Knjiga od mene ne traži da je uključim u struju, priključim njene korice na dovod električne energije. I za to dodatno plaćam svaki put kad je otvorim. Ne traži da ispišem prijavnicu i prolazne tajne slogovnice zvane „pass-wordi“. Ne bježi mi u pozadinu zakrivena različitim, neočekivanim i nepotrebnim upozorenjima: jesam li se baš ja učitala u program ili netko drugi, i ne odlučuje kad je vrijeme za promjenu slogovnice. Ne gura nos u brojeve mog telefona i ne traži adrese elektronske pošte. Nije gladna ničega pa ni nikakvih kolačića koje moram odobriti, prihvatiti ili ne prihvatiti, a to kaže da nije opcija, jer se povlači i zatvara mi pristup.
Knjiga ne traži zamorne i ponavljajuće pokrete prstima, okretanje okruglog dugmeta na mišu kako bi klizila gore ili dolje. Ne traži da kažiprst držim spreman na klik-ovnici tzv.miša, niti nestaje ako nenamjerno taknem neku drugu tipku manuala. Knjiga ne traži da vrtim stranice kako bih vidjela koliko je ima. Jer ja vidim koliko je ima, kad je preda mnom u svom tihom, cjelovitom obliku. I dozvoljava mi da šaram po njoj, bilo slova, bilo crteže. Ne postavlja pitanja. Ne postavlja uvjete koje ni radi čega moram udovoljavati da bih je makar i samo pogledala. Tamo je kamo je stavim. I nikad ne mijenja tip slova, jednom otisnuta. Font ostaje uvijek isti. Neće mi pobjeći sa ekrana, jer je ona ekran,a ja biram što ću i kamo gledati. I stari sa mnom. Knjiga pamti moje posjete. Ponekad se lecnem zbog presavinute stranice na dnu pa je ispravim i zagladim, a ponekad ugodno iznenadim papiriću ili sličici, zaostalima između stranica.
Knjiga ima jasan početak i umirujući kraj. Prepisana knjiga bačena u ocean bezbrojnih isto takvih prepisanih knjiga na nečijim tuđim stranicama, to više nije. A sasvim sigurno nije više moja knjiga. Ona koju sam odabrala da prebiva uz mene. Ne moram je prizivati i plesti mreže kako bih je dozvala iz nevidljivih dubina e-oceana, iz kojeg, doduše, izroni, ali se, ničija i svačija, tamo opet i vraća pa ne postoji više.
Knjiga ima pristojnu odjeću. Prekrivena je propisno od ruba do ruba. Da se zaštiti. Pouči o sebi. Ili zabavi. Knjiga ponekad pruža pomoć svojim svilenkastim vrpcama u raznim bojama da možemo za trajno označiti neko važno mjesto u njoj. Nama važno. Knjizi je sve važno. Knjiga mi ne zapovijeda da je zatvorim niti se zamrači ako nestane struje. I ne pita dvaput jesam li baš sigurna da je želim zatvoriti. Ona drukčije razgovara sa svojim korisnicima. Dok je gledam ili čitam, mogu pri tom i razmišljati, ne bojeći se da će me sa papira zaskočiti oglas kričavog sadržaja iz neke posvema druge sfere, npr.kako omršavjeti ili bilo što drugo napraviti, a da to nije čitanje. Knjiga ne traži od mene da trošim novac na nepotrebne i smiješne stvari koje takvi oglasi nude i ne dopušta da me se prekida u čitanju. Postojano ostaje poput ptice otvorena, bez zapreka, tamo gdje sam je otvorila. Ili ostavila. Ako je to noćni ormarić, tamo ću je i naći Mogu je ostaviti razjapljenu na nekoj stranici i otići na godišnji odmor jer znam da će me čekati baš na istom mjestu gdje sam je pljoštimice ostavila na stolu.
I ne traži vitamine za oporavak. Neće me naglo uplašiti tijekom čitanja niotkuda pozvanom zastrašujuće zaglušnom, bučnom reklamom. Možda će, ako je velika i važna, tražiti podlogu ili stalak, što svakako takve knjige i zaslužuju. Elektronska će me knjiga moliti i vapiti da je isprintam i spasim, otisnem je u realnost, u stvarni svijet. Ali to onda više nije knjiga. To je spašena knjiga iz oceana, tek na suhom, izvučena na obalu. Jer nije ni stvorena kao knjiga. Poput pločnika je po kojem svatko može hodati, a ne reći, moja je. Meni pripada.
Knjigu plaćam samo jednom. Za sebe ne traži nikakvu energiju ni pomagala da je se otvorilo i čitalo. Knjigu mogu pamtiti, jer je svaka različita, a mjesta na njihovim stranicama su lako pamtljiva. Knjiga je pokretna, može biti bilo kamo, i lako je nosiva, za razliku od svojih prethodnika zidova, kamenih ploča ili glinenih pločica. Knjiga trpi sve. Ne njoj se vidi kakvi smo prema njoj. I kakav je on ostavila trag na nama. Knjigu mogu držati i zadržati, listati rukom koja ju je negdje drugdje stvorila. I zavoljeti je, jer mi je pružila osjećaje, nove misli, tuđa vrijedna iskustva, najvjerojatnije ono ponajbolje od svoga tvorca. Knjigu mogu baciti, pokazati gestom da nešto ne valja. Posredno i naknadno izraziti
slaganje ili neslaganja sa napisanim. Knjiga me ne drži prikovanom za stranicu. Slobodna sam promijeniti okruženje čitanja.
Knjiga nije hotelska soba u koju navraćamo jednom, usput, i ne vraćamo se. Ne vješa na svom ulazu opomenu „Don’t disturb“. Ne pojavljuju se poruke na koricama da je adresat nedostupan ilije isključio uređaj, ili nije platio mjesečnu pristojbu. Knjiga je uvijek dostupna, a druženje s njom ne smatra uznemiravanjem. Ne mijenja brojeve ni mjesto na kojem je mogu naći. Tek ponekad promijeni ruho i krojača – izdavača.
Ne drži do protokola lijeve i desne strane, ni upravljača ni redoslijeda upoznavanja. Ona je tu za nas, a mi smo slobodni i postupanju. Ne uzmanjka joj papira na nekoj stranici niti su joj ladice s papirima ikada prazne. Ni tinke joj ne uzmanjka. Možda izblijedi, ako je nemarno ostavimo predugo izloženu suncu. Knjiga voli glazbu. Da se na njenim stranicama otisnu note, a također i slike, fotografije, svakojake urese.
Pouzdan je čuvar zapisa. Pod kartonom, staklom vitrine, na pergamentu, svili i papirima svih vrsta. Čuva i svoje staro nazivlje-pisma. O knjigama se druge knjige pišu, jer je zavrijedila.
Knjiga nam ne ostavlja poruke da je nema , jer nas nije bilo kod kuće kad je došla pa neka je podignemo na šalteru tom i tom, od-do, na toj i toj pošti. Uopće ne ostavlja poruke da je nema kod kuće, jer je ima, i kod kuće i u našem pamćenju. Jednom došla, stalno je tu.
Laka je hrana. Za nju ne trebamo umutiti dva jaja, brašno, niti je peći u pećnici. Oči vole knjigu. One su kušač dobra i zla u njima. Knjiga nikad nije mrtva, jer su u njoj samo mrtvi zapisi, doduše, ali živih iskustava živih ljudi. Koji time i dalje žive kroz nas i u nama.
Knjigu ne treba podmazivati nikakvim uljem, niti puniti gorivom. A ni zaključavati, jer ako vam je ukradu, ono što vam je dala je u vama i neće nestati.
Knjizi ne treba namještati glasnoću. Ona je glasna onoliko koliko mi to u sebi čujemo. I mijenjamo po volji našeg suda. Knjiga je uvijek uz nas, a ne traži jesti ni spavati, ni šetanje. Uvijek je budna.
Za knjigu ne treba vremena, nego ljubavi za ono što nam pruža, zanimanje za druge ljude i njihove nalaze i postignuća, maštu, dogodovštine. One su njihovi predstavnici. Okruženi knjigama,okruženi ste s puno ljudi, a u knjižnicama s bezbroj njih. A ne traže ništa. Očekuju tek interes, znak ljubavi za spoznaje do kojih su došli putem iskustva života među ljudima.
U knjige pohranjujemo svoje strepnje i sretna otkrića. Time se vežemo za ono što je njihov pisac u njima izrazio i posredno prenio nama. Knjiga je trpeljiva, ali ostaje pri svom. Ljude možemo zaboraviti, ali ono što nam je neka knjiga dala nikada, uvijek ćemo se toga sjetiti, jer se ugradilo u nas.
Knjigu ne možemo zamisliti djelomično, nego uvijek cjelovito. Bolje od ljudi i od događaja. Ona je oblikovano i dogotovljeno iskustvo.
Knjiga ne mijenja pakovanje ni način otvaranja ni čitanja, iz tobože komercijalnih razloga, niti se na nju otiskuje datum isteka valjanosti uporabe.
Knjiga ne traži biljege, antenu ni priključke, tek našu pažnju i malo zapremine u zraku.
S knjigom smo dijelom čovječanstva koje je bilo prije nas i koje je i sada s nama.
Knjigu se može nekome posvetiti, učiniti je donositeljem dobre i lijepe namjere. Može je se pokloniti. Knjiga je dobra i nije odgovorna za sadržaj koji su u nju stavili. Knjiga ne škodi, jer je smišljena da ljudima prenosi važne i vrijedne poruke.
Knjigu ćemo uvijek pamtiti po dobru. Time i njihove stvaratelje.
