Mozart, Monk, Bach, Kapsberger, Brouwer, Domeniconi
Aquarius records CD 42-04
Za razliku od Viktora Vidovića (i mnogih drugih) Edin Karamazov ne smatra potrebnim reći o sebi ništa više osim svoje svirke, tako da ploča “Concerto in dialogo” sa svojih trinaest ID-eva, bez KV-ova, BWV-ova, bez godina života skladatelja, kombinacije raznih jezika i ostaloga, doista djeluje kao “prženac” za prijatelje. A ni po fotografijama ne možete biti sigurni da ćete ga prepoznati na ulici. Znači li to da Edin Karamazov radi isključivo za svoj gušt? Po svemu sudeći da. Nakon sudjelovanja u različitim projektima i kombinacijama, Edin Karamazov objavljuje svoj osobni album.
Zanimljive kombinacije s kvartetom Mozart i Peterburškim solistima u Bachu, legitimne su i razumljive u današnje vrijeme kada se prema individualnim sklonostima mnogo što miješa i iskušava ne bi li se pronašlo nešto novo ili barem neočekivano. U ovom dvostrukom pokušaju da se na staru pozadinu nanese podosta plave, atmosferske boje, Mozart je bolje prošao od BWV 1060, osobito u Adagiu, gdje je gitara doista donijela prostornu ugođajnu dimenziju. A kao i kod Shakespearea- što je napisano, ničim se ne da pokvariti. Međutim, vehementni ton barokne motorike preoštro i monolitno odbija prihvatiti nanos jednostrukog žičanog sola koji ne posjeduje onaj udaraljkaški odjek kojeg ima cembalo pa izbor instrumenta napadno odudara. Ili je to sraz stilova, onog temeljnog tona ansambla koji zbija redove oko bassa continua a solo može biti tko god hoće, ili nedostatak zajedničkih pokusa. Možda bi neki Boccherini više odgovarao? Ako je to samo gušt, ok, ako je dokazivanje na dokazanoj literaturi, nije potrebno, ima gitarističkih stranica koje mogu odlično poslužiti u tu svrhu. A i Bachovih. Otkad je Sigiswald Kuijken na violini odsvirao Toccatu i fugu u d-molu za orgulje, otvorile su se nove dimenzije notnih zapisa iz kantorove radionice.
Thelonius Monk…tu smo već bliže kući, u ovom “jazzy” albumu autoritativnih autorskih imena. “Round Midnight” je ustvari trebala biti uvertira nekom virtuelnom solo albumu, jer prvi dio možda može dići tiražu slušateljstvom koje voli varijante, varijacije i prerađene klasike, ali Karamazov u drugom dijelu albuma izuzetno odskače repertoarom i svirkom. Jedino, opet manjkavost opreme ploče tjera slušatelja da se pita nije li Edin Karamazov na svom sviračkom putu sreo Toyohiko Satoh, Hopkinson Smitha ili možda čak Konrada Junghaenela. Oni, naime, umjetnici koji posežu za prokušanim djelima glazbene literature neće baš odmah shvatiti što znači kada se uz Bacha i Mozarta, kao glazbene klasike pojavi ime Giovannija Kapsbergera, jer je to upravo znak da se radi o specifičnom profilu glazbenika.
Smisao za instrument i njegove prethodnice i izvedenice, theorbu, lutnju i električnu gitaru, Edin Karamazov izvrsno primjenjuje pa su Arpeggiata, Canario, Kapsberger i Bergamasca zrcalo njegovog temperamenta i tankoćutnosti. Tu očigledno nije riječ o dokazivanju jer bi teorbi više odgovarao Robert de Visee i slični vratolomci.
Nadasve odskače izvedba višeslojne skladbe petog velikog imena s ove ploče, ali iz današnjice, Lea Brouwera “Kubanski krajolik sa kišom” koju Karamazov prekrasno onomatopejski svira, sugestivno, lirski i tehnički besprijekorno.
Elegična skladba na finalu albuma je “Drevni napjev iz Anadolije” Carla Domeniconija, kojeg znalci sviraju kad god mogu zbog njegove originalnosti, domišljatosti i tamnih boja.
Ponešto neujednačen album odaje raznolikost afiniteta Edina Karamazova kojemu više leži iskazivanje osobnih karakteristika i sklonost ka obradbama, nego li penjanje standardnim razinama interpretativne karijere. I to je “jazzy”, a onda valjda i cool. Ali, kad netko nastupa sa Andreasom Schollom u Wigmore Hallu a to podacima na ploči prešuti, ili je tehnički zakinut obradom svoje snimke, ili ima loše mišljenje o tzv.općoj slušateljskoj kulturi koja se ovakvom praninom zacijelo neće poboljšati.