Bečka Filharmmonija, Lorin MAAZEL
2CD DECCA 448 104-2
Decca je ovim dvostrukim albumom oprezno naznačila prvu ligu u izvedbi jedinstvene opere Ludwiga van Beethovena. Snimljena je izvedba održana u Beču 1964. Prije četrdeset godina, zvijezde koje su tada bile u usponu karijere, kasnije su se i kao takve dokazale. Na prvom je mjestu Lorin Maazel, pa Birgit Nilsson, James McCracken, Kurt Böhme, Herman Prey i drugi. Osim svega toga, Beč je oduvijek preferirao na prvenstvo nad tim djelom i to možda s razlogom. Doista se u tom gradu dugo radilo na stvaranju njemačke opere.
Emanuel Schikaneder je za svoj Theater an der Wien krajem 18 stoljeća angažirao Mozarta i stvorena je “Čarobna frula”. Međutim, kako je božansko nadahnuće bečke klasike napustilo ovaj svijet netom pred kraj stoljeća, pet godina kasnije, 1803, Schikaneder pokušava sa drugim velikanom: Ludwigom van Beethovenom. Izbor možda danas očekivan, ali u kontekstu onoga što je slijedilo, vrlo rizičan.
Glede Beethovenovog afiniteta za pozornicu nema se što prigovoriti, jasna je njegova strast i ona dolazi do izražaja u kratkim i jakim akcentima: uvertirama; “Egmont”, “Coriolan”, “Prometej”. Tek u osvit razdoblja koje na Novalisovom tragu otkriva svoju nutrinu, Beethoven se ne zadržava na emocijama i raspoloženjima. Njemu je bliska objava volje, sukob volje sa svijetom, unutarnja drama i fatalan ishod. Dakako da to nadilazi okvire klasike, ali ako klasiku shvatimo kao obnovu grčke tragedije, Beethoven je klasičar podjednako kao i Mozart, graditelj najsuptilnijih hramova glazbene arhitektonike.
Ali, Beethoven ne stoji dovoljno dobro sa melodijom. Njega zanima pojava strukture, sukobi struktura, vremenski moment se koristi kao totalna gesta, i s tim se može vladati u orkestru, no, sa pjevanjem već nešto teže ide. Tako se i Beethoven naglavce bacio na novi izazov i odmah je planuo i naslov “Vestin plamen” (Vestas Feuer). Jedno su se vrijeme natezali oko ugovora, a onda se počelo pravo mučenje za Beethovena koji je napisao djelo koliko predugo toliko i neprobavljivo. Na njegov užas, opera koja nikako da napuni gledalište tijekom prvih pokušaja izvedbi, morala je višekratno biti premontirana, kraćena, pa drastično kraćena, ali se iz tih muka rodilo nešto što je ostalo do danas forma hita: 2 sata drame u dva dijela, sa patetičnom temom loših i dobrih dečki, a uz to je i good guy bila žena kao nova senzacija (premda je i Monetverdi pokušao nešto slično).
Ovu je recepturu netko zapamtio i prodao je Hollywoodu, jer je “Fidelio” kako je glasio novi naslov, prva i jedina opera koja je odmah po nastanku krenula na slavni pohod nakon Beča u Prag, London i 1839. u New York te donijela neviđen novac producentima.
Išle su mu i političke okolnosti na ruku, jer su Francuzi koji su otjerali na kratko sve živo iz Beča, doprinijeli potrebi za katarzom od ratnih traumi. Posebno za Beethovena koji je možda operom na herojsku temu doprinio spoznaji o herojstvu kao takvom, u treutku dok je derao posvetu Napoelonu na svojoj trećoj simfoniji.
Danas se to čini bajkom, jer “Fidelio” u elementima glazbene pozornice više prati tradiciju singspiela nego li opere serie ili melodramme, no, tema spašavanja nevinog dragog iz zlih ruku političkog protivnika, bila je očito više nego li aktualna. Nama je danas snaga uvertira ono čemu priklanjamo svoju pozornost, jer se u orkestralnom slogu više razaznaje unutarnji reljef moralnog lika Leonore, nego li preobučene junakinje na sceni.
“Čarobna frula” postala je njemačka opera, no “Fidelio” je ostao bečka opera i utoliko Decca pravilno razmišlja nudeći ovu izvedbu i ovu postavu. Birgit Nilsson se tek za malo mora povući unutar okvira pet oktava (jer je Beethoven sve svirao na svom klaviru koji je tada još bio na pet oktava i bez una corde) i slušati solo klavir, pa da se wagnerijanski slog pitomo komprimira u nenadmašnu interpretaciju. Jedan tako titanski duh kao Betehoven više je bio nadahnut idejom nego li pričom. Pomisao da se nevinog ponovo vratzi u slobodu, vestalskom vatrom, božanskom žrtvom, toliko ga je zatravila da je jedva stigao misliti na razradu uloga. Stoga za “Fidelia” treba cjelovit doživljaj, za razliku od Verdija gdje je svaki duševni nastup junaka popraćen arijom koja uvijek samostalno funkcionira. To je ipak ansambl opera i ako ima dobrog dirigenta kakav je Mazel, onda i sve napisano dolazi od izražaja.
Ignaz Von Seyfried, Mozartov učenik i Kapellmeister u Theater an der Wien, okretao je note Beethovenu tijekom izvedbe trećeg koncerta za klavir i orkestar u kojem je Beethoven dakako bio solist. Svjedoči o svom užasu koji ga je obuzeo kada je ugledao pred pijanistom prazne listove papira i tek tu i tamo nekakve stenogramske hijeroglife koje je samo Beethoven bio u stanju odgonetnuti. Od nota niti traga. Beethoven je naime sve svirao napamet, a kada je trebalo tobože okrenuti list, kimnuo bi Ignazu i uživao u strepnji s kojom je ovaj pokušavao pogoditi pravi trenutak kada se zbiva prelaz s jednog lista na drugi. S takvom reputacijom se ne pišu opere i “Fidelio” je povijesna iznimka koja je nadmašila samog autora.