USSR Symphony Orchestra, Evgeny Svetlanov
MELODIA 2 CD 74321 59055 2
MELODIA, “ruska marka” već pola stoljeća,objavila je korpus skladbi za orkestar Aleksandra Glazunova (1865-1936) na dva nosača i time obuhvatila onaj glamurozni dio opusa velikog orkestraša koji je pisan pretežito za pozornicu ili salon, a bogme i za svjetsku izložbu.Povjerivši Svetlanovu ovu prezentaciju, izdavači su time Glazunova uvrstili u sam vrh svojih klasičnih autora, poput Prokofjeva, Šostakoviča ili Stravinskog.Vrlo problematična pozicija koja počinje već samim naslovima skladbi: balet “Ljubavne zamke”, suita “Chopiniana”, “Baletni prizori”, “Suite caracteristique” i “Pobjednička koračnica”.Ostaje sporno nisu li izdavači trebali početi simfonijama kad su već htjeli Glazunova lansirati na prvu liniju skladateljske garniture velikih klasičara. Glazunov, kao ni Suppe ili naprosto, Hollywood, nije autor u čijim djelima hoda duh vremena, već prije stilske figure vremena.Ostaje utjeha da nakon stotinu godina Glazunov kakav god da je bio zaslužuje svu pomnju stručnjaka, a možda i publike. Kažem, možda, jer maloprije spomenute stilske figure kojima vrvi opus velikog orkestratora, otplesale su svoje u pozamašnom broju skladbi od Moskve do Beča i Zagreba. Folklor i slično..Današnjem uhu Glazunovljeva orkestralna gesta govori prvenstveno svojom paletom i sjajem, dakle, briljantnošću. Umijeće orkestriranja koje ako nije sam dokučio, onda ga je usavršio kod Korsakova, još uvijek je dojmljivo, premda u usporedbi sa Čajkovskim, sve je to vrlo tanko, budući da kako god pristupimo Glazunovu, uvijek ostaje osjećaj manjka invencije. Glazunovljeva glazba pati od svih svojstava svoga doba ; ne Napoleon ni Moskva, ali mali uglačani stavci prepuni dvorskoga sjaja, blještave poloneze i nježne cantilene.Samo, sa takvim talentom za orkestralni aparat, Glazunov nije mogao ne uspjeti i ne samo uspjeti, već, usuđujem se reći, da ako je itko glazbeni otac revijske i lake orkestralne glazbe, onda je to ovaj Aleksandar koji pripada naraštaju Mahlera i Rilkea tek po godinama.Rameau svoga doba ostavio je u “Chopiniani” spomenik velikom Poljaku na neviđeno drzak i odvažan način : orkestrirao ga je, ali valjda je jedini to on mogao. Ne možemo suditi o njegovim pijanističkim interpretacijama jer su nam nedostupne, ali po instrumentaciji koja nije ravelovska da pogađa bit tematskog zvuka kroz stanovito orkestralno glazbalo, već dodaje instrumentalnom bojom nove naslage na već postojeću temu, jasno je kako je Glazunov “nosio u prstima” gotovo sve mogućnosti tema koje je obradio, a to su poloneza, nocturno, mazurka i tarantella. Ne slažem se sa komentarom Sigrid Neef koja drži “karakterističu suitu” najboljom skladbom u priloženom izboru.Karakteristični komadi su bili oblik na izdisaju već poslije Beethovenove smrti, a da je njihov uraštaj u vrijeme također izdahnuo govori polemika koju Charles Rosen vodi sa urednicima rječnika Grove koji su karakteristične komade i uopće taj stil, jednostavno izostavili, kao nepostojeći oblik ili bolje reći oblike koji se iz današnje perspektive ne daju legitimirati kao stil. No, dobro, kad ih već ima, neka takvima i ostanu, ali vjerujem da je balet “ljubavne zamke”, glazba koja je na rubu da nadmaši svrhu narudžbe , doista prava glazba klasičarskog tipa na prijelazu 19.u 20.stoljeće. Prva prije “Pulcinelle”.Avaj, današnja perpektiva “Pobjedničku koračnicu” potpuno dezavuira kao prihvatljivu. Poslušajte taj bezgranični hvalospjev američkom pionirskom duhu iz ruskog pera i pokušajte zamisliti gdje bi se i u kojoj prilici ta patetična nakarada uopće mogla izvesti, osim u “Monty Pythonu”.