CLAUDIO ARRAU (1903-1991)
ARRAU HERITAGE 11 CD Philips 473 782-2
“….cjelokupne Beethovenove klavirske skladbe čine obilje neosvojivih remek-djela za sva vremena….”
Carl Czerny
“……..Beethovenove klavirske sonate su jedinstvene iz tri razloga.Prvo, predstavljaju čitav razvoj genija, od početaka do praga kasnih kvarteta. Tu su i Diabelli varijacije i zadnje Bagatelle koje zaokružuju sliku. Drugo, nema slabog djela među njima…Treće, Beethoven se ne ponavlja; svaka je skladba, svaki stavak novi organizam.
……….Stoga, što da interpret čini? Dvije stvari, vjrujem. Trebao bi pokušati razumjeti intencije skladatelja i nastojati svakom djelu podati što je moguće jače djelovanje.”
Alfred Brendel
Od svih klasično romantičarskih opusa, Beethovenove klavirske sonate pokazuju najviše života do sada. Uvijek iznova izazivaju na okršaj, sazrijevanje, učenje. Začudo, tamo gdje se površno misli da predstavljaju uvod u romantizam, zapravo se radio o nečem vrlo klasičnom: disciplini oblika. Veliki pijanist i improvizator, Beethoven bi to i ostao, poput mnogih romantičara, pa i najvećih, koji su svoju moć trenutne inspiracije tretirali kao oblik, ali on je imao snage da i oblikom obuzda svoju maštu. Utoliko je ciklus sonata poseban u povijesti glazbe jer ujedinjuje dvije oprečne tendencije. To je najprije osjetila publika, poglavito salonska koja je voljela i sama odsvirati glazbu koja joj se sviđala, pa je tako i prigrlila sonate poput kućnog namještaja i duševne higijene, posustajući tek pred onom drugom tendencijom: virtuoznost i majstorstvo. Oblik sonate je za koleričnog Beethovena bio poput dogme koja je branila od nasrtaja mašte, dogma kao aspekt slobode. Unutar okvira sonate koji je itekako mijenjao, od neregularnih kombinacija do samo dva dijela u opusu 111., Beethovenu je forma bila okvir za platno fresco razmjera, u kojima je mogao dati maha svojoj prirodi varijabilnog, ali i onog posebno Beethovenovog, a to je unutarnja aktivnost i dramatika, kojom se nisu mogle pohvaliti čak ni Chopinove skladbe, svakako, nisu mogle pretendirati na taj kvalifikativ kao na konstantu. Zahvaljujući oprečnoj kombinaciji unutarnje monumentalnosti i formalne ograničenosti “lakših” sonata sa jasnim obilježjima socijalnog ukusa epohe, ovaj spoj individualnog i društveog osigurao im je vitalnost koja ne samo da ne jenjava nego i raste.
Po epohalnoj težini, ovaj ciklus ide odmah poslije Bachovih preludija i fuga a prije Chopinovih i Debussyevih preludija. U sva tri slučaja se radi o umjetnosti improvizacije i variranja. Beethoven je napisao skoro isto toliko varijacija koliko i sonata, ali ta su djela koncentrirana na same sebe, na svoju vlastitu naraciju i samodostatna su. Sonata traži snalaženje unutar zadanih okvira. Poput soneta nalaže i obuzdava i time je teži izazov od improvizacije u slobodnom prostoru koja je, prije nego li je počela, odbacila svako pravilo. Beethoven je mogao doseći Balzacovsko realističko umijeće, pripovijedajući o svome dobu unutar okvira realizma, ali vlastitim glazbenih jezikom. Stoga takva raznorodnost 32 sonata, koje su se svirale u građanskim kućama od najranije dobi, ali samo neke od njih, dok su druge poput Waldstein ili Appassionate i Les Adieux i Hammerklavier, isključivo bile privilegija profesionalaca. Građanski su saloni podgrijavali vatru žrtvenika na kojoj će se grijati koncertni majstori u potrazi za točnim čitanjem velikih monologa bonnskog majstora.
U svojoj knjizi o Beethovenu, Charles Rosen, po meni s pravom, preferira ustrajni proces sazrijevanja i transformacija kroz koje prolaze različite interpretacije sonata, za razliku od tzv. stilskih čitanja koja su zauzeta odabirom instrumenata, agogike i sličnim. Rosen tvrdi da život djela ovisi o svemu onome što su interpreti u ovih 150 godina uspjeli shvatiti i prenijeti od veličine sonata i u doživljaj publike ugraditi ponešto novo, a ne istraživati i ponavljati greške i nesavršenosti Beethovenih suvremenika. Evolucijsko gledanje će slušati glazbu, a ne zvuk fortepiana Antona Waltera iz Beča, 1875.
