Novi roman Ljiljane Filipović, objavio je „Antibarbarus“ početkom godine, kao još jedno djelo u nizu njenih knjiga različitih tematika. Po sudu mnogih, prethodna zbirka eseja „Klub krivaca“, zavrijedila je i nagradu za najbolju knjigu eseja u 2018. godini. Novi roman, pod nazivom „Preljubnik“, ne obećava nikakvu sentimentalnu zabavu, već je donekle nastavak „Kluba krivaca“, ali i zaokret od kolektivnog ka individualnom. Roman počinje slikom. Najprije fotografijom na naslovnici knjige od 200-tinjak stranica, koja se, međutim, može čitati danima, a ne samo tijekom nekog malo dužeg leta zrakoplovom. Fotografija prikazuje hrid na zapadnoj europskoj obali Atlantskog oceanu s velikim bijelim svjetionikom na hridi. Motiv pasivan, poznat do razmjera nekog općeg mjesta. Za kulturu antike to je bio prostor ruba tada poznatog svijeta, a blizu su i Herkulovi stupovi, današnji Gibraltar, zadnja granica potonuća negdašnje velike kulture Atlantide. Koja je postupno, u velikim kataklizmama otišla zauvijek u nepovrat. Baš kao i djetinjstvo i najbliži ljudi i prijatelji glavnog lika koji još uvijek nosi nadimak iz djetinjstva „Ptica Selica“, kraće Selica. Uz Iskru, Davida i Titi, dva prijatelja i partnericu, Selici odlaze iz života i sporedni likovi, biološki razumljivo: preci, bake, djedovi, roditelji, a možda ne bi bilo razloga za priču da jednoga od njih, Davida, nije odnijelo samoubojstvo na zagrebačkom Sljemenu, drugoga, Iskru, je otjerao, partnerica Titi je otišla spašavati potrebite i nemoćne u Africi. A ptica Selica nema kamo odletjeti, nikamo i nikome se vratiti; ostaje na toj zadnjoj hridi na rubu života, amfibijski između dva svijeta, jednoga koji je nestao poput Atlantisa, u maglama vodenih prostranstava i drugoga, koji se ravnodušno rutinski odvija u nekom službeničkom odnosu prema životu, ali zapelog u beskonačno rastegnutom trenutku,tj. vremenu nakon samoubojstva Davida, jednog od trojice prijatelja iz djetinjstva.
Koncepcijski, roman doista počinje slikom koja je ujedno i prvi prizor ovog heterogenog mozaika, prijatelj Iskra, pojavivši se niotkud, skače kroz prozor. Ali ne u Zagrebu,Madridu ili Šibeniku, nego u Vijetnamu. To nam je bliže opće mjesto suvremenog života i zadnjeg globalno poznatog rata u drugoj polovici 20.stoljeća, koji je mnogima poslužio kao osnova za pričanje sudbina, kako pojedinačnih, tako i društvenih. Coppolina „Apokalipsa sada“ je samo možda najpoznatije i najutjecajnije djelo s tom tematikom i u tom okviru. Kad dođemo do zadnje slike-prizora romana, ponovo smo u Vijetnamu, u bolnici, i, možda u Seličinom snu, koji bi trebao spasiti Iskru da ne iskoči kroz prozor i ubije se poput Davida. Taj okvir, tako koncepcijski postavljen, sugerira pomisao da nema više heroja, već je vrijeme žrtava, i to vrijeme žrtava je ono koje nam određuje sudbine.
Romana o prijateljstvima je bezbroj, ali se dadu svesti na okosnicu odnosa u kojem je netko izabrao biti s nama jer nas voli, a ode li ta ljubav, izdano je prijateljstvo. Bilo da se netko žrtvuje za nas, spasi nam život, ili mi njemu, ili nas sudbina negdje spoji i razdvoji, uvijek je ljubav razlog postojanja ili nestajanja prijateljstva. Međutim, ovdje to nije slučaj. U romanu „Preljubnik“ dečki su se naprosto našli skupa u životu kao mali, uz nečije bake, majke, djedove koji treskaju vratima, ali nisu, za razliku od brojnih članova rock bandova, imali garažu u kojoj su počeli svirati pa su tako ostali skupa i to ih je onda, naposlijetku, odvelo na različite strane u životu. Stoga je ovaj roman bez oznake žanra i bez oznake tematike „roman o prijateljstvu“. To je prikaz jednog niza stanja u kojem se može naći svatko od nas , jer svi mi imamo prijatelje iz djetinjstva, koji su najbliži svjedoci našeg života koji smo živjeli, uz njih ili pored njih, a s godinama se svakome od tih nekadašnjih, životom danih odnosa, dogodi nešto, pa i ono biološki najdrastičnije, umru, poginu ili se ubiju. Ili otputuju na drugi kraj svijeta. Fizički nestanu iz našeg života. Tako bi tema ovog romana bila prisutnost i odsutnost; prisutnost osobe koje više nema u nečijem duševnom životu, ili odsutnost kao mogućnost neke nove prisutnosti, iznutra, a ne više izvana. A to može biti svatko tijekom života, preci, susjedi, kolege iz škole, ljubavni partneri, potomci. Njih, potomaka ovdje nema, jer su likovi tretirani kao potomstvo, jedan naraštaj kojeg, ako ga pogledamo izbliza, u sebi nosi neke neispisane i nepropitane sadržaje.
