I Glas: Stojiš na zemlji i gledaš u nebo. Dan je, podne, recimo. Svjetlo koje omogućava da gledaš u materiju kozmosa, taman je toliko jako da je rasvijetli od crnog do plavog. I to plavo negdje počinje, možda na metar od tebe, to ne znaš, ali se zgušnjava, jer je blago, difuzno. Možeš ga milovati pogledom, ne ranjava, pošteđuje te. Udaljava se od tebe. Skuplja se negdje u dubini svemira, odakle prema tebi i zemlji juri, kažem juri, baš kao jarbol ili meteor, čista, nevina zastava.Svojom putanjom koja nije od ovoga svijeta. Ide s tvoje desne strane ka lijevom, donjem uglu kao krak nevidljive zvijezde. Nešto je preteže, zemaljski pomisliš, i u tom trenutku zapažaš njen položaj. Prva je polovica zašla već duboko u danje svjetlo iz kojeg je gledaš, a druga je još tamo, u petoj dimenziji dubine, ako bi tako nešto postojalo. Zašto misliš da je prva polovica ostala tamo, u dubini, kad je logično da je ona prva koja je bliže tebi? Jer misliš da je odanle došla, premda ti se čini da vječno ide iz onog prvog skrovišta. Što ju je pozvalo, što je preteže? U času kad primijetiš da svojom sredinom okomito probija vlakna na slojevima plavetnila i s njime tvori križanje vertikale i horizontale, shvaćaš da stvara osjećaj prostora između sebe i tvoga svijeta, ali tada, tek tada vidiš da je tvoj svijet vrlo jasno omeđen križanjem horizontale i vertikale na njenom drugom kraju koje je preteže, daje joj smjer, prema dolje, prema dalje, mimo tebe, neprestano crnilom oživljujući njenu djevičansku bjelinu.Ona je odvela dalje iskušenja tvoga svijeta, mrtvo križanje, zgusnuto da bude oživljeno, a ne kao plavetnilo zgusnuto da skriva i potiče. Vidiš taj križ koji je ponijela na plohi svoje bjeline, i jedva čekaš da prohuji pored tebe i pronese sebe dalje, drugima. Olakšano kreneš ka njenom izvoru, i preobražen krećeš za njom, shvaćajući da sada ideš prema desno, van i prema naprijed. Kad si bio* slobodniji, prije ili sad? Zastava sama juri, a ti osjećaš milost što si to zapazio, ma gdje bio. Ne, nema vjetra, potpuno je ravna, kao ponos, kao uspravljen čist, list papira, u njeno se ime nitko ne bori, da je ne ukalja više no što to ona dozvoljava. Nosi tvoj crni križ, širok, debeo, mastan, i ona se bori umjesto tebe, bori se da je zapravo, nikada ne pretegne, i to je ono što te ispunjava srećom. Došla je iz budućnosti da ti je ponudi. Trajni susret.
Zašto govorim tebi? Digni ruke do ramena i kad osjetiš da ti svaka ruka negdje daleko na horizontu presijeca prostor na pola, kamo ćeš krenuti?
( pauza 5 sec.)
II Glas: Da ponovimo:
(priča se ponavlja)
/Ako ide tri puta, govore tri glasa (ženski, muški, novi ženski), ako četiri (Ž1,M1,Ž2,M2,itd). Svaki put novi govornik. Slika se svaki sljedeći put javlja novim, drugačijim glasom pa se i drugačije čuje, spoznaje. * Ženski glas govori muškom gledatelju, muški glas ženskom .Priča traje cca 2,5 minute, što kad se jedanput ponovi čini 5 minuta./