Prvo ime koje je zaslužno za život Beethovenih sonata desetljećima nakon Beethovena, već je poslovični Arthur Schnabel (1882-1951), no danas se dvoji nije li mu to prvenstvo pripalo samo stoga što je, premda kao izuzetan pijanist, među prvima snimao svoje izvedbe i marljivo nastavljao snimati prateći razvoj reprodukcijske tehnologije. U prilog takvom mišljenju ide i pojava Alfreda Hoena (1887-1945) iz Eisenacha, frankfurtskog studenta koji je 1910 osvojio nagradu “Anton Rubinstein” izvedbom “Hammerklavier” sonate, a suparnici su mu bili Borowsky i Artur Rubinstein. Doista, od njega do Grigorija Sokolova, dug je put. More prstiju i milioni izvođača, amaterskih i profesionalnih je ustrajno sviralo i učilo ove skladbe, posvajajući popularne za kućnu uporabu i osvajajući teže za jače doživljaje i spoznaje. Pijanisti koji su voljeli Beethovenove klavirske koncerte, radije su ostali pri tome, dok oni koji su svirali sonate, svirali su i koncerte, ali rijetko je koji s istom vrsnošću dosezao kvalitetu na oba polja. Može se reći da je utjecaj bio obostran. Beethoven je utjecao na pijaniste, ali i oni na njega, tj. oblikujući ideju o Beethovenovoj glazbi iz razdoblja u razdoblje. 97 godina sviranja i snimanja 32-ju sonata, ostavilo je širok trag. Nabrajanje pijanista koji su izvodili sonate Ludwiga van Beethovena ne bi imalo kraja, jer nema niti jednog koji nije svirao makar jednu od njih. Ostale su u nekim naraštajima, doduše, neke izuzetne izvedbe bez obzira na subjektivne simpatije, i treba ih se prisjetiti: Paul Badura-Skoda, Wilhelm Kempff, Walter Gieseking, Gina Bachauer, Annie Fischer, Jenö Jandó, Murray Perahia, Ronald Brautigam, Emil Gilels, András Schiff, Geza Anda i mnogi drugi, a među njima i Claudio Arrau.
Pijanist koji je djelovao tijekom čitavog prošlog stoljeća, jedan je od rijetkih koji je briljirao u svemu čega se dotakao, a repertoar mu je bio naprosto nezamislivo dug. Koncertirao je čitavog života, ustrajno i često, neumorno unapređujući stil i šireći repertoar. Beethovenove je sonate svirao isto tako čitavog života, a snimio ih je nekoliko puta. Kao što su 32 sonate kompletna djela, tako se može reći da ih je shvatio Arrau jer je i on bio kompletni pijanist. Na svoj je način primijenio Beethovenu oprečnost: vjernost tekstu ali uz potpunu slobodu izraza. U pravoj ravnoteži, uspoređujući prve i posljednje snimke, Arrau je samo usavršavao svoju izvedbu, ništa nije trebalo mijenjati jer je pristup bio točan.
Diskografija Clauda Arraua zaprema gotovo isto toliko prostora koliko i ovaj tekst, ali ploče koje preporučamo, izdvojeno je srce njegove svirke u dugom životu od 1903-1991; svih 32 sonate, odabrane onako kako je Arrau mislio da ih je najbolje svirao; bilo kad mu je bilo 30 ili 80 godina. Stoga, Arrau kad preporuča Arraua, više od toga se ne može dobiti.
Ili može, a to je spomenik 20-stoljeću, jer je Arrau brusio svoje izvedbe desetljećima, dolazeći dakako u kontakt i sa ostalim izvođačima i njihovim pristupom pojedinim sonatama. Arrau se mogao pred svakim pohvaliti da ga ima “u šaci”; ako je riječ bila o oktavnim pasažima, upotrebi pedala ili una corde, pravim tempima,kod Arraua je sve kao kod velikoga stabla niklo sve na jednom mjestu i od prve klice raslo u svim smjerovima, pa možda i nije čudno da se nikakav interpretativni obrat nije dogodio tijekom stoljeća.
Arrau je bio kao i Beethoven na neki način. Trebao mu je klavir da dokaže postojanje svog unutarnjeg duševnog života i to mu je trebao neprestano.Može vam se učiniti da “Pathetique” nije dovoljno takva, ali u času dok to pomišljate, shvaćate da bi samo minimalni pomak intenziteta prema jačem donio katastrofu. Arrau je vibrirao na samom rubu i to tako samozatajno da se tek ponovljenim slušanjima i usporednim slušanjima, otkriva značaj njegove klasično uravnotežene, ali do zadnjeg zrnca tinte ispunjene drame u svakoj sonati. Nikada ne dosiže olimpijski mir forme, jer je Beethoven uznemirujući a ne umirujući skladatelj, međutim, Arrau ga predaje publici toplo i velikodušno. Poput Homera, Arrau drži pod kontrolom strahote vjetrova i olujni nemir pa se slušatelj osjeća zaštićen i pun povjerenja prati pijanistove ruke.
U ovom je magnum opusu najzanimljivija vrijednosna procjena Claudia Arraua. Za njega čitava znanost o periodizaciji sonata na rane, srednje, kasne, one s varijacijama i one bez varijacija, sa tri i četiri stavka, i sl., uopće ne igra nikakvu ulogu. Za njega je Ludwig van Beethoven- Beethoven, od prve note koju je napisao u Opusu 2 u f-molu do finala ariette u c-molu u opusu 111. A svoj je zadatak shvatio kao tumača karaktera i veličine značaja ovog stvaratelja pijanističkog “Novog Zavjeta”, ako kao “Stari” shvatimo Bacha.
Ova se sabrana djela interpretacije Claudia Arraua mogu slušati kao uvod i početno upoznavanje sa glazbom Ludwiga van Beethovena, zatim kao proučavanje pojedinih karakteristika stila i dometa ovog skladatelja, kao i vrhunski doživljaj kada već puno znate o Beethovenu i doživjeli ste mnoge i mnoge interpretacije. Kao kod svih velikih tumača, sve manje ćete čuti Arrau, a sve više Beethovena.
Ovih 11 ploča izuzetan je domet Philipsa koji je čuvao sve snimke i u suradnji sa umjetnikom odabirao najbolje. Svaka je ploča popraćena podacima o mjestu i vremenu izvedbe, kao i ponešto o samom sviraču. No, Claudio Arrau je proveo svoj život za instrumentom, i njegova je poetska biografija sadržana (za nas) na pločama, a realna više sliči voznom redu puta oko svijeta u 80-tak godina.
Đurđa Otržan