao glazbeni pregalac, ima podosta skladbi sličnog ugođaja, no, sastavljači programa su se odlučili za ovaj primjer njenog komornog rada iz 1992. godine.
eć u tom prvom sučeljavanju „Sambe“ i „Noćnih zapisa“ počinje djelovati razmeđe dvaju skladateljskih stilova. Dok je Josipovićev više okrenut dnevnom svijetu i njegovim manifestacijama, Stefanovićkin je kontemplacijski usmjeren na šetnju nokturnalnim odrazima tog istoga svijeta. Josipović kad i ulazi u svijet poetskog kao u nastavku koncertnog rasporeda, zabilježenog na ploči, a to je ciklus pjesama „Susreti u snima“, bilježi utiske i ponovnu artikulaciju dnevnog, osjetilnog života. „Četiri noćna zapisa“ Ivane Stefanović imaju četiri stavka, od kojih su okvirni, prvi i četvrti modernistička adagia, a dva srednja, intenzivnijeg motoričnog karaktera. Oni, svaki na svoj način, bilježe silhuete doživljaja zvukolika koje finim uhom zapaža Ivana Stefanović, dobro upoznata sa teškom, ukonačujućom metodikom skladanja Ljubice Marić univerzalnog, kozmičkog bavljenja zvukom u prostoru, te se radije priklonivši vlastitom koncentriranom zvuku naracije intimnih bilježaka. Prvi je stavak tako poput sažetih, haiku motivića za koje, Ivana Stefanović, kao studentica violine itekako nalazi timbar da izrazi paučinasto tkanje noći.
Opreka solarno-nokturnalno ide dalje u slijedu skladbi „Drvo života“ , novijom skladbom Ivane Stefanović i završava „Dernekom“ Ive Josipovića. Baš kao što Josipović u mladalačkom djelu „Susreti u snima“, (u kojem ne mogu a da ne prepoznam afinitete Josipovićevog profesora kompozicije, skladatelja Stanka Horvata, sklonost debussyjevskom doživljaju Istoka) , nastoji isplesti mrežu vokalnih izričaja kratkog trajanja, tako „Drvo života“ plete i tka vizualni doživljaj prastare ideje svekolikog organskog rasta.
Ivana Stefanović znalački koristi klizeće, povezujuće svojstvo gudačkih instrumenata i riše u protosru titravu, nepostojeću sliku koja biva smjesta zamijenjena novom. No, od svih njenih skladbi izvedenih na koncertu 1. listopada 2007., a potom objavljenih na nosaču zvuka, izdvaja se prvi stavak iz „Četiri noćna zapisa“ u kojem je govorom struna, s nekoliko poteza, uvukla slušatelja u neki unutarnji svijet, nepoznat i nepredvidljiv i utkala mu trajni zapis susreta sa zvukom, onako kako nas zaslijepi, ali radosno, zraka sunca zasjavši kroz oblak. Impresionistički, ali tipski, univerzalno.
„Drvetom života“ kao da napuštamo svijet imaginacije, jer slijedi „Dernek“ Ive Josipovića koji u interaktivnom djelovanju sa „Sambom brevis“ čini vanjski okvir koncerta i ploče koji nas, naizgled, ciklički vraća na početak. No, „Dernek“, ostinatno se vraćajući kratkom, molskom motivu koji plijeni svojom fragmentarnom umilnošću neke međimurske doline ili malog kukurijeka na seoskoj livadi, intonacija je još jednog viđenja imaginativnog utiska vanjskih događanja u kojem se simboličkom logikom miješaju krležijanski odjeci tutnjave seoskih kola i drmeša u stilu Stravinskijevog „Posvećenja proljeća“ sa snovitom sviješću o svemu čujnom tijekom seoske zabave ili svečanosti.
Zamišljen kao dijalog, slijed skladbi ovog koncerta ne razuđuje dva skladateljska stila nego ih približava sve više, čak nadopunjavajući ih međudobno, zahvaljujući prvenstveno senzibilitetu i vještini Tončija Bilića, da bi u cjelovitom dojmu oslikali djelovanje jednog skladateljskog pristupa karakterističnog za 80-te godine prošloga stoljeća u kojem je skladatelj bio napušten od formativne pomoći tradicije, njenog grupnog stilskog zastupanja i mogao se osloniti jedino na snagu vlastite slutnje slijedeći izazove vlastite mašte.