Selica se nateže s događajima, njegove tajne ostaju neotkrivene, on ustraje u duševnoj boli zbog smrti prijatelja, ali pasivno, ne obračunava se s uzrocima, on se naprosto predaje tom stanju, u kojem se ono unatrag zna, a ono prema naprijed, nije bitno, nije ispitano, ni planirano. Djevojka ga ostavlja trajati u tom pasivitetu i odlazi od njega u potrazi za nekim smislom, valjda. Selica je okovan tom prisilnom rekapitulacijom bivšega, morfologijom sjećanja koje se Davidovom smrću upalilo poput svjetionika s naslovnice i to je njegova vrsta vlastitog kontinuiteta. Bez kajanja, bez radosti, Selica naprosto čini da ono što je bila vanjska prošlost nije prošlost, nego postaje sadašnjost i budućnost. On ne govori o ljudima iz svog života, on se u njih zatvorio, bez nastavka, živi izgubljenost u vlastitom životu. Taj život ne dodiruju stvari vanjskog svijeta, dok se ne dogodi da u takav njegov život , pomalo nametljivo uđe jedan čovjek, čiji je nadimak „preljubnik“, a Selica, pasivan kakav je, dopusti mu taj ulazak i tako postaje i sam preljubnik u tehničkom smislu jer iznevjerava svoju posvećenost bivšem poznaniku, prijatelju, manje ili više od tog, to ne doznajemo. Tako u njegov život dolazi novi svjedok i postaje dokaz Selici da je bio tu, živio na zemlji, u Zagrebu, Kairu, Krakovu, ili Vijetnamu, i kontinuitet vlastitog bivanja je opet uspostavljen. Selica je vrlo suvremen lik: ne zna održavati ni stvarati odnose s ljudima, nije baš pravi Musilov čovjek bez svojstava, jer je manje od toga. Ne problematizira niti ne razmišlja o odnosu kao odnosu, oni mu se dešavaju, i kad nestanu, oni su i dalje u njemu, a on živi iz dana u dan, u svakoj novoj situaciji, permutirajući već viđene situacije ili izrečene komentare. Njemu nije stalo do njih, tih odnosa, stalo mu je, ili bolje reći, on trpi zadnji osjećaj ljudskosti kontinuiteta koji mu, na žalost, daju drugi. Njihovom zaslugom, on traje.
Da bi se takvo stanje prikazalo, ne može se stvoriti lik koji nešto zna o životu i to zna prenijeti sebi i drugima, sebi i drugima nešto objasniti da se liši tereta. Naprotiv, učiniti taj lik lišenim svega toga što smo kao čitatelji naučili iz knjiga i to od njih očekujemo, potreban je sasvim drugačiji prosede. Od ritma praznine, kao fona na koje se ona još pojačava evokacijom eventualnih prošlih iskaza, preko rečenica koje nisu nužno povezane jedna s drugom, ali nisu tehnika „cut-up-a“, nego su silnice opisa nekih ideja, zamisli, i nadasve, snova. Stilski, roman „Preljubnik“ nije ni san ni java. Upravo to. Da je java, lik bi se ponašao strukturiran nekom dramom, ovdje je to inherentna potreba ili čak nužda da se ostane u vezi koja je očito bila amalgam Seličine persone, ali ni epizode nisu događaji u pravom, dramskom smislu. Vanjski svijet je neutraliziran. Duhovni ili duševni se objavljuje kao odslik nečeg vanjskog, ali minulog vanjskog, u kojem protagonist dokida sam sebe, jer u prošlosti se ne može unatrag djelovati. Nije ni san, iako ima puno elemenata snovitog u zamagljenim granicama slika, koje su čas prihvaćene, čas odbačene, pa se kao odbačene opet oprisutnjuju. Lik nema slobodu koja mu je potrebna za duševnost i tako ostaje u istoj duševnosti, a nadolazeći elementi, jesu li novi, ili ne, sasvim je svejedno, jer ih on ne zamjećuje kao impuls nečeg novog. Nije ni ljut, jer mu nije stalo da ustanovi što mu se događalo i što se drugim likovima događalo , ne zauzima stav, jer je njegov kontinuitet jedino što ga čini živim. Ne njegovo sepstvo, njegovo Ja, njegove karakteristike, slabosti i vrline, već manjak. Manjak sebe, manjak drugih. Suovisnost vlastitog postojanja i postojanja drugih.
Jedan prirodni zakon kaže da ono što se spojilo fizikalnim putem, nije moguće više razdvojiti istim,fizikalnim putem, već kemijskim. Ako ste stavili šlag u espresso-kavu, fizikalno spojili šlag i kavu, razdvojiti ih možete samo kemijskim putem. Lik Selice u romanu „Preljubnik“ je doduše vrlo iskren u svemu, ne traži lažnu sreću, ali ni ne posjeduje kemiju kojom bi razdvojio sve ono što ga je spojilo s ljudima u životu, fizikalnim putem. Na kraju romana, dobiva još malo šlaga, i možda, tko zna, u nekom imaginarnom nastavku, posegne za alkoholom, jer kemijski, alkohol je otapalo